Zašto dobri ljudi čine zla djela

Već sam godinama zainteresiran za fundamentalno pitanje koje se odnosi na ono što nazivam psihologijom zla: Zašto dobri ljudi čine zla djela? To me pitanje zanima još otkad sam bio klinac. Odrastajući u getu u Južnom Bronxu, imao sam mnogo prijatelja za koje sam mislio da su dobri klinci, ali iz jednog ili drugog razloga našli su se u ozbiljnim nevoljama. Otišli su u zatvor, uzimali droge ili činili užasne stvari drugim ljudima. Cijelo moje odrastanje bilo je usmjereno na pokušaj razumijevanja onoga što ih je navelo da krenu krivim putem.

Kada odrastate u povlaštenoj okolini želite preuzeti zasluge za uspjeh koji vidite svuda oko sebe, i tako postajete pristaša dispozicijskog pristupa. Oslanjate se na karakter, gene ili obiteljsko naslijeđe da biste objasnili neke stvari, zato što želite reći da ako je vaš otac činio dobre stvari, vi ste činili dobre stvari i vaše će dijete činiti dobre stvari. No, zanimljivo, ako odrastate u siromaštvu skloni ste isticati vanjske situacijske čimbenike kada pokušavate razumjeti neobično ponašanje. Kada pogledate oko sebe i vidite da vam je otac nezaposlen i da imate prijatelje koji preprodaju drogu ili njihove sestre koje se bave prostitucijom, ne želite reći kako postoji nešto u njima što ih tjera da to čine, zato što je tada to na neki način i u vama.

Psiholozi i sociolozi koji se usredotočuju na važnost situacije vrlo često potječu iz razmjerno siromašnih, imigrantskih obitelji. Odatle potječem i ja.

Probijanje granice Dobra i Zla

Tijekom godina, to sam pitanje postavljao na sve istančanije načine. Počeo sam istraživati koje specifične vrste situacijskih varijabli i procesa mogu nekoga natjerati da prijeđe granicu između dobra i zla. Svi mi želimo misliti da je ta granica neprobojna, da su ljudi koji čine užasne stvari, poput ubojstva, izdaje ili otmice jednostavno s druge strane granice, te da mi nikada ne bismo mogli tamo dospjeti. Želimo vjerovati da mi pripadamo dobrim ljudima. Svoj sam rad počeo tako što sam rekao: ne, tu je granicu moguće probiti. Razlog zašto su neki ljudi s dobre strane granice jest u tome što zapravo nikad nisu stavljeni na kušnju. Oni nikada nisu bili stavljeni u neobičnu situaciju u kojoj bi bili namamljeni ili zavedeni da prijeđu tu granicu. U sklopu mojega istraživanja tijekom posljednjih trideset godina stvarali smo situacije u laboratorijskom ili terenskom okružju u kojima smo uzimali dobre, normalne, prosječne, zdrave ljude – vrlo često zdrave studente – i izlagali ih tim neobičnim okružjima.

Sjetite se, primjerice, Gospodara muha Williama Goldinga, u kojem je ključna varijabla za transformaciju Jacka Merridewa, dobrog ministranta, u klinca koji ne samo da je mogao ubijati svinje nego poslije i Gicka, intelektualca, to što je promijenio vanjski izgled. On se svlači, uzima bobice da bi se zamaskirao i tjera ostale klince da učine isto. Zatim oni čine nešto što im je dotad zabranjeno; naime, ubijaju svinje koje su im potrebne za hranu. Jednom kada nestanu inhibicije o ubijanju, oni imaju mogućnost slobodno ubijati. Je li to zamisao jednog književnika ili je psihološki valjan koncept?

Da bih to istražio proveo sam jedan pokus. Uzeli smo studentice s njujorškog sveučilišta i učinili ih anonimnima. Stavili smo im kukuljice, ostavili ih u mraku, oduzeli im imena, dali brojeve i svrstali ih u male skupine. I naravno, za pola sata te su drage žene davale bolne električne šokove drugim ženama u pokusnom okružju. Taj smo pokus s deindividualizacijom također ponovili s belgijskom vojskom, i to u različitim formatima s istim rezultatima. Svaka situacija koja čovjeka čini anonimnim i daje mu dopuštenje za agresiju probudit će zvijer u većini ljudi. Bio je to početak mojega zanimanja za dokazivanje koliko je lako navesti dobre ljude da čine stvari za koje tvrde da ih nikad ne bi činili.

Također sam proveo i istraživanje o vandalizmu. Dok sam bio profesor na njujorškom sveučilištu primijetio sam da postoje stotine i stotine vozila koja su oštetili vandali diljem grada. Živio sam u Brooklynu i putovao do NYU-a u Bronxu i vidio bih takav auto na ulici. Nazvao bih policiju i rekao: “Znate, na Aveniji Sedgwick je uništen auto. Je li to bila nesreća?” Kada mi je rekao da su to bili vandali, pitao sam: “Tko su bili ti vandali? Rado bih ih intervjuirao.” Rekao mi je da je riječ o maloj crnačkoj i portorikanskoj djeci koja izlaze iz kanalizacije, razbijaju sve, slikaju grafite po zidovima, razbiju prozore i onda nestaju.

