Zbirni identitet

U slobodnom nadovezivanju na misao Giorgia Agambena, snaga geste izrasta iz nemoći – (nemoći) izražavanja, djelovanja, stvaranja. Po definiciji, geste su prazne – ništa ne znače, nigdje ne vode i ništa ne čine; tamo gdje riječi ne uspijevaju imenovati istinu, tamo gdje djelovanje ne dostiže ideju dobra, tamo gdje akcija ne pogađa cilj – geste su znak radikalnog neuspjeha ili promašaja – u identifikaciji, komunikaciji, djelovanju, razmjeni. Na rubovima izrecivog, uprizorivog, razmjenjivog, ostvarivog – gestikulacija cvate kao pasiflora, cvijeće muke – kompulzivno ponavljanje pokreta tijela, mimike lica, raznih warburgovskih figura patosa – sredstava izražavanja i djelovanja koja, ne uspijevajući se transcendirati kao praxis ili poesis, ne mogu drugo do li ponavljati unedogled isti tragični scenarij poraza.

Patriotizam-patria-patriot

Umjetnički rad Slavena Tolja utjelovljuje snagu geste u njenom čistom stanju. Geste nastupaju onda kada riječi ili slike posustaju; kada treba zazvati, u svijest privesti ono neizgovorljivo i neuprizorivo, poput fenomena domoljublja, sa svim njegovim fatalnim i banalnim implikacijama, primjerice. Upravo to je tema koja okuplja tri rada predstavljena u Galeriji Nova, na aktualnoj izložbi pod nazivom Patriot, ne izlazeći dakako iz okvira referentnih tema i problema unutar kojih se i inače organizira Toljeva umjetnička djelatnost. Daleko od načelnih spekulacija, njegov interes za spomenutu temu polazi od specifične povijesne i socijalne situacije grada Dubrovnika, lokalnog, na vlastitoj koži otrpljenog primjera globalnih društvenih promjena, svakako njihove tranzicijske varijante, promjena obilježenih urušavanjem komunalnih vrijednosti s jedne i eskalacijom tržišne ekonomije kao univerzalnog modusa društvenosti s druge strane; promjena, u kontekstu kojih se, dakako, faktor patriotizma (posebice njegova recentna povijesna konkretizacija u okolnostima Domovinskog rata) ispostavlja kao reaktivan, a ne progresivan katalizator. Razina na kojoj aktualni radovi Slavena Tolja uspostavljaju domoljublje kao pretpostavljeni referent, upravo je razina gestikulacije. Primjerice, gesta salutacije u performansu izvedenom na otvorenju izložbe, u kojem Tolj, svečano stojeći pred zidom u stavu mirno tijekom sviranja nacionalne himne salutira naizmjence fašističkim, partizanskim i komunističkim vojničkim pozdravom odnosno drži dlan na prsima kao općeprihvaćenu gestu novohrvatskog patriotizma. Osim što se performansom očito upućuje na lažni univerzalizam odnosno neminovnu ideološku posredovanost referentnog skupa patriotizam-patria-patriot, ono što ostavlja potresan dojam upravo je moment u kojem gestikulacija promašuje zadani referent: premda pojedinac gestikulira da bi se identificirao kao patriot, upravo u tome ne uspijeva budući da u prvi plan na vidjelo izlazi prisilni karakter radnje – subjekt automatski, poslušno ponavlja zadani obrazac, čak ako i nije siguran u njegovo pravo značenje, dakle nasumce, jer je to jedini način da bude vidljiv za druge, jer je stanje ovisnosti o ideološkim i drugim sredstvima subjektivacije, autentično stanje čovjeka kao etičkog bića. Nesvodiva i nepoopćiva pojedinačnost subjekta koja izbija iz izvedbe konvencionalnih figura domoljublja – jetka aura samoće i inače svojstvena Toljevim nastupima, potencirana je i zvučnom sastavnicom performansa – atipičnom izvedbom himne kao trubačkog sola. Dojam se ne gubi niti u nastavku izložbe gdje performans funkcionira kao video-dokumentacija: na goli zid projicirana snimka u formatu televizijske veličine na kojoj je lik koji izmjenjuje spektakularne salutacije sveden na veličinu lutke.

Zlouporaba portretne konvencije na koji lice pristaje

Polazi li se od pretpostavke da je gesta temeljno poetičko načelo Toljeve, ne isključivo u užem smislu performativne umjetničke djelatnosti, i preostala dva rada na aktualnoj izložbi referentnu temu dodiruju upravo na tom nivou. Središnju poziciju na izložbi zauzima transpozicija memorijalne sobe iz dubrovačke palače Sponza odnosno niza od 139 fotografskih portreta muškaraca i mladića poginulih u obrani Dubrovnika, u podrumsku prostoriju galerije Nova. Namjerno prividno degradirajuća dislokacija nedvosmisleno kritički referira na sadašnji društveni kontekst Dubrovnika utjelovljen situacijom gdje se u reprezentativnom povijesnom prostoru memorijalni kult nudi u paketu s vulgarnim komercijalnim sadržajima. Disko ambijent u koji su u podrumskom prostoru aranžirani dislocirani portreti, upućuje na spektakularizaciju kolektivne memorije u javnoj sferi, otkrivajući domoljublje kao tabu temu uprizorivu tek u paradigmatskom prostoru podruma kao simboličkog mjesta potisnutog. Dok se u prostoru Sponze aproprijacijom konvencionalnog foto-portreta snimljenog za administrativne potrebe uspostavlja zbirni identitet domoljuba, reaproprijacijom istog u podrumskom prostoru galerije ta se identifikacija izjalovljuje: umjesto autentičnih portreta domoljuba, u oči bode sama konvencija portretiranja; gledajući neuobičajeno uvećane kopije fotografija s osobnih dokumenata, nesvodivost pojedinačnog lica na bilo kakav zbirni, intersubjektivni identitet dolazi do izražaja upravo zato što se svi redom podvrgavaju istoj konvencionalnoj gesti portretiranog objekta – gesti u kojoj se dajemo na raspolaganje, pristajemo biti posredovani fotoaparatom, pogledom drugog, ideologijom itd. Patriotizam postaje trop na razini reprezentacije, zlouporaba portretne konvencije na koji lice pristaje kao što pristaje nasumce pozirati pred aparatom čije okidanje može, kao u ovoj situaciji, imati težinu smrtne presude.

Referentna tema domoljublja upisuje se u kontekst dubrovačke sadašnjice i trećim radom na izložbi – video instalacijom koja opet nastaje prisvajanjem komunikacijskog stereotipa koji se izmještanjem u novi kontekst prazni od uobičajenog smisla, gubi transparentnost i pretvara u besmislenu gestikulaciju. Montiranjem ljudskih figura u pokretu iz reklamnog tv-spota na karakteristične turističke vizure Dubrovnika u pozadini, trijumfalna koreografija slobodnog kretanja transformira se u kompulzivni grč, lebdeće figure patosa koje nemoćno ponavljaju istu, ispraznu kretnju unedogled. Razina na kojoj svi spomenuti radovi uspostavljaju patriotizam kao svoju referentnu temu, razina je, dakle, jalove gestikulacije: u točki u kojoj je mogućnost političkog djelovanja, društvene komunikacije i kreativnog rada dokinuta, domoljublje parazitski niče kao radikalna gesta nemoći pojedinca, gesta apsolutne predaje – gesta kojom se Slaven Tolj (kao i inače u svom radu) stavlja na raspolaganje, nudeći drugom odnosno gledatelju poziciju moći, priliku da sam, u svoje ime donese etičku odluku, u konačnici uvijek svodivu na presudu o životu ili smrti.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija