S varaždinskim multimedijalnim umjetnikom i jednim od pokretača Dana hrvatskoga performansa razgovaramo u povodu objavljivanja monografije o navedenoj manifestaciji performansa, kao i u povodu njegova dvosatnoga performansa Mauzolej hrvatskih umjetnika
Urednik ste monografije o varaždinskom festivalu performansa. Kako ste strukturirali monografiju i što Vam je bilo posebno važno u njezinu dizajnerskom izdanju?
Monografija ili, manje pretenciozno rečeno, katalog strukturiran je vrlo jednostavno kao povijesni slijed od prvog do zadnjeg izdanja. Pokušavali smo kod svake godine zadržati i vizualni identitet koji je obilježio svako pojedinačno izdanje, a opet da cijela knjiga ima prepoznatljiv rukopis. Mislim da je Varaždinka Tanja Bunjevac dobro odradila posao, zadržavši razigranost u pristupu, kao što je i naš festival svih ovih godina kao obilježje imao svojevrsnu spontanost, nepretencioznost. Uvodni tekst Branka Franceschija posebno je otisnut i umetnut u korice, tako da ga se jednostavno može izvaditi i praktičnije manipulirati kada npr. čitate tekst na WC-u (smijeh).
Zbog čega ste odabrali naslov Varaždin. Stop. 2001–2012. Stop. Performansi. Stop. Slijedi provjera, a podsjetite nas i kako je inicirana navedena manifestacija koja je pokrenuta iste godine kada i Ivan Faktor pokreće osječku manifestaciju performansa.
Naslov u istom, razigranom tonu sugerira tekst telegrama koji je dobila policija, ili sigurnosna služba, ukazujući na taj način često nerazumijevanje ove forme, često i akcionizam projekata, a često i stvarne provjere i probleme s “organima reda” prilikom izvedbe pojedinih performansa.
Projekt je iniciran kada je HDLU Varaždin preuzela i ponovo aktivirala grupica mlađih umjetnika: uz mene tu su bili Darwin Butković i Alen Novoselec. Jednostavno smo rekli da Varaždinu treba dobar “propuh”, da se treba otvoriti i malo odmaknuti od svog tradicionalizma. Tako smo organizirali projekt Utisak-Otisak gdje smo na dva tjedna pozvali inozemne autore da u Varaždinu stvaraju svoje projekte potaknute samim gradom. U sklopu te manifestacije odlučili smo organizirati i jedan “maraton dan” performansa, gdje bismo predstavili hrvatsku scenu performansa, a i samu formu performansa legitimirali u gradu. Bio je to čin da i mi, koji djelujemo u tom gradu, a bavimo se performansom, dobijemo svojevrsnu podršku i okolini u kojoj živimo kažemo: “Hej, to nisu gluposti niti budalaštine, to je legitimna suvremena likovna forma”. Mislim da nije čudno da negdje u isto vrijeme Faktor pokreće sličnu priču u Osijeku (isto kroz HDLU), a i Slaven Tolj u Dubrovniku. Simptomatično je da su tu ulogu preuzeli upravo umjetnici, a ne muzeji, institucije u kulturi.
Recite, koje su razlike što se tiče duha epohe te 2001. godine i ove 2013. godine u samom Varaždinu, a i u regiji?
Iskreno, pojma nemam. Ako mislimo na duh epohe općenito, globalno, naravno da je 12 godina dugi period, da se dogodilo mnogo pretumbacija socioloških, političkih, kulturoloških, tehnoloških. Doživjeli smo reality showove, Steve Jobs nas je dobrano porobio, ekstra profit balon je ponovo eksplodirao, partizani i ustaše se još uvijek tuku... No, gledajući lokalno, nekada se pitam da li smo uopće napravili nekakav iskorak, ili se uvijek vrtimo u krug. Gledajući kontekst u kojem smo lokalno tada živjeli, problematiku koja nas je okruživala te projekte koji su se referirali na to, baš i ne uviđam drastične promjene. Ono što veseli jest da je termin “performans” ušao u lokalni vokabular, da se sada svaki ulični zabavljač ili žongler npr. na Špancirfestu ne naziva tako, već “performerom”, a raduje da smo i mi dali mali doprinos da se mlađe generacije koje studiraju ili su završile akademije, osjećaju bar malo manje strancima u maloj lokalnoj sredini ukoliko se bave nečim suvremenim.
