Ležale su u košari za prljavo rublje, naizgled prirodno žute s tamnijom nijansom na dijelovima s izbočenim cvjetnim uzorkom. Posljednji ih je put oprala prije godinu dana. Iako nije da je nekog zanimalo. Skinuvši ih, zastala je pred prozorima. Velikodušno su se otvarali na komad neba mjestimično prelivenog vunastim oblacima, poslovne prostorije, trgovine u podnožju zgrada, ulične svirače, kolportere, prolaznike. Migoljenje, miješanje, susretanje, sudaranje, zaobilaženje. Vidjela je ljude koji razgovaraju u stanovima preko puta ulice, uključene televizore, pripremanje ručka, dijete na prozoru. Mačku kako lakim koracima prelazi kolnik i gubi se u otvoru na zidu. Žena je vukla kolica s namirnicama. Sat na obližnjoj urarskoj radnji pokazivao je krivo vrijeme. Život od mnogo tuđih dijelova.
Jutro je počinjalo u kuhinji. Pokraj djelomično opranog suđa kuhala se jaka kava s mnogo šećera. U polusvjesnom stanju pijuckanje za stolom. Rukom bi ponekad zahvatila ljepljivi stolnjak na kojem je bila jučerašnja mrlja marmelade. Na štednjaku su bile natruhe šećera ili brašna, nerabljena začepljena solnjača i čaj od mente u lijevom kutu kredenca. Iznad njih na polici šalice. Nove, s izložbe dizajnerskog posuđa. Kad bi kava počela djelovati, ona bi se spremila. Lutala je kupaonicom, hvatala četkicu, dezodorans, češalj naizmjenično, ponekad istovremeno. Spoticala se o papuče i kopala po ormaru. Mnogo odjeće, ali u rano jutro teško je misliti i o jednostavnim stvarima. Trpala je spise u torbu. Ponekad bi se malo našminkala. Zatim bi napustila stan i odjurila automobilom.
Iz dugačkog čistog hodnika na čijim su zidovima visjele slike suvremenih umjetnika ulazila je u prostran ured s pogledom na gradski park, u kojem je bilo još desetak ljudi i skretala u kancelariju gdje bi se zavalila u veliku kožnu fotelju. Ondje bi protekao dan. Svaki dan. Nijedan se nije nikad zaustavio i pitao želi li se odmoriti. U sedam navečer krenula bi kući.
Ponekad je otišla ranije da bi se sastala s prijateljicom. Tada bi hodale ulicama i promatrale prolaznike. Uobičajeni poljupci i pozdravi. Smijeh. Teatralan govor. Žamor se poput smoga provlačio zrakom. Zbijeni između uličnih zidova brujali su kafići, krcati ljudima. Odnekud je dopirala svirka na glasoviru. Konobari su vješto poput baletana obilazili stolove. Hrvatski baletni ansambl. Ha, ha, ha. Sjele bi za stol. Usred vreve, prijateljica bi se smijala i prepričavala zgode s tuluma. Ponekad je izlazila s tom prijateljicom i njezinim prijateljicama. Dijelom jer bi je nagovarala dok ne bi popustila, a dijelom jer joj se izlazilo. Druge prijateljice dobro su pazile da budu našminkane i odjevene po posljednjoj modi i mislila je da je prihvaćaju u svoje društvo zbog toga što im u tome nije konkurirala. Na tim bi se izlascima njezina prijateljica redovito napila i zapričala u kutu s kakvim tipom, a ona bi ostala prepuštena na milost i nemilost razgovoru njezinih prijateljica. Tada je uglavnom šutjela i bila je svjesna svojih ruku i prstiju koji drže čašu, kose koja joj pada niz ramena. Bila je svjesna da gleda druge i da bi drugi mogli pogledati nju. Spustila bi glavu.
Ali samoća je bila prijatelj. Dobroćudan i pun razumijevanja. Kad je imala vremena, družila se s njom u dugim šetnjama, odlascima u kino, zajedno bi se izležavale na krevetu uz glazbu. Cijeli dan su mogle provesti zajedno. Zbog nerazgovorljivosti, neki stanari u zgradi vidno su je izbjegavali. Kolegica s posla bila joj je rekla da bi brže napredovala kada bi poradila na svojoj socijalnoj inteligenciji. “Socijalna inteligencija,” odgovorila je, “ma nemoj” i prevrnula očima. Veze su neslavno završavale, ali nisu je povrijedile. Nije imala ožiljaka. Ostala je snažna, nastavljala je dalje. S vremenom, okretala se sve više i revnije prema poslu i nije ni primijetila kad se promjena dogodila. Ondje je bila na sigurnom, primanja su bila dobra, a uz svoj radni tempo, za nekoliko godina mogla se nadati promaknuću. Kada se ondje zaposlila prije pet godina, namjeravala je ostati kratko i mislila je da će s vremenom naići radno mjesto koje će prepoznati njezine kreativne sposobnosti. Sada, s trideset, negdje je, skrivena u njezinoj glavi, čučala spoznaja da to radno mjesto ne čeka na nju i da ga je odavno dobio netko drugi.
Večer je počinjala sendvičem. Te je večeri sjedila u naslonjaču u dnevnoj sobi i čitala novine. Svakim mjesecom u njima je bilo sve više tračeva. I pravopisne greške nisu im bile strane. Vratit će se jednoga dana knjigama. Na fakultetu je mnogo čitala, a tko jednom zavoli knjige, voli ih cijeloga života. Treba se ponovno uhodati u stvar. Najteže je početi, poslije stvari idu lakše od ruke. Na stolu u sobi stajali su radni spisi. Odložila je novine. Pročitala je izvješća o klijentima, računala, prognozirala i procjenjivala. Nakon jednog sata osjetila je umor. Kad je dignula pogled s papira, primijetila je da je netko gleda. Čovjek u zgradi preko puta ulice, stajao je nasred prostorije i promatrao je. Bez zavjesa na njezinim prozorima, imao je nesmetan pogled na cijelu sobu. Mogao vidjeti svaki kutak, regal, policu s knjigama, svjetiljku na stropu, fotelje na sredini. Međutim, bilo je nedvojbeno da gleda u nju, nimalo se ne čineći uznemirenim što ga je uhvatila na djelu.
– Kreten – promrsila je. Otišla je u kuhinju i napravila jaku kavu. Pobrisala je stol. Mrvice su odletjele u smeće. Stolnjak je trebalo promijeniti, šalice i posudu za kruh jer je bila napukla. Kada se vratila, svjetlo u stanu preko puta ulice bilo je ugašeno. Pregledala je još nekoliko spisa, a nakon kratkog gledanja televizije, otišla je spavati.
Sutradan je nazvala oca i majku koji su živjeli u drugom gradu. Htjeli su znati je li sve u redu. Sve je bilo u redu i roditelji su bili zadovoljni. Nisu dalje isprobavali, ispitivali sitnice, mogućnosti, sumnje. Nisu joj solili pamet savjetima kakvim roditelji obično opterećuju djecu poput izbori se za ono što želiš, slijedi svoj san, ne dopusti da te pregaze. U svemu je imala njihovu podršku. Navečer je u dnevnoj sobi čitala novine. Članak o zdravom životu podsjetio ju je da bi se bez obzira na integralno pecivo trebala baviti sportom. Mogla bi ići na trčanje. Blizu stana bilo je travnatih površina gdje su ljudi vježbali. Ali posao je oduzimao mnogo vremena. Pogledala je na sat i u to spazila da je stranac preko puta ulice na svojem prozoru. Stajao je nalakćen na prozorsku dasku i gledao. U nju. Mogao se ondje slučajno naći. Možda je promatrao zbivanja na ulici. Spustila je pogled na štrajk učitelja i prisilila se da pročita članak. Nakon nekoliko minuta ponovno je podignula glavu i vidjela da čovjek još stoji pokraj prozora te da je i dalje promatra. Naglasila je sebi: “Sutra ću ih oprati.” Čovjek se premjestio na drugi prozor. Je li odande bio bolji pogled? Naglo se dignula od stola i otišla u spavaću sobu. Na televiziji je bila emisija o štetnosti deterdženata.