I tako sam stvorio ono što bi etolozi nazvali “poticaji za oslobađanje reakcije”. Kupovao sam rabljena vozila, skidao pločice i ostavljao poklopac motora otvoren, a onda smo fotografirali što se događa. Ispostavilo se da nisu bili krivi mali crni i portorikanski klinci, nego bijeli Amerikanci iz srednje klase, koji su slučajno prolazili onuda. Postavili smo jedan automobil blizu sveučilišta u Bronxu. Unutar deset minuta vozač prvog automobila koji je prošao podignuo ga je dizalicom i uzeo jednu gumu. Deset minuta poslije ispraznili su prtljažnik, a klinac se pobrinuo za pretinac. U 48 sati izbrojili smo dvadeset i tri destruktivna kontakta. U samo jednom od njih u pitanju su bila djeca. Napravili smo usporedbu, tako što smo postavili vozilo jedan blok od Palo Altoa, gdje je Sveučilište Stanford. Automobil je bio vani cijeli tjedan, i nitko ga nije ni dotaknuo do posljednjeg dana kada je kišilo, pa je netko spustio haubu. Ne daj Bože da se motor smoči.

To vam daje uvid u ono što je zajednica. Osjećaj zajednice znači da se ljudi brinu o svojemu vlasništvu ili ljudima na svome terenu, zato što postoji osjećaj recipročne brige. Kreće se od toga da se ja brinem zato što ćeš se i ti brinuti o meni i mojemu vlasništvu. U anonimnoj okolini nitko ne zna tko sam ja i nikoga nije briga, a ja ne želim znati ni za koga drugoga. Okolina može dati anonimnost eksterno ili je se pak može staviti kao odjeću Ku Klux Klana.

Okolina mijenja ljude - od pacifista do mučitelja

I tako smo ja i ostali kolege počeli istraživanje o dehumanizaciji. Koji su to načini na koje, umjesto da se promijeniš i postaneš napadač, postaje lakše biti neprijateljski raspoložen prema drugim ljudima tako što promijeniš svoje psihološko viđenje o njima? Razmišljaš o njima kao bezvrijednim životinjama. To je ubojita moć stereotipa.

Sve sam to spojio s istraživanjem koje sam proveo prije trideset godina tijekom pokusa stanfordskog zatvora. Pitanje je tamo bilo, što se događa kada staviš dobre ljude na zlo mjesto? Mi smo stavili dobre, obične studente u vrlo realistično, zatvoru slično okružje u podrumu Katedre za psihologiju na Stanfordu. Dehumanizirali smo zatvorenike, dali im brojeve i oduzeli im identitet. Isto smo tako deindividualizirali stražare, davši im naziv gospodin Zatvorski stražar, podijelili im stražarske odore i sunčane naočale sa srebrnim odsjajem poput onih u filmu Hladnokrvni Luke. U osnovi, prebacili smo anonimnost Gospodara muha u okružje gdje smo mogli točno promatrati što se događalo iz trenutka u trenutak.

Ono što je zanimljivo u pokusu jest da je to zapravo studija borbe između institucionalne moći i individualne volje da joj se odupre. Popratni rad je studija Stanleya Milgrama, koji mi je bio razredni kolega u srednjoj školi Jamesa Monroa u Bronxu. Njegova je studija istraživala moć individualnog autoriteta: neki tip u bijeloj laboratorijskoj kuti naređuje ti da nastaviš davati šokove drugoj osobi, iako ona viče i plače. To je jedan način na koji se zlo stvara zbog slijepe poslušnosti autoritetima. Ali vrlo često nije ti potreban netko da ti kaže da nešto učiniš. Jednostavno si u okružju gdje se osvrneš okolo i svi ostali to rade. Recimo da si stražar i ne želiš nauditi zatvorenicima – jer na nekoj razini znaš da su oni samo studenti – ali druga dvojica stražara na tvojoj smjeni rade užasne stvari. Oni ti daju socijalne modele koje moraš slijediti ako želiš biti timski igrač.

U tom smo pokusu birali normalne, zdrave, dobre klince koje smo našli preko oglasa u novinama. Oni nisu bili studenti sa Stanforda nego klinci iz svih krajeva zemlje, koji su u San Franciscu završavali ljetnu školu. Prijavilo se stotinu klinaca, mi smo ih intervjuirali i dali im testove osobnosti. Odabrali smo dvadeset i četiri sudionika koji su bili najnormalniji i najzdraviji. To je bilo 1971., tako da su to bili pacifisti, aktivisti za ljudska prava i protiv rata. To su bili hipiji s dugom kosom. A za nekoliko dana, ako im je dodijeljena uloga stražara, postali bi nasilni, primitivni zatvorski stražari.

Svaki je dan razina neprijateljstva, zlostavljanja i degradacije zatvorenika postajala sve gora i gora i gora. U prvih 36 sati prvi je zatvorenik doživio emocionalni slom, plakao je, vrištao i počeo iracionalno razmišljati. Morali smo ga osloboditi i svaki dan nakon toga morali smo puštati po jednog zatvorenika zbog ekstremne reakcije na stres. Studija je trebala trajati dva tjedna, ali ja sam je završio nakon šest dana zato što je doslovce izmaknula nadzoru. Klinci koje smo odabrali zbog toga što su bili normalni i zdravi slamali su se. Klinci koji su bili pacifisti ponašali su se sadistički, uživajući u davanju okrutnih, zlih kazni zatvorenicima.