5. DANI – GREATEST HITS
U uvodniku navodite kako se u petom izdanju Dan hrvatskoga performansa proširuje na vikend događanje s koncepcijom: petak – gosti (autori iz inozemstva); subota – središnje događanje te nedjelja – varaždinska matineja. Podsjetite nas na koncept tih petih Dana hrvatskoga performansa kada ujedno i manifestacija od “Dana” postaje “Dani performansa”.
Karakteristika našeg festivala je upravo to da nismo htjeli biti sami sebi dosadni s istom koncepcijom, već smo svake godine pokušavali uvesti novine. Od koncepcije jednog “maraton dana” prešli smo na vikend događanje. Jednostavno, organizirati, ali i apsorbirati desetak projekata u jednom danu bilo je poprilično zamorno. Nakon toga nekoliko godina je funkcionirala upravo ta struktura gdje je prvi dan (petak) bio rezerviran za autore iz zemlje-partnera, subota – centralno događanje (autori izabrani natječajem ili po tematskom okviru te godine) te nedjelja posvećena varaždinskim autorima. To 5. izdanje bio je i svojevrsni tadašnji vrhunac festivala, budući smo te godine imali za temu “Greatest Hits” gdje smo veliki broj najznačajnijih hrvatskih autora doveli u Varaždin da izvedu po vlastitom mišljenju svoj najbolji (najdraži, naj – što već) rad. Te godine nastupala je Vlasta Delimar, Tom Gotovac, Marijan Crtalić, Slaven Tolj, Vlasta Žanić i Zlatko Kopljar. I ko za vraga, upravo s tog izdanja nam je dokumentacija “zaštekala” pa nije u knjizi adekvatno i prezentirana, zbog čega se autorima ispričavam. U knjizi povodom dvadesetog izdanja obećavam da ćemo to popraviti.
U navedenom uvodniku jednako tako navodite kako su neki projekti izvedeni i predstavljeni na navedenoj manifestaciji antologijski; molim Vas, izdvojite neke od tih projekata.
Odmah mi na pamet pada Tom Gotovac i njegovo ritualno pranje, uz njegove lamentacije o svemu i svačemu. On je bio hodajući performans i tko ga je tada gledao i slušao, može biti sretan da je u tome sudjelovao. Tu su projekti Vlaste Delimar ili upečatljiv Abortus Balinta Szombathyja, Zatvaranje Vlaste Žanić, brutalni Welšanin Tim Brommage, Željkov san Kate Mijatović ili zadnjih godina – Da se ne baci Jusufa Hadžifejzovića, Meso Nezaket Ekici, Red Empty Carla Michaela von Hausswolffa... Između 60-ak autora koliko je do sada nastupilo na festivalu stvarno se mogu naći performansi-poslastice, a isto tako bilo je nekih projekata koji su brzo isparili iz sjećanja. Mislim da smo i mi, domaće snage, uspjeli u nekoliko navrata obilježiti i manifestaciju, ali se i (većinom posprdno) etiketirati među sugrađanima.
Koji su teoretičari/ke posebno pratili Dan/Dane hrvatskoga performansa; recimo, za Drugi dan hrvatskoga performansa uvodnik piše Vladimir Rismondo, pojašnjavajući termin performans.
Pokušali smo naravno oko varaždinskog festivala okupiti i likovne kritičare i teoretičare, a i običaj nam je bio da nakon završetka samog festivala oni daju svoj osvrt na viđeno. Bio je tu spomenuti Rismondo, jedne godine osvrt je napisala Olga Majcen pa Mario Berdič iz Slovenije, a zadnjih nekoliko godina stručni izbornik i kustos je Branko Franceschi. A i Vama naravno velika hvala tome što ste naš “teoretičarski fan”.