Stavila je rublje u stroj, međutim, nije ga mogla uključiti. Ponovo je namjestila uređaj. Stroj se nije ni maknuo. “Što je sad?” Ušla je u dnevnu sobu i vidjela upaljeno svjetlo u stanu preko puta. Njezin je gledatelj bio ondje. On je, međutim, imao zavjese. Jedna je bila pomaknuta u stranu i kroz razmak je vidjela kako hoda prostorijom i nosi kutije. Namještao je sobu.. Kad je bio ispred tamnih ormara, odjeven u tamnu odjeću, vidjela je samo njegovu glavu. Glava se spuštala, dizala i okretala lijevo desno. Ponekad se nagnula. Onda se naglo zaustavila i okrenula prema njoj. Brzo je skrenula pogled i okrenula se prema polici s knjigama. Kad je došla do stola, on je već bio na prozoru, gledajući je bezobrazno i besramno. Osjetila je kako joj krv navire u glavu. Nazvat će policiju. Zatim je htjela nazvati nekog servisera strojeva za pranje rublja, ali bilo je prekasno. Nazvala bi i prijateljicu i rekla joj da je uopće nije briga za njezine izlaske. I neka joj više ne priča o glupostima. Bijesno se dignula i otišla iz sobe. Večer je provela u kuhinji.
Sutradan je s posla nazvala prijateljicu. “Je l’ znaš ti kojeg majstora koji bi mi popravio veš mašinu?”, glas joj je bio rezigniran. Nije se naspavala, a svadljivo raspoloženje od jučer je splasnulo.
“Znam, naravno”, odgovorila je. “Što je, pokvarila se?”
“Da.”
“Rekla bih da je to zato što je stara dvadeset godina.”
“Urnebesno duhovito.” Zapisala je broj. Prijateljica je natuknula da se u subotu ide van. “U posljednje vrijeme si omlohavila. Moraš obnoviti kondiciju.” Rekla je da ne zna hoće li ići, no činilo se da prijateljica ne uzima njezin odgovor ozbiljno jer je nabrajala mjesta za izlaske. Ona ih je na sam spomen prešutno križala. No ne treba pretjerivati s izlascima. Pozdravila je prijateljicu i okrenula serviserov broj, ali nitko se nije javljao. “Super su ti misteriozni majstori. Ili ih nema ili nemaju vremena. Ili kažu da će doći pa ne dođu.”
Vratila se kući umorna. Iz torbe joj je virio debeli sloj neuredno naslaganih papira. Večerala je pohano povrće – zbijene grude graška, krumpira, karfiola i mrkve. Tople, topile su se u ustima, podatne za gutanje. Sjela je u dnevnu sobu i krenula sastavljati ugovore za nove partnere. Razmatrala je mogućnosti kreditiranja pojedinih poduzeća. S vremena na vrijeme neprimjetno bi bacila pogled na prozore preko puta. Bili su osvijetljeni, ali zavjese su bile navučene i priječile su pogled na sobu. “Samo ti gledaj. Baš me briga.” Mislila je. “Ionako nemaš što vidjeti. Žena koja sjedi za stolom i čita papire. Ako ti je to zanimljivo, onda samo naprijed.” Bila je kao u izlogu. Kamo se inače stavljaju zanimljive i privlačne stvari. Nedugo zatim, njezin se promatrač doista pojavio na prozoru. Kad je vidio da je njezino svjetlo upaljeno, a ona za stolom, zastao je kao da je nije očekivao. “Što si mislio, da ću pobjeći čim neki manijak počne buljiti u mene?”, gunđala je. “Vidjet ćeš, glupane.” Prionula je na rad i za dva je sata dovršila ugovore. Tu i tamo bacila bi pogled na susjedni prozor. Čovjek ju je promatrao. Nalakćen na prozorsku dasku, naslonjen na zid, sjedeći u fotelji, pogleda uperena u nju. Povremeno bi otišao u drugu prostoriju. Bio je gladan. Ili mu je zvonio telefon u predsoblju. Zatim bi se vratio i gledao. Kad je završila posao, umjesto da ode gledati televiziju u spavaću sobu, uzela je knjigu s police i sjela u fotelju. Bilo je već dugo otkako nije čitala knjigu.
