Zatvorski ciklus: Art Criminality

Branko Cerovac

U slikarskom opusu Vinka Sindičića kao darovitog i umjetnički ne samo provokativnog nego i estetski zanimljivog autodidakta, “urbanog naivca”, struka (povjesničar umjetnosti i kritičar Darko Glavan) je – pomalo “u rukavicama”, ali ipak javno – progovorila u nacionalnom tjedniku Globus, u broju 712, 2004.; dakle, šest godina nakon njegova izlaska iz zatvora u Škotskoj, Perth. Bolnice, ludnice, zatvori… veoma aktualna i uvijek izazovna tema – problematika – ikonografija Art & Criminality (Goya, “Neue Sachlichkeit”, Gecan, grupa “Zemlja”, Lahovsky, Radauš, anglosaksonski Pop-Art, Undergound – strip Cramb, Corben…), Punk – umjetnost, Brenner, Laibach Kunst, Irwin (Neue Slowenische Kunst), Kulik (zločin i zoofilija, odnosno bestijalnost, interspecizam, “bioetika”…) – na estetski iznimno zanimljiv i likovno osebujno elaboriran način našla je u zatvorskom ciklusu (Perth, 1988. – 1998.) slikara Sindičića nesporno autentičan izraz.

Političnost zoosatire

Šok činjenice da je “jedan Sindičić” zanimljiv i kao slikar – onkraj svih poznatih inkriminacija i kontraverzi o njegovu “liku i djelu!” – ne manje od, primjerice, Churchilla, princa Charlesa (da se zadržimo samo na području slavnih iz Velike Britanije, omiljene Sindičićeve likovno-satiričke teme) – struci još otežava “precizniju procjenu” vrijednosti/ cijene njegova umjetničkog opusa kao cjeline (imamo li u vidu navode iz spomenuta članka u Globusu o milijunskim dolarskim iznosima ponuđenima za određeni segment impozantne kolekcije od četiristotinjak djela). Upoznat s estetičkim (dakle, eminentno filozofijskim, ne tek likovno-kritičkim), povijesnoumjetničkim, etičkim, pravnim i raznim interdisciplinarnim teorijama/ tumačenjima/ kriterijima procjene umjetničke kvalitete artefakata i opusa srodnih Sindičićevu, odgovorno sam pristupio vlastitoj procjeni, bez ikakvih heteronomnih predrasuda glede autorova “lika i djela” prije, poslije, mimo ili izvan intendiranog estetskog područja i konteksta. Molim potencijalne diskutante i kritičare da to uzmu u obzir.

Razmotrivši pozorno barem tristo od sačuvanih četiristotinjak Sindičićevih radova od početničkih pokušaja u tehnikama akvarela, gvaša, ulja, kolaža s kraja osamdesetih i početka devedesetih do (post)konceptualno veoma pregnantno artikuliranih i autorski zrelih crtačkih i slikarskih kreacija iz sredine i druge polovice devedesetih (1994.-1998.), kad su nastali likovno ponajbolji ciklusi animalističkih, društveno-politički – satiričkih, portretnih/ autoportretnih, simbolističko-”nadrealističkih”, lirsko-apstrakcionističkih i imaginarno-pejzažnih slika/ zapisa (s iznimno zanimljivom i estetski relevantno koncipiranom i izvedenom tekstualnom komponentom!). Pozornost sam usmjerio na serije, cikluse radova posvećenih “kozmološkoj” ikonografiji Globusa – globalizacije, “osobnoj mitologiji”, alkemijsko-alegorijskim vizijama/ kontemplacija na temu “vas mystica”, “uterus”, “homunculus”, Gea / Kronos (Saturnus), Arbor/ Axis mundi; cikluse Amphibie, Animals, Abstract, Arch Enemy, Diana, 1995.- 1997. konceptualno povezano s ciklusima Lude krave, Great Britain, UK Personal, SPS, People, Ex Cathedra, Zatvorski čuvari (1994.-1998.), te na serije s variranjem florealnih motiva, autoportreta i stiliziranih inicijala VS: Flowers (1995.-1998.), Floreal, Personal – koji odlikuje izuzetan emocionalni i gestualno-koloristički naboj, uz osmišljenu primjenu postupka serijalnosti, ponavljanja odabranog plastičkog/ tekstualnog znaka, načelnog variranja temeljnog fonta (različitih boja, razdvojenih u sukcesiji serije).

