Premijerni prijevod uglednog brazilskog pisca na hrvatski jezik
Čim uzmemo ovu knjigu u ruke, na poleđini nalazimo podatak kako je Raduan Nassar prije gotovo trideset godina prestao pisati, pritom izjavivši kako smatra da je “književno stvaralaštvo jednako kao i uzgajanje kokoši”. Približno u vrijeme nastanka te izjave, njegov zemljak Paulo Coelho piše svoj prvi hodočasnički roman, a Nassar odlazi u unutrašnjost Brazila te se počinje baviti poljoprivredom. Što bi se promijenilo u brazilskoj i svjetskoj književnosti da je, na primjer, Coelho otišao na ranč, a Nassar nastavio pisati, možemo samo nagađati. Taj kurtoazni podatak o piščevu odlasku bitan je za ovaj roman, jer gotovo sve u njemu vezano je za odlazak i možebitan povratak, za mistificiranje vlastitog izgnanstva.
Kompenzacija brzine Raduan Nassar brazilski je pisac libanonskog podrijetla, rođen 1935. godine u Pinodrami, u brazilskoj državi São Paulo. Drevni rad napisan je 1975. godine i prva je od tri njegove knjige. Roman je doživio i filmsku adaptaciju 2011. godine (u engleskom prijevodu To the left of the Father). Ostale dvije knjige koje je napisao su Um copo de cólera – Čaša srdžbe (1978.) i zbirka priča Menina a caminho – Djevojka na putu, objavljena 1997. godine. Nassarova prva knjiga prevedena kod nas objavljena je u izdanju zaprešićke Frakture, u odličnom prijevodu Tanje Tarbuk, koja je napisala i pogovor. Prevoditeljski trud uložen u ovu knjigu izniman je jer, zbog specifičnog stila pisanja u kojem jedna rečenica traje čitavo poglavlje, prijevod treba suvislo zaokružiti dugu piščevu misao.Takav stil pisanja odjek ima u brazilskom neomodernizmu, pravcu u brazilskoj književnosti koji se pojavio sredinom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Specifičnost tog razdoblja bila je kritičko preispitivanje jezika, gdje se velika pažnja posvećivala jezičnom ustroju djela, strukturi, vremenu i prostoru. Nastojalo se nekoj univerzalnoj temi kroz način korištenja jezika pridodati novi smisao. Zato u pogovoru knjizi prevoditeljica upućuje na intertekstualnost djela, njegovu prožetost motivima iz Biblije, Hamleta, Edipa itd, nalazeći i u imenima glavnih likova poveznicu s Biblijom. Preuzete motive iz kultnih knjiga povijesti književnosti pisac “izvrće”, dodajući im dozu grotesknosti, hedonizma i laži, u te priče ubrizgava mediteranski temperament i ostvaruje “igru obrtanja” na tragu Pessoinog shvaćanja poezije. Ništa nije jednoznačno i kada pomislimo da kontroliramo radnju romana, ona nam kao čitatelju sklizne u neočekivano.
Brzinu koju nameće stilom pisanja pisac kompenzira nizom umetnutih poetskih slika koje su fino nijansirane i postupno preuzimaju dominaciju u određenim poglavljima, izbjegavajući time eventualnu hermetičnost citatnog pisanja. Digresiranjem ne raspršuje narativni tok, već naprotiv, još nas više uvlači u halucinogene, gotovo opipljive sekvence romana.
Radnja započinje Petrovim dolaskom po brata Andriju u jedan pansion neimenovanog grada, gdje ga pokušava nagovoriti na povratak kući. Andrija je glavni lik romana i njegov narator.
Prvo poglavlje obuhvaća Andrijinu životnu retrospekciju u kojoj bratu objašnjava razloge svojeg odlaska. Kontekstualni okvir priče patrijarhalna je mnogobrojna obitelj, koja se negdje u unutrašnjosti Brazila bavi poljoprivredom. Svakodnevica predindustrijske obitelji obilježena je radom u polju, godišnjom izmjenom radnji koje su unaprijed definirane i nepromjenjive kao crtanje kruga zakočenim šestarom. U toj jasno strukturiranoj zajednici ne postoji autonomija pojedinca, bilo kakav pokušaj promjene životne putanje tumači se kao blasfemija. Najgora strana takvog života je repetitivnost radnji, ponavljanje koje onemogućuje bilo kakav napredak. Andrija se odluči na bijeg, osjećajući životnu entropiju koja postaje nepodnošljiva. Rad ga čini nesretnim, iako na jednom mjestu u knjizi izjavljuje da voli rad i zemlju. Time čitatelj naslućuje da postoji neki drugi razlog njegovog odlaska, koji se rasvjetljuje u drugoj trećini romana.
Latentno raspadanje Jedna od spisateljskih strategija koju Nassar koristi je cikličko ponavljanje, bilo doslovno, kada ponavlja određena poglavlja, bilo opisno, kada iznova rekonstruira dnevnu rutinu obitelji, dodatno naglašavajući učmalost prostora kojim je okružen. Pripovjedač i glavni lik romana uvjeren je da odlazak iz takve sredine može nešto promijeniti jer malograđanski mentalitet ne priznaje ni jedan rad osim fizičkog. Njegovo je vjerovanje da odlazak oslobađa. Međutim, kako se radnja romana raspliće, saznajemo da je incest Andrije i njegove sestre Ane glavni motiv odlaska. Incest je rak koji bi temeljito rastrojio savršenu zajednicu koju je izgradio otac. Andrija mora otići da bi sve ostalo isto. Otac kao dominatna figura nositelj je znanja i to znanje prenosi držeći propovjedi za stolom. Ukoliko bi otac saznao za incest koji se dogodio u njegovoj obitelji, to bi bio kraj njegovog poimanja svijeta.
Nakon što Petar uspije nagovoriti Andriju na povratak, počinje drugi dio romana koji se bavi pripremom za proslavu Andrijinog povratka.
Ta proslava posljednji je dio romana. Na kraju, u zadnjoj i najpotresnijoj sceni, otac umire. Ne znamo do kraja od čega i kako, ali svi članovi obitelji obredno zapomažu “gdje je naša sigurnost”, “gdje je obiteljsko zajedništvo”. Očevom smrću nastupa vrijeme izgubljenosti i gotovo nekontrolirane slobode. Majka polako u tišini gubi razum, ona je kroz cijeli roman uvijek negdje u blizini, nevidljiva, ali stalno prisutna te na kraju shvaća da je život od početka usmjeren prema smrti.
U ovom djelu snažne metaforike konstanto osjećamo prisutnost one francuske poslovice koja govori kako otputovati znači malo umrijeti. Prilikom odlaska najčešće ne umire dio nas, već dio ljudi ili prostora koji smo napustili. Latentno raspadanje svega što je blisko glavnom liku Andriji konačan je rezultat njegovog odlaska. Lakoća čitanja ovog romana miješa se sa zahtjevnošću Nassarovog poetiziranja, tako nam se tijekom čitanja nemalo puta događa da se vraćamo par stranica unatrag, pokušavajući shvatiti i zatvoriti pripovjedački krug. U tome vraćanju je ljepota odlaska, ali i dobre književnosti.
Raduan Nassar danas se bavi poljoprivredom, na svojem ranču, negdje u središtu Brazila. O vremenskim uvjetima i uloženom trudu ovise plodovi njegovog (drevnog) rada. Izvan je hodočasničkih ruta alkemičara i bilo kakvog književnog realiteta. Poljoprivreda se odvija u godišnjem ritmu, njegovi krugovi tako se sami od sebe zatvaraju.