Nenad Obradović  

Zašto čekamo Becketta?

Često se pitam, obzirom na činjenicu sve siromašnijeg dramskog repertoara ovdašnjih kazališnih kuća, zašto na scenama regije nema drama Samuela Becketta? Premda se radi o ključnom dramatičara posljednjeg stoljeća, piscu koji je šutnju uzdigao na razinu ontološkog pitanja, a egzistenciju prikazao kao napeto iščekivanje događaja presudnog za ogoljenu egzistenciju pojedinca, kao prizor čekanja da se nešto dogodi, uradi ili da se ništa ne dogodi, da sve ostane kako jeste, nepromjenjivo i beznačajno, pojava Becketta na kazališnim scenama rijedak je slučaj. No zašto je Beckett toliko važan, čak bih rekao presudan, za naše postmoderno i dezorijentirano doba?

Oko ništavila Jean Onimus na početku knjige posvećene Samuelu Beckettu postavlja sljedeće pitanje: “Što ostaje od čovjeka kada mu ne ostane ništa osim gole egzistencije?” Na taj način neizravno doziva duh Beckettove poetike tišine i ukazuje na kontradikciju koju ovaj pisac pravi onda kada piše tekst, kolaž od fragmenata u čast promašenosti ljudske egzistencije, ali i kada šuti, skrivajući se od javnosti i svake izloženosti. Peter Brook, pak, odaje počast Beckettu sljedećim riječima: “On smišlja stvari. Postavlja ih pred nas. To što nam pokazuje je užasno, i budući užasno, u isti mah je zabavno. On pokazuje da ne postoji način da se iz toga izvučemo, što izaziva naše ogorčenje. Iz toga doista ne postoji način da se izvučemo.” Doista, to što Beckett piše ostavlja u nedoumici, njegovi su junaci vazda u grču, strepnji pred nadolazećem ništa i zato je njegove drame režirati i igrati ne samo izazovno, već ponekada i fundamentalno opasno. Tvrdim opasno jer svaki njegov dramski komad, u današnjem svijetu opasne vrijednosne kapitulacije, zahtjeva novo i uvijek novo čitanje, novi način reprezentaciji, novi pokušaj izvedbe i neizostavno pokušaj rekontekstualizacije napisanog.

Beckett piše filozofski premda kaže da filozofiju ne razumije. Ali njegovo nerazumijevanje filozofije kao filozofije krije dublji, doslovno metafizički smisao odnosa prema stvarnosti koja kopka njegovu povučenu osobnost i dovodi njegovu vlastitu egzistenciju na raskršće između nečega i ničega. Jer naš pisac ne samo da je bio upoznat sa cjelokupnom tradicijom filozofske misli već je mnogo od nje unio u svoje drame, prozne fragmente i pjesme. Zov duha nazire se između dvije filozofije tišine – Heideggerove filozofije i književnog djela Samuela Becketta. Središnja točka te dvije filozofije nalazi se u osluškivanju tišine koja vodi ka sveprožimajuća spokoju. Spokoj nastaje iz jezika, u jeziku. U eseju o jeziku Heidegger navješćuje da budući “smireni, stvar i svijet nikad ne umiču razlici”, onoj razlici koja sakuplja iskre jezika i time stvara rascjep. Prema Heideggeru, sakupljajuće zvanje pretvara se u brujanje. U brujanju se, dakako, događa znakovito izazivanje. Kada se, stoga, Beckett u Neimenjivima pita – Kamo sada? Kako sada? Tko sada? on negira ta pitanja jer na taj način odbacuje svoju potencijalnu brbljavost. Za njega je svijet okamenjen, previše brbljiv, premalo razgovoran, premalo mišljen, u njemu za njega nema mjesta, on živi na posvemašnjoj beztemeljitosti.

Samotstvo Prema Heideggeru svaki je temelj, to da je čovjek tu, odnosno svaka je egzistencizija u biti nastala i opstala u beztemelju; na podlozi bitka koji tvori bit života, a koji može, za one koje shvaćaju apsurdni promašaj svijeta, postati ispunjeno samotstvo koje klizi ka samrtnom grču. Takvo samotstvo živio je Beckett, ne u smislu bivanja u praznini, nego u smislu bivstvovanja za prazninu. On, poput Heideggera, shvaća da svaka klica kad-tad izrodi plod; čak i ova beztemeljitost svijeta zasjaće nekada u punoći svojega bljeska. To je temeljna poruka drame U očekivanju Godota – očekivanje kao nada za bljesak životne svjetlosti. Takav apsurd nad životom Beckett posebno ocrtava u svojim Fragmentima, nudeći, iznad svega, skicu svojih duhovnih vertikala. U tim je fragmentima, prema kazivanju Robina Holmesa, Beckett šarao svoje misli, često ih mijenjao, brisao, prerađivao. Dvije su, pak, stvari ostavile trajan rez u njegovoj memoriji – drveće (drvo kao simbol nade u drami U očekivanju Godota?), posebno javor čija je stabla negovao s posebnom ljubavlju, kao i obiteljski odlazak u ribolov u očevu društvu, u dablinski zaljev. Holmes piše pozivajući se na knjigu Beckett Jamesa Knowlsona: “Krenuli su u lov skuše na varalicu, objasnio je ponovljajući riječ po riječ izraz koji je upotrijebio trideset godina ranije u tom tekstu, koji je zauvijek ostao samo fragment.” Beztemeljitost kao karakteristika bitka ključna je i u ovom pomalo zaboravljenom djelu. Kada osoba A pita osobu B – “Gledate li vi uopće oko sebe?” – dobiva začuđujući odgovor: “Ne. Ne!” Individua se, dakle, opire izlasku u svijet jer ona propada u toj praznini. No iako polagano propada ona samo i jedino može opstati uz prazninu kao odbljesak rasparčanog svijeta. Zato Beckettovom povučeni junak nastavlja: “Ako želite da gledam oko sebe, ja ću to učiniti. A ako me hoćete povesti u šetnju, pokušaću vam, malo pomalo, opisati prizor.”

