Objedinjujući dimenziju individualne tragedije i “šundastu” dimenziju djelatne akcije Macanov Sergej pogađa gdje hrvatska književnost obično promašuje
Moj prvi susrest sa Sergejem nalikovao je poznatoj potrazi Arthura Denta za misterioznim projektima lokalnog GUP-a, opisanoj u Vodiču kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa. Projekt za kojim je Dent tragao bio je “izložen na uvid u dnu zaključanog ormara gurnutog u neupotrebljavani WC na čijim je vratima stajao natpis ‘Čuvaj se leoparda’”.
Prvi broj Sergeja bio je izložen u jednoj zagrebačkoj strip-knjižari (koju ovom prilikom nećemo imenovati), na dnu hrpe napola raspadnutih stripova (sve odreda antikviteta), gurnute u ćošak u koji je svjetlo dopiralo samo utorkom između dva i četiri poslijepodne. Čovjek se s vremenom navikne tražiti Macanove stripove na takvim mjestima, štoviše, začudite se ako ih pronađete negdje drugdje, no glavni problem s tim prvim brojem nije bila egzotična lokacija, koliko činjenica da zapravo nije bila riječ o prvom broju, iako je to lijepo pisalo na naslovnici. Bio je to, istinabog, prvi broj trećeg dijela sage o Sergeju, no za cjelovitu do tada objavljenu priču trebalo je potražiti i broj #00, kao i četiri broja magazina Mister Mačak i album Stare priče, a ni do dana današnjeg nisam uvjeren da se pojedine epizode ovog serijala ne kriju po nekim još više ezoteričnim mjestima.
Ignorancija ciljane publike
Da ne duljim, dostupnost i vidljivost sage o Sergeju – lutajućem plaćeniku iz nekog post-atomskog doba – bila je u direktnoj kontradikciji s tradicijom na koju se strip nadovezivao i s ciljem koji je, uvjetno rečeno, htio postići. Sergej je nastao naslanjajući se na modernistička prekrajanja klasičnih avanturističkih priča s usamljenim strip junacima u glavnoj ulozi, pod izravnim – dakako, najočitijim – utjecajem Stana Sakaija i njegovog Usagi Yojimboa, a glavni mu je cilj bio uvjeriti čitatelje kako vrijeme strip junaka u serijalima na hrvatskoj sceni nije nestalo zajedno s posljednjom ozbiljnom strip-revijom.
Sergej je, dakle, nastao na jednoj iluziji, jer tzv. pulp-junak ne može postojati bez tržišta i bez masovnog medija, a čini mi se da nije potrebno posebno napominjati kako se u suvremenom hrvatskom kontekstu ni pojam tržišta ni pojam masovnog medija ni na koji način ne mogu vezati uz strip. Rezultat ove iluzije bio je predvidljiv. Sergeja su zavoljeli i čitali strip-autori (dio njih je sudjelovao u stvaranju nekanonskih epizoda), a ostatak populacije ga je, vjerojatno ni ne znajući da postoji, u potpunosti ignorirao.
Ravni hrvatske književnosti
Nastavak priče o Sergeju mogao bi se raslojiti na nekoliko različitih rukavaca, no vratit ću se ipak prvom broju Sergeja zbog toga što isti ilustrira nekoliko bitnih sitnica. Službena hrvatska kultura (tu ćemo sintagmu ovo prilikom definirati kao onu kulturu koja dobiva najviše prostora u mainstream medijima i onu kojoj je posvećeno najviše zbornika i znanstvenih skupova) i njeni apologeti “preziru” žanrovsko pismo smatrajući, valjda, kako se ono nije odmaknulo od vremena Huga Gernsbacka, Burroughsovih fantazija o Marsu, američkog imperijalizma iz Raymondovog Flasha Gordona ili infantilne new age bajke poput Lucasovih Ratova zvijezda, pa će tako nemušto mlaćenje prazne slame upakirano u neku medijski primamljivu odrednicu poput “intimnog ratnog pisma”, kao što je Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić biti proglašeno “velikim događajem u nacionalnoj književnosti”, a daleko zanimljiviji, relevantniji i u konačnici vještije napisan roman Irbis Aleksandra Žiljka praktički neće biti ni spomenut. Fokalizator prve knjige je devetogodišnja djevojčica, a druge genetski modificirani snježni leopard. To što je devetogodišnja djevojčica fiktivni konstrukt ni po čemu različit od snježnog leoparda koji govori promiče mnogima, pa je tako obećanje sentimentalne epopeje kakvo nudi Hotel Zagorje daleko primamljivije od zahtjeva za apstraktnim razmišljanjem koji postavlja Irbis.
Svjesno zanemarivanje popularnih modaliteta pripovijedanja i njihovo odstranjivanje iz javnog diskursa nije isključivo obilježje suvremenog doba, no perpetuacija takvih oblika mišljenja simptomatična je za jedno od najvidljivijih obilježja hrvatskog identiteta – pasivnost. Protagonist hrvatskog mainstreama jalova je i nesretna individua opterećena poviješću (vlastitom, regionalnom ili svjetskom), sudbinom ili nečim podjednako apstraktnim, što mu lomi volju i tjera ga na put samouništenja ili gole (dakako, nesretne) egzistencije. Protagonist popularnog i “prezrenog” diskursa, neovisno o ideologiji koja ga pokreće, ne pristaje na održavanje statusa quo, već svojim djelovanjem pokušava postići pozitivnu promjenu u svijetu unutar kojega se zatekao. U kontekstu propalog referenduma povodom izgradnje golf terena na Srđu i lokalnih izbora na koje je izašla tek trećina birača, jasno je kako “ničeanski” junak popularne fikcije koji vlastitu volju nameće svijetu u domaćim prilikama ima velikih problema.
Macanov Sergej pokušava objediniti obje epistemološke ravni. Zorno je to prikazano u prvoj epizodi trećeg ciklusa o Sergeju nazvanoj Teritorij (Lavirint, 2009.). U njoj skupina likova prolazi kroz zabito područje i sreće lokalno pleme, a ono ih, uz malu pomoć puščanih cijevi, izaziva na igru koja se odvajkada igra u njihovim krajevima. Po svim karakteristikama igra nalikuje nogometu “na male golove”, uz jednu bitnu izmjenu – svaki gol golman plaća životom. Plemenski starješina (i otac većine igrača) nastupa u ulozi suca te, vođen krilaticom kako je bolje “da umre narod nego običaji”, ustraje na dosljednom provođenju pravila čak i kad postane očito kako će mu i sinovi i pleme u toj igri izginuti.
Na cijepu realizma i fantastike
Ovakav odnos prema tradiciji, identitetu i iracionalnom slijeđenju kolektivističkih rituala pokazuje zrcalnu narav Sergejevog post-atomskog svijeta u kojem se onaj “pesimistički”, poviješću opterećeni identitet mogao ogledati, te u dijegetskom smislu danas jednako funkcionalno upotrijebiti kao i prije četiri godine (posebno u kontekstu prikupljanja potpisa za referendum U ime obitelji čiji organizatori, neopterećeni trivijalnim stvarima poput razuma, inteligencije, logičkog promišljanja i empatije, izrijekom tvrde kako “definicija braka kao zajednice žene i muškarca proizlazi iz vrijednosti, kulture i identiteta hrvatskoga naroda”).
Ako je Sergejev svijet zrcalna, u skladu sa žanrom morfološki promijenjena slika hrvatskoga društva i njegovih bezbrojnih aporija, onda njegov glavni akter to nipošto nije. Suočen s post-atomskim svijetom klasični bi junak hrvatske proze umro u jarku maštajući o minulim danima ponosa i slave, dok bi tradicionalni pulp-junak pod svaku cijenu nastojao izmijeniti svijet i spasiti makar jednu djevu koja bi se neminovno našla u nevolji. Macan ipak piše u Sergeja u skladu sa suvremenijim vizurama pulp-junaka, pa ne pristaje ni na jednu krajnost, već Sergeja gradi na cijepu realizma i fantastike, objedinjujući u njemu onu Hrvatima tako dragu dimenziju individualne tragedije i “šundastu” dimenziju djelatne akcije, čime Sergej funkcionira na dvjema razinama. S jedne je strane riječ o ciničnom junaku u konstantnom sukobu s vlastitim naslijeđem, vlastitom prošlošću i vlastitim djelima, koji pokušava definirati sebe unatoč i usprkos raspadnutom svijetu što izmiče svakoj definiciji, a s druge je strane riječ o junaku koji se ne libi (su)djelovati, makar to značilo uprljati ruke krvlju.
U ovih nekoliko redaka nipošto se ne iscrpljuju sve mogućnosti tumačenja sage o Sergeju. Inter-tekstualna i meta-fikcijska razina (posebno vidljiva u Starim pričama, pisanima sredinom devedesetih, dok je Macan još nadničio u Americi) njima nisu pravo ni načete, no ovom mi se prigodom važnijim činilo naglasiti kako je Macan, pišući Sergeja, uspio stvoriti beskrajno permutabilnu semiotičku strukturu koja je u stanju nadživjeti i samog stvoritelja i njegov rad na njoj. Ta i takva struktura ovom stripu omogućuje neprestanu mimezu svijeta oko njega (pa time i “relevantnost” u smislu kako je tumači mainstream kultura) i neprekidnu reakciju na njega. Analitička logika i utjeha fikcije – takva se kombinacija u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti rijetko pronalazi. Ni Sergeja, sjetite li se priče s početka teksta, nije baš lako pronaći, no to ne znači da nije ovdje. Već dvadeset godina. Potrebno je samo malo zagrebati ispod površine.