Vulnicura počiva na sukobu klasicistički aranžiranih gudača i futuristički orijentiranih beatova – taj se dualizam sjajno uklapa u osnovno tkivo pjesama koje neobično precizno seciraju raspad jednog odnosa
Björk, Vulnicura; One Little Indian, 2015.
Dok se na prošla dva albuma, Volta i Biophilia, bavila univerzalnim temama poput Zemlje i svemira, Björk se na Vulnicuri ponovno okreće sebi. Rezultat je, paradoksalno, daleko sveobuhvatniji od onog na ambicioznim prethodnicima – valjda je uvijek lakše poistovjetiti se s nečijim osobnim iskustvom negoli sa šarenim bajkama.
Vulnicura je emocionalno najizravniji album Björk i, uz Vespertine, najintimniji koji je ikad objavila, a ako je jedan dokumentirao prepuštanje ljubavi, drugi bilježi njeno razrješenje. Najveća snaga ovih pjesama leži u odluci da se slomljeno srce ne utopi u moru patetike i očajavanja, nego u vrlo izravnom suočavanju s razrušenim odnosom i ekspresivnoj zvukovnoj paleti, na momente drsko neprimjerenoj jednom u suštini break-up albumu. Glazbeno, Vulnicura počiva na sukobu klasicistički (naravno, u smislu moderne kompozicije, a ne “klasične klasike”) aranžiranih gudača i futuristički orijentiranih beatova. Taj se dualizam sjajno uklapa u osnovno tkivo pjesama koje neobično precizno seciraju raspad jednog odnosa, a njegova kompleksnost puni one praznine koje riječi ne mogu ili jednostavno ne žele opisati. Zvukovni jezik Vulnicure je takav da slušatelju ne ostavlja prostor za sumnju u opisane emocije. Pjesme su naizmjenično nježne i grube, melodične i disonantne, i kao takve savršeno prikazuju svu bol, zbunjenost i ljutnju prouzročenu procesom koji album tako plastično opisuje.
Desetominutna Black Lake ključno je mjesto albuma, emocionalno i zvukovno iscrpljujući ep omeđen netipično dugim gudačkim suspenzijama koje kao da simboliziraju one trenutke u kojima je mozak jednostavno smrznut od boli i osjećaja bespomoćnosti. Premda je ovo bez daljnjega projekt u kojem je Björk alfa i omega, velik doprinos zvukovnom identitetu albuma dala su i dva mlada i perspektivna producenta: Arca, čiji se dodir možda najbolje čuje u History of Touches, srazu intimnog prisjećanja i digitalnog raspada istog, i The Haxan Cloak, koji je svoj pečat ostavio u disonantnim temeljima“Family, odi razrušenoj obitelji. Jedini duet na albumu, onaj s Antonyjem u Atom Dance” predstavlja uvjetno rečeno najveseliju pjesmu na albumu – ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što dva takva onozemaljska glasa uvijek razgale srce, a ovdje zavijaju poput dva usamljena satelita u bespućima beskonačno praznih svemira. Album zatvara Quicksand brutalno razigranim ritmovima i stihovima poput When we’re broken we are whole / And when we’re whole we are broken, koji istodobno bude i ubijaju nadu.
Vulnicura ni u kojem trenutku ne štedi slušatelja, upravo suprotno, zahtijeva podosta pažnje i emocionalnog angažmana, no slušateljski trud naposljetku je nagrađen ogoljelim i kompleksnim putovanjem u tuđu intimu koja je uvijek i naša vlastita. Dok su likovi poput Boba Dylana i Becka ovakvu vrstu ostvarenja koristili kako bi svoje razočaranje podijelili sa svijetom, Björk svoju tugu pretvara u svijet sam, istodobno i kaznu i nagradu, podsjećajući da nije bitno odredište nego samo putovanje, a to – blesavi kakvi jesmo – prečesto zaboravljamo