Dinko Kovačić smatra da “internacionalizam vodi k prostoj bezličnosti, a regionalizam nas lako zavede pa onda odvede u arhitektonski kič. Taj fatalni kič, koji svojom razgradbenom ulogom stoji spram nadgradbene uloge istinske umjetnosti”
Retrospektivna izložba Dinka Kovačića, Gliptoteka HAZU, Zagreb, od 6. do 30. studenoga 2014.
Retrospektivna izložba splitskog arhitekta, akademika Dinka Kovačića u Gliptoteci u Zagrebu otvorena je uz pjevanje dalmatinske klape čijim pjevačima se, okupljenim u krug, u jednom trenutku pridružio i sam autor. Dinko Kovačić, rođen 1938. godine, dobitnik je niza nagrada, kao što su Nagrada grada Splita i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, a 2006. godine primljen je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti kao redoviti član. Od 2007. do 2010. na Arhitektonskom fakultetu u Splitu predavao je na kolegiju individualno stanovanje, a osnivač je i voditelj Ljetne škole Brač Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, na kojemu je diplomirao 1963. Na monografskoj izložbi u Gliptoteci vidjeli smo prva njegova ostvarenja u stilu visokog modernizma, stambene nebodere “Gripe”, kao i nebodere iz 1966. i stambenu zgradu iz 1967. u Paićevoj ulici u Splitu. No njegov zreli opus i najintenzivnija gradnja označila je postmodernizam u hrvatskoj arhitekturi, uočljiv na sljedećoj fazi stambene izgradnje u Splitu 3 – stambene ulice Braće Borozan 1973., ulice Dinka Šimunovića 1975. i Odeska 1983. pa sve do dvije sučeljene arabeske prelomljenog zabata Ceremonijalne zgrade groblja na riječkoj Drenovi 2007. Neboder je paradoks načela “manje je više” Miesa van der Rohea, jer je načinjen po načelima racionalnosti i ekonomičnosti gradnje, jednostavnosti forme, odbacivanju ornamenta i primjeni artificijelnih materijala, no svojim mu dimenzijama oponira. Načelo gotovo monotone adicije elemenata arhitekture karakteristično za modernu u toj je fazi Kovačićevog rada zamijenjeno postmodernim načelom subordinacije detalja glavnom motivu i variranjem visine zgrada kompleksa masovnoga stanovanja u čiju gradnju je ugrađen proces socijalizacije (u smislu interakcije s okolišem i prostora budućih događaja). Pročelja stambene masovne gradnje odražavaju utjecaj brutalističke estetike, što vjerojatno proizlazi iz zahtjeva racionalizacije: u kontekstu Jugoslavije kao države u kojoj nastaje velik dio Kovačićeva opusa, u obnovi Skopja nakon potresa 1963. Kenzo Tange (1965. primivši telegram Ujedinjenih naroda s pozivom da sudjeluje u međunarodnom natječaju za obnovu Skopja) donosi estetiku brutalizma (predlažući dva metaforička koncepta, gradskih vrata i gradskih zidina odnosno tlocrta, kao dva glavna elementa grada različitih karaktera); Tange je potom odbacivao postmodernu arhitekturu smatrajući ju za “prijelazni izričaj u arhitekturi”.
Kakvoća ljudskih odnosa
U masovnom stanovanju Kovačić je prepoznao, njegovim riječima u predgovoru kataloga izložbe u Gliptoteci, “fatalno otuđenje”:
“Otuđenje kao posljedica izblijedjelih odnosa među ljudima. U poštanskim sandučićima jednoga nebodera osvanulo je pismo: ‘Živim na šesnaestom katu, star sam, molim vas dođite me posjetiti. (Split 3)’. Taj vapaj bio je alarm i upozorenje arhitektima da im je zadaća prostorom poticati odnose među ljudima. One u obitelji, u susjedstvu pa i one u gradu. Ne zaboravimo da su sve naše ljudske vrijednosti čak i mjerljive samo količinom i kakvoćom naših odnosa i da vrijedimo onoliko koliko nas ima u drugim ljudima.”
Uočljivo je, rekla bih, i Kovačićevo približavanje antimodernističkoj struji talijanskog neoracionalizma. Aldo Rossi, predvodnik pokreta neoracionalizma La tendenza, u tekstu Analogička arhitektura (objavljen u skripti Arhitektura grada, tal. L’architettura della città 1966., koja je ishodište Manifesta racionalističke arhitekture iz 1973.) objašnjava svoj koncept grada kao mjesta kolektivnog sjećanja, odnosno kao “analogičkog grada”, nazvavši ga tako prema Jungu za kojega je analogička misao – suprotno logičkoj – arhaična, neizražena i praktički neizraziva riječima. Primjer neoracionalizma je Rossijev projekt tršćanske vijećnice, koja svojom kompleksnom formom evocira sliku zatvora s kraja 18. stoljeća (Benthamova panopticuma). Pripisujući vijećnici negativnu konotaciju zatvora, ona dobiva novi sloj značenja kao vrsta komentara gradske uprave i poziv zajednici na potrebu stalnog samopropitivanja. Tipologija vijećnice razvijena je i prepoznatljiva u 19. stoljeću, no u Rossijevom prijedlogu ona je otvorena arkada (reminiscencija na renesansnu gradsku ložu ili grčku agoru) postavljena na “zatvor” u svojevrsnoj formalnoj kontradikciji (podrazumijevajući odnos punog i pravnog, zatvorenog i otvorenog odnosno mase i prostora). Gio Ponti u projektu Muzej umjetnosti u Denveru iz 1971. godine pak jasno razbija tradicionalnu koncepciju muzeja. Njegov muzej podsjeća na dvorac te je sastavljen od 24 pročelja koja izgledaju naslagana jedna uz druge, a oblik dvorca je metafora koja sadržava poruku da umjetnost i prošlost treba čuvati i cijeniti. U Kovačićevu projektu Komercijalno-distribucijskog centra u Splitu Tvornice duhana Rovinj (2001.) uočljiv je utjecaj tretmana prozora kao duboke četvrtaste kasete u zidu, negativnog prostora, s tzv. Portland Building Michaela Gravesa (Oregon, 1982.). U Kovačićevu aneksu Ekonomskog fakulteta u Splitu 2006. kao dio oblikovnog rješenja aneksa, a prema načelima empatijskog dizajna, nalazi se skulptura, oblikovana poput Carderovih stabila, no organomorfna, nalik na cvijet Vaska Lipovca.