Ta studija i danas drži vodu, posebice zbog nedavnog otkrića o zlostavljanjima u iračkom zatvoru Abu Ghraibu. Ali ta je studija bila popularna i prije toga zato što je na neki način bila preteča reality programa. Uzmeš hrpu mladića, staviš ih u neku situaciju i snimaš sat za satom. Imamo vizualne zabilješke dramatične transformacije tih običnih klinaca u brutalna, sadistička čudovišta ili patološke zombije – u DVD-u nazvanom Tihi bijes: pokus u stanfordskom zatvoru. Zatvorenici koji su ostali i koji se nisu slomili samo su dopuštali da im stražari rade što god su željeli. To je uistinu više nalik grčkoj tragediji nego pokusu, zato što je to ono što se događa kada dobre ljude stavite na zlo mjesto. Hoće li pobijediti mjesto ili ljudi? Odgovor: mjesto.

Pokus u Stanfordu i zločini u Abu Ghraibu

Studiju smo učinili vrlo dramatičnom. Uhićenja je provela gradska policija u svojim ophodnim vozilima, dok su zavijale policijske sirene. Pravi policajci doveli su zatvorenike u policijsku postaju u lisičinama i sastavili zapisnik. Imali smo dane za roditeljski posjet. Imali smo katoličke svećenike i kapelane. Imali smo javne pravobranitelje. Iako je to bio pokus u podrumu Sveučilišta Stanford imali smo sve dijelove pravog zatvora. Stvorili smo psihološki funkcionalan ekvivalent osjećaja utamničenja. To je razlog zašto je imao tako velik utjecaj u tako kratkom vremenu.

Postoje zaprepašćujuće usporedbe između pokusa u stanfordskom zatvoru i onoga što se dogodilo u Abu Ghraibu, gdje neke od scena koje smo vidjeli uključuju stražare koji skidaju zatvorenike do gola, stavljaju im vreće preko glave, stavljaju ih u lance i tjeraju da sudjeluju u seksualno ponižavajućim činovima. I u oba zatvora najgore se zlostavljanje događalo tijekom noćne smjene. Naši su stražari primjenjivali vrlo malo fizičkog nasilja. Drugi je dan počela zatvorenička pobuna i stražari su se poslužili fizičkim nasiljem, a ja, i kao nadzornik zatvora i kao glavni istraživač (moja velika pogreška, ne možeš igrati obje te uloge) stalno sam im govorio da se ne smiju služiti fizičkim nasiljem. Ali tad su se potpuno oslonili na psihološku kontrolu i psihološku dominaciju. Postoji zanimljiva usporedba s policijskim detektivima koji su se, nakon što su bili prisiljeni odreći se surova zlostavljanja trećeg stupnja pri izvlačenju priznanja, prebacili na psihološku taktiku – i bili podjednako učinkoviti u izvlačenju priznanja nakon ispitivanja, kao što je zabilježilo moje istraživanje u šezdesetima.

Naši bi stražari zatvorenicima govorili stvari poput: “Ti si Frankenstein. Ti si gđa. Frankenstein. Hodaj kao Frankenstein. Zagrli je. Reci joj da je voliš.” I tada bi ih gurnuli jedno prema drugome.

Otkrili smo da je u pravim zatvorima jedna od stvari koje stražari pokušavaju učiniti, oslabiti muževnost zatvorenika, zato što su zatvori prijetnja stražarevoj sigurnosti. I tako su u Stanfordu zatvorenici nosili kute bez hlača, kao haljine. To smo učinili namjerno da bismo ih feminizirali. Stražari bi im rekli da se poredaju kako bi se igrali trule kobile. To je samo jednostavna igra, osim što kad preskačeš preko svakog zatvorenika, tvoje genitalije lupnu o glavu svakog od njih. Onda bi im rekli: “Vi se sagnite naprijed, vi ste ženske deve.” I kada bi to učinili, vidjele bi im se stražnjice. A tada bi rekli ostalima: “Vi ste muške deve. Poredajte se iza njih. OK, sad naskočite.” To je naravno smiješna igra riječi, ali natjerali su zatvorenike da simuliraju sodomiju.

To su izravne usporedbe između onoga što se dogodilo u tom podrumu u Stanfordu prije trideset godina i u Abu Ghraibu, gdje se vide slike zatvorenika skinutih do gola, s kukuljicama ili maskama dok ih stražari tjeraju da simuliraju sodomiju. Pitanje je može li se ono što smo naučili o psihološkim mehanizmima, koji su naše dobre dragovoljce pretvarali u te kreativno zle stražare, primijeniti da bi se razumjela transformacija dobrih rezervista američke vojske u ljude koje vidimo na tim trofejnim fotografijama iz Abu Ghraiba. I moj je odgovor – da, postoje vrlo izravne usporedbe.

Jedna od uznemiravajućih stvari o kojima sam prisiljen razmišljati jest jesu li rezultate mojega istraživanja o kojima sam opširno pisao, ljudi iz Pentagona uključili u svoje različite programe. Ne želim misliti da je moje istraživanje zapravo pridonijelo stvaranju tog zla, umjesto da jednostavno pomogne u njegovu objašnjenju. Ali situacija koju imamo sada jest da vojska, Pentagon i vlada pokušavaju opovrgnuti bilo kakav utjecaj na te stražare koje vidimo na “trofejnim slikama”. Jedno od mnogih istraživanja tih zlostavljanja (Schlessingerovo izvješće) izričito tvrdi da je pokus u stanfordskom zatvoru trebao služiti kao upozorenje onima koji vode zatvor Abu Ghraib o mogućim opasnostima od stražarskih ispada u takvom okružju.

