Miranda Levanat-Peričić  

Zbogom, Ninivo!!

Otkad su osvojili Mosul u lipnju 2014., pripadnici ISIL-a obijesno uništavaju sve što je drugima sveto uzdižući nasilje kao svoju najveću svetinju. Propagandnu proizvodnju kaosa započeli su miniranjem kršćanskih, šijitskih, jezidskih i sufijskih svetišta, pa nastavili razbijačkim orgijama u Mosulskom muzeju i napadima buldožerima i bušilicama na ostatke drevnih asirskih gradova Ninive, Nimruda, Dur-Šarukina (Khorsabada) i helenističke Hatre.

Kaos je vladavina tišine, a tišina je metafora smrti česta u drevnoj mezopotamskoj književnosti. Čini se da je upravo tišina smjer u kojemu se kreće sva ova kalifatska buka i bijes. Međutim, srušiti sve ono što se ne može iskoristiti (Chomsky to naziva sledghammer approach) dio je imperijalističkog a ne religijskog projekta pa se moramo zapitati u čijem je interesu sveta tišina.

Gradovi božanskog gnjeva Jahve je proroka Jonu poslao baš u Ninivu, da propovijeda u "grad veliki", jer se zloća njegova popela do neba. Jona se izmotavao i pokušao se spasiti bijegom u Taršiš, što ga je koštalo avanture od tri dana i tri vrlo vjerojatno neprospavane noći u kitovoj utrobi, no na kraju nije bilo druge – nakon što ga je riba izbljuvala, morao je u Ninivu prenijeti Jahvinu vijest da će za četrdeset dana biti razorena. Zanimljivo, ninivski kralj i svo stanovništvo vrlo je ozbiljno shvatilo tu poruku, pa je kralj zapovjedio veliki post i ljudima i životinjama ne bi li odvratili od grada gnjev Božji. U tome su i uspjeli, a Jahve je svoju namjeru promijenio objasnivši Joni nakon što mu je usahnuo bršljan – "Tebi je žao bršljana oko kojeg se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojemu ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!" (Jon 4,10-11). No, mi znamo da je taj hepiend bio privremen, a pomirljivi stav prema dezorijentiranim Ninivljanima i nevinim životinjama brzo će se promijeniti. A zna se i da Jahve nije bio jedini gnjevni bog koji se vezao uz Ninivu. Naime, iako se ne zna točna etimologija imena Niniva, budući da je taj grad od svoga nastanka bio središnje svetište akadske Ištar, odnosno sumerske Inanne, božice rata i plodnosti, pretpostavlja se da je ime moglo doći i od jednog njezinog imena, Nina. Veza s Inannom, ratne je pohode činila posvećenima, a nasilje i razaranje nekom vrstom žrtvenog prinosa boginji. U svojoj velikoj ninivskoj palači, na brojnim reljefima kojima je obilježavao svoje vojne pobjede zabilježio je asirski vladar Senaherib (bibl. Sanherib) i veliku pobjedu nad Babilonom 689. pr. Kr. sljedećim riječima: "(...) njegove stanovnike, ni mlado ni staro, nisam poštedio i njihovim tijelima prekrio sam ulice grada". Osim ljudi, Senaherib je tada uništio sve babilonske palače, sve hramove, sva svetišta. U to je doba Niniva već bila dvostruko veća od Babilona, ali ne zadugo. Nakon smrti posljednjeg velikog asirskog vladara, Senaheribova unuka Ašurbanipala, 627. prije Krista, asirsko carstvo počinje propadati. Oslabljena unutarnjim sukobima, a zatim i napadom velike vojske Babilonaca i njihovih saveznika, čini se da je Niniva bila sravnjena sa zemljom, a njezini su stanovnici nakon toga doživjeli sudbinu drugih gradova koje je Senaherib spominjao u svojim zapisima – sudeći po razbacanim kosturima koje su otkrila iskapanja, nakon masakra nije ostao nitko tko bi žrtve dostojno sahranio.