Kako oblikovati društvo?
Terasasta gradnja hotelske odnosno turističke arhitekture, usklađene s konfiguracijom mediteranske obale koja je za Braudela “tropruga zastava”, naročito je zanimljiv dio Kovačićeva opusa, od gigantskih hotelskih kompleksa do kuća za odmor i izletišta. Organska arhitektura, primjerice hotel Bretanide u Bolu na Braču iz 1986. (sa sunčanim satom na pročelju), stil je čovjeka u pokretu, koncipirana prema načelu “Dobra arhitektura će stvoriti dobro društvo!” (prema Francastelu u djelu Uloga i mjesto umjetničkog djela u kretanju povijesnog razvoja civilizacije). U interijeru predvorja posttranzicijskog hotela Uvala u Dubrovniku 2003. uočljiv je dekonstruktivistički tretman mramornih ukrasno-utilitarnih (mogu služiti za kratko sjedenje) blokova i kolažna uporaba materijala dekorativne teksturalnosti, dominantno pastelnih boja. Kuća za odmor Kraljević na Braču iz 2004. djelomično je izvedena u lokalnom materijalu i tradicionalnom tehnikom suhozida. Kovačić također često koristi mramor i plažne oblutke, kao i morfologiju brisoleja i balustrada, u oblikovanju turističke arhitekture kao realiziranog postulata kritičkog realizma. Prema Kennethu Framptonu u tekstu Prema kritičkom regionalizmu: šest točaka arhitekture otpora, kritički regionalizam treba prihvatiti modernu arhitekturu zbog njezinih kvaliteta, ali istodobno mora procijeniti njezinu odgovornost, osobito prema kontekstu u kojem će se graditi. Naglasak treba biti na topografiji, klimi, svjetlu i tektonskim formama više nego na scenografiji, na taktilnom više nego na vizualnom. Prema Tzonisu i Lefaivreu, kritički regionalizam ne treba inspiraciju izravno crpiti iz konteksta, već u kontekst treba biti insertiran i integriran s njime. Takva arhitektura je “neo-eklektička” te zamjenjuje agresivnu neukrašenost i raskid sa stilovima prošlosti modernih stilova. Dinko Kovačić poetički objašnjava svoj pristup kontekstu na način sinergije s “duhom mjesta”: “Maslina je betonu obećala da će izrasti ravno”. O turističkoj arhitekturi piše:
“— Potreba za istinskim odmorom (kako reče Neruda: ‘…Hoću odmor od kamena i vune’.)
— Potreba za pokazivanjem, nastupom i paradom
Zavičajnost ili univerzalnost, materijalno ili duhovno.
Kako naći dogovor i mjeru?
Dogovor i pomirenje između suvremenosti i tradicije. Dakle točno odmjerenu mjeru između prostog internacionalizma i patetičnog regionalizma. Internacionalizam vodi k prostoj bezličnosti, a regionalizam nas lako zavede pa onda odvede u arhitektonski kič. Taj fatalni kič, koji svojom razgradbenom ulogom stoji spram nadgradbene uloge istinske umjetnosti.”
Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak
Anthony Vidler u knjizi Savijeni prostor iznosi povijest psihologijskih ideja prostora od Blaisea Pascala i Sigmunda Freuda do sublimnog imaginarija Ayn Rand (u romanu The Fountainhead iz 1943., po kojemu je King Vidor, unajmljen od Warrner Brothers, 1949. snimio film s Gary Cooperom u glavnoj ulozi – od progresivnog arhitekta traži se da neboder od čelika i stakla odignut na pilone odjene u historicistički plašt preuzet od elemenata antičkoga hrama) i Le Corbusierovog l’espace indicible (franc. za “neopisivog prostora”), koji je transcendentalan, “plastičke akustike” u smislu djelovanja polja sila prirodnih objekata i artefakata koji ga nastanjuju, i “četverodimenzionalan” sa svrhom “povećanja prostora”. Predodžbe o ljepoti, estetski ukus, neprekidno se mijenjaju (temporalnog su karaktera) i stoga je svaka potraga za jedinstvenim identitetom nužno iluzorna, jednako kao i potraga za cjelovitošću i autentičnošću. Kovačić upozorava da je svjesna koruptivnost savjesti pogubna za arhitekturu, koja je za njega proizvodnja radosti, a proizvodnja radosti je najvažnija proizvodnja na svijetu. Svoje studente podučavao je stanogradnji na način preporuke, koja je vjerojatno najizvrsniji citat iz mnoštva zapisa Dinka Kovačića: “’Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak’, jer kuća mora biti sama po sebi uputa za korištenje”.