#440 na kioscima

22.1.2009.

Goran Milaković  

Zbjegovi


Nasukavanje

na mjestu gdje me guraš od sebe

koža postaje navika kopna

i tako se i inače nama

koji sasvim solidno

plutamo objašnjava

nasukavanje.

***

u gradskom prometu

žene se nose sa svojim

salamurama kako

najbolje znaju

neki protestiraju

kiseli kupus je ipak prioritet

na sjedalu do jedan se

gospodin razmeće

svojim okruglim nosom.

dok djeca plaze jezičine

lijevom stranom od

uobičajene gdje još uvijek

traju radovi na tome

da nas se udalji

ishodi su nepovoljni

a senzacije prolazne

što mi dobro dođe

da se i ja beljim i

navodim to proizvoljno

što znači da mi je

to jako važno iako

ne mogu objasniti zašto

je nešto a ne radije ništa

nesmiljeno je četvrtak.

i svi su opet pozvani

na moj mali privatni

holokaust.

***

nešto je očito večeras

u načinu na koji ti se šire zjenice

dok gasiš disko kuglu za jebanje

i pogledom kojeg nikako

ne zovem otkrivaš

da krevet ima stranu

poprilično praznu od mene.

vino se rezigniralo

na tvom stolu.

nešto očito

s čime se ne slažem.

Pjesma broj pet

srce je sirovina

osim povremeno

dok ležimo u kadi

punoj vruće vode

i pušimo cigarete

s bijelim filtrom

i ja pomislim na

na jedan trenutak

previše

i voda se ohladi.

ostavljenost

kroz prozor teže razabirem

je li to polumjesec

ili samo oči u stečaju

traže neko drugo

upravljanje

neki drugi izgovor vida

noć je i ja sam

na osami koja se

osamdeset posto

sastoji od suza

a dvadeset posto

od sjećanja nateklih

u trenucima koji

traju tako

skandalozno

                kratko

i to bi bilo to objašnjenje

***

pjesnika ne treba slijediti

naročito uvijenim cestama

na putu gdje se konačno

jamče svemiri i zatiču

cvrčci u seksu

eto ga tu

šćućuren u svemu

što nas svrbi i tjera

na štucanje

***

napisao sam danas tri pjesme

ovo je četvrta bez potpisa

i naslova i povijesti koju

pamti lišće

bez teme

bez poznanstva boje

bez sviranja u duši

bez zvonjave u prazno

bez-veze

ništa se njome nije stjecalo

samo isprosipalo

i nestalo

u diktaturi poezije

pjesma koja napokon nešto predlaže hrvatima

kad su ionako svi već

navikli nosom

na smrad ribarnice

u mimohodu

domovinske

ispraznosti

ulice starih propalica

valja preimenovati

u ulice novih propalica

koje su jednako udaljene

od sebi drugih ulica

sebi drugih uličnih propalica

i sebe samih

nas samih.

preuzmi
pdf