Zašto su dokumentarci postali popularni

Sadržajno i izvedbeno različite, teško je uspoređivati filmove koji su se prošlog tjedna, od 26. veljače do 4. ožujka, prikazivali u zagrebačkom Kinu SC u sklopu 3. ZagrebDoxa; teško je uopće domisliti se zajedničkom nazivniku za 80-ak filmova prikazanih u tih sedam dana. Ipak,  zanimljivošću i intrigantnošću izdvaja se šestodijelna dokumentaristička serija Letenje: Ispovijesti slobodnih žena, autorice Jennifer Fox. Snimana u četiri godine na svim kontinentima, serija od šest jednosatnih epizoda produkt je redukcije 1400 sati video materijala. Konstruirajući univerzalni portret žene trećeg tisućljeća, nagrađivana redateljica obišla je kamerom Indiju, Rusiju, Južnu Afriku, Pakistan i Englesku te se odande vratila sa zabilježenim šokantnim pričama o genitalnom sakaćenju u Trećem svijetu, opresiji patrijarhata koji ne jenjava, o silovanim ženama, prostituciji, traffickingu. Misija joj je bila prikazati nove i stare modele ženstvenosti i ženskosti, mijenu rodnih uloga. Produkt, nije lamentacija i kuknjava, nego naprotiv, dinamična, snažna, oštra i na mahove zaista duhovita priča o ženama koje pobjeđuju. Junakinje našeg doba, žene koje je Fox intervjuirala tijekom više godina - otkrivši u svakom od tih razgovora i velik komad vlastite intime - na primjer su Pat, bluz pjevačica koja se nakon operacije tumora jedva bori s migrenom, Ladawn koja se sedam godina borila s bivšim mužem oko skrbništva i alimentacije, Mindy kojoj je jedini razlog za udaju snažna želja za majčinstvom.

Babajin dokumentarac o mirenju s prolaznošću

Letenje je u festivalskoj programskoj kvalifikaciji smješteno u program “Auto-dox”, odnosno program autobiografskih dokumentaraca. Takvima pripada i iznimno dirljiv, meditativan film o starenju i nestajanju, Dobro jutro Ante Babaje, kojim je festival u ponedjeljak otvoren. Posrijedi je posljednji film poznatog redatelja koji je široj publici najpoznatiji po filmu Breza. Dobro jutro zapravo je njegov intimni dnevnik; kolaž video zapisa iz doma za stare i nemoćne, lijena i tugaljiva slika svakodnevice čovjeka koji se, pretrpivši dva moždana i dva srčana udara, miri s prolaznošću. Babaja je materijale za dokumentarac prikupljao godinu dana, svakodnevno se snimajući malom kamerom koju je dobio na dar, a s filmom su mu pomagali Goran Trbuljak i Tomislav Jagec.

Dalje, TV junkie, djelo Amerikanca Ricka Kirkhama, čovjeka koji je od svoje 14. godine snimao svaki pomak u svojoj karijeri televizijskog voditelja i svakodnevni napredak odnosa sa suprugom Tami. Za razliku od Babaje koji je prostodušan i iskren te stoga neupitno uvjerljiv, Rick je podosta iritantan lik, tipični američki samoljubivi snob, samouvjeren do drskosti i sklon prenemaganju: s njegovom je monodramom zato teško suosjećati, čak i kad bez cenzure govori o svojoj ovisnosti o cracku i kad se pred kamerom razotkriva kao obiteljski zlostavljač. Ipak, u 105 minuta koliko traje film, složen od hrpa materijala koji je nastajao kroz dvadesetak godina – nešto se promijeni u odnosu gledatelja prema anti-junaku. Rick se iz iritantnog luzera preobrazi u tragikomičnog junaka s kojim je moguće suosjećati. Ako film i ne zaslužuje peticu, dovoljno je životan i živahan da zaslužuje uvrštenje među deset naj-dokumentaraca ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa.

Što se međunarodne konkurencije tiče, žiri je u subotu najboljim proglasio ruski Civil status Aline Rudnickaje. Film pokazuje zašto su dokumentarni filmovi danas popularni – to je pravi dokumentarac koji daje jasan uvid u društvo, na ironičan, ali topao i blizak način; on kombinira kreativnost, humanost i poseban humor. Konkretnije, posrijedi je priča o sanktpeterburškom Birou za savjetovanje građana, u kojemu se suhoparne administracijske radnje poput ispunjavanja formulara i potpisivanja dokumenata izrode u neočekivano emotivne odnose između posjetitelja i zaposlenika – od flegmatične mirnoće i pragmatične smirenosti do ozbiljnog očajanja, histerije i zaljubljivanja.

