Zašto su debele krave besmrtne

Držim u rukama novu knjigu Jeana Zieglera Imperij srama, a u pozadini se vrti Stojedinica. Sanader govori kako nećemo oporezivati kapitalnu dobit. Još. Predizborno je vrijeme i stječe se dojam da narod ima neke koristi od toga jer stoji u redovima, ali ovaj put ne čeka na kruh nego na svoj djelić kolača, dionice HT-a. Još su stari rimski vladari koristili istu taktiku kruha i igara za zasljepljene mase. Kruh je kod nas podijeljen prije izbora, a veliki igrači ostaju u sjeni i ne plaćaju porez na kapitalnu dobit.

Kako to sve izgleda kad se igra na nešto većoj šahovskoj ploči, veličine otprilike cijeloga svijeta, razotkriva nam se u knjizi Imperij srama švicarskog sociologa Zieglera. Taj posebni izvjestitelj za pravo na ishranu Ujedinjenih naroda, organizacije koja ni sama nije bez grijeha, imao je prilike proučavati posljedice kapitalizma bez granica u nekima od najpogođenijih zemalja, od Etiopije i Mongolije do Brazila. Iako smo već imali prilike i u prijevodu čitati razne autore koji se bave problemima kapitalizma i globalizacije, ono što čini ovu knjigu posebno zanimljivom je autorov položaj koji mu je omogućio susrete od onih najbjednijih siromaha u slamovima trećeg svijeta do onih na vrhu, predatora kapitalizma, šefova država, korumpiranih diktatora i bankara koji vuku konce iza zavjese.

Nadati se da će zima biti blaga

U prvom dijelu knjige autor nas prisjeća ideja Francuske revolucije te opisuje proces sadašnje refeudalizacije svijeta. Posebno je naglašena agonija u kojoj se nalazi međunarodno pravo jer idol profit kojem se klanjaju novi gospodari ne podnosi ni jedno ograničenje. Drugi dio opisuje uzročno-posljedični odnos između vanjskih dugova i gladi. To dvoje Ziegler poistovjećuje s oružjima masovnog uništenja.

Na čelu groznog popisa gladnih zemalja redovito je Mongolija, zemlja koja je daleko i ne izaziva nam gotovo nikakve predodžbe. Da li se sram smanjuje neznanjem i da li su blaženi oni koji žive u neznanju? Ne znamo. Ziegler je doznao. Mongolija je prostrana zemlja u srcu Azije gdje od studenoga do ožujka zavladaju snježni vihori na temperaturama i do minus pedeset stupnjeva. Stanovnici tradicionalno žive u gerovima, okruglim šatorima, i prehranjuju se stokom koju uzgajaju. Posljednjih godina to nomadsko društvo pogođeno je grijehom bogatih – klimatskim promjenama. Naime, oštrije zime praćene katastrofalnim sušama koje je pogađaju učinile su da Mongolija ima stopu od 43 posto pothranjenosti. Više od polovice stanovništva živi u Ulan Batoru, glavnom gradu, a 30 posto njih tek posljednjih pet godina. Stigli su tu potjerani iz stepe prirodnim katastrofama.

U Ulan Batoru Ziegler je sreo “djecu iz tunela” te opisuje susrete s njima. Najsiromašniji od najsiromašnijih žive u cijevima beskonačnih tunela ispod grada a mnogi su od njih napuštena djeca, često žrtve obiteljskog nasilja. Tisuće te djece danju prekopavaju po smeću, a noću se zavlače u tunele, pune otpada i štakora. Policija ih traži i dovodi u gradski centar za utvrđivanje adresa djece. Međutim, potrage za članovima obitelji obično su uzaludne. Oni su se utopili u očaju i votki. Mongolija ima i mnogo drugih problema: epidemije ubijaju stoku, koja im je nužna za preživljavanje, noćna mora zvana požari u stepama, kuga, presušili bunari... Što ćete učiniti?, pita Ziegler direktora vladine agencije za borbu protiv katastrofa. “Nadati se... nadati se da će zima biti blaga i milostiva”, odgovara on.

U Mongoliji je zima blaga kad temperatura ne pada ispod minus trideset stupnjeva.

Zašto Mongolija ne kupi lijekove za stoku, ne iskopa dublje bunare, ne kupi koji kanader da gasi vatre u stepi? Sve to treba kupiti od bogatijih, a oni nemaju novca. Osim stoke, gotovo sve ostalo Mongolci uvoze. Imaju samo DUG. Njihov vanjski dug gotovo je jednak nacionalnom bruto proizvodu, vrijednosti svega što proizvedu u cijeloj godini. Mongolija je jedna od jako mršavih krava koje proždiru debele krave koje su, ništa nam ne daje razloga misliti drukčije, besmrtne.

