Zatočene, zlostavljane i iskorištene

“Traže se djevojke za radno mjesto inokorespodentice, tajnice, konobarice, baby sitterice, kućne pomoćnice, umjetničke plesačice... u državama zapadne Europe, Izraelu, SAD-u... Zarada odlična.” Novinski oglasi ovakva tipa najčešće su poslužili kao mamci za tisuće i tisuće djevojaka iz siromašnih zemalja istočne Europe koje su došavši na odredište, umjesto obećanih poslova, bile preprodane, odvedene na ulice, u bordele, striptiz klubove ili pak zatočene u kućama, te prisiljene na prostituciju. Agencije za zapošljavanje ili one za ugovaranje brakova, kao i brojni domovi za siročad... baze su za vrbovanje mladih žena iz Ukrajine, Moldavije, Rusije, Rumunjske, a sve češće i s područja Balkana, dakle iz država osiromašenih tranzicijom s vrlo visokom stopom nezaposlenosti, mnoštvom socijalno ugroženih stanovnika i raspadnutih obitelji. Neke djevojke na Zapad odlaze na nagovor posrednika i poznanika, nerijetko drugih žena koje su – nakon što su same “odslužile” godine prostituiranja – njihovi svodnici poslali po “svježu robu” kojom će kupiti svoju slobodu.

Kada djevojke stignu na odredište ili neposredno prije, “organizatori” putovanja oduzimaju im dokumente i često ih smještaju u neki od “sabirnih centara” gdje su izložene stalnom nasilju i silovanju i gdje će doznati kakav im je posao namijenjen. U centrima se djevojke “discipliniraju”, a zatim preprodaju na organiziranim aukcijama živog mesa. Često im se kaže da je prostituiranje način na koji moraju vratiti novac potrošen za njihovo putovanje; a ako odbiju prijeti se smrću njima ili njihovim obiteljima. Postoje slučajevi i ubojstava žena koje su se opirale, i to pred drugim zatočenicama kao opomena za neposluh.

Djevojke koje odlaze na upoznavanja i “romantična putovanja” te sklapaju brakove kako bi se izvukle iz siromaštva, i to vrlo često u Izraelu ili zemljama Bliskog istoka, svakodnevno su izložene nasilju i seksualnom iskorištavanju, te su nerijetko nakon nekog vremena preprodane u brak s drugim muškarcem. Manji broj djevojaka koje odlaze na Zapad znaju kakvim će se poslom baviti, no, prema njihovim svjedočenjima, ni približno ne znaju pod kakvim uvjetima. Postoje slučajevi, primjerice u zabitijim krajevima bivših sovjetskih zemalja i u Albaniji, kada se ne koriste ni agencija ni posrednik kao paravani, nego se djevojke doslovno otimaju.

Bez obzira na koji način došle do bordela i noćnih klubova diljem svijeta, sve su te žene zlostavljane i prisiljavane na seksualne odnose, redovito s petnaestak mušterija dnevno; zatočene i izgladnjivane; tjelesno kažnjavane, silovane i sustavno psihički maltretirane. Uvjeti u kojima borave su užasni, ponekad čak i ne znaju gdje se točno nalaze, jer ne smiju izlaziti na ulicu, a od novca koji zarade dobivaju minimum za najosnovnije potrebe. Izaći iz posla mogu jedino ako su prestare, potrošene ili bolesne, tada također pod određenim uvjetima. Bijeg do skloništa, zaštita policije i povratak obiteljima nešto je u čemu uspije tek vrlo mali broj žrtava.

Ujedinjena balkanska mafija

Trgovanje ljudima, osobito trgovanje zbog seksualnog iskorištavanja žena i maloljetnika, planetarni je kriminalni biznis koji donosi golemu zaradu, tek nešto manju od one u trgovini drogom i oružjem. Interpol smatra da svaka porobljena žena može godišnje donijeti od 75.000 do 250.000 dolara, koji gotovo sasvim ostaju njezinim svodnicima, posrednicima i trefikerima. Nije stoga ni čudno što je rasprostranjenost ovog sramotnog biznisa dobrim dijelom moguća zbog brojnih pomagača i tihih sudionika, zbog učestalih podmićivanja policije, vlada, mirovnih snaga, raznih legalnih institucija... u mnogim zemljama.

Prema izvještajima relevantnih organizacija koje se bore protiv traffickinga – kao što su Human Rights Watch, Međunarodni centar za migracije, Unicef, lokalne ženske nevladine organizacije i međunarodne antitrafficking mreže... – situacija se drastično pogoršava, i danas se procjenjuje da su oko dva milijuna ljudi godišnje žrtve trgovanja u svijetu. Nakon Dalekog istoka i Afrike, iz kojih su se godinama “izvozile” žene i maloljetnici za zadovoljenje seksualnih apetita zapadnjaka, i u kojima je seksualni turizam profitabilna nacionalna djelatnost, posljednjih je desetak godina primijećen bum trgovanja ženama iz zemalja istočne i jugoistočne Europe (tzv. četvrti val), najčešće Ukrajine, Moldavije, Rusije, Rumunjske i Albanije. Većina ih završava u zapadnoj Europi, gdje je trgovanje i prisilna prostitucija u velikom porastu, a, prema mnogima, razlog leži u legalizaciji prostitucije u Nizozemskoj i Njemačkoj, gdje je onda više od 70 posto porobljenih žena bilo iz istočne Europe (podaci IOM-a).

Trgovanje ženama iz istočne Europe odvija se preko nekoliko glavnih trasa: jedna vodi prema Dalekom istoku, najviše Južnoj Koreji (prepunoj američke vojske u NATO-ovim bazama), druga prema Skandinaviji, treća kroz Poljsku prema Zapadu, četvrta prema Izraelu i, posljednja, navodno najozloglašenija, preko Balkana. Uhodanim krijumčarskim putevima kroz južnu Srbiju i Kosovo do Crne Gore i Albanije ili preko Bosne, kojima su se u ratu prevozile cigarete, droga i oružje, od kraja devedesetih prebacuje se često drukčija roba. Brzim gumenjacima noću preko Jadrana ne švercaju se više cigarete bez markica, nego djevojke koje se iz istočne Europe ili Albanije odvoze na ulice Rima i Milana. Razmjere trgovine potvrđuje i novinar Norbert Mappes-Niedieka u knjizi Balkanska mafija, navodeći da je: “31-godišnji vozač trajekta iz lučkoga grada Vlore, koji radi noću, odao detalje koji bacaju svijetlo i na opseg te trgovine: kad je vrijeme bilo dobro, u jednoj noći otisnulo bi se od obale 10 do 15 glisera i pristalo u Apuliji – svaki s 30 do 40 putnika, većinom mladih žena. U boljim noćima zaradim 10.000 dolara neto.”

Na tržnici Arizona pokraj Banje Luke, osim ukradenim autima i ostalom švercanom robom, trguje se i djevojkama, kojima noću “trgovci narede da skinu odjeću i gole stoje na cesti. Izlažu ih kao stoku”. Ili da “u noćnim klubovima gole izlaze na pozornicu noseći brojeve. Muškarci im prilaze, diraju ih, pregledavajući im kožu ili čak gledajući zube prije licitiranja”. (prema riječima Mare Radovanović iz ženske udruge Lara, citirano u knjizi Viktor Malarek Nataše). Trguje svatko sa svakim, kao i u ratnom švercu nema nacionalnih razlika, Albanci sa Srbima, mirovnjaci s lokalnim kriminalcima, pripadnici dojučerašnjih oslobodilačkih vojski s ratnim neprijateljima. Kako ukazuju podaci iz svih ovdašnjih zemalja, sve je više domaćih djevojaka koje završavaju u bordelima zapadne Europe, i sve je više djevojaka kojima se trguje unutar granica jedne zemlje. Ukratko, biznis cvate i potražnja je velika.

Žene kažnjene, trefikeri slobodni

Veliki porast trgovanja ljudima u balkanskim zemljama, primjetan osobito u Srbiji, zatim Bosni i Hercegovini, rezultirao je mnogim kritikama upućenim vladama pojedinih zemalja od međunarodnih i lokalnih organizacija. Posljednjih su godina gotovo sve balkanske države uvele neke formalne odredbe vezane uz trgovanje ljudima; u Srbiji su usvojene nove odredbe Kaznenog zakona i pooštrene kazne, u BiH je određen Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima i proglašen Akcioni plan za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne migracije; hrvatsko se zakonodavstvo također mijenjalo itd. Policiju educiraju ženske nevladine organizacije, otvorena su skloništa i uvedene SOS-linije. No, unatoč svemu – organizatori, trefikeri i svodnici su na slobodi i nesmetano nastavljaju trgovanje i prisiljavanje na prostituciju tisuće žena. Stvarni rezultati svih akcija su poražavajući: u Hrvatskoj je procesuiran samo jedan slučaj; u Bosni i Hercegovini je zatvoreno više bordela i barova, ali se prostitucija preselila u stanove, dok je osoba optužena u slučaju ukrajinske prostitutke u Mostaru osuđena na godinu dana. U Crnoj Gori u poznatom slučaju, S. Č. iz Moldavije je, nakon što je došla u Sigurnu kuću u Podgorici, javno ispričala što je sve preživjela kao žrtva trgovanja i seksualne eksploatacije u četiri godine boravka na prostoru ex-Jugoslavije. No, državni tužitelj je zavlačio slučaj i pokretanje istrage stoga što je, prema nekim indicijama, i sam bio klijent djevojaka u noćnim klubovima; a za to nije bio kažnjen, nego je samo poslan u penziju. Bizaran je i detalj iz procesa koji se trenutačno vodi na Sudu BiH protiv zločinačke organizacije za trgovanje i navođenje na prostituciju u poznatom bordelu, hotelu Mlin kraj Tuzle. Naime, premda privedeni od 2001., dvojica organizatora su i iz zatvora uspijevali preko pomoćnika nastaviti “posao”, zaradivši, prema procjeni Tužilaštva BiH, u tri godine 367.500 maraka samo na račun žena.

Dok se trgovci rijetko progone, ili kažnjavaju samo novčanim kaznama i zatvaranjem lokala umjesto zatvorom, žrtve trgovanja redovito prolaze gore. U svim je ovdašnjim državama donedavno praksa bila takva da se žene tretiralo ili kao ilegalne imigrantkinje ako nisu imale dokumente i deportiralo ih se u zemlju porijekla; ili kao prostitutke što je također kažnjivo djelo. Kada bi izašle iz zatvora, svodnici bi ih dočekali i opet prisilili na posao. Tome su uvelike pridonosile predrasude i neznanje službenika, za koje su redovito te žene bile tek “kurve” koje su se same odlučile baviti takvim poslom, pa “tko im je kriv”.

U posljednje se vrijeme situacija nešto popravila, pa ako postoji sumnja da je riječ o traffickingu i navođenju na prostituciju u Hrvatskoj i BiH, žrtvi se daje privremena viza i smješta je se u sklonište. No, situacija nije ni približno tako jednostavna. Vizu dobiju samo one žene koje uspiju dokazati da su žrtve traffickinga, a velik je broj žena toliko ustrašen da čak i kada se nađu u policiji skupljene u nekoj raciji ne žele priznati da su prodane i prisiljene na prostituciju. Dijelom je razlog nepovjerenje, jer policajci i mirovne snage često su njihove mušterije, koje se čak mora posluživati besplatno. U izvještaju Human Rights Watcha i prema pisanju novinara Viktora Malareka mirovnjaci su, primjerice, u Bosni i na Kosovu bili redoviti gosti barova i bordela, a neki od njih su za sebe kupovali djevojke i seksualno ih iskorištavali u svojim stanovima (osobito rašireno u bazi kraj Tuzle). Jer, riječima istražitelja za ljudska prava u Bosni Davida Lamba (iz 2002.): “Bez prisutnosti mirovnih snaga, bilo bi manje ili uopće ne bi bilo prisilne prostitucije u Bosni.”