Trofejne fotografije i nasilje na razglednicama

Teško je razumjeti što su ti stražari mislili kada su snimali “trofejne fotografije” na kojima se vide oni sami, uključeni u zlostavljanje. Ja ih zovem “trofejnim fotografijama” jer su analogne lovcima na veliku divljač koji izlažu svoju pobjedu nad kopnenim i morskim zvijerima. Ali još je snažnija usporedba s trofejnim slikama s linčeva crnih muškaraca i žena tijekom desetljeća. Postoji sjajna knjiga pod naslovom No Sanctuary koja pokazuje da Amerikanci ne samo da su stotinu godina linčovali crnce na Jugu i Srednjem Zapadu, nego su to često i fotografirali, uključujući i sve sudionike. To nisu bile samo fotografije linča, nego i strašnog bičevanja, a često su crnce i žive spaljivali. Na nekim fotografijama snimljena su mala djeca koja gledaju taj prizor. Da bi užas bio još gori, te su se fotografije stavljale na razglednice i ljudi bi ih slali jedni drugima ili ih pak uokvirili i izlagali u svojim dnevnim sobama. E, to je dehumanizacija! Samo linčovanje ili spaljivanje nekoga dok je živ već je dovoljno užasno, ali da se to onda još i snimi, fotografira, pa onda pošalje svojoj majci s porukom “Ja sam treći s lijeva”, – to je jednostavno zlo.

Ta užasna zlodjela čine zanimljivu analogiju za Ameriku, zato što postoje dvije stvari koje silno želimo razumjeti o Abu Ghraibu. Prva, kako su ti vojnici toliko izmaknuli nadzoru? I druga, zašto bi vojnici snimali slike samih sebe u situacijama koje ih čine zakonski odgovornima? Oni kojima se sada sudi oni su na tim slikama, iako je očito da ima još puno više ljudi koji su sudjelovali na različite načine. Mi možemo razumjeti zašto su tako postupili, ne samo primjenjujući osnovne socijalno-psihološke procese iz studije o stanfordskom zatvoru, nego i analizom onoga što je bilo jedinstveno za Abu Ghraib.

U vezi s tim postoji nekoliko važnih koncepata. Prvo, u oba slučaja postoji deindividualizacija, neki osjećaj anonimnosti. Agenti CIA-e, civilni istraživači, nikad nisu nosili odore ili pokazivali osobne dokumente. Na svim fotografijama vojnici u pravilu ne nose odore. Često su bili i bez gornjega dijela. To je narušavanje vojnog protokola, zato što čak i u zatvoru morate nositi svoju odoru. U sedamdesetima to bi učinili policajci tijekom studentskih prosvjeda protiv rata u Vijetnamu. Skinuli bi svoje jakne s imenom i identifikacijskim brojem. Jednom sam bio s policajcima na Sveučilištu Columbiji tijekom jedne demonstracije, a bio sam i na Stanfordu tijekom prosvjeda i prva stvar koju su drotovi učinili bilo je da skinu sve što bi ih moglo otkriti ili da stave plinske maske čak i kad nije prijetila opasnost od plina, samo zato da bi stvorili stanje anonimnosti.

Abu Ghraibu je bio primjer socijalnog modeliranja u kojem netko preuzima vodstvo u onome što radi. Postojala je dehumanizacija, označavanje drugoga kao inferiornog i bezvrijednog. Postojala je raspodjela odgovornosti tako da nitko nije osobno odgovoran. Studija o stanfordskom zatvoru otkrila je cijeli sklop načela, od kojih su sva potpuno primjenjiva u ovom okružju.

Druga je stvar, naravno, da su to bili pripadnici pričuvnog sastava nižega čina koji nisu prošli misiji primjerenu obuku kako obavljati taj teški, novi posao. Bilo je malo ili nimalo nadzora nad njima, a noću i doslovno nije bilo odgovornosti. To je trajalo mjesecima, tijekom kojih se zlostavljanje pogoršalo. To se dogodilo i u mojoj studiji. Svaki je dan postajalo sve gore i gore.

Dosada izaziva nasilje

Zatim postoji i skriveni čimbenik dosade. Jedan od glavnih doprinosa zlu, nasilju i neprijateljstvu u svim zatvorima, a kojemu ne pridajemo dovoljnu važnost jest čimbenik dosade. Zapravo, najgore stvari koje su se događale u našim zatvorima događale su se tijekom noćne smjene. Stražari bi došli u deset sati i morali bi nekako “ubiti” osam sati kad se ništa ne događa. Oni bi zakuhali događaje time što su pretvarali zatvorenike u svoje igračke, ne zbog zlih motiva, nego zato što im je to bilo dostupno za razbijanje dosade. Također, u Abu Ghraibu ulogu je odigrao i strah od stalnih granatiranja u kojima su ginuli vojnici i zatvorenici, te od pokušaja bijega.