Siromašni financiraju bogate

Isto tako, špekulacije korporacija dovode do rušenja cijene kave na svjetskom tržištu što za Nestle znači veću zaradu, a za Etiopiju glad. Ziegler to detaljno opisuje u trećem dijelu knjige, dok se u četvrtom dijelu bavi Brazilom. Brazil je uz Južnu Afriku i dalje zemlja s najvećom nejednakošću na svijetu, gdje više od polovice nacionalnog bogatstva (industrija, obradiva zemlja, putevi) pripada gospodarima sa sjevera i, naravno, još jedna u nizu zemalja koja posrće pod teretom vanjskog duga. Ipak, Ziegler tvrdi da Brazil nudi nadu. Tamo je u tijeku demokratska, antikapitalistička i mirna revolucija. On uviđa: “U Europi je ta revolucija gotovo nepoznata. I njezin je ishod neizvjestan.”

Zemlje s niskim kreditnim rejtingom imaju tu sreću da plaćaju i više kamate. I dug zapravo raste i raste, uzimaju se novi krediti da se plate kamate prethodnog duga i taj krug nema izlaza. Otplata kamata i rata zajmova troši najveći dio izvora zadužene zemlje. Nakon toga ne ostaje baš nešto za škole, bolnice, socijalno osiguranje... Kamerun, na primjer, troši četiri posto proračuna na socijalne službe, a za otplatu duga 36 posto. Narodi siromašnih zemalja ubijaju se da bi financirali razvoj bogatih zemalja.

Zatim “savjetnici” iz MMF-a i Svjetske banke mašu pred nosom čarobnom formulom: privatizirajte, privatizirajte, privatizirajte... Ziegler tvrdi: “Kozmokrate osobito užasava i straši besplatnost koju nameće priroda. Oni u njoj vide nepoštenu, nepodnošljivu konkurenciju. Nametanje patenata živim bićima, biljkama i genetički modificiranim životinjama, kao i privatizacija izvora vode trebali bi okončati tu nepodnošljivu lakoću”.

Od kraja kolonizatorskog sustava, eksploatatorskog, krajnje nepoštenog sustava koji je obilježavao svijet nekoliko stoljeća, možda se činilo da dolazi pravednije društvo. Ne znam je li se uistinu tako činilo, nisam još bila tu da ocijenim, ali jasno je da se, ako je takva nada postojala, nije ostvarila. “Danas su se u svijetu oblikovali i učvrstili novi feudalni sustavi, beskonačno jači, ciničniji, suroviji i lukaviji od onih starih. To su privatne transkontinentalne tvrtke u industriji, bankarstvu, uslužnim službama i trgovini... Te privatne transkontinentalne kompanije provode svjetsku vlast. Te nove feudalne velikaše nazivamo kozmokratima. Oni su gospodari carstva srama”, piše Ziegler. Njima se bavi u petom, završnom dijelu knjige.

Probuditi osjećaj pravde

Imperij srama nije prva Zeiglerova knjiga prevedena na hrvatski. Izvori su već 2003. objavili i djelo Novi gospodari svijeta i oni koji im se protive, knjigu koja se bavi istom tematikom. Neki se primjeri čak ponavljaju u obje knjige. Možda nam ponavljajući zastrašujuće činjenice ovaj Švicarac pokušava utuviti u glavu da zemlje koje duguju ne znaju više što je nepodnošljiva lakoća postojanja. Hrvatski vanjski dug također raste i Zieglerova djela ne bi smjela proći nezapažena. Nadajmo se da ih nećemo izvlačiti iz prašnjavih spremišta kada i nama ne ostane ništa više za privatizaciju. Vrijeme za preventivno djelovanje je sada i ovdje.

Otkrivajući javno podatke do kojih ima pristup, Ziegler si stvara mnoge neprijatelje, ali debele se krave još osjećaju dovoljno nepobjedivo. Jean Ziegler postavlja dijagnozu. Ne zna rješenje. On smatra da je informirati, učiniti prozirnim postupke gospodara, prva zadaća svakoga intelektualca. Njemu je ideja probuditi u nas, čitatelja zapada, osjećaj pravde. Krvopije se kao kuge boje dnevnoga svjetla, piše u Imperiju srama.

Ali, mi čitamo i zgražamo se. Dok čitamo, osjećamo bol djece Mongolije, stočara Etiopije i bezemljaša Brazila. Čim zaklopimo stranice knjige vraćamo se u svoj svijet spektakla, miješaju nam se stvarnost ove knjige i napeta radnja bilo koje drame...