Donosimo diletantski literarni rad, kao i analizu statusa radnica 1930-ih
Na mostu, nedaleko grada, naslonila se žena na željeznu konstrukciju i plače.
Pod njenim nogama, urlaju talasi. Ogromne matice kovitlaju plodove ljudskog znoja i rada i vuku u nepovrat. Talasi tuku betonske stupove u želji da ih pomrskaju, da unište djelo prkosnog dvonošca i da pokažu šta su i ko su oni.
Žena se zagledala u vodu i plače, vlažnom maramom briše suze, ali one ne prestaju.
Nad njom proletoše nekoliko golubova, a za njima dva kobca, ali ona, u tim zadnjim časovima svoga života ne ugleda tu borbu ptica za životom i hranom. Ne, ona gleda u vodu koja umjesto da opada neprimjetno raste. Dok talasi se odbijaju od betonske stupove, urliču, opet napadaju, padaju i pjene. Ogromni točkovi vrte se strahovitom brzinom čineći špiralne udubine u vodi.
- Zašto ja plačem? - Otrže se upit iz njena velika usta. - Zar za ovim životom? Ta zar je to život? Ne, ne to nije bio život, onakav o kakovim mi govorahu moji susjedi, da ću naći u ovom gradu, gdje na svakom koraku susretaš ljude, pune humanosti i dobrote.
Moj je život bio od danas do sutra, i mučenje od rođenja do danas, kada hoću da raskidam sve veze, što me drže na životu i jedino što ću izgubiti od cjelog bogatstva koga posjedujem bit će taj život, sa kojim drugi raspolagahu, po vlastitim prohtijevima.
I kada nisam htela leći i pokoriti se zahtjevu, baciše me na ulicu, radi “Nemarnosti”.
I žena u zadnjim časovima života sjeti se scene kada je po cijeni životne egzistence, borila se da ostane kao kod rođenja i ostala je, ali s time, da na sve obavljene poslove kroz 16 sati dnevnog rada bjehu prigovori. Pa i onda kada je u pletenoj košari, mirno i pažljivo slagala svoje rublje, koje krvavim i znojnim radom steče kroz tri godine neprekidnog rada. I kroz te tri godine bješe smatrana od svoje milostive i njenih rođaka kao “Najmarljivija i duša od služavke od svih prošlih služavka”.
- Požurite! Ja takovo đubre ne trebam više u kući, koje i poslije tolikog vremena ne poznaje društvene etikete, već me na svakom koraku blamira svojim neotesanim ispadima, i pripovijedanjem okolo, o nekakvom činu mog dragog jedinca, ponosu mom.
- No, požurite već jednom, sklonite mi se, da vas više ne vidim!
Sjeti se ona tih riječi i svoga odgovora. Da, ja sam đubre sada, i to zato, što nisam htela leći na divan kao što su one prošle legle. Njen sin mislio je, ta ružna grbavka sa velikim ustima bit će blažena, ako me samo pogleda, primi za ruku. I... suze nove joj nahrliše na oči, ona oćuti i u težnji da ne misli i da ne osjeća, ali uzalud, sve se opetovaše brzim i naglijim tempom.
- Da sam možda bila pristupačnija svakome (pomisli ona, zagledavši se za tren oka u nove valove), bilo bi za mene bolje, i ne bi mi se mnoge rugale da sam izvan mode i bez ljubavnika. Možda bi ja, obična služavka, za sve posredovala, svega i svačega kao i one druge, koje ne rade ništa, a svega u izobilju imadu. Ali šta ću? U radu od 16 sati dnevno morala sam zaboraviti da sam i ja žena kao i druge. Ja sam bila, to sada saznajem, onaj vrijedni mravak, koji je spremao zimnicu ali za druge. A sada? Upita se ona, kad obrisa nove suze. Bez roditelja, bez rada, odijela i krova nad glavom, lutam ulicama, tražim te ljude i žene samaritanske dobrote, koji pomažu bijednicima, ali ne nađoh ih, pa niti putem novina, dok zavodi za služinčad prepuni su ljepših i mlađih služavka za sve.
- Pa gdje je ta ljubav naspram bližnjeg? Gdje je to čovječanstvo i bratstvo? O! Obmana je sve to. Jer da jedan dio postoji, ne bi se... Ali od koga ja tražim, zar od istih onih možda, koji su me i bacili na cestu, i koji su po danu spavali, a noć im bijaše dan. Oni, koji nisu ništa radili, a za koje sam ja radila za dvije stotine dinara mjesečno? Zar od njih? Ne, ne... nipošto ne... Moram umrijeti na ovaj način, kao što ne dolikuje ni zadnjem stvorenju, ali neka bude! Valjda će se ipak netko naći da pita za uzrok moje prerane smrti, i znam da onaj, koji to bude ispitao, pozvat će krivca na sud, i osvetiti se, ne samo za mene, već i za one druge, prije i poslije mene.
Poslije tih riječi, glava žene nagnu se preko ograde, tijelo u padu preokrenu se nekoliko puta, voda se diže u vis, glava se tri puta pojavi na površini.
Oni na onoj strani mosta koji autom prolaziše na izlet, spazivši utapljanje žene vikahu: U pooomoć! Ali ni jedan od njih ne siđe iz automobila, već isti nedvojenom brzinom odjuri dalje, dignuv oblake prašine.
Glava žene pojavi se još jednom iz vode, ruke vrh glave bjehu stegnute u pesnice, prijetile su.
Prolaznici čuvši zapomaganje potrčaše na mjesto, ali sve bješe kasno, samo što talasi i dalje urlaju.
- Sirota žena! - reče u žalosnom tonu neka starica.
- No, nisam li ti malo prije rekao, da su žene pune hira. Sad imaš očitog dokaza.
- Ha, ha, ha! Stalo joj je do efekta.
- Jeli bila lijepa?
- Naprotiv, vrlo ružna.
- Tko se je utopio?
- Žena, radnica.
- No, pa to sam unaprijed znao.
- Pa da, tko bi drugi?
- Sada je našoj dnevnoj štampi osiguran senzacionalan uvodnik poslije jučerašnje kroničarske napomene: Da tri dana ne bijaše pokušaja samoubojstva, što je rijetkost za tako velik grad.
- Pa posve razumljivo, bilo bi još više samoubojstava i kriminalnih slučajeva, da nemamo na stotine humanih institucija, koje svakodnevno sakupljaju milodare i razdjeljuju onim bijednim među najbjednijim. Ta o tome ste se uvjerili bez sumnje.
- Da... Ali...
- A kakovi će biti naslov uvodnika, upita jedan postariji gospodin, prosijede kose, koji pomno pribjeležovaše razgovore prisutnih.
- Kao obično. “Zbog ljubavi”. (Branimir Resimić, Glas Trešnjevke: tjednik za komunalna, socialna i kulturna pitanja zapadne periferije, br. 5 /1. 11. 1932./, str. 2-3)
O ženskoj radnoj snazi u međuraću: kućne pomoćnice Najbrojnija kategorija zaposlenih žena [u međuratnom Zagrebu] svakako je bila skupina kućnih pomoćnica. Njihov je broj bio neprestano u porastu i od 4613 1910. godine porastao do godine 1931. na 9177. Zapošljavane su gotovo isključivo žene, jer je god. 1931. broj muškog osoblja zaposlenog po kućama bio samo 186, a i to su bili specijalni kuhari i sluge.
Položaj kućnih pomoćnica bio je najlošiji među najamnim radnicima ne samo po zaradi, već i po radnim uvjetima. Radno vrijeme bez ograničenja, podložnost ćudima poslodavaca i gotovo potpuna sindikalna neorganiziranost uslijed slabe pismenosti i rastrkanosti tih radnica, glavni su razlozi njihova teškog položaja. [...] Razlike u primanjima kućnog osoblja bile su veoma velike. Prema A. Benku, kuharica je primala potkraj god. 1930. mjesečno od 1392 do 1592 dinara, sobarica od 1192 do 1392 dinara, dojilja 1492-1592 dinara i dadilja 1192-1292 dinara. Najslabije su plaćene obične kućne pomoćnice (djevojka za sve), čija se mjesečna zarada kretala od 992 do 1092 dinara za neograničeno radno vrijeme. (Mira Kolar Dimitrijević, Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931., Zagreb: IHRPH, 1973., 257)