Ekološka katastrofa

Tanki led švedske redateljice Hakan Berthas problematizira ženske napore da se u patrijarhatu izbore za svoju šansu: jednostavna je to priča o siromašnim tinejdžericama na hladnom i slabo naseljenom sjeveru Indije, koje se organiziraju u hokejašku momčad želeći nastupiti na nacionalnom turniru, rezerviranom samo za muškarce. Dirljiv je angažman mlađahne kapetanice momčadi, upornost kojom ruši barijere u indijskom društvu po rodnoj i nacionalnoj osnovi, i njezina volja da sportskim uspjehom dâ roditeljima razlog za ponos. Osobite je pažnje vrijedan francuski film Voyage in G major Georgija Lazarevskog: životan i blag, dokumentarac je sav posvećen autorovu 91-godišnjem gluhom djedu Aimeu koji se konačno otiskuje na dugo planirano putovanje u Maroko i ondje, ponesen nekontroliranim entuzijazmom, uživa u svakoj sitnici - razgovoru s lokalnim prodavačem mirisne kreme za lice, plaćanju cestarine kreditnom karticom, običnoj šetnji rascvjetanom livadom. Bez komentara i naracije “odozgo”, film je na mahove urnebesno smiješan, isključivo zbog neobično dragog, djetinjastog protagonista čija sama pojava izaziva osmijeh. Aiméovi su svjetonazori dijametralno suprotni onima njegove supruge: on sanja o putovanjima, a ona o kupnji udobnog naslonjača, on iščitava turističke vodiče, a njoj samo klasična glazba može vratiti sjaj u očima: ustvari je nevjerojatno da je taj par, tako različit, cijeli život izdržao zajedno.

Informativan, dinamičan, živopisan, film koji podiže, rastužuje, otvara oči i tjera na akciju, vizualno dojmljiv, s izvrsnom glazbenom pozadinom – takav je dokumentarac Planet autorâ Johana Söderberga, Michaela Stenberga i Linusa Torella, prikazan također u međunarodnoj konkurenciji. Film govori o ekološkoj katastrofi u koju čovječanstvo nezaustavljivo srlja, a tridesetak stručnjaka iz 25 zemalja svijeta govori o nuspojavama onoga što se u jeziku televizijskih vijesti naziva ekonomskim razvojem: usporediv s filmom We Feed the World na prošlogodišnjem Motovunu ili s filmom Smrt radnika koji je prikazan na Festivalu filmova o ljudskim pravima, Planet funkcionira kao uvjerljivo upozorenje, alarm, poziv na uzbunu i najava apokalipse. Istovremeno i težak i duhovit, Planet obrađuje problem onečišćenja iz niza različitih aspekata. O nestanku vodenih i šumskih površina, o ekološkim izbjeglicama, prodaji pitke vode, razvijenom zapadnom svijetu koji diktira stalni napredak govore stručnjaci – geografi, ekonomisti, fizičari, psihijatri, biznismeni. Statistike kažu da će do polovice stoljeća na Zemlji biti oko devet milijardi ljudi, a nastavi li se s devastacijom prirodnih resursa, predviđa se da će životinjske vrste izumirati neslućenom brzinom, da će se ljudi podijeliti u manje zajednice koje će ratovati oko vode. Ukratko, prijeti nestanak civilizacije. Tako ozbiljnoj poruci autori kontrapunktiraju isječke iz radnog dana entuzijastične indijske tv zvijezde, zgodne voditeljice koja je bez kritičkog odmaka usvojila zapadnjačke parole o potrebi razvoja i zgrtanja bogatstva teškim radom i osobnim zalaganjem. Nigerijac koji radi s glomaznim industrijskim otpadom ponosno govori kako je njegova zemlja manje zagađena od Europe, pa je zato podesna da bude odlagalište europskog smeća. Kineski poduzetnik kaže kako će o utjecaju naglog gospodarskog razvoja na Zemlju – misliti kasnije. Ove su slike skladno ukomponirane u dokumentaristički mozaik koji definitivno zaslužuje peticu.

“Željezna” Carla del Ponte

Simpatično-gorkast je film Balada o Vicki i Jake. Govori o ruiniranoj narkomanki i beskućnici koja pokušava uklopiti ovisnost o cracku u skrbništvo nad sinom, školarcem Jakeom. Vicki voli sina, čini se duboko i iskreno, ali dijete je ipak više-manje prepušteno sebi; Jake se ujutro budi, oblači uniformu i biciklira u školu, dok se majka klati na rubu svijesti, okružena lošim društvom još navučenijih džankija. Zanimljiv preokret u filmu događa se kad se odnos između redatelja i protagonistice zakomplicira; njihova međusobna gorka predbacivanja ukomponirana su u priču i čine je izvedbeno nekonvencionalnom.

Iako je za kontroverzne dokumentarce bio u Kinu SC rezerviran ne baš atraktivan kasnovečernji termin (u 23 sata), projekcije su bile više nego solidno posjećene.

Carlina lista švicarskog redatelja Marcela Schüpbacha u fokusu ima Carlu del Ponte, tužiteljicu Haaškog tribunala, i njezine najbliže suradnike. Pogled izbliza otkriva Carlin svakodnevni rad, gorljivo nastojanje da s liste odbjeglih zločinaca skine što više imena, njezina putovanja na Balkan, u New York, Washington i Luxembourg, diplomatske razgovore i uredska čavrljanja koja temom nikad nisu daleko od Karadžića i Mladića. Schüpbachova je filmska ekipa bila prva kojoj je dopušteno pratiti svakodnevni rad tužiteljice pa je uhvaćen čak i trenutak kad ona saznaje o Gotovininu uhićenju. Njezin živi portret – produkt ovog projekta – otkriva kako joj se atribut “željezna ruka” ne pripisuje bez razloga, kako ona zbilja jest nepokolebljiva, odlučna i pouzdana; osoba vrijedna poštovanja, s izuzetnim osjećajem za pravdu, gotovo zapanjujuće predana poslu. Oznaka “kontroverzno” nije baš najpodesnija za ovaj film; sadržajno, on ne donosi ništa što već nije poznato o Gotovini, Haagu, Srebrenici... Zanimljivo je bilo vidjeti kako Carlina ekipa posprdno prepričava susrete sa srbijanskim političarima, i kako jednostavnom računicom odlučuje o sudbini pregovora Hrvatske o pristupanju Europskoj uniji. Najsmješniji dio filma trenutak je u kojem u krupni kadar dospijevaju tjednik Globus i veliki naslov Voljela me Carla del Ponte na naslovnici koji nespretno prevodi njezina suradnica, a prigušeni hihot gledatelja pratio je i snimke zagrebačkog susreta tužiteljice s karikaturalno ukočenim, zabrinutim Mesićem i Sanaderom.

Srpski film o Crvenim beretkama

Prava kontroverza nastupila je s projekcijom trodijelnog serijala Filipa Šrama o “Crvenim beretkama”. Rekonstruiravši 15-godišnji put te zloglasne formacije, koja je iznikla početkom devedesetih i u kojoj su slavu stekli Željko Ražnjatović Arkan, Legija, Frenki i Đinđićev atentator Zvezdan Jovanović, dokumentarac prati njezino djelovanje u Kninu i Istočnoj Slavoniji 1991. godine. Kroz privatne snimke i izvatke iz televizijskih arhiva, pripovijeda zaokruženu, intrigantnu priču o ljudima koji su sijali teror, ubijali i bili politički zaštićeni. Jedinica je plod suradnje beogradske televizije B92 i tjednika Vreme, a Švarm je njome navukao na sebe bijes radikalnih desničara. Izbor sugovornika pokazao se vrlo produktivnim u ovom tehnički vrsno napravljenom filmu, čija duhovitost počiva na sučeljavanju dijametralno suprotnih iskaza različitih članova “Jedinice”. Ostavljajući zaključke gledateljima i zaustavljajući mnoge krakove priče na slutnji, autor je film lišio agresivnosti.

Dalje, ruski film Tender’s Heat. Wild, Wild Beach govori o ružnom i brutalnom naličju života u Putinovoj Rusiji, gdje se stanovnici ljeti polugoli opuštaju na plažama uz piće, seks, ples i kupanje u blatu. Toj je globalnijoj društvenoj naturalističkoj panorami suprotstavljena priča o starijem paru alkoholičara, čiji suživot obilježavaju stalno opijanje, ispadi ljubomora i zlostavljanje. Zanimljivo, tijekom njihova ljetovanja na istočnoj obali Crnog mora, u ležernom se izdanju pojavi sam Putin.

Dva su kontroverzna favorita bili Jesus Camp o kršćanskoj obuci djece – Božjih vojnika, redateljica Heidi Ewing i Rachel Grady, te The Bridge o samoubojicama u San Franciscu. Dragulj u regionalnoj konkurenciji bio je svakako film cenzuriranog i napadanog crnovalovca Želimira Žilnika Evropa preko plota u kojem on tematizira učinke Šengenskog sporazuma na mađarsko-srpskoj granici od ljeta 2004. do proljeća 2005. godine. Doku-drama daje priliku srpskim trgovcima i seljacima da progovore o svojim iskustvima. Priča se s političkog protesta protagonista prebacuje na priču o dogovorima za vjenčanje zbog potrebnih papira. Intrigantnošću i dinamikom, film je opravdao željno iščekivanje domaće publike, a nagrađen je i Velikim pečatom u svojoj kategoriji.

Ovo je izdanje DOX-a bilo rekordno posjećeno: osobito su rado gledane projekcije u 21 sat kad je bilo teško pronaći mjesto viška. Konačno su Zagrepčani učinili smislenom i opravdanom neslužbenu festivalsku krilaticu “Zaljubljeni u dokumentarce”.