Dehumanizacija se javila i zato što za zatvorenike često nije bilo zatvorske odjeće ili su pak bili prisiljeni biti goli, budući da je to bila taktika poniženja koje je provodila vojna policija ili neke više službe. Bilo ih je previše, za nekoliko mjeseci njihov se broj sa 400 povećao na više od tisuću. Nisu se redovito tuširali, nisu govorili engleski i smrdjeli su. U tim uvjetima stražarima je postalo lako misliti o zatvorenicima kao o životinjama, i počeo je proces dehumanizacije.

Kada spojiš taj skup užasnih radnih okolnosti s vanjskim čimbenicima, stvara se bačva zla. Ako staviš doslovce bilo koga unutra, dobit ćeš tu vrstu zlog ponašanja. Pentagon i vojska tvrde da je skandal u Abu Ghraibu rezultat nekoliko trulih jabuka u inače dobroj bačvi. To je dispozicijska analiza. Socijalni psiholog u meni i opće mišljenje mnogih mojih kolega u pokusnoj socijalnoj psihologiji kaže da je to pogrešna analiza. Nisu jabuke te koje su pokvarene, nego bačve, i te bačve kvare dobre ljude. Razumijevanje zlostavljanja u tom iračkom zatvoru počinje analizom situacijskih, i sistemskih sila koje djeluju na te vojnike koji rade noćnu smjenu u “maloj trgovini užasa”.

Ako staviš slatki krastavac u bačvu s octom, krastavčić bi mogao reći: “Ne, ja želim ostati sladak.” Ali to je beznadno. Bačva će pretvoriti slatki krastavčić u kiseli krastavac. Ne možeš biti slatki krastavčić u bačvi punoj octa. Ono što želim reći jest da kad imamo zlu bačvu rata, i još dodamo tu zlu bačvu zatvora – pokazuje se da su se zapravo u svim vojnim zatvorima događale slične vrste zlostavljanja – kao rezultat dobijemo kvarenje inače dobrih ljudi.

Stres, iscrpljenost, noćne smjene...

Nedavno su me uzeli kao sudskog vještaka u obrani jednoga stražara iz noćne smjene u Abu Ghraibu na suđenju pred vojnim sudom. Tako sam dobio pristup svim prizorima užasa koje su različiti vojnici snimili o svojim zloglasnim djelima u akciji, te većini izvješća službene istrage, proveo sam dan s optuženikom i njegovom suprugom, dogovarao da se obave razne psihološke procjene, te provjeravao njegove prethodne prijestupe i dosje vojnog rezervista. 

Osim što sam shvatio koliko je važno moje prijašnje istraživanje u razumijevanju nekih sila koje su djelovale na njega i ostale vojnike u noćnoj službi, postalo je očito da je i on sam bio zlostavljan u situaciji koju mu je nametnula vojska. Zamislite koliki se stres nakuplja kad radite 12-satne noćne smjene, sedam dana tjedno, bez i jednog slobodnog dana tijekom 40 dana! Također je redovito propuštao doručak i ručak zato što bi ih prespavao nakon završene smjene u 4 ujutro i zato što je spavao u maloj ćeliji u drugom dijelu zatvora koju je rijetko napuštao. Kada bi se žalio da su djeca pomiješana s odraslim zatvorenicima ili da su psihički bolesnici ili oni s tuberkulozom među ostalim zatvorenicima, bio bi strogo ukoren, ali i nagrađen zbog toga što je pomogao u dobivanju priznanja pomoću smekšavanja zatvorenika. Ni jedanput tijekom njegove noćne smjene nije bilo službenog nadzora na koji bi se mogao osloniti. Postojao je nedovoljan broj stražara, osam na tisuću zatvorenika i nijedan nije bio primjereno uvježban za taj teški posao. Njegovo psihološko testiranje i moj intervju otkrili su mi mladića koji nije imao nijedan simptom patologije koji je sa sobom donio u taj zatvor; situacija je bila taj patološki sastojak koji je zarazio njegov razum i moć prosudbe. Dapače, na mnogo je načina taj vojnik američki uzor dobroga supruga, oca, radnika, rodoljuba, vjernika, s mnogo prijatelja i dugom povijesti življenja najnormalnijeg, moralnog života u malom gradu.

Unatoč mojem iscrpnom sudskom vještačenju o svim situacijskim i sistemskim silama koje su utjecale na njegov iskrivljen grupni mentalitet, sudac ga je oštro kaznio, osuđujući ga na 8 godina zatvora i mnoge druge kazne. Odbio je uzeti u obzir ono što su mnoge službene istrage jasno pokazivale, da se zlostavljanje u Abu Ghraibu moglo spriječiti ili kako se uopće ne bi ni dogodilo da nije postojao “nedostatak ili pogreška u vođenju”. Neka izvješća navode po imenu odgovorne časnike i agencije, ali oni se vjerojatno nikad neće smatrati pokvarenim jabukama, nego samo čuvarima bačve koja je imala neke slabosti. Sudac i porota u nedavnim vojnim suđenjima minimizirali su moćne situacijske i sistemske čimbenike koji su utjecali na te mlade muškarce i žene, stražare u Abu Ghraibu. Pretpostavljalo se da su njihova djela bila proizvodi slobodne volje, racionalnog izbora i osobne odgovornosti. Ja tvrdim da toga nema kad su na djelu deindividualizacija, skupno razmišljanje, te kombinacija stresa, iscrpljenosti, nedostatka sna i ostalih psiholoških stanja. Oni se tad transformiraju, baš kao što se dobri anđeo, Lucifer, pretvorio u vraga. Situacije imaju puno veću ulogu nego što većina ljudi shvaća ili može prihvatiti.