Besramno sudjelovanje mirovnih snaga u trgovanju ljudima i poticanju prostitucije dokazano je u revizijama unutar samih organizacija, no nitko za to ponašanje nije ozbiljno kažnjen, tek je nekoliko vojnika izgubilo posao. Slično se događa i diljem svijeta u UN-ovim ili američkim bazama, a Viktor Malarek smatra da je pritom posebno iritantno što upravo State Department sastavlja godišnja izvješća o trgovanju ljudima (TIP) i procjenjuje druge zemlje svrstavajući ih – često prema političkoj procijeni, a ne stvarnom stanju ljudskih prava – u tri skupine. U tim se izvještajima ponašanje međunarodnih snaga i američkih vojnika daleko od domovine, uopće ne spominje, premda je u UN-ovu Protokolu za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovanja osobama, posebno ženama i djecom iz 2000., kao temeljnom međunarodnom dokumentu, navedeno da su “države odgovorne za akcije onih koji rade pod njihovom odgovornošću i zbog toga su odgovorne za preduzimanje efikasnih mjera za sprečavanje učešća njihovih državljana ili zaposlenih u trgovini ljudima i eksploataciji u vezi s istom”.

Senzacionalizam medija – sramotni slučaj iz Mostara

Predrasude, neznanje pa i rasizam vidljivi su također u izvještavanju medija o ovoj temi. Paradigmatski primjer za senzacionalističko lešinarenje i nepoštivanje tajnosti žrtava u medijima jest slučaj dvadesetjednogodišnje Ukrajinke koja je umrla krajem 2004. u Mostaru od AIDS-a. U prikazu toga slučaja novinarima uopće nije bilo važno što je žena žrtva trgovanja i prisiljena na prostituciju, nego su fokus usmjerili na njezine klijente i broj potencijalno zaraženih muškaraca. Medijsko nasilje vidljivo je već od toga da je na naslovnicama objavljena fotografija djevojke s punim imenom, uz bombastične naslove poput AIDS u prokletoj avliji (u Globusu), preko iscrpnog analiziranja njezina kretanja u Bosni i barova u kojima je radila, do procjena razmjera “epidemije”. Čak je i policija objavila njezinu fotografiju i savjetovala svim “ugroženim muškarcima” koji su bili s njom u kontaktu da odu na testiranje. U javnom mrcvarenju tijela djevojke gotovo se nitko nije pitao kako je ona došla ovamo, tko su i gdje ljudi koji su je prodali i prisilili da se bavi ovim poslom, i uopće kakvi su to “klijenti” koji traže seks s osobom u terminalnom stadiju bolesti, kako je moguće da joj oni nisu željeli pomoći!

Nakon užasa koji je proživjela kao žrtva trgovanja, Moldavka S. Č. u Crnoj Gori je također postala žrtva medija, od kojih su neki redovito objavljivali njezino puno ime i fotografije (TV Pink i list Publika). Dok se o zaštiti žrtava, osobito strankinja s Istoka uopće ne brine, identiteti trafikera, vlasnika bordela i svodnika posvuda se drže u tajnosti, očito s uvjerenjem da treba “štititi” naše sugrađane koji su malko “zabrazdili”. Viktor Malarek ima pravo tvrdeći da u trgovini ženama ima mnogo rasizma, “koji proizlazi iz duboko ukorijenjenog straha društva da su muškarci u potrazi za plijenom i da će nevine lokalne djevojke biti seksualno napastovane i silovane. Brutalan prijevod: bolje one nego mi.”