Zbiljnost iza ogledala

Biserka Težački Kekić

1.

Želiš da te u kolo uvučem: za vilu me držiš!

Radije se igram iskliznuća: riba se izmigolji

iz tvoga potkožja i postane prašina, vosak

ili voćka. Nikako strijela, ili praćka, ili puška,

premda mi i takvu bajku podmećeš. Kada

otarem oči, uši odčepim i peluda se lišim, pod

kožu se vratim. No, ti s domaćima sjedaš k

ognjištu kraj kojega mačka rubac prede, vuneni

rubac kojim ćeš me ogrtati kada se tvojih žila

oslobodim i čvornatih ruku, riba da budem, pa

onda prašina, vosak ili voćka.

9.

U baršunastu tkaninu umataš topli vjetar. Potom mi

njome omataš ranjeni zglob. Vjetar isušuje krv koja

iz zgloba teče. U ugruške je pretvara. Baršunastom

tkaninom otireš ugruške. Onda tkaninu prekrajaš u

oblik svog srca. Na njoj vezeš moj horoskopski znak.

“Poklanjam ti suvenir!” – pružajući mi je, kažeš. Dižem

se na noge; kroz tijelo mi struji baršunasti vjetar.

23.

S crne kocke bježim u priču slijedeći tvoje blagorodne

stope; hitamo u zbiljnost iza ogledala! Zečjim skokovima

približavamo se crti na kojoj magija prestaje. Sjedamo za

rasprostrti stol i srčemo čaj, u miris i u zjenice si ponirući.

Odbijamo u porculanske šalice iscijediti limun, a viroza

nas postelji vuče.

25.

Riječ si porodio da je nebo pretvori u kristal: tvrda

voda da si i zemljani krčag i košara od pruća i

lopatica za smeće i koža koja se s gubavca ljušti i

da je slučajnost u moj svileni džep utrpala proste i

nezdrave stvari. Zajedno srčemo blještavilo; potomci

jednostavnih kraljeva, kristal krstimo u kostur.

26.

U pečatnjaku smijeh bijaše skriven; zrnca krunice vid

bijahu divu. Mudre riječi u opis se potkradoše – pečatnjak

se svinu pa se smijeh zamisli; krunica se po stijeni prosu pa

div kleknu slijep. Isposnicom postah! Potraži špilju u kojoj

čamim, donesi mi divlji med; za skakavcem za skočim –

pokušaj me ponukati.

30.

Prokleta klizišta, strvinari uz rubove ledenjaka;

lava pokriva đavolsko ždrijelo. Iznad svega voljela

bih da među čeljusti leševa uguraš češnjak, hren ili

pljesnivu mast. Nitko nije u svom zavičaju prorok,

razabirem iz zvukova šišmiša koji najavljuju paradu

sumraka, ples aveti.

31.

Reska opojnost – platno kljovom izbodeno. Pljuvačka –

klupko mokre dlake i mamurluk – papci nakvašeni octom,

a svijet se vrti s rojem smeđih pčela – kamilica u podrumu

truli. Uguraj mi u ždrijelo prst užaren na plamenu svijeće

pa me odvedi na bijeli proplanak – na praiskonsku kišu,

pod iskričave kaplje.

33.

Kamenjem zatrpavaš rupe kroz koje bi patuljci

mogli iz rudnika pobjeći. Potom se preodijevaš u

klauna i odlaziš na cirkuski ples. Ne znaš od čega

je žonglersko klupko spravljeno; nazivaš ga svilom,

no, po slini otrovnih zmija smrdi. U igru zanesen,

želiš na strunjači do mjeseca skočiti. A u podzemlju

cvile patuljci.

34.

Nekoliko taktova na harmoniju! Dopunjujemo

ih čistom kosom, podrezanim noktima, kožom

navlaženom kremom. I još: napršnjakom limfe.

(Krv smo na zlatnom razboju istkali u svilu.)

Papir pod krevetom cvili. Da ga udobrovoljimo,

šaptanje pretvaramo u note. Dodajemo im svoje

savršenosti. I napršnjak limfe.

37.

Nad glavom mi vitlaš vijencem što po odbačenoj

žabljoj koži smrdi. No, dok još nos ne začepim,

peludu narediš da zrak oplemeni. Tada osjetim da

je princ jada lišen! Šutnja žezlo ispušta; u glazbenu

kutijicu zvuk uguravaš. Neobičan muk, u kojemu

nijemi ćuk zrnje prebire, razdiru trublje.

43.

Dopusti majci da ti obrve natopi pljuvačkom, sluzi

i smolom! Budi pokorno strelicama, žuljevima i

prognozama! Ljeto te iznutra žari i cirusi žile škakljaju.

Riječ je o sudbinskoj igri neprihvaćanja oluje –

grmljavine i pljuska. Uzljubi slinu i blato, majci za

volju, milo dijete!

46.

Slonovi i slogovi, povijuše i trnje. Na keramičkoj

pločici ispisani su parovi: zmije i smilje, janjci i klanci.

U tom rezervatu krekeću i klepeću – Babilon još porušen

nije. S obzora, primiču se siluete. Nadolazi svećenik.

Babilon načas postaje hram. Potom jezercem s ribicama

biva.

47.

Hoće li se hlad pretvoriti u rat, a stručak cvijeća na

krvavi barjak nataknut biti? Hoće li noću strašila na

mrtvačkim lubanjama peći mliječni kukuruz, a šišmiši

nad njima cviliti posmrtni marš? “Elegiju sričeš, a

skakavci u travke utiskuju svoje pečate i jesen piškote

za licitare sprema”, govoriš mi. “Na licitarska srca

navlači se plijesan”, kažem.

54.

Debla lišavaš grana u koje su sirove sage utisnute.

Godove prisiljavaš zadirati iz svanuća u sumrak.

Pri zadnjem udarcu sjekire zboriš: “Nisam mrzitelj

stabla što u nebo strši!” Ustima prinosimo pjenušac.

Pirujemo četrdeset četvrtu sječu.

64.

Kada se iz čiste palete razlijeva po usporednim

objektima i s njih mrlje kupi; kada je zraka koja u

tjeme udara a ne razaznaje joj se podrijetlo, treba

razbiti paletu, pokriti tjeme. Takva je suvišan

štrcaj, nedokučiva reskost.

65.

Da zaboraviš sve: isklesane klinove i izoštrene

zvjerinje kosti; da zaboraviš motrenje i uhođenje

mogućeg plijena i komadanje živog ljudskog

mesa, to možeš. No, luđački ples i pakost vatre

u pećini minuti neće.

73.

Zasiplju me ljetne latice – sićušne ruže i cvatovi

lipe. Primjerice, kao da pod pazuhom grijem ptiče

ili od praha pravim ogrlice. U žutu košaricu polažem

sve navedeno. Košarica jest sunce, ili riječno ušće,

ili još više – mirisna ti sjena. Vjetar u svileni rubac

na pozdrav kiše.

81.

Kada se kamilica pod suncem suši a povjetarac piri,

njezin je miris Ideja-Život, ljekovito Prvo kojim Sfera

njeguje planet. Na rubovima pak Suton-Smrt zvanim,

taj cvijet svemirski smijeh Velikog Meštra biva.

85.

Na platnu je figura od karamela. Uz nju su sušeno

meso i slanina. Slikar mrtvu prirodu priznaje svojim

djelom! Na mjestu rupe, na platno stavlja krizanteme.

Sraz živog i mrtvog neminovan je. Rezultat je starac

s uraslim štafelajem. Aorta mu spojena na ikebanu.

86.

Mačka se odrekla suvišnih života pa po hrastovu

godu pleše vrući ples. Riječju, ne prilazim crti kojom

završava zrelo djetinjstvo i ne radi se o hinjenosti

kada ti tepam. Vrtnja po četrdeset petom godu, pobjeda

je mudrosti; mačka pak je vladarica kruga