Situacionistička perspektiva - transformacije uslijed socijalnih sila

Već gotovo 50 godina predajem bistrim studentima, i teško ih je navesti da prihvate situacionističku analizu zla, predrasuda ili bilo kojega drugog patološkog ponašanja zato što je cijelo naše društvo toliko zagriženo dispozicijskom perspektivom: Dobri ljudi čine dobra djela, a zli ljudi zla. To je dio našeg institucijskog razmišljanja. To je ono o čemu se radi u psihijatriji. To je ono o čemu se radi u medicini. To je ono o čemu se radi u zakonodavnom sustavu. I to je ono o čemu se radi u religijskom sustavu. Mi pripisujemo dobrotu i zlo ljudima. To je toliko usađeno u naš način razmišljanja, ali situacionistička perspektiva govori da, iako to ponekad može biti istina, trebamo priznati kako u danim okružjima mogu postojati moćne, ali suptilne socijalne sile koje imaju potencijalno transformirajuću moć nad nama.

To je razlog zašto je Gospodar muha imao tako snažan učinak. Kako je moguće da te sama promjena vanjskog izgleda može potaknuti na ubijanje, kad ti je takva aktivnost prije bila potpuno strana? Tu poruku i dalje je vrlo teško prenijeti drugima. Možete reći studentima da je većina ispitanika u Milgramovu pokusu išla do kraja. Koliko je moguće da bi ti to učinio? “O ne, ja nisam takva osoba”, tvrde oni. Pa, većina stražara u mojoj studiji činila je brutalne stvari. Da si ti stražar, što bi ti učinio? “Ja bih bio dobar stražar”, odgovaraju oni.

To je djelomice sebična pristranost. Želimo vjerovati da smo dobri, da smo drugačiji, bolji, da smo superiorni. Ali sva ta sila socio-psihološkog istraživanja – a naravno postoji još mnogo pokusa uz moj i Milgramov – pokazuje da se većina dobrih, običnih, normalnih ljudi lako može navesti, namamiti ili pokrenuti da se ponašaju na način za koji odbijaju da bi se ikad mogli tako ponašati. U 30 minuta, naveli smo ih da prijeđu preko te granice. Ja sam ne znam, ali mogu se kladiti da kada bi se promatralo kulture koje su više kolektivističke, kulture koje su usredotočene na zajednicu ili skupinu kao jedinicu, a ne pojedinca, one bi možda bile spremnije prihvatiti situacionistički pristup. Druga je važna stvar promatrati to kao progresiju. Da se stanfordska studija nastavila još tri mjeseca pretpostavljam da bi se događao stalni porast razine dehumanizacije i degradacije koji bi se mogao usporediti sa zlostavljanjem u Abu Ghraibu.

Zlo nedjelovanja

Druga važna stvar u svemu tome jest “zlo nedjelovanja”. Ja sam se usredotočio na počinitelje, ali postoje dvije važne skupine na koje se želim usredotočiti više u svojem istraživanju i budućem pisanju. Što je s onim ljudima koji su promatrali ono što se događalo i nisu ništa rekli? Tamo su bili liječnici, medicinske sestre i tehničari. Postoji slika na kojoj su dvojica vojnika poslagala zatvorenike u piramidu, a dvanaest drugih osoba stajalo je okolo i promatralo. Ako gledaš takav događaj i ne kažeš: “To je pogrešno! Prestanite! To je užasno!” prešutno daješ pristanak. Ti si tiha većina koja nešto čini prihvatljivim. Ako uđem u taksi u New Yorku i taksist mi počne pričati rasistički ili seksistički vic, a ja ga ne prekinem, to znači da će on poslije pričati taj vic uvijek iznova, misleći kako se sviđa njegovim putnicima. On će moju šutnju shvatiti kao odobravanje njegova rasizma. Ne postoji zlo nedjelovanja samo među svim tim ljudima u tom zatvoru, nego i među ljudima u društvu općenito, koji vide zlo i pomažu mu da se nastavi tako što mu se ne usprotive.

U našoj zatvorskoj studiji upravo su “dobri stražari” održavali zatvor. To su bili stražari u smjeni u kojoj se događalo najgore nasilje, no oni sami nikad nisu naudili zatvorenicima, ali ni jednom tijekom cijelog tjedna nisu otišli nekome od zlih stražara i rekli: “Što to radite? Jednako smo plaćeni i ako se ne ubijamo od posla.” Ili: “Hej, sjetite se da su to studenti, ne zatvorenici.” Ni jedan dobar stražar nije ni jedanput intervenirao da spriječi aktivnosti zlih stražara. Nijedan dobar stražar nije došao ni minutu kasnije, otišao ni minutu ranije, ili se potužio javno. Na neki je način tada upravo dobar stražar taj koji dopušta da se takvo što događa. Upravo dobar roditelj dopušta supružniku da zlostavlja njihovu djecu tako što mu se ne suprotstavlja. To je nešto uistinu važno, o čemu moramo razmisliti.

Druga važna skupina koju moramo prepoznati jesu junaci koji se nalaze među nama. Kada idete situacionističkim pristupom kažete da će većina ljudi u takvom okružju ići do kraja i prijeći granicu. Budući da je zlo toliko očaravajuće, mi smo dosad bili opsjednuti promatranjem zlikovaca. A što je s onima koji nisu išli do kraja? Mi ih ignoriramo, ali oni su, prema definiciji, junaci.