Zatvorenikove vizije

Analogan postupak ponavljanja, variranja jednog motiva/ znaka (Otok – zgrada zatvora s osvijetljenim prozorima – britanska zastava…), ali u naglašeno figuracijskom idiomu sjajno je proveden u jednom od najzanimljivijih Sindičićevih ciklusa ulja: Great Britain (1994.-1998.). Metodični “cinizam” nemilosrdnog raskrinkavanja mehanizma ideologije – reklame – celebrities – političkog marketinga i gole, opscene, brutalne volje za dominacijom, perverzno upleten u sadističku, bestijalnu “seksualnost” (bilo hetero, bilo homoseksualne, queer ili pak animalno-sodomističke orijentacije) veoma je adekvatno i plastički dobro artikulirano izražen u tom ciklusu. A posebna vrijednost tih zatvorenikovih vizija jest u postizanju globalne metafore u “kozmičkoj” dimenziji ludila: danas je razvidno da je histerija Lude Krave – koja je krenula upravo iz Velike Britanije – psihoanalitički gledano potisnuta, izvrnuta, na upropaštene biljojede zatrovane “humanom”, umjetno proizvedenom hranom projicirana histerija “posthumanoidne” kasnokapitalističke Civilizacije: njezin sindrom, jedna od boljki Brave New Worlda, dičnoga globalizirajućeg New Ordera, a ne nedužnih oboljelih goveda. Činjenica da je to slikar u svom strogom škotskom zatvoru up to date, konceptualno radikalno i lucidno slikarski elaborirao, na način različit, ali blizak daleko poznatijim “radovima na temu” jednog Olega Kulika ili niza britanskih odnosno europskih “bioetički” zainteresiranih i angažiranih umjetnika (konsterniranih zbog masovnog, industrijskoga “genocida nad govedima”), upućuje na također poznati fenomen da se intelektualno angažirani suvremeni “autodidakt” može kreativno samopostaviti na “elitnu”, ne nužno “akademsku” estetsku razinu. (Ima mnogo poznatih primjera za to.) Ergo, ponavljam, slikar o kojemu je riječ producirao je veoma kvalitetne primjerke animalističkog, psihološki-portretnog, pejzažnog, fantazijskog, socijalno-kritičkog, postkonceptualno-realističkog i suvremeno-nadrealističkog tipa/ žanra. Vizualni jezik medija (novinske fotografije, članci, logo – i kao polazište slikarske i tekstualne reinterpretacije) radikalno i često estetski relevantno analizira, smjelo secirajući legitimnim umjetničkim sredstvima i postupcima razne socijalno-patološke, ideološko-političke, kulturno-političke, bioetičke fenomene suvremenoga (globalnog) svijeta. Drastični prikazi nasilja, bestijalnosti, seksualnih praksi omiljenih ili pak prisilno “razvijenih” u zatvorskom miljeu među čuvarima i objektima njihove pozornosti (žudnje) sjajno bi ilustrirali neke meta-etnologijske, antropo-zoo-pornografijske lajtmotive iz nedavno objavljenog zbornika Kulturni bestijarij (urednice: Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš; Biblioteka Nova etnografija, Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007.) Opus Sindičić itekako je od interesa i za suvremena istraživanja u domeni etnografije socijalizma, postkomunizma, tranzicije i kasnog kapitalizma. Pokraj nesporno znatne dokumentarne, povijesne i kulturološke vrijednosti, brojna djela iz te autorske kolekcije posjeduju i respektabilnu umjetničku, te znatnu tržišnu vrijednost (koja može jedino porasti, ovisno o razvoju stručne recepcije i o marketinškim činiteljima).

Tekst predavanja Slikarski opus Vinka Sindičića. Zatvorski ciklus 1988.-1998., Dan peformansa u MMC-u Palach, Rijeka, 9. veljače 2008. godine. Oprema teksta redakcijska.