KONJI I PERFORM-D-ANCE
Na petim Danima hrvatskoga performansa Darwin Butković izveo je zapažen performans Mala glazba za klavir i konja, a na sedmim Danima – Ručak za dvoje, uključujući ponovo konja. Koja je značenja umjetnik pridao konju u svojim performansima i kako ste pribavili konja za ta dva performansa?
Mislim da je to pitanje za Darwina. Ja mogu samo sa svog gledišta objasniti te konje kao životinju nekada normalno viđenu na ulicama Varaždina, a danas gotovo nadrealnu scenu u gradu, kao životinju koja je nekad ugodnije društvo za ručak od mnogih ljudi, i kao životinju koja je nekada bolji slušač glazbe koju trubimo, nego ljudi, a isto tako ne mogu izbjeći poveznicu s Beuysom koji je prije mnogo desetljeća mrtvom zecu pokušavao objašnjavati slike. Mislim da je to kod Darwina imalo i biografske elemente, jer koliko znam – u to vrijeme njegova je kći trenirala jahanje pa je otuda došao i konkretni konj.
Koliko ste i formu hepeninga uključivali u samu manifestaciju te koliko ste i sami u svoju izvedbu uključivali hepening?
U prvim izdanjima pojam “performans” je dosta slobodno i široko shvaćen. Upravo iz te gladi za suvremenošću u Varaždinu prikazali smo i projekte koji su po definiciji više urbane akcije, plesni projekti, a i hepeninzi. I ja sam u početku znao raditi projekte koji su više uključivali publiku, prolaznike poput projekta Prodajem slike na kile, dok je to kasnije kod mene otišlo u (ako je to moguće tako zvati) “čisti performans”. Znali su nam se dogoditi i hepeninzi kada to uopće nije bila ideja i namjera, poput slučaja kada je Zlatan Dumanić uletio u izvedbu plesnog projekta Vanishing Acts te potpuno uništio izvedbu svojim spontanim “happeningom”.
U osme Dane uključujete i ples, i to pod nazivom Perform-d-ance: dani performansa i suvremenoga plesa. Naime, plesno-performerska manifestacija Dani performansa i suvremenog plesa (Perform-d-ance), koja je začeta 2009. godine, nastavak je te nova i proširena verzija festivala Dana hrvatskog performansa, koji se od 2001. do 2007. godine održavao krajem kolovoza. Kako ste koncipirali te osme Dane te u čemu vidite/prepoznajete svojevrsnu bliskost plesne umjetnosti i umjetnosti performansa?
Te godine nam se, uslijed svojevrsnog zamora materijala u samom festivalu, a i mojih (kao organizatora festivala) tadašnjih ostalih profesionalnih obaveza koje sam imao, dogodila svojevrsna kriza. U tom trenutku povezali smo se s udrugom VRUM koju je osnovala varaždinska profesionalna plesačica Sanja Tropp Frühwald koja je htjela pokrenuti festival suvremenog plesa. Zaključili smo tada da je naslanjanje jednih na druge koristan korak: oni su se nadovezali na jedan festival s već tada bogatom prošlošću, a mi smo dobili važnu injekciju entuzijazma i energije, smislivši i ime tog povezivanja: PERFORM-D-ANCE. Upravo stoga, a i zbog gladi u Varaždinu za suvremenim plesom, većinu programa osmih Dana činili su plesni projekti. Suvremeni ples i performans danas su vrlo bliske forme i često se isprepliću: u jednoj i drugoj formi ljudsko tijelo je glavni medij izražavanja pa su linije razdvajanja tih formi, uza sve njihove specifičnosti, često vrlo rastezljive.
Ipak, deseti Dani hrvatskog performansa (2011.), na svoj deseti rođendan, privremeno su se odvojili od pridruženoga izvedbenoga člana – plesa kojim su posljednje tri godine obilježavali Dane perfom-d-ancea. Zbog čega dolazi do navedenoga odvajanja?
