Zavodljivost bez sadržaja

Svijet ozbiljne glazbe sve više poseže za marketinškim obrascima popularne kulture, i to ne samo glazbene nego i, recimo, filmske. Danas tako više nije toliko bitno kako neki glazbenik svira, koliko kako izgleda. Pa ako se tu još mogu izvući pikantni detalji iz privatnog života – bili oni istiniti ili ne – tim bolje. K tome, klasični se svijet sve više priklanja kultu mladosti i ljepote, jer, kao što te karakteristike dobro prodaju razne magazine, isto vrijedi i za omotnice CD-a.

I dok takvo rezoniranje još i ima nekakvog smisla kada je riječ o opernim pjevačima i pjevačicama, kod kojih je i vizualni element nastupa važan za opći dojam, takvi izvanglazbeni kriteriji za koncertne bi glazbenike ipak trebali biti suvišni, ili barem sporedni. No, nije tako, pa se tako na tekućoj vrpci proizvode lijepa lica, koja k tome u ruci drže i nekakav jednako lijep instrument, a je li svirka koju ta lica proizvode jednako lijepa, kao da nikog previše ne zanima.

Previše šljokica

Gotovo školski primjer svega navedenog američka je violinistica Hilary Hahn. Djevojka jednostavno nije mogla ne uspjeti – počela je kao “čudo od djeteta”, u međuvremenu izbrusila svoju sviračku tehniku, ali i, što je, čini se, još bitnije, izrasla u mladu ženu atraktivnog vitkoga stasa. Ukratko, malo tko je ne bi poželio vidjeti, pogotovo ako će ostvarenje te želje moći upakirati u izliku o kulturnom uzdizanju.

Naravno, Lisinski je prigodom njezina gostovanja sa Škotskim kraljevskim nacionalnim orkestrom bio dupkom pun, a gromoglasni se “bravo” na koncu izvedbe Čajkovskijevog Koncerta za violinu i orkestar mogao pouzdano predvidjeti i prije negoli je koncert i započeo. Doduše, mora se priznati da nastup mlade dame u pripijenoj haljini s previše šljokica nije bio uhu neugodan. Dapače, njezin je ton nenametljiv, ali zavodljiv, tehnika besprijekorna, a osjećaj za glazbeni detalj istančan. Ona pritom ne robuje interpretacijskim konvencijama, nego, naprotiv, dosljedno poštuje skladateljeve zamisli, čak i kada je to na uštrb sviračke atraktivnosti. Ukratko, sve je to čini savršenim proizvodom za diskografsku industriju, što ona i jest, jer svoju slavu temelji, osim na koncertnim nastupima, i na ekskluzivnom ugovoru za prestižnu tvrtku Deutsche Grammophon.

Snimka na CD-u i živa izvedba, međutim, nisu isto, pa je tako i u Lisinskom do izražaja došlo i ono što Hilary Hahn kronično nedostaje, a to je osjećaj za širu glazbenu cjelinu i dublju kompozicijsku supstancu. Sve bi to vješt dirigent mogao uspješno prikriti vlastitom interpretacijom. No, na žalost, za pultom se škotskog orkestra našao njegov novi šef-dirigent Stéphane Den?ve, koji od istih tih nedostataka boluje još i više od američke violinistice. Njegova se interpretacija svodi na rutinsku šetnju glazbenim djelom, uz obvezatno bučanje u posljednjih pola minute, jer, eto, ipak treba nekako izmamiti pljesak, pa, ako se to već ne može učiniti s nekim dubljim smislom, onda neka barem bude glasno.

Izgubljena profinjenost

Škotski kraljevski nacionalni orkestar, kojem je ovo već peto gostovanje u Zagrebu, upravo se krivnjom ovog dirigenta ograničenih sposobnosti predstavio u svjetlu gotovo neprepoznatljivom u odnosu na ranije nastupe. Da, to je još ansambl sastavljen od vrhunskih glazbenika, koji njeguju zaokružen i kompaktan zvuk, ali se, na žalost, u međuvremenu izgubila njegova profinjenost. Na izvedbe Straussovog Don Juana, te Debussyjevog Preludija za faunovo poslijepodne i Mora ne treba stoga trošiti previše riječi. Recimo tek da su ova inače vrlo atraktivna remek-djela orkestralne literature zvučala jednolično i zamorno. Naravno, da se sve to stavi na CD, mogao bi se, uz pomoć umješnog ton-majstora, postići i sasvim prihvatljiv rezultat, što, uostalom, ovaj orkestar sa Stéphaneom Den?veom?redovito i čini. No, od žive izvedbe u koncertnoj dvorani čovjek bi ipak poželio nešto više. A kad je o ovom konkretnom koncertu riječ, vjerojatno bi većini posjetitelja bilo bolje da su ostali kod kuće uz svoje CD-playere. Jer, na njima svi ovi izvođači zvuče bolje, a, da budemo iskreni, i Hilary Hahn?bitno bolje izgleda kad se njezine fotografije obrade u Photoshopu.