Zašto sam autor zvučne i slobodne poezije

Nemoguće je, ne možemo nastaviti sa svemoćnom Riječi, Riječi koja vlada svime. Čovjek je ne može i dalje primati u svaku kuću i slušati kako posvuda opisuje nas i kako opisuje događaje, govori nam kako da glasamo i kome bismo se trebali pokoravati.

Osobno bih više volio kaos i nered što bi ih svatko od nas nastojao usavršiti, u smislu svoje vlastite iskrenosti i naivnosti, od reda što ga nameće Riječ koju svatko upotrebljava nekritički, uvijek u korist vlada, crkve, socijalizma itd...

Nitko nikada nije pokušao uspostaviti kaos kao sustav ili mu dopustiti da nastupi. Možda bi bilo više mrtvih među slabim tjelesnim konstitucijama, ali bi ih zasigurno moglo biti manje nego što ih ima u tom poretku koji brani Riječ, od socijalizama do kapitalizama. Nesumnjivo bi bilo više živih bića i manje mrtvih stvorenja, kao što su zaposlenici, birokrati, biznismeni i vladini dužnosnici, koji su svi mrtvi i koji zaboravljaju najbitniju stvar: biti živi.

Odgovornost riječi

Riječ je stvorila profit, opravdala je rad, učinila je obaveznom zbrku zanimanja (raditi nešto), dopustila je životu da laže. Riječ je postala utjelovljena u Vatikanu, na govornicama Pekinga, u Elyseeu, pa čak i ako, često, stvara netočno značenje koje označava različito za svakoga od nas osim ako čovjek prihvati i posluša, kako, često, ona nameće višestruka stajališta što slijede život jedne osobe i koja čovjek prihvaća kao zadane, na koji nam način može biti korisna? Odgovaram: ni na koji način.

Zato što nije korisno to što bi me svatko trebao razumjeti, nije korisno to što bi svatko trebao biti sposoban narediti mi da učinim ovu ili onu stvar. Nije korisno imati kult koji svi mogu razumjeti i koji postoji za sve, nije nužno da moram poznavati sebe da bi mi u mom životu bila nametnuta svemoćna Riječ koja je stvorena za prošle epohe što se nikada neće vratiti: one prikladne plemenima, malim narodima, malim etničkim skupinama što su raspršene po svijetu mjestima čiji nam izvori izmiču.

Riječ danas ne služi nikome osim da se prodavaču voća i povrća kaže dajte mi pola kilograma leće.

Riječ više nije korisna, čak postaje neprijatelj kada je jedan čovjek koristi kao božansku riječ da bi govorio o problematičnom bogu ili o problematičnom diktatoru. Riječ postaje rak ljudskog roda kada vulgarizira sebe do točke osiromašenja pokušavajući proizvesti riječi za sve, obećanja za sve koja neće biti održana, opise života koji će biti bilo znanstveni bilo književni a za koje će biti potrebna stoljeća da se razviju bez vremena preostalog za život.

Riječ je odgovorna za faličku smrt jer dominira osjetilima i falusom što su joj podložni; odgovorna je za rođenje ogorčenih koji služe blagoglagoljivim svrhama.

Odgovorna je za opće nerazumijevanje stvorenja što podliježu ubojstvima, rasizmima, okupljanjima, zakonima itd.

Ukratko, Riječ je odgovorna jer umjesto da je načinimo načinom života mi smo je učinili krajem. Zatočenik Riječi je dijete i bit će to cijeli svoj odrasli život.

No, a da ne upadnemo u anegdotu, možemo spomenuti imena nekih koji su ustrajali na prekidanju spona nametnih od Riječi. Ako su plašljivi Aristofanovi eseji pokazali da je zvuk prijeko potreban – zvuk koji oponaša element ili životinju – to ne znači da je tražen samo radi sebe. U tom slučaju, zvuk što ga izražavaju usta bio je odsječen, jer je došao samo iz zamišljene i podređene upotrebe, iako je u stvari ključni element.

Neće biti proučavan ni radi svoje važnosti u 16. stoljeću jer mora biti oblikovan od glazbene polifonije. Neće biti oslobođen od ekspresionista jer je njima bila potrebna potpora samoglasnika i slova kao i futuristima, dadaistima i letristima.

Usni zvuk, ljudski zvuk pojavit će se, u stvari, pred nama tek oko 1953., s Wolmannom, Brauom, Dufr?neom i nešto kasnije s mojim zvučnim pjesmama.

Mimetički zvuk čovjeka

No, zašto željeti te važne ljudske zvukove, bez abecede, bez referencije na jasnoću koja objašnjava? Jednostavno, nagovijestio sam to, Riječ je nerazumljiva i zloupotrebljiva, jer je upravo u svim rukama, a ne u svim ustima, kojima su dane naredbe od nekoliko uglavnom neautoriziranih glasova.

Mimetički zvuk čovjeka, ljudski zvuk, ne objašnjava, on prenosi emocije, ukazuje na razmjene, afektivne komunikacije; on ne iskazuje precizno, precizan je. I rekao bih dobro da je čin ljubavi ljubavnog para precizan, voljan, ako i ne objašnjava! Što je, dakle, funkcija Riječi, koja ima pretenzije da potvrdi da je takva i takva stvar jasna? Suprotstavljam se toj Riječi.

Optužio sam je i još je optužujem kao poteškoću u življenju, ona nas potiče da gubimo malobrojna desetljeća našeg postojanja objašnjavajući sebe takozvanom duhovnom, političkom, socijalnom ili vjerskom sudu. Uz njenu pomoć moramo odgovarati čitavom svijetu, ovisni smo o mediokritetima Sartreu, Mauriacu, De Gaulleu. Oni nam duguju na svakom području, robovi smo retorike, zatočenici objašnjenja koje ne objašnjava ništa. Ništa je ipak objašnjivo.

Upravo zato sugestivna umjetnost koja napušta tijelo, onaj rezonator i prijemnik, oživljen, disan i odigran, onaj + i –, to je razlog zbog kojega je sugestivna umjetnost stvorena; morala je doći i hraniti te, ni na koji način potvrđivati. Svidjet će vam se ta umjetnost ili vam se neće svidjeti, to nije ni od kakve važnosti! Unatoč vama obuhvatit će vas, kružit će u vama. To je njezina uloga. Ona mora otvoriti naše efektore našim biološkim, fizičkim i mentalnim potencijalima dalje od svega intelektualnog; umjetnost mora biti vrednovana poput povrća, ona nas samo hrani drukčije, to je sve. A kada jednom uđe u vas, tjera vas da je želite prigrliti. Na taj način Bog je sveden na svoju pravu ulogu podređenu životu; služi samo da iznese razumljive upotrebe, elementarne razmjene, no nikad neće kanalizirati divne snage života zato što to oskudno kanaliziranje, kako sam nagovijestio, u konačnici izaziva u nama lihvarenje kroz odsutnost stvarnoga života.

Ne dopustimo da izgubimo četiri petine intenzivnog života bez Riječi u korist jedne male petine rječitosti. Budimo iskreni i pravedni. Budimo svjesni da je dan od kisika, da noć eliminira naše otrove, da čitavo tijelo diše i da je ono cijelost, bez taštine Riječi koja nas može uniziti.

Više volim sunce, draga mi je noć, dragi su mi moji šumovi i moji zvukovi, divim se golemoj složenoj tvornici tijela, dragi su mi moji pogledi koji dodiruju, moje uši koje vide, moje oči koje primaju... No, ne moram imati blagoslov pisane zamisli. Ne moram imati svoj život proizašao iz razumljivoga. Ne želim biti subjektom istinite riječi koja zauvijek zavarava ili laže. Više ne mogu podnijeti da budem uništen od Gospodina, te laži što samu sebe poništava na papiru.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Preuzeto sa web-stranice http://www.ubu.com/papers/chopin.html. Oprema teksta redakcijska.