Zaključili smo da su oba projekta dovoljno jaka da se održavaju svaki u svom terminu. U Varaždinu, koji ne obiluje kulturnim sadržajima ovakvog tipa, bilo bi šteta bogati program plesa te festival performansa u ponovnom uzletu gurati pod isti termin te publiku u kratkom vremenu overdozirati suvremenom umjetnošću. Dakle, odvojili smo ih kao zasebno koncipirane cjeline, s poveznicama i međusobnom podrškom. Tako je nastala svojevrsna “labilna konfederacija” u kojem obliku se oba festivala i danas održavaju.
TRIJADA VARAŽDINSKE SCENE PERFORMANSA
Na prvim danima performansa uz Vas kao domaći, varaždinski umjetnici performansa posebno su se izdvojili još Darwin Butković i Alen Noveselec. Koje su Vas energije približile umjetnosti performansa, i jesu li se u posljednje vrijeme javile neke mlađe snage?
Mislim da su nam geneze bavljenja performansom različite: Darwin s iskustvom projekata još i prije nego je došao živjeti u Varaždin, ja 90-ih inficiran fluxusom kroz rad s Dickom Higginsom, i Alen do tada “nevin” u performansu. Jednostavno, pronašli smo se tih godina na istoj liniji i udružili snage da pokrenemo nešto u Varaždinu te da i ovdje udomaćimo tu formu. Prvih nekoliko godina obojica su sudjelovala u organizaciji, nakon toga sam ja preuzeo tu obavezu na sebe. Projektima se kasnije priključio i Luka Bunić, više kroz jedno multimedijalno poimanje performansa, a najmlađe snage još nisu na vidiku, iako je u zadnjih nekoliko godina nekoliko Varaždinaca završilo Akademiju. Ima tu i ne-akademaca koji su se svih tih godina okušavala (manje ili više uspješno) u formi performansa, a i nekoliko kreativaca koji su segmente performansa uključivali u projekte s drugih područja, primjerice eksperimentalne glazbe.
Prošle godine izveli ste performans u čast Tomislavu Gotovcu a.k.a. Antoniu G. Laueru (13. studenoga 2012., Kino Galerija), dakle, kao posveta njegovoj akciji-objektu Zagreb, volim te!, 31 godinu nakon Gotovčeve izvedbe. Kako ste koncipirali navedenu posvetu?
To je bio moj mali oproštaj od njega. Revoltiran još jednom sudbinom velikana hrvatske umjetnosti, kojeg se adekvatno cijeni i priznaje tek nakon smrti, čitao sam pasuse intervjua s Marinom Abramović gdje se ona sjeća Toma, i koliko je bio bitan u njezinom razvoju kao performerice te paralelno mašinicom šišao kosu. Bio je to direktan citat iz njegova projekta, ali isto tako u novom kontekstu i s još nekim nadodanim značenjima. Često kada završim neko životno razdoblje ili projekt, okrećem novi list tako da napravim i neku fizičku promjenu (ošišam kosu, pustim bradu, jednostavno kao označavanje i zazivanje nečeg novog što bi trebalo uslijediti). Tako je i ovo šišanje bilo svojevrsno čišćenje od svih tih sranja i nepravdi koja sam prilikom performansa čitao, zazivajući vremena kada nećemo posmrtno slaviti i cijeniti velike među nama.
POLUGA MOĆI
Nedavno ste u časopisu Kazalište objavili članak o izvedbenom aktivizmu u Varaždinu, što je i više nego zanimljiva pozicija iz Vašeg kompleksnog iskustva na poziciji – aktivizam, aktivist, “pozicija” (imati moć) i kontrapozicija. Kakva je Vaša današnja “pozicija”, odnosno kako je nazivate, “pozicija moći”?
Iskreno, umoran sam od bavljenja tim periodom svog života kada sam nadobudno ušao u žrvanj “poluga moći” i pokušao iznutra, kroz “politiku” utjecati i mijenjati stvari. Naravno, mnogima je sâm čin kada uđeš u tako nešto znak da si dupelizac, karijerist, konformist, govno političarsko, dok sam ja tu poziciju gledao isključivo kao mogućnost da se uradi neki pomak. Vjerojatno sam nešto uspio, nešto popravio, nešto valjda i zasrao. Danas je moja “pozicija moći” da se trudim što bolje obavljati posao, voditi ustanovu koja se bavi suvremenom umjetnošću, baviti se svojim projektima, a najveća mi je moć kada se bavim svojom djecom koja su patila zbog tatine “velike misije mijenjanja stvari”, istovremeno propuštajući često biti uz njihovo odrastanje.