Prešućivanje junaka ili očaranost zlom

Junak je netko tko na neki način ima unutarnje kvalitete, osobnost, snagu ili vrlinu – kako god to želite zvati iz perspektive pozitivne psihologije Martyja Seligmana – da se odupre tim situacijskim pritiscima. A mi ne znamo ništa o tim ljudima. Nikad nije postojala psihologija junaštva. Primjerice, nakon holokausta trebalo je trideset godina da se netko zapita jednostavno pitanje: je li netko pomagao Židovima. Bili smo toliko opsjednuti zlom nacista da nikad nismo postavljali to pitanje. Kada je ono postavljeno, odgovor je bio: Da! U svakoj su zemlji postojali ljudi koji su pomagali Židovima. Postojali su ljudi koji su svoj život i možda živote cijelih svojih obitelji stavljali na kocku kako bi skrili Židove u stajama ili na tavanima, iako bi, da su bili uhvaćeni, bili ubijeni. To su junačka djela. Kada su godinama poslije ti ljudi intervjuirani, obično bi rekli da to nije ništa posebno. Oni nisu mogli razumjeti zašto to i ostali ljudi nisu radili. Činilo se da su malo više vjerski nastrojeni, ali nema istraživanja koje proučava trenutak odluke kada se trebate uključiti u situaciju – pridružiti se ili oduprijeti, poslušati ili ne poslušati. To je vrsta psihološkog istraživanja kojim bi se bilo zanimljivo baviti.

Ono se nikad više ne može provesti jer se takvo istraživanje sada smatra neetičkim, ali u slučaju Abu Ghraiba ima junaka. Jedan rezervist, čovjek na nižoj razini, vidio je te slike na CD-u koji mu je dao njegov prijatelj. Odmah je prepoznao da je nemoralno i pogrešno. Najprije je CD sa slikama gurnuo pod vrata višeg časnika. A onda je, što je zanimljivo, idući dan priznao da je to učinio. Rekao je: “Ja sam taj koji je to tamo stavio. Mislim da je to pogrešno. Vi biste trebali nešto poduzeti.” Razgovarao sam s nekim vojnim osobama koje su rekle kako je trebala golema unutarnja snaga da se tako nešto učini, jer si kao vojni rezervist u vojnoj policiji u tom okružju najniži oblik živog bića u vojsci. Samo zahvaljujući tome što je on osobno pokazao te slike oni nisu uspjeli opovrgnuti činjenicu da se zlostavljanje događa, iako su pokušali.

Paradoks je da je on nevjerojatan junak koji se sada skriva. On je pod zaštitom i nadzorom. Vojnici iz njegova bataljuna kažu da ih je osramotio. Navodno, dobio je i prijetnje smrću. Ali djelo tog cinkaroša prekinulo je zlostavljanja. Nije upitno da bi se ona nastavila. Samo zbog toga što postoje iscrpni vizualni dokazi grozote tih djela, to je zlostavljanje prekinuto i otvoreno je šest istraga. I opet, imamo nekoga tko me očarava, zato što je on ta rijetka osoba kakva svi mi volimo zamišljati da bi u takvom slučaju bili.

Volimo misliti da smo dobri i duboko u sebi svi bismo željeli reći: “Ja bih bio taj junak. Ja bih bio taj koji bi ih razotkrio.” Ograničenje situacionističkog pristupa vidljivo je kad vidimo te junake, zato što se čini da oni na neki način u sebi imaju nešto što većina nema. Mi ne znamo koja je to posebna osobina. To je, svakako, nešto što bismo željeli proučavati. Želimo biti u stanju to prepoznati tako da to možemo njegovati, da tome možemo poučavati svoju djecu i ostale u društvu.

Zatvori nisu mjesta oporavka

Za mene, kao nekoga tko je već dugo zainteresiran za zatvore, vrlo je važno da uvidimo kako Abu Ghraib nije neki egzotični zatvor na Srednjem istoku, koji je jedino mjesto na kojem se događaju te užasne stvari. Možda ne u tako ekstremnoj mjeri, ali strašne se stvari događaju i u zatvorima u našoj zemlji.

Sada se upravo provodi istraga o smrti američkih Indijanaca u zatvorima u indijanskim rezervatima. Postoji velik broj slučajeva koje mediji nazivaju “neobičnim” okolnostima smrti. Vodi se još jedna istraga u Kalifornijskom odjelu za mladež, koja se odnosi na adolescente koji su stavljani u životinjske kaveze i drogirani tijekom dužeg razdoblja da bi ih stražari mogli lakše nadzirati. U Pelican Bayu, zatvoru s najstrožim osiguranjem u Kaliforniji, zatvorenike se stavlja u samice 23 1/2 sata na dan pet ili deset godina, tijekom kojih nikad ne mogu vidjeti drugo ljudsko biće.

Jedno od pitanja s kojima se naše društvo mora suočiti, ako ikada nekoga od tih ljudi pustimo van, jest hoće li oni biti više ili manje opasni za društvo nego kada su bili stavljeni unutra. Odgovor se nameće sam. Ako djecu stavljate u životinjske kaveze i drogirate ih, kada iziđu oni će biti sličniji životinjama. Ako ljude stavljate u samice gdje nemaju nikakav dodir s drugim ljudima, kako će biti sposobni komunicirati na nekoj normalnoj osnovi kad iziđu? Zatvori su izgubili bilo kakvu sličnost s mjestima za oporavak. Oni su mjesta za kažnjavanje i zlostavljanje.

