Galetina veličina nije se očitovala samo u njegovom filmskom i likovnom opusu, već u sveobuhvatnom načinu razmišljanja koji je ravnopravno uzimao u razmatranje i stare i nove medije, i tehnologiju i prirodu, i humor i mistiku, dokle god ih se koristilo s razumijevanjem, znatiželjom, odgovornošću i senzibilitetom za začudno
edan od zadataka koje je Ladislav Galeta davao studentima koji su željeli pristupiti njegovom ispitu na Akademiji likovnih umjetnosti bio je napraviti “dijapozitiv bez fotografiranja”. Dodatnih uputa ni sugestija nije davao, tako da nije preostajalo ništa drugo nego snaći se s jednim paradoksom i nekoliko konkretnih tehničkih parametara. Prvo, dijapozitiv jest pozitiv fotografije na prozirnoj foliji namijenjen njezinom gledanju putem projekcije ili kroz posebnu komoricu. Kako onda isključiti fotografiranje? Drugo, i komorica i projektor koriste standardizirani okvir koji se sastoji od dva komada plastike i dva pravokutna stakalca između kojih se umeće takav fotografski pozitiv. Taj stanjeni, doista minimalni pravokutni prostor između stakalaca ono je što je profesor svojim studentima dao na raspolaganje, i to s uputom da ga iskoriste za bilo što osim onog čemu je, u normalnim okolnostima, namijenjen.
Možda primjer i nije najreprezentativniji, ali Galetu su kao umjetnika i pedagoga najviše opčinjavala upravo ova dva područja – područje takozvanog paradoksa, i područje u kojem se otkrivaju pukotine, proširenja i neočekivanosti unutar prividno zadanog i samorazumljivog poretka stvari. Cijela svrha ovakvih zadataka bila je da se uoče neke skrivene zakonitosti onkraj očiglednih ograničenja – na primjer, kako prostor između dvaju stakalaca nije dvodimenzionalan nego trodimenzionalan te stoga može imati više različitih fokusa što ga umjesto statičnim čine dinamičnim, ili da, umećući u njega različite tvari, vidimo kako na njih utječe toplina žarulje dijaprojektora.
Galetina veličina nije se očitovala samo u njegovom filmskom i likovnom opusu, već u sveobuhvatnom načinu razmišljanja koji je ravnopravno uzimao u razmatranje i stare i nove medije, i tehnologiju i prirodu, i humor i mistiku, dokle god ih se koristilo s razumijevanjem, znatiželjom, odgovornošću i senzibilitetom za začudno. Bavio se i filmom i videoumjetnošću, videoinstalacijama, radio je fotografiju, fotografske serije i tzv. proširenu fotografiju, izlagao je instalacije i objekte, kurirao je aktivnosti kultnog MM centra u Zagrebu, a posljednjih desetak godina kurirao je i vlastiti vrt, voćnjake i druge poljoprivredne površine.
Njegov umjetnički i pedagoški rad gotovo da su neodvojivi i dio su jedne te iste prosvjetiteljske aktivnosti – Galeta je prezentirao umjetnička djela drugih autora s jednakim žarom kao i svoja vlastita, nerijetko i u performativnoj formi takozvanih proširenofilmskih izvedbi. Projektor, kreda i školska ploča bili su sve što mu je trebalo da svojoj publici na predavanjima otvori svojevrsni portal u nepoznato, gdje su se umjetnost, priroda, matematika, znanost i život sam premrežavali u slojevima i slojevima različitih formula, dijagrama, shema i vizualnih znakova.
Medij, pa bio on filmski, fotografski, video ili neki drugi, u njegovim rukama i njegovom načinu interpretacije činio se poput nekog mističnog magijskog instrumenta koji ne samo da omogućava vidjeti stvarnost na drugačiji način, nego i izravno u nju intervenira, preokreće je oko vlastite osi, zrcali i pomiče naprijed-natrag u vremenu. Upravo je to u osnovi svih “klasičnih” Galetinih filmski i video radova – kao što su Dva vremena u jednom prostoru, Piramidas, Water Pulu 1869-1896, ili TV ping-pong – svi su oni usmjereni aktiviranju neke druge, skrivene strukture svijeta. Da bi to postigao, Galeta je tražio čvrstu “os” oko će se ta struktura zavrtjeti, i od nje gradio svoje kompleksne partiture. U Water Puluu ta os je žuto-narančasta vaterpolo lopta koja tijekom čitavog filma stoji čvrsto u središtu kadra, a sva sportska koreografija događa se uokolo nje. Štoviše, u tih nekoliko minuta, ova kružnica je središte čitavog našeg planetarnog sustava. Slično je radio i u serijama fotografija, gdje je, primjerice, samu gravitacijsku logiku podredio položaju različitih nakrivljenih prometnih znakova, ili komponirao višestruke portrete koristeći zjenicu oka portretiranih za osovinu i mjerilo.
Brojni Galetini radovi - posebno oni filmski iza kojih je ostavio i čitave knjige detaljnih skica i zabilješki – sadrže gotovo nepregledne slojeve značenja i simbola, geometrijskih podstruktura i mikrostruktura, što mu je nepravedno priskrbilo etiketu mistifikatora. Iako ju je velikodušno prihvaćao, ona nije bila sasvim točna, ponajprije zato što je Galeta rijetko imao potrebu izravno objašnjavati svoje radove. On je učinke svojih medijskih pronalazaka, poput Nikole Tesle kojeg je duboko poštovao, radije “demonstrirao”. Njegov izričaj “u umjetnosti” i “o umjetnosti” bio je zavodnički i zagovarački, senzualan, često mističan, ali nikad namjerno nepristupačan i uvijek uvjeren u neku duboku svrhovitost svega što je kroz svoja četiri i pol desetljeća aktivnosti na sceni dotaknuo. Ta svrhovitost, nasuprot instrumentalizaciji i eksploataciji, uostalom, i dovela ga je do EndArta i toga da posljednjih desetak godina vodi brigu o biljnom i životinjskom svijetu na svom imanju u Kraju Gornjem.