5.5.2005.

Nebojša Lujanović  

Zbogom, doktore Admiroviću

Činilo se da je toplo, pucalo je čisto nebo na sve četiri strane. A onda bi gore s uzvisine šuma prosijala kratak silovit vjetar koji je ledio sve pred sobom. Ipak je to Vlašić. Isto tako se povremeno učini i da je tiho, da se čuje stenjanje borova, sve dok ne dopre jeka granate koja je grunula negdje na drugom kraju planine. Ipak, rat je. Po cijele dane ovdje uz padinu se penju topovi, a niz nju kotrljaju glave. Kad grune u šumi, drveće se uruši prema rupi u zemlji kao da se rana sama zatvara; a na ravnini pak rupu ispuni kiša pa se naniže stotinu jezerca. Reklo bi se – gotovo lijepo. Toplo. Tiho.

– Stani malo, jebem ga, đe si navro – Merđan viknu na Cigana iza sebe, Ramba, debeljka obrijane glave. Spusti svoj kraj nosila grubo, čovjek koji je ležao na njima zastenje. Rambo je stiskao zube, spreman nastaviti dalje, a on brisao znoj i slinu što se objesila s usta.

– A jest konjina težak, ima u njemu sto kila!

Jozo, odavno u nesvijesti od bolova, zakrvavljene nogavice do prepona, ovo je ipak nekako čuo. Htio je dignuti šaku, tko ga to sada ovakvog zajebaje, ali i dalje mu je tijelo beživotno visjelo s ležaljke. Jedino se ruka malo trznula.

Na to Dado skoči – Živ je! Nije znao što bi pa mu stade svojim rukavom brisati čelo, oca je tresla groznica od rana.

Merđan je podigao nosila, osluhnuo nekoliko puta, provirio iz grma (uspjevši samo preletjeti okom prostranu nizinu pred njima) i pljunuo:

– Ajd sad – potrčali su obojica s nosilima, znoj im kapao niz crna lica, blatnjavi dronjci od hlača zaplitali među nogama. S nosila se klatila ruka, jedino ju je ponekad vratio na nosila šesnaestogodišnjak koji je trčao uz njih glave uvučene u ramena. Oko njih nije bilo ničega, malo kamenja i sitnog grmlja, a gore sa šumovitih uzvisina je sijevalo, prema njima ili negdje drugo, nisu znali, tutnjalo je sa svih strana. Samo su grabili prema šumarku koji se spuštao s kraja ravnine.

– Jel ono pravo? – Merđan se osvrtao u trku.

– De matere ti, izvadi još i kompas. Trčiiii – pogura ga Rambo upirući zadnji kraj nosila.

Jozo je došao svijesti. Shvatio je da su ga položili između dva debla, iako su već bili u šumarku na sigurnom. Kamen mu pade sa srce kad ugleda nad sobom gusto granje mjesto otvorenog neba s kojeg ga je pržilo sunce dva dana dok ga nisu našli u travi, te kasnije neba kojim su nad njim nemoćnim u nosilima frcale iskre. Bio je sretan, nigdje strašnog plavetnila već bogom dana tama borovog hlada.

U pozadini uska planinska kućica, onako visoka i uska, ali zaklonjena, u kakve su po Vlašiću smještali ranjenike. Dva Cigana su preživjela još jedan krug, s jedne strane gdje ljudi padaju, ovamo na drugu među kućicama – bolnicama gdje ih ponovno dižu na noge. Kada su se bijeli ljudi podijelili na naše i njihove, svatko sa svojim bojama, nisu vjerovali svojoj garavoj braći koja za tu njihovu igru nisu marila. Oružje im nisu dali. Cigani su samo kopali rovove i prenosili ranjenike jer ih metak nije htio. Nitko ih nije namjeravao trošiti na ljude koje druga strana neće ubrojiti u žrtve.

Rambo je izuo cipele i mirno sjedio na travi, a Merđan se držao za leđa i jaukao, pa kad ugleda da se Jozo probudio dobaci mu:

– Majstore, života ti, de barem deset maraka za pivu, ruke nam otpale.

Ali se odmah morao zakloniti za panj jer ga je Jozo onako ležeći gađao prvim kamenom koji je dohvatio – Oca ti tvog ... da ti tvog ... – i ponovno se onesvijesti u nosila.

– Doktoreee – zacvilio je Merđan iza drveta kao dijete. Do njih se iz kuće lagano došeta čovjek u bijeloj kuti, ispod potkošulja i traperice, tihim glasom se predstavi – Doktor Admirović i mahnu rukom. Dotrčaše dvojica, Cigani su im pomogli podići nosila.

– Ko li jadnika ovako uneredi – pita doktor.

– Ma balije – automatski će Merđan vidjevši šahovnicu na Jozinom prsluku. A onda dignu pogled prema doktoru i ugleda na njegovoj kuti ljiljane. – Ovaj ... ustaše! – brzo se ispravi. Osta onda zbunjen gledati sad jednog sad drugog. – Ma otkud znam, pusti me života ti, ako oćeš uzmi ga, ako nećeš da ga vraćam đe sam ga i našo.

Cigani što prije krenuše natrag, osvrćući se, a kad malo odmakoše Rambo prilijepi jednu odostraga Merđanu, odjeknulo je sve do kućice. Dado je stajao skamenjen. O “balijama” je samo slušao priče, viđao iz daljine kako vire iz rovova i pretrčavaju, ali nikada nije bio ovako blizu jednom od njih. Zamišljao ih je krvavih očiju i životinjskog lica, a sada jedan stoji pred njim, sijede, školski na stranu počešljane kose, blagog pogleda i tihog glasa. Još mu se i nasmija kad je odjeknula Rambova šljaga:

– Momci se malo zabunili, hrvatska je bolnica na drugom kraju. Al neka ga ovdje.

Oca su unijeli unutra, a prestrašeni Dado nije imao kuda pa se prilijepio uz njega stišćući mu ruku.

* * *

U vrijeme kada je trajanje kazna, postojanje teret i kada je želja za životom ustvari bolesna nastrana želja za apsurdom, za tragikomedijom, za smijehom koji boli i boli koja je smiješna ... u to vrijeme cijeniti i uzdizati život znači ne imati smisla za šalu. Kao kada netko ubaci vic, a ti i dalje skupio obrve, ne kontaš, misliš i dalje čovjek priča nešto ozbiljno i važno.

Vrijeme je bilo za previjanje. Na dvadesetak kreveta u jednoj prostoriji bilo je svega – od zamotanih glava, prostrijeljenih ruku i nogu, do rasparanih utroba napunjenih gazama. Maslinaste vojničke deke natopljene krvlju koja se usirila i pokrivači od šatorskog krila. Dvije sestre su optrčavale među krevetima, a za njima se vijorio dugi trag zavoja. Pridružio im se odmah i doktor, nastala je velika zbrka: previjeni nisu prestajali, a neprevijeni prerano počeli jaukati. Sada je u orkestru i Jozo, iako je bilo i težih rana, njegov glas je bio najjači.

– Aa – joooj, sine, zovi nekog, zooovi...

Dado je promatrao cijeli prizor već skoro par sati, odmjerio svakog ranjenika i bilo mu neugodno zbog očevog kukanja. – Koga bolan, tamo eno vraćaju bubrege u čovjeka.

Pokraj njih je protrčala sestra, a Jozo za njom – Tabletee, boli... A ona s kraja prostorije zastavši na vratima – Ti bi tablete, ha? Evooo! – stisnu mu s te daljine bosanski grb i ode smijući se dok joj je s rukavica kapala krv.

– Mater balijsku, mater... – bacao je sve posude oko sebe, udarao šakama u prsa – Oće me pustit da umrem ovde, gamad – iz njega je provalilo, nakon što se ono malo suzdržavao vidjevši ljude oko sebe s ljiljanima na ramenima.

– Da vojnik ovako umre, sramota. Đe je tu čast ...

 – Šuti malo stari, majke ti – prekinu ga Dado. Sada kada se uvjerio da mu je otac izvan životne opasnosti, da mu trebaju samo očistit nogu od gelera, mogao je mrzit slobodno, punim srcem, konačno oslobođen sažaljenja.

– Rekli su meni Cigani kako si ti ranjen. U kurvaluku! Nisi se stigao ni obut, oni ti gaće zakopčali. Izgovori još jednom balija i reći ću sve majci – osjećao je sram za obojicu.

Do tada je Jozo gledao ravnodušno u zid, a sada se trznuo i uzvrtio u kolicima od nelagode, uputivši mu umiljat pogled “ti ne bi napravio takvo što, jel tako?”.

Dotrčao je konačno i doktor, tko se to dere i baca stvari, nažalost lijekovi samo za najteže slučajeve, sad će on njemu već nekako pomoći. Nožem raspara na Jozi odjeću. Sve je bilo zakrvavljeno, ali se ispostavilo da su rane samo po lijevoj nozi, zaobišavši genitalije za svega par centimetara. I da je koljeno iskočilo iz zgloba. Primakao mu je stolicu – Stavi malo nogu na nju da bolje pogledam – pogledao malo, a onda jednostavno svom težinom sjeo na nju. Čuo se mukli škljocaj, kao neka sklopka. Zglob je uskočio natrag.

Jozo je poskočio s kolica, ispustio dugi krik u jednom dahu, otegnuto, dok nije izgubio zrak i ponovno u staru dobru nesvjesticu. Nitko se od ranjenika nije niti osvrnuo. Dadi nije bilo ni malo žao. Gledao je pred sobom stranca, jadnika, kukavicu. Sjetio se bolesne majke u krevetu, noćima same i napuštene, oca su pustili na dio fronte daleko od puškaranja da primi kakvu plaću kao dobrovoljac, a on se propio i prokurvao. Nije ga mogao gledati, a opet nije niti znao što da kaže majci. Prosjedio je do jutra pred vratima planinarske kuće.

Unutra je otac cijelu noć zavijao, stenjao, psovao, na njegovu “mater balijsku” nitko nije trzao, svi su otupili, pustili budalu da bunca. Sve dok u zoru nekome od ranjenika nije prekipjelo, repetirao je u mraku, i na taj zvuk su se svi skamenili, a Jozo se pokrio po glavi. Drhtao je i plakao ispod pokrivača, ako je i zgriješio jednom, nije puno, niti je jedini, zašto ga sada Bog ovako kažnjava, prvo će izgubiti nogu, a onda će se još ovi napiti njegove krvi. “Prejadan je ovo život Bože da bi ga Sebi uzeo”. Bila je to njegova molitva. Admirovića, čovjeka s njemačkom diplomom, koji je ostao ovdje krpiti rane nakon njihovih ludarija barutom, svi su cijenili i poštivali njegovu riječ da ostave na miru blentavog Jozu.

Strah ga nije napuštao sve do jutra. Doktor je u bijelim rukavicama držeći skalpel u jednoj ruci drugom otkrio zgužvani pokrivač. Zapljusnuo ga smrad znoja. Ispod se Jozo tresao praveći se da spava. Prvo nije dao da ga diraju, onda kumio da mu spase nogu, pa se opet otimao stenjući dok su mu po nabreklim ranama kopali gelere, komadić po komadić.

– Najbolje me ubij odma, krvopijo turska – digao se na pola s kreveta, napetih vratnih žila držeći glavu bliže doktoru.

Admirović baci skalpel i ode u susjednu sobu. Tamo se ugrizao za usnu, stisnuo šake, ali nije uspio zadržati u sebi:

– Stoka jedna pogana, ne bi li pogana ... ja liječim stoku ...

* * *

Sve je jedan veliki kaos, nastao ni iz čega i sve će uskoro pretvoriti ono iz čega je i sam potekao – u veliko Ništa. Kaos u obliku nerazmrsivog tkiva od tisuće staza, tisuće putanja kojima se kreću životi, izbačeni iz ležišta, svakim svojim putem, zasebno, besmisleno ... Jedni kopaju rovove noću dok danju spavaju, drugi pucaju na slijepo, neki pretrčavaju, bježe, ili trguju, neki traže, sebe, druge... Kaos u kojem po nekom zakonu svatko ide svojom linijom, dok se ona ne istroši, ili dok se ne dvije ne prekriže, a onda dalje nastavi samo jedna. Onoga koji je brže potegao pištolj. I dalje opet svatko svojom putanjom.

Tako je Dado lutao vlašičkim njivama, od rova do rova, odsutan, svojim nekim putem, među pucnjavama i tučnjavama, razmišljajući o ocu koji nije podnosio bolove, a on njegove krikove i zapomaganja. Kod hrvatskih rovova, na vrećama od pijeska, sjedili su Rambo i Merđan, nabadali čakijama mesni odrezak iz konzerve.

– Imam nešto pitat vas dvojicu – grubo ih je prekinuo, a oni u čudu isturili masne brade prema njemu, misleći da su i njega i oca zaklali oni gore u kući.

–Treba mi alkohola. Odma.

Njih dvojica se pogledaše.

– Nije ti ovo samoposluga. Piće i cigare su ti ovdje ko suho zlato. Nemaš ti tih para. Gonjaj odavde.

– Onda ću reć ovima ovdje da ste mi oca odnijeli ravno Muslimanima. Odrat će vam kožu.

Merđan skoči, prevrne konzervu i mlijeko po Rambu, stade grliti Dadu – Stani malo, života ti, šta si tako nagao... I iskopa mu iz zemlje pored rova pet litara konjaka. – Djece mi, to je sve što imam.

Jozo se obradovao konjaku kao dalekom rođaku. Prvo je naglasio da već dugo ne pije i da ne podnosi alkohol, ali sada mora, srce će mu stat od bolova, drugačije neće izdržat, tko će ga razumjeti ako ne rođeni sin. Pa krenu ulijevat. Pio je najviše noću i ujutro jer oko podne Meho donosi ručak, a nakon toga nema nekog efekta.

Meho je donosio ručak u sepetima na konju. Vojska plaća da mu žena skuha svaki dan sedam lonaca variva, a on da uznese šumarkom do planinarske kuće. Ranjenici su svaki dan u isto vrijeme gledali kroz prozor krezubog grbavog starca, uvijek u istom pletenom puloveru, bilo sunce ili snijeg, kako susakom udara konja po butinama da upre u brdo, a onda istim susakom kad oslabi od podvikivanja (“Oj Sokole, oooj…”) zgrabi mesa iz lonca da se okrijepi. A Sokol je bio i gluh i šepav, star tvrdoglav konj koji je zastajkivao svakih desetak metara. Navikli su srkati vodenasto varivo, bez mesa i krumpira, pa i to da volja po Sokolovom znoju.

Kako se otac od boce nije odvajao, Dado je odlučio dežurati kraj njega. Drugu večer, kada su mu izvadili najveći geler, toliko se zarakijao da je u sred noći potekla iz njega pjesma. Na susjednom krevetu bio je debeljko, palio cigaru za cigarom, sutra mu vade metak koji mu leži između ramena i prsa, pa tranzistorom krati svoju nesanicu.

“U lijepome starom gradu Višegradu

Gdje duboka Drina vijekovima teče...”

Krčalo je iz maloga zvučnika. – ...oj vijekovima tečeeee – pustio je i Jozo glas digavši u zrak ruke. – Ajmo crkotine, pjevajte. Ma šta vi znate šta je pjesma – zaorio je dalje sam:

“ ... ostade mi samo tužna uspomena

Ašikovat s dragom skoro svako veče.”

– Jooj, pjesme. Ko to pjeva?

– Himzo Polovina – netko će tiho iz mraka. Jozo se spusti u krevet i prizna sebi mirno:

– Dobar je – kratka stanka. – Do-bar.

Dado mu je uzeo bocu iz ruku.

– Edita. Nikad me nisi pito kako se zvala. Edita. Nemaš ti pojma mali... To je bila žena – oko se zasuzilo, nastavio je pričat zatvorenih očiju – Jest, Muslimanka, ako si to mislio. Svi su je znali. Onakve noge i sise, uh... Ako ti iko kaže da nije čuo za nju il se okretao za njom, pljuni ga, laže. Tako je bilo prije. Šta ćeš, muški se u ratu oklošare i propiju, a žene prokurvaju. Ja sam htio… – stisnuo je lice u neku grimasu, mukom je cijedio vodu na oči – Za milimetar me promašio metak na straži. Snajper. Samo me nešto opržilo po glavi. Kapu mi okrznuo – sad se počeo kesit – Spasio me svrab. Svrab, jebote! Ha, ha! Ja se sagnuo da se počešem, i tu me okrzne. Popišam se na život, sutra mogu umrijeti. Sutra! Niko nema sreće dva puta mislio sam i trčao prema Editinom selu. Barem još to napravit prije nego što... – poklopio se jastukom. Dado više nije imao oca. Vidio je samo jadnika kojeg je grjehota ostaviti.

* * *

Glad. Smrt. Beznađe. Nemir. Krv. Psovke. Bol. I to je sve. Izvan toga nema ničega. Ako i ima nešto, to nije dio njihovog svijeta. Nije možda niti ljudsko. Ljudsko je ovo tu. Ljudsko je patiti. A život je poput Cigana koji se smije. Prazan džep i trbuh, dronjci, bez ikoga, ozebilne, rane i skoreno blato na koži, a opet širok osmijeh ispod crne grube kože lica. I život je tako pojava umotana u grla u bijedu. Ostaje samo smijeh.

Cijelu noć zrak je bio nekako čist. Bezmirisan. Pred jutro Jozo se prepao te praznine, počela ga podsjećat na smrt. Debeljka s tranzistorom prenijeli su prije dvanaest sati u sobu za operaciju, toliko ima otkada je primijetio da se više ne dižu oblaci duhanskog dima i ne čuju sevdalinke. Praznina kao u grobu. Stade ulijevati u sebe konjak.

Pred jutro je Admirović prišao praznom krevetu i počeo pospremati. Nisu ga spasili, iskrvario je na stolu. Kad je na krevetu ostala samo prazna daska prikovana na četiri noge, doktor se spusti na nju i zagleda u pod. Jozo ga cijelo vrijeme pratio očima.

– Doktore – reče mu konačno otkrivajući ispod deke bocu.

– Ne mogu.

– De, jebem ga, ko da bi ja nekom reko...

Doktor se na tren zagleda u njega.

– Koji si ti ... – zakima glavom i nasmija se, kao da ispušta neku težinu iz sebe.

Jozo prvi put osjeti nešto blisko s njime, sažalio se nad čovjekom koji od večeras nosi još jednu smrt na svojoj duši. Izmamio je iz njega bar uzdah kroz osmijeh, malo mu olakšao.

– Jel tako da ne moraš više kopat po meni? – htio je iskoristiti trenutak.

– Zagnjojit će ti se rane. Onda si gotov. Svi ovdje jednom kažu zbogom doktore. Na ovaj ili onaj način. O tebi ovisi kako ćeš ti.

Cijeli dan mu se vrtjele te riječi u glavi. A onda je otkrio nogu, odmotao zavoje, pozvao sestre i ugurao rub pokrivača u usta. Puna četiri sata rovali su mu noževima po nozi i na kraju zalili istim onim konjakom. Izgubio se i došao sebi tek idući dan.

Podigli su ga bijelog i slabog na ručak. Dan je bio sunčan, snijeg se topio, Meho je sjedio s njima i strugao blato s čizama. Ranjenici su jedva dočekali, nije ga bilo dva dana. Kad su dobili zdjele s varivom, svi su, pa i Jozo, navalili trpajući prstima krupne komade mesa u usta.

– Stani malo – dođe napokon jedan od njih sebi između dva zalogaja – otkud meso unutra?

Žilavo i bezukusno, ali ipak meso. Bilo je to kada su već svi skoro dovršili svoje porcije. Jedan od ranjenika koji je ležao bliže prozoru ugleda da na mjestu gdje je inače bio vezan konj sada stoje kolica.

– A đe je Sokol? – izustio je i svi uperiše pogled prema Mehi koji i dalje mirno čistio svoje čizme. Tek nakon pune minute čuđenja odbrusi da bi skinuo oči sa sebe – Crko, brate.

Onda oni vratiše poglede na komade mesa koji su ostali na dnu zdjele. Iz Joze provali smijeh, grub kao iskašljavanje. Svi mu se pridružiše. Grmjelo je ubrzo cijelom kućom od smijeha, frcale su suze, ljudi su se tukli u prsa. Sva ta muzika razgaljenog hroptanja širila se šumom kao vlašički vjetar.

Još dva dana Jozo je proveo ondje, da bi treću zoru (ni sat više nego što je doktor odredio sa mora ležat) dočekao pospremljenog kreveta i složenih stvari. Došao je i Dado, otac se oslanjao na njega šepajući prema izlazu. Svi su spavali. Bilo mu lakše iskrasti se ovako. Nije znao što bi im rekao. Ali kada se nakon dvadesetak metara okrenuo da posljednji put vidi kuću, netko je ipak budan na vratima gledao za njima.

– Zbogom, doktore Admiroviću – mahnu i nastavi šepati niz šumsku stazu. Dvije sjene progutala je jutarnja magla.

* Hvala Cumbi na čijem je iskustvu nastala ova priča.