Sljedeću večer ponovno je provela u dnevnoj sobi da pokaže promatraču da je ne dira njegov voajerizam. Radni stol je malo primaknula prozoru. Eto, nek je još bolje vidi. On je zauzeo uobičajeni položaj. Sada je izgledao poput posjetitelja koji dolazi na redovnu projekciju. Kao i ona, činio se kao da mu uopće nije neugodno. Čitala je i pisala dulje nego što je potrebno. Račune je dvaput provjeravala. Odlomke je pomno iščitavala i zaključivala da ih mora još jednom provjeriti. Krišom je pogledavala susjeda. Proveli su večer promatrajući se, vrijeme su ispunili gledanjem, uzvraćali su si poglede, borili se njima nepopustljivo.
Pospremala je stan i razmišljala o večernjem izlasku. Kada ju je prijateljica nazvala, već je odlučila. “Idite bez mene. Nije mi dobro.”
“Što ti je?”, prijateljica se nije iznenadila.
“Ma ništa strašno. Vrti mi se.”
“Blefiraš”, odgovorila je prijateljica. “Ne da ti se ići k’o i obično.” Nije joj se dalo prepirati. Mogla je ispitati sebe da vidi što želi. Ali nije. Predvečer je oprala kosu. Priuštila si je mirisnu kupku sa svijećama. Tako je znala raditi njezina majka kad se opuštala. Stavila bi po jednu mirisnu svijeću u svaki kut kade, napunila kadu pjenom i ugasila svjetlo. Nježna indijska glazba dopirala je iz majušnog kasetofona, a plamen svijeća svjetlucao je u ogledalu. Miris je dražio nosnice, vabio ih, a pjena je golicala kožu. U dnevnoj sobi zavalila se u fotelju s knjigom u ruci. Svjetlo preko puta je gorjelo. Stanar je bio spreman na još jednu seansu.
Probudila se u kasno jutro iscrpljena, kao da je bila vani i vratila se u gluho doba noći. Dan je provela kunjajući u krevetu. Navečer je čitala.
Vrativši se s posla, ugledala je zavjese u hrpi rublja i sjetila se stroja. Htjela je to riješiti sutradan, no prijateljica ju je nazvala da joj ispriča kako je prošao izlazak i usput je pitala za stroj. Odvratila je da joj se serviser nije javio na telefon. Prešutjela je da je zvala samo jednom. Završivši razgovor, okrenula je njegov broj. Javio se. Dogovorili su se da dođe za sat vremena. Brzo za jednog servisera.
Kad je serviser stigao, prozori susjednog stana bili su još tamni. U sobi preko puta nije bilo nikoga. Čovjek je, zavučen između stroja i zida, ustanovio da kvar nije velik i da će ga brzo ukloniti. Za dvadesetak minuta bio je gotov i nije mnogo naplatio. Kad je otišao, još je neko vrijeme stajala pokraj stroja kao da čeka da se sam uključi. Bio je bijel. Stari model na pozadini bijelih pločica. Sa strane je imao hrđavu mrlju. Stara je nekoliko godina, ta mrlja. Ručnik je visio na zidnoj vješalici. Kupaonica je bila pusta. Stan je bio pust. Čuo se žamor ljudi s ulice. Smijeh. Gledala je stroj: “Sad napokon mogu oprati zavjese.” Četkica za zube virila je iz plastične čaše. Losion za lice, krema za tijelo. Parfemi nanizani na polici. Pločice nanizane na zidu. Cvjetni uzorak. Cvjetni uzorak na zavjesama u košari za prljavi veš. Uzela je zavjese u ruke i polako ih ugurala u bubanj. Stavila je prašak i pritisnula gumb. Stroj se pokrenuo.
Sjela je u dnevnu sobu ne uključivši svjetlo. U sobi je bila tišina. Žamor joj se samo pričinio. Njezin je susjed u međuvremenu stigao i razmaknuo zavjese. Gledala ga je iz mraka kako se miče po sobi obasjan svjetlošću. Bio je miran, polaganih pokreta, u zelenoj majici i trapericama. Bijela glava na crnim ormarima. Tišina je bila zaglušujuća. Tada je shvatila da još ne može razaznati crte njegova lica. Mogao je biti bilo tko.