Grozdana Cvitan  

Zastrašujuće a uvjerljivo?

Koliko zaista znamo o životu djece koja se u odrastanju odvajaju od obitelji i sve više žive u skupini sa svojim vršnjacima, dijele dobro i zlo skupine i nastoje biti međusobno što sličniji? Opće postavke i znanstvene spoznaje o životu mladih koji se susreću s vlastitom tjelesnošću, nemirima i zamkama odrastanja i posebice seksualnosti, kao da su u romanu O djeci ne znamo ništa pale s neba, bez obzira na dotadašnje živote djece i opći kontekst u kojem svaki član skupine nastavlja život i odrastanje. S namjerom da opiše situaciju skupine adolescenata koja se susreće sa seksualnošću, Simona Vinci naizgled hladno i objektivno, očima neutralnog promatrača, gleda zbivanja u dvorištu gradske četvrti gdje se mala i veća djeca susreću i razdvajaju u slobodnom vremenu. To dvorište napuštaju odrastajući, pronalazeći nove interese i nova mjesta okupljanja. Skupina, koju prati pogled sveprisutne pripovjedačice, izdvaja se u samotno skladište u polju, a prvotno bezidejno izdvajanje uskoro zamjenjuju istraživanjem vlastite seksualnosti.

Logika skupine

Izdvajanje i okupljanje izvan očiju odraslih počinje kao slučajna aktivnost koja ponajprije izgleda kao nedostatak ideje o trošenju vremena, a prerasta u organizirane seanse koje (još jednom naglo uvedene u priču) na posredan način usmjeravaju i organiziraju druge vrste odraslih ljudi. Štoviše, početna slučajnost odjednom se pretvara u svojevrsnu dirigiranu aktivnost i nekako postaje dio lanca pedofilskog kriminala. To pretvaranje prvobitne i tajnovite dječje aktivnosti u potencijalnu umreženu seksualno-kriminalnu ćeliju u romanu vodi na?stariji član skupine, čija želja da se dokaže kao vođa poništava sve psihološke i individualne razloge ostalih članova skupine za zajedništvom. Pitanje vođe u skupini analizira se kao zadanost koja bi, teško se oteti dojmu, i u stadu imala više individualnog odnosa pa i otpora kad situacija postaje zamorna, a zatim i obvezujuća.

Je li utjecaj skupine doista tolik da se djeca prestaju pitati o bilo čemu kako bi ostali članovi skupine skupljene bez većih razloga osim zbog dobne sličnosti, poznanstva iz ulice i trošenja slobodnog ?remena? Može li kod svih članova i na isti način biti izbrisano svako etičko pitanje kojem su bili učeni u dotadašnjem životu? Koliko je točno, primjerice, da roditelji koji se brinu o redovitosti djetetove aktivnosti (od prehrane do škole) ne pitaju gdje ono i na koji način troši slobodno vrijeme? Može li se dječak kojeg majka kontrolira s prozora stana bez problema naći u skupini u kojoj će se dogoditi i ubojstvo?

Pitanja koja je moguće postaviti uz knjigu O djeci ne znamo ništa nisu takva da bi dovela u sumnju postojanje takvih vrsta priča kakve želi ispričati Simona Vinci. Štoviše, suvremeni je svijet pun teških i traumatičnih zbivanja u kojima su glavni akteri, ali i glavni stradalnici, djeca i mladi. Ono što dovodi u pitanje cijeli roman potreba je mlade autorice da povremenim psihologiziranjem objasni razloge ponašanja djece određene dobi, posebice odnos pojedinca i skupine. Konačni uradak zato djeluje kao kulinarski složenac u kojem tijesto i smjesa priče ostaju neuvjerljivi, odvojeni i jednostavno nekonzistentni.

Priča o opasnim igrama

Simona Vinci mogla je izabrati pisanje romana O djeci ne znamo ništa bez suvišnog psihologiziranja pa i psihologiziranja uopće, ali se nije oduprla pokušaju da jednu zastrašujuću priču ponudi kao strašilo ponajprije roditeljima koji su, zasigurno, i tu knjigu i autoricu učinili popularnom i izvan rodne Italije. Roditeljski strahovi ipak nisu dovoljni da od njezina pisanja naprave zanimljivu literaturu. Uostalom, počevši od samog naslova čini se da je autorica izabrala idejno-tematski dobar projekt koji nije uspjela niti nasloviti s bilo kakvim literarnim okusom. Zato njezin roman ostaje primjer jednostavno ispričane priče o opasnim igrama i tragičnim posljedicama odrastanja. Tem?ma crne kronike nije potreban literarni talent da bi postale rado čitano štivo. Dovoljna je ilustrativna preglednost strahova, a što – treba priznati – mnogi često ne uspijevaju postići u unaprijed određenim zadaćama.