Kao što je naveo Branko Franceschi na promociji monografije koja dokumentira povijest ovih dvanaest godina varaždinskih Dana performansa, performansom Mauzolej hrvatskih umjetnika, što ste ga izveli neposredno prije promocije monografije (vrijeme izvedbe performansa: 17-19 sati), “prisvojili” ste, kvalitativno modificirali nacionalni koncept Franje Tuđmana koji je sadašnju zgradu HDLU-a htio prisvojiti za Mauzolej hrvatskih velikana. Koje ste novinske materijale izdvojili za dokumentaciju egzistencijalnoga položaja samostalnih umjetnika u Hrvatskoj u navedenoj funeralnoj instalaciji, svojevrsnoj živoj skulpturi, živoj slici; naime, ležali ste na posmrtnom odru dva sata…
Nažalost, nije mi dugo trebalo da nađem te novinske materijale, budući da smo gotovo svakodnevno okruženi s problematikom s područja kulture: od nepostojanja tržišta umjetnina, od toga da kada umjetnik radi svoj projekt, onda svi u tom lancu budu honorirani (tiskara, dizajner, autor predgovora, dućan s materijalima...) dok umjetnik mora biti sretan što je uopće napravio projekt, afere, koncept “samostalnog umjetnika”... izbori intendanata, raznorodni Vidoševići... Uostalom, ja sam sam sebi napravio mauzolej na 2 sata pa ukoliko se desi da uradim neko genijalno djelo u svom umjetničkom životu, i zaslužim neku crticu u povijesti hrvatske likovne umjetnosti, ne trebam kasnije nikakve počasti. Ja sam si sam to upriličio (smijeh).
I završno, ove godine – 31. svibnja, na otvorenju Venecijanskog bijenala zajedno s njujorškim umjetnikom Zefreyem Throwellom izveli ste post/dadaistički performans kojim ste nastojali ostvariti “povratak” drvlja i kamenja koji pripadaju Hrvatskoj. Kakve su bile reakcije prolaznika/namjernika te koji Vas je rad na toj manifestaciji posebno oduševio kao umjetnika?
Volim surađivati sa Zefreyem. Poklapamo se u stavu prema umjetnosti gdje je i humor izuzetno bitna komponenta. Danas, ako nisi smrtno ozbiljan i ne rješavaš sudbinu svijeta, već se baviš humorom, onda si smatran “plitkim” ili lakrdijašem... svašta. Pa ima li divnije karakteristike čovjeka od humora? Tako smo nas dvojica po Veneciji tražili i detektirali komade drva i kamena koji su nam zločesti Mlečani davno pokrali i ogolili Velebit te smo stavljali u torbu i vraćali u Hrvatsku.
Teško da u to vrijeme, kada se otvara Bijenale, možeš nekoga “izbaciti iz takta”, budući da su naučeni da tada tamo ima kojekakvih “ludih umjetnika”. Čak smo čupali balvan za koji je bio privezan brodić karabinjera, a da su oni to mirno gledali. Uglavnom, mi smo se dobro zabavljali, a odjeveni u hrvatske dresove sigurno smo odskakali od outfita “umjetničko-kritičarske kreme” koja je tada okupirala grad. Na Bijenalu sam uspio vidjeti samo postav u Arsenalima, budući da tih dana zbog gužve na otvorenju nije bilo moguće ući u nacionalne paviljone, i bilo je dosta radova koji su me oduševili, posebice nekoliko videa, a mislim da se niti mi nismo obrukali s divnim projektom Kate Mijatović. Mislio sam kasnije otići još jednom na miru do Bijenala, no ova recesija čini i Veneciju sve udaljenijim gradom