Društvo nikada nije stražarima ili zatvorskim službenicima dalo dopuštenje da čine takve stvari. Društvo kaže da ako netko prekrši zakon ono ga želi izdvojiti iz zajednice na određeno vrijeme, točka. To je ono što je zatvorska kazna. Samo u najgorim slučajevima idemo korak dalje i ubijemo ga. Ne kažemo da zatvorenici trebaju biti zlostavljani, ili da ih se treba staviti na mjesta koja ih ponižavaju i dehumaniziraju, zato što želimo da oni iziđu i da se ne vraćaju natrag. Činjenica da je razina povratka u većini zatvora 60 posto i viša, dokaz je da ovaj sustav nema učinka. Osim toga, drugi će prekršaj vjerojatno biti još ozbiljniji od prvoga. To znači da su zatvori mjesta na kojima se stvaraju zločin i zlo. To nije ono što društvo želi.

Poanta svega jest da nikoga zapravo nije briga što se događa u zatvorima. Nitko ne želi znati. Zatvori su zadana vrijednost svakog društva. Mi samo želimo baciti osuđenike tamo, i ostaviti ih da se vrate i budu dobri ljudi. Jedino nas je briga zbog silovatelja i zlostavljača djece, tako da ih želimo pratiti kad iziđu van. Za sve ostale ne želimo znati. Pretpostavljamo da odu u zatvor, želimo vjerovati da ih tamo osposobe za normalan život i kada se vrate natrag da rade u društvu. Ali iz svega onog što ja znam, većina zatvora su mjesta koja zlostavljaju zatvorenike i čine ih još gorima. Tjeraju ih da mrze, da se žele osvetiti za nepravdu koju su doživjeli.

Ne želimo znati koliko je loše

Svi su zatvori obavijeni velom tajni. Nitko ne zna što se događa u zatvoru. A kada mislim da nitko izvan zatvora ne zna, mislim da gradonačelnici ne znaju, guverneri ne znaju, predsjednici ne znaju i pododbori Kongresa ne znaju. Zatvori su golema mjesta, i da se samo ušetaš, ne bi znao što vidjeti. Mogli bi te usmjeriti na jedini dio zatvora u kojem je sve čisto i ljupko i gdje zatvorenici tijekom tvojega posjeta jedu odrezak. Zatvori moraju skinuti svoj veo tajni. Mediji i pravnici moraju imati pristup zatvorima.

Ništa od toga nije vrijedilo za Abu Ghraib. Nakon nekog vremena Crvenom je križu zabranjen ulaz, zato što je Crveni križ izdao izvješća mjesecima prije bilo kojeg od spomenutih otkrića. Kada postoji zatvor obavijen tajnom, svatko u tom zatvoru zna da prema vanjskom svijetu nema nikakve odgovornosti. A onda opet, kao što pokazuje moja studija vandalizma u Bronxu, nikoga nije briga. Kad postoji takav mentalitet stražara ili zatvorskog službenika kažete: “Nije nas zapravo briga što se događa u zatvoru, sve dok to ne ode predaleko. Ne želimo da se zatvorenike ubija. Ne želimo da ih se ekstremno muči. I naravno da ne želimo da nam se slike toga nabiju u lice u večernjim vijestima dok uživamo u večeri. Ali osim toga…”

I to je istina. E sad, jedna od protureakcija na Abu Ghraib jest da time što nas prisiljava da pogledamo te stvari, cinkaroš gotovo postaje zlikovac. Znali smo da se događaju mučenja na nekoj razini, i znali smo da je važno izvući informacije od tih loših ljudi, ali nismo željeli znati koliko je to loše, koliko su daleko vojnici otišli, i koliko su daleko prešli granicu.

To je uistinu nešto o čemu bi svaki građanin Amerike trebao razmisliti. Zatvori su naše vlasništvo. Mi plaćamo za sve što je u tom zatvoru. Mi plaćamo za plaće stražara, za plaću nadzornika, i za plaću upravitelja. Sve to dolazi od naših poreznih dolara i mora nam biti stalo. Ako novac ne ide za oporavak zatvorenika, to znači da će nas ti ljudi kad iziđu napadati, ubijati, pljačkati, činiti sve te užasne stvari uvijek iznova. Tko želi i dalje plaćati za to?

Ne samo da se trebamo brinuti o tome što radimo u zatvorima u Americi, nego se trebamo brinuti i o onome što Amerikanci rade u zatvorima koje vode bilo gdje u svijetu, zato što time šaljemo ne samo političku, nego i moralnu poruku. Jedna od najgorih stvari s Abu Ghraibom jest ta da smo potpuno izgubili svaki osjećaj moralne nadmoći koji je Amerika ikada imala. Te će slike ostati u svijetu desetljećima koja dolaze. Možemo govoriti da donosimo slobodu i demokraciju u svijet, ali kad ljudi pogledaju te slike, reći će “Aha, i što nam još donosite?”

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Pod naslovom You Can’t Be a Sweet Cucumber in a Vinegar Barrel objavljeno na web-stranici www.edge.org/3rd_culture/zimbardo05/zimbardo05_index.html