Tišina Prizor je uznemirujući jer Beckett svoje junake dovodi u neusaglasivost sa njihovom temeljnom odlikom – izrazom bitka. Bitak, prema Heideggeru, uvijek biva kao događaj. On je temelj i bezdan raspolaganja boga nad čovjekom, kao i obratno, čovjeka za boga. A to se raspolaganje izdržava samo u tu-bitku, egzistenciji samoj. Stoga nalazimo jaku, čak neraskidivu, poveznica između Becketta i Heideggera; jedan je proživljavao upravo tu beztemeljitost o kojoj je drugi (s)mišljeno pisao. Tu vezu uočila je Mateja Kurir Borovčići u iznimno važnom eseju Bitak i ništa u filozofiji i umjetnosti gdje pravi paralelu između Becketta kao pjesnika i Heideggera kao mislioca. Ona, s pravom, potencira Heideggerovu mišljenost pjesništva kao suštinsku odliku bitka, zbog toga što je čovjeku dato najopasnije od svih dobara – jezik, da njime daje svjedočanstvo o onom što on, čovjek, jeste. Borovčići navodi: “Tišina je ta veza između Heideggera i Becketta, mjesto otvaranja njihova dijaloga. Kako se u tišini pjesništvo može zasnivati, jednako tako može poniknuti u bezdan nebitka.” Nad tom se dvojbom razvijaju različiti šumski putevi dvojice ključnih mislilaca 20. stoljeća – Heideggera kao filozofa koji izlaže istinu bitka i Becketta, dramatičara koji fragmentira duhovne skice ništine i beztemeljitosti svijeta.

Zbog pitanja koje nikoga od nas ne ostavlja na miru, pitanja o tome koga i što čekamo dok svi negdje žurimo, Beckettova sjena ostaje kao presudna slika raspolućenosti našega doba. Odsutnost služi prisutnosti, kaže Beckett u jednoj svojoj pjesmi pisanoj krajem 1930-ih, zbrajajući u tim riječima ne samo odgovor na pitanje ništine egzistencije same već i odgovor na svoje temeljno pitanje: “Kuda bih pošao, kada bih mogao ići, tko bih bio, kada bih mogao biti, što bih rekao, kada bih imao glas, tko govori ovo, tvrdeći da sam to ja?” Upravo je tu temeljna angažiranost i neophodnost Beckettova teksta danas i ovdje, jer iz te osobne neudobnosti, iz odbacivanje sebe sama, nastaje osmijeh koji svijetu daje smisao, iako se čini da smisla nema. Subverzija Beckettova teksta nalazi se upravo u njegovoj fragmentarnosti, nedovršenosti, necjelovitosti i u iskonskom smislu rascjepkanosti, pa upravo zbog toga subverzivan nije samo (napisani) tekst, već i način postupanja s (napisanim) tekstom. Drugim riječima, sam čin postupanja s dramskim tekstom Samuela Becketta nosi nepredviđene društvene i umjetničke konzekvence koje nadilaze kazalište i njegovu, uvjetno govoreći, predstavljačku osnovu i završavaju u znakovitom, seberazumljivom paratekstu i parateatru.

Za kraj parafrazirajmo junaka Beckettove drame Kraj partije, junaka koji pokazuje svu apsurdnost svijeta i bespuća Beckettovih junaka, samozatajnih heroja koji po pravilu čekaju bolje dane, dok mimo njih prolazi život. “Za šest dana, je l ‘me čujete, za svega šest dana Bog je stvorio svijet! Da, majstore, ništa manje – svijet! A vi, dovraga, niste u stanju da mi za tri mjeseca sašijete jedan par pišljivih hlača! (Krojačevim glasom, skandalizovana.) Ali, dragi gospodine, dragi moj gospodine, vidi – (prezriva gesta, s gađenjem) – ovaj svijet – (pauza) – a vidi – (gest pun ljubavi i ponosa) – ove moje hlače!”