Inannin grad Niniva bio je i poprište i izvorište božanskog gnjeva. Sijanje straha i traženje apsolutne pokornosti dio je Inannina kulta. U sumerskoj poemi Inanna i Ebih, božanska srdžba argumentira se u prvom licu, kada opisujući razloge svoga pohoda na planinu Ebih, Inanna kaže: "Planino, zbog tvog uzdizanja, zbog tvoje visine, zbog tvoje privlačnosti, zbog tvoje ljepote, zato što nosiš svete haljine, zato što dosežeš do neba, zato što nisi spustila nos do zemlje, zato što nisi obrisala ustima prašinu, ja sam te ubila i snizila." Senaherib je bio Inannin vojnik koji je, kako je zabilježeno u starozavjetnoj predaji, napadao i judejske gradove (Iz, 36), pa je u tom kontekstu razumljiva učestala zaokupljenost starozavjetnih proroka njegovom prijestolnicom Ninivom. I prorok Nahum u Jahvino je ime kralju Ninive najavio pogrom: "Neće više biti roda tvoga imena. Iz hrama tvojih bogova istrijebit ću likove rezane i livene, a od tvog groba ruglo ću učiniti" (Nah 1, 14).

Niniva koja je bila “grad velik do Boga – tri dana hoda” (Jon 3,4), imala je petera vrata. Posvećena bogu podzemlja, Nergalova su vrata postavljena između 704. i 690. prije Krista u vrijeme Senaheribova uspona. Na gradskim vratima, kako je to bilo uobičajeno u asirska vremena, stajala su dva lamassua, hibridna bića s glavom bradatog dugokosog muškarca i tijelom bika ili lava, orlovim krilima i panžama. Spomenuta Nahumova vizija realizirala se na jednoj od ISIL-ovih propagandnih video snimki iz Ninive: na Nergalovim vratima bradati ljudi odjeveni u crne haljine bušilicom napadaju lice velikog kamenog lamassua. Znaju li oni da rade po jahvističkom programu uništenja "neprijatelja na sjeveru" (Sef 2,13)?

U intervjuu koji je Eckart Frahm, profesor asirologije na Yaleu, dao Susan Gonzalez 16. ožujka 2015., na pitanje o religijskoj motivaciji ISIL-ova vandalizma odgovara da se ona može uzeti u obzir jedino kad su u pitanju aktualna svetišta neprijatelja. Konačno, kako s pravom upozorava Eckart Frahm, ikonoklazam nije zabilježen samo u islamu; prvi su kršćani u Egiptu razorili brojne spomenike iz faraonskog doba; vjerski pokret u 8. i 9. st. u Bizantu imao je misiju uništiti ikone; protestantska reformacija u 16. st. uključivala je uništavanje vjerskih slika itd. Međutim, kada se uništavaju spomenici stari tisuću godina koji su već uništeni i koje više nitko ne štuje, onda to može biti vezano isključivo uz propagandu, smatra Frahm. Osim toga, drevne je civilizacije prijašnji politički sistem u Iraku koristio za izgradnju nacionalnog identiteta koji će biti iznad vjerskih, sektaških i etničkih razlika, čemu se ISIL izrazito suprotstavlja. Ovdje bih dodala mišljenje Noama Chomskog da je SAD na Bliskom istoku uvijek bio skloniji radikalnom islamizmu nego sekularnom nacionalizmu jer je ovaj drugi stvarao jake i stabilne suverene države kakve su bile Libija, Sirija i Irak s kojima je zbog politički ambicioznih vođa, korporativni kapitalizam teže pregovarao nego sa Saudijskom Arabijom. Nije potrebno prizivati teorije zavjere da bismo shvatili na koji način ISIL čini uslugu SAD-u destabilizirajući prostor Bliskog istoka. Štoviše, najveća je teorija zavjere američku očitu upletenost u uspon ISIL-a pozicionirati u teoriju zavjere. Još od početka invazije na Irak 2003. godine, SAD povoljniju cijenu nafte i prostor za ulaganje ratne industrije postiže mrveći prostor nekad velikih država poticanjem sektaških sukoba. No, za razliku od Inanne koja je razarala nepatvorenom božanskom srdžbom, Jone ili Nahuma koji su tu srdžbu posredovali, SAD je korporacija koja je u stanju proizvoditi božanski gnjev, držeći s jedne strane bič božji, a s druge potičući pravednu srdžbu. Motivacija toga licemjerja goli je interes kapitala koji, da bi svoju sramotu zagrnuo retorikom zagovaranja ljudskih prava, najprije proizvodi njihova kršenja.

Čija je "svjetska baština"? Drevni grad Hatra nalazi se na UNESCO-vu popisu "svjetske baštine", a ruševine gradova Nimruda i Ninive također se smatraju neprocjenjivim kulturnim blagