Marta Matvijev  

Zatišje pred oluju?

Prošlotjedni forum predstavnika financija i državnika najrazvijenijih svjetskih ekonomija G20, koji se ove godine odvijao u Sankt Peterburgu, okupljanje kojem je primarnom službena agenda bila iznalaženje strategija za oporavak stope zaposlenosti i poticanje ekonomskog rasta (od osobite važnosti za EU), bio je prigoda i da se moćnici izjasne oko gorućeg političkog pitanja međunarodne vojne intervencije u Siriji. Predsjedniku Obami je posebice bilo važno da skupi bodove za plemeniti cilj invazije na još jednu bliskoistočnu zemlju kako bi se zaustavili napadi kemijskim oružjem na lokalno stanovništvo. Sirijsko pitanje, iako sukobi na tlu te države traju od 2011, došlo je u središte međunarodne pozornosti nakon što su objavljene eksplicitne snimke žrtava napada kemijskim oružjem koji se odvio 21. kolovoza u predgrađu Damaska. Događaj koji je prema dosadašnjim procjenama istražitelja UN-a odnio preko 1400 života pokrenuo je lavinu reakcija, i doveo svjetske moćnike pred zahtjev da se izjasne o svojim stavovima spram američke inicijative za intervenciju. Iako su pozicije određenih zemalja spram građanskog rata u Siriji otprije bile poznate, politički je program SAD-a doveo svijet pred zahtjev da se rapidno izjasne po ovom pitanju i podjele na one koje podupiru vojnu intervenciju i napad na režim Bashara al-Assada i one zemlje koje smatraju da bi takav postupak pogoršao situaciju u Siriji. Sastanak je skupini G20 poslužio kao prilika da se uspostave dva veoma snažna tabora, a konačna prevlast jednoga od njih u narednome će razdoblju nesumnjivo utjecati na daljnju raspodjelu globalnih političkih saveza.

Nema konsenzusa Obamin su plan promptno podržali francuski predsjednik François Hollande i britanski premijer David Cameron, iako prema anketama u tome nemaju javnu potporu. Suprotnom, antiintervencionističkom taboru pod vodstvom Rusije, koja se oduvijek deklarirala protiv pobunjeničkih težnji, priklonile su se još prije zasjedanja foruma Kina i Argentina, eksplicitno se deklariravši protiv intervencije. Ovakve su bile startne pozicije na početku tjedna u kojem su se u medijskim izvještajima mogle pratiti promjene odnosa snaga. Iako je, pravo budi rečeno, prvi udarac osovini Obama-Hollande-Cameron zadao još britanski parlament koji se na zasjedanju 29. kolovoza izjasnio protiv premijerova prijedloga za sudjelovanjem državnih vojnih snaga uz redove američkih vojnika u Siriji. Ovo je jedan u nizu indikatora da prointervencionistički moćnici nisu predstavljali volju narodne većine zalažući se za vojnu akciju. Uslijedila je nekolicina medijskih prikaza analize stava američke, francuske i britanske javnosti koji su ukazivali na slabu narodnu potporu za ovu akciju. Konačni rezultat ovotjednog sastančenja teško je prosuditi budući da su sudionici u medijskim izjavama iskazivali oprečne dojmove o konstelacijama svjetskih sila po pitanju intervencije. Argentinska predsjednica Cristina Fernández de Kirchner još je u tjednu koji je prethodio forumu dala službenu objavu za medije oštro se protiveći vojnoj intervenciji, unatoč mogućnosti da je upotrijebljeno kemijsko oružje, jer bi takav postupak samo potaknuo dodatno krvoproliće, i zalažući se za humanitarnu pomoć, a Sankt Peterburg napustila je uvjerena da do intervencije neće doći. No već u subotu do javnosti dopiru indicije da njezin optimizam nije opravdan - visoka predstavnica EU za vanjske poslove Catherine Ashton izjavila je da postoje snažni dokazi kako je napade kemijskim oružjem u Siriji izvršio Bashar Al-Assad. Već 6. rujna, dok je Putin govorio kako su stavovi oko intervencije podijeljeni napola, objavljena je izjava da postoje snažni dokazi da je napad 21. kolovoza izvršio vladajući sirijski režim, s potpisom 11 članica G20 (između ostalih Francuska, Italija, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo) koje očekuju snažnu međunarodnu reakciju na ove zločine.

Kompleksna situacija u Siriji Dok se razmatraju ova nova međunarodna savezništva, valja se osvrnuti na nekoliko stavaka u dokumentu koji su indikativni za problematične točke u raspravama o vojnoj intervenciji u Siriji. Nemiri u Siriji počeli su 2011. godine prosvjedima protiv Assadova diktatorskoga režima, koji je pak od tada kontinuirano osuđivan u međunarodnih krugovima zbog suviše drastične reakcije na civilne akcije (prema postojećim procjenama dosad je u sukobima ubijeno preko 100 000 ljudi). Tijekom 2012. jasnije su se ocrtale linije sukoba: prosvjedi su se zaoštrili do građanskoga rata, s time da su pobunjeničke sile uspostavile kontrolu nad sjevernim dijelom države koji graniči s Turskom, državom od koje dobivaju materijalnu potporu. Iako je pobunjenička akcija u početku gotovo romantično prikazivana kao bolni krik naroda koji nema sredstva za borbu protiv diktatora, ubrzo je postalo jasno da situacija nipošto nije jednoznačna, budući da određene pobunjeničke frakcije gaje ekstremističku ideologiju i propagiraju iznimno nasilnu borbenu politiku. Za nasilje u Siriji ne može se pronaći jedan krivac, i to je samo jedan od razloga zašto vojna intervencija neće dobiti snažnu podršku na međunarodnome terenu. Drugi je razlog to što svijet još uvijek gaji gorke uspomene na posljedice sličnih akcija: s jedne strane Irak, u kojemu se govorilo o postojanju biološkoga oružja, te Afganistan, u kojemu je američka vlada financijski potpomagala ekstremističku pobunjeničku frakciju.

Pitanje se može razjasniti uzmemo li u obzir vremenski raspon događaja od početka pobunjeničke akcije do danas. Kritičari intervencionizma, poput Anthonyja DiMaggija, pitaju se zašto tek sada SAD odlučuju da je vojna intervencija nužna ako je već od 2011. jasno da je Assadov režim pretjeranim nasiljem reagirao na mirne prosvjede, te još jedna očitija stvar, zašto od svih postojećih opresivnih režima u svijetu upravo ovaj zahtijeva rapidnu vojnu akciju međunarodnih sila? U izjavi objavljenoj 6. rujna potpisnici osuđuju u najstrožim terminima ‘’užasne napade kemijskim oružjem u predgrađu Damaska provedenoga 21. kolovoza’’. Apsurd koji upada u oči jest da je temeljni argument za vojnu intervenciju upotreba kemijskoga oružja, pa se tako s pravom možemo zapitati zašto je napad kemijskim oružjem gori od napada nekim drugim oružjem.

Medijske strategije Dok čekamo rezultate istrage UN-a, koji su pak po svemu sudeći Obami potpuno izlišni za opravdavanje intervencije, ali barem predstavljaju formu koja se mora ispuniti kako bi rat dobio odobrenje međunarodnih sila, možemo se osvrnuti na način na koji je on predstavljen u medijima. Prije nekoliko dana Washington Post objavio je članak s naslovom ‘’9 pitanja o Siriji koje vas je bilo previše sram postaviti’’. Svakome je jasno da glasilo američke vlasti neće prenijeti na nepristran način sukob u Siriji, ali ukazuje na jednu stvar – gotovu neupućenost populacija zapadnih zemalja u događaje u Siriji i zbunjenost nad činjenicom da je američka vojna intervencija najednom postala kamen spoticanja među svjetskim vođama te da je, naposljetku, započela neka medijska borba za potporu naroda. Potpora američkoga naroda Obami je apsolutno nužna, no prema istraživanjima o javnome mnijenju u SAD-u1 zapravo većina stanovnika nije ni upoznata sa sirijskim pitanjem. Primjenjujući Chomskijeve teze o proizvodnji pristanka na slučaj sirijskog pitanja, Anthony DiMaggio utvrdio je da američki mediji sustavno provode medijsku propagandu kojom će se stvoriti afirmativni stav u javnosti spram vojne intervencije u Siriji. Ističe da Obamina administracija gradi narativ o Siriji već posljednjih osamnaest mjeseci, primjenjujući pritom predložak iskušan već 2011. za Libiju - humanitarnom retorikom stvara prikaz diktatora koji krši ljudska prava, javnim govorima o nužnosti intervencije raspiruje narodne emocije te čeka porast javne potpore. U slučaju Sirije naglasak se stavlja na upotrebu kemijskoga oružja i, prema ovoj analizi, propaganda već postiže uspjeh: istraživanja pokazuju da dvije trećine Amerikanaca, ‘’prema onome što je načulo’’, zaključuje da postoje jasni dokazi da sirijska vlast raspolaže kemijskim oružjem. Tijekom 2012. i u prvoj polovici 2013. glavni je izvor informacija o Siriji Obamina administracija, koja nadmašuje velikim brojem informacije proistekle od opozicije. Dakle, informacije koje kolaju o Siriji primarno su proizvod Obamine administracije i stoga ne začuđuje činjenica da upravo onaj dio populacije koji više prati medije podupire intervenciju, dok su oni manje informirani protiv nje.

Ovo pak ne znači da suprotna strana sukoba može ponuditi istinoliki prikaz sukoba u Siriji. Kao što je ukazala Aljazeera, Kina, Iran i Rusija pokrenuli su televizijske kanale na engleskome jeziku kako bi lako proširili vlastite političke narative o ovome slučaju. Ističu i činjenicu da je upravo u izvještavanju o ovom sukobu veliku ulogu odigralo amatersko novinarstvo koje u medijsku cirkulaciju prenosi ogromne količine eksplicitnih privatnih snimaka nasilja u Siriji. Ovakve snimke ostvaruju snažan dojam u javnosti s jedne strane zbog upečatljive naravi same snage slike, a s druge zato što su civilnoga, nepolitičkoga i neprofesionalnog autorstva, čime se naizgled jamči nepristranost i činjeničnost sadržaja. Međutim, stotine ovih filmskih isječaka mogu se staviti i iskoristiti u bilo kojemu kontekstu, a da se stvori jak učinak.

Većina šuti i čeka No, vratimo se trenutačnomu stanju među sukobljenim taborima na svjetskoj razini. Dok su se neke zemlje deklarirale eksplicitno protiv međunarodne vojne intervencije (Kina, Rusija, Argentina), a druge čvrsto guraju nužnost upletanja u sukob (SAD, Velika Britanija i Francuska), većina je zapravo još neodlučna. Ova treća opcija mudro šuti, i, iako osuđuje nasilje obiju zaraćenih strana, ipak čeka konačne rezultate istrage UN-a o porijeklu kemijskoga oružja kako bi dala zeleno svjetlo SAD-u. No, već sada može se pretpostaviti da rezultati istrage u konačnici neće biti relevantan faktor prilikom odlučivanja za ili protiv vojne intervencije. Čak i kad bi postojali nepobitni dokazi o upotrebi kemijskog oružja od strane režima, vojna intervencija ne bi bila nužno rješenje. No, vidimo da Obama ne poštuje niti ovu (možda besmislenu, ali ipak) proceduru, a za djelovanje mu neće biti potrebna ni dozvola Kongresa ni UN-a, nego američkog naroda. Nadalje, već se sada u izjavi od 6. rujna insinuira da je UN paralizirani organ te da se na njega ne može računati kako bi se spasilo živote u Siriji. Time započinje difamacija kojoj je cilj uništiti i važnost ove instancije u odlučivanju o političkim pitanjima. Istodobno s građanskim ratom u Siriji odvija se medijski rat oko pitanja Sirije, te će u konačnici za odluku o uplitanju međunarodnih vojnih sila u taj sukob veću važnost imati popularno mnijenje ili medijski diskurs o tome što bi ono moglo biti.