Zašto volim horore

1. Ne diže mi se dok ne vidim snažan ženski lik kako vadi oči koloni republikanaca.

2. Delinkventi obožavaju horore zbog boljih razloga nego što ih nude kritičari koji ustraju na tome da ih ne bismo trebali obožavati. (A zakleli smo se da ćemo oponašati ponašanje tinejdžera bez obzira na osobno dostojanstvo ili razboritu samoanalizu.)

3. Krv je vlažna i ljepljiva kao sperma, zar ne? Tako da – kad vam se nađe na rukama – podsjeća na, razumijete, svršavanje. Mislim, nikoga još nisam stvarno ubio, ali onaj dio u Teksaškom pokolju motornom pilom...

4. Sociopati ostvaruju visoke položaje u poslovnom svijetu, a danas, u svjetlu posrnuloga američkoga gospodarstva, važno je proučavati njihov etički kodeks što je češće moguće.

5. Fiktivni krvavi masakri zdraviji su od zbiljskoga visokog krvnog tlaka.

6. Sakaćenje je ljepše od ekscesa – pogledajte samo protagoniste u filmu Sudar, ili tipa s dva penisa u Suvremenim primitivcima.

7. Slikanje prstima ima terapeutsku vrijednost, a slikanje prstima u crvenoj boji osobito se dobro prenosi na film.

8. Navodno, dekonstrukcija je jednaka nihilizmu, a nihilizam je mrtav. Zato je i horor koji se može braniti samo s nihilističkih stajališta, također mrtav. No, dekonstrukcija se bavi izbjegavanjem falocentrizma, a ne svjetonazornim sustavima, a nihilizam nije ništa ubojitiji od etičkog kreda Petera Lamborna Wilsona, koji on paradoksalno naziva amoralna odgovornost. A suvremeni horori nisu inherentno nihilistički, što zna svaki čitatelj Thomasa Harrisa.

9. Smatramo da to nije etička dvojba, nego pitanje mode! Teorije de Mana i Deleuzea bile su plodonosne osamdesete, ali za svaku školu mišljenja koja je dominirala nekim proteklim desetljećem stalno se tvrdilo kako će za dvadeset godina postati zastarjela. Tako smo se složili da dekonstrukcija na nas utječe potajno, dok je u javnosti ocrnjujemo – kao što to čine Camile Paglia i svaki dripac koji piše recenzije knjiga.

10. Sviđa mi se dio u Reanimatoru gdje odrubljena glava liže vaginu dekanove kćeri.

11. Sablasni je horor nužan nakon seksa jer oslobađa frustracije. (Strašno je kad niste u stanju ubiti partnera dok svršavate.)

12. U hororima koji imaju protagonistice čest je proces redukcije, sličan Beckettovu. Sva se sigurnosna uporišta i amblemi osobne moći sustavno uklanjaju, tako da se svijest lika svodi na primordijalno stanje. Budući da ga izdaje vanjska stvarnost, lik se okreće protiv sebe sama. U hororima se to postiže uz isti učinak kakav imamo kod Becketta – ali u hororima postoji još jedna, dodatna kvaliteta, jer oni prikazuju polugole žene. Zaključili smo da obilje osamljenih likova u nabreklim grudnjacima, zgrčenih sirotica u donjem rublju, polu-katatoničnih modela za kupaće kostime koji su preživjele razne strahote, a kod kojih se impuls za borbom ili bijegom sveo na prijeku potrebu da se odmah istuširaju – da sve to silno pridonosi upijanju Beckettove poruke.

13. Nasilje je pornografija, a pornografija je čistač ljudskog uma.

14. Krv, fekalije, mokraća: ako su bili dobri Pasoliniju, dobri su i Amerikancima.

15. Sva se žrtvovanja ljudi – pa čak i samožrtvovanja – odnose na zvijer u nama. Baš kao što moramo imati noćne more kako ne bismo halucinirali u budnom stanju, prisiljeni smo i ritualizirati nasilnu stranu svoje osobnosti. Inače bi zdravlje – naše ili tuđe – počelo slabiti. Budući da smatramo kako je masakriranje kršćana problematično, ne savjetujemo tu rimsku metodu katarze. Umjesto toga, predlažemo da rimsku arenu zamijenite videorekorderom koji će prizore ljudskih žrtvovanja simulirati na jezovit i posve bezazlen način.

16. Želim biti dobar, ali loši mi ljudi to onemogućuju. Kaznimo ih – kaznimo zle ljude!

17. Zapravo, bolje ćete se osjećati ako jednostavno priznate: sve to preobilje romantičnih komedija u kojima ljubav pobjeđuje klasne razlike a koje istodobno, sa suzama u očima, upravo ističu klasne podjele, sve te lake komedije sa šašavim susjedima koje malograđani stavljaju na pijedestal ironije, sve te dječje priče potajno napisane kako bi kraj njih slinili odrasli, te sage iz šezdesetih tipa zar-nismo-bili-idealisti-iako-danas-smatramo-da-smo-bili-u-krivu-i-ne-želimo-ostaviti-svojoj-djeci-mjesta-za-nove-političke-pogreške, sve te sage iz šezdesetih tipa trebao-sam-se-boriti-u-Vijetnamu-ali-nisam-pa-hajdemo-onda-bombardirati-neke-Arape, sve te slabašno zamaskirane teutonske reklame za onostrani život u kojima se Bog naziva “Sila” i sve te adaptacije E. M. Forstera tipa tiho-sine-ovo-je-ozbiljan-imperijalizam-u-kome-se-rasizam-površno-osuđuje-a-sve-bijelce-na-kraju-prihvaćaju-ti-bijedni-stranci – ne budi li sve to u vama iracionalnu želju za osvetom nad sebičnošću i narcizmom Amerike srednje klase? A tko može bolje provesti tu osvetu od holivudskih inkarnacija Charlesa Starkweathera, likova koji ubijaju iz zadovoljstva?

18. Očne duplje na maskama čudovišta ne mogu dostatno seksualno zadovoljiti normalnog američkog muškarca.

19. Ako u sebi nema neku pogrešku, ljepota je otupljujuće ravna. Zato nas tako ludo privlače raskomadane žrtve Johna Waynea Garcyja.

20. Oko je prozor duše, ali pupak je himen trbuha.

21. Teško je navesti prizor iz filma ili književnosti u kojemu nasilje vodi prema popustljivosti.

22. Tijelo je hram, ali utroba je kanalizacija.

23. Ako želite shvatiti duhovnost, morate proučavati Azteke. (Dijete je otac čovjeka koji krvari. Majka Marija je serijski ubojica Samov sin.)

24. Nakon nesreće na otoku Three Mile u našim moždinama žive radioaktivni paraziti. Oni glođu naše udove dok pišemo prijeteća pisma Michaelu Landonu.

25. U bestijariju konzumerističke svijesti ima puno priča o psima – Lassie, Bijeli očnjak, Rin Tin Tin. Ali samo u hororima imamo posvetu najplemenitijem od svih Božjih stvorenja – kraljici termita.

Barut i seks

Uočio ju je 4. srpnja u dimu petardi. Krane je stajao na ulazu trgovine Embargo Books i slušao pjesmu Geto Boysa Do it like a G.O. Zbog rap-stihova i mirisa baruta ulica Norfolk nalikovala je na poprište kakva terorističkog sukoba. No, kad su obrisi tijela izronili iz gustih para, pozivi na ustanak izgubili su svaki smisao.

Polako je ušla u vidokrug i zamakla za ugao, dok je žuta izmaglica kopnjela. Lice joj je bilo čudno – tragikomična krabulja opuštenosti i ukočenosti. U podlozi tog oksimoronskog izraza krilo se lice Botticellijeva anđela: rimski nos, široke nosnice, krupne, tamne oči nalik na oči mačke u sjeni. Bila je lijepa, iako ju je mučenje gotovo posve paraliziralo.

Na zapešću je nosila narukvicu od žice natopljene krvlju i leđnom moždinom. Uz brojne uzlove, narukvica je bila urešena srednjovjekovnim i neraspoznatljivim kapima, litografskim vodopadom križeva i srpova. Je li taj uvarak suza potjecao iz njezina tijela ili tijela njezina ljubavnika? Oboje su bili pritvoreni na saslušanje zbog droge, ali samo se ona došla naći s njim. Jesu li je pustili zbog samilosti ili kako bi ga upozorila na posljedice pobune?

Dok je prilazila, temperatura njegova tijela suosjećajno je rasla. Dodirnuo je njezino zapešće i zadrhtao kad je zinulo poput polomljena leda. Njegovi živci, mikro-mreža vlakana, spojili su se s njezinom osjetilnom memorijom i slušali skrivene glasove, izvlačeći informacije o kojima su agenti CIA-e mogli samo sanjati.

Provalili su u nju kao u kakav sef ubojstva. Nakon što su joj odšarafili glavu tragajući za eksplozivom, sonde za pretraživanje našle su samo nekoliko značenjskih fragmenata – tajne pisane jezikom koji je bio toliko prozračan da ga se lako moglo pobrkati sa zrakom. No, Kane je znao razlog zbog kojeg joj je nutrina bila šifrirana. Njegovi živci prošli su kroz prozračnu fasadu, tragajući poput antena za krvavom zemljom iza zida.

Tjednima prikovana uz trupla članova vlastite obitelji, ljubav je počela jednačiti sa stupnjem raspadanja. Agenti su je toliko izgladnili da je bila prinuđena materijalizirati lica svojih voljenih – u početku s odvratnošću, a kasnije s neopisivim osjećajem gladi. U službenom izvješću CIA-ini činovnici naveli su kako se paraliza javila kao posljedica bolesti uzrokovane kanibalizmom, ali to nije bilo osobito uvjerljivo. Psihički poljuljana glađu, iscrpljenošću i dehidracijom, konačno se i tjelesno urušila.

Smrt je postala pozornicom orgazma. Noge su joj gotovo posve popustile kad je međunožje primaknula Kaneu, hladeći njegove sinapse valovima informacija. Trenuci užitka nabrekli su u slike koje su ulici Norfolk otele stvarnost: njezina majka bez nogu, otvorena u struku. Kastrirano truplo njezina oca, lica izbrisana brusnim papirom. A u središtu ćelije hrpica tkiva i žitke moždine: ostaci njezina četiri mjeseca starog sinčića. Agenti su mu nožem izmamili vrišteći osmijeh na licu; samo je u trenucima otpuštanja mogla podnijeti njegovo silovanje. Mučena izostankom mučenja, mir je nalazila u prašini. Pješčana slika praznih tijela i ukočenih zrikavih očiju.

S engleskoga preveli Sonja Ludvig i Višeslav Kirinić.

Pod naslovom Gunpowder Come objavljeno u Avant-pop: Fiction for a Daydream Nation, ur. Larry McCaffery, Black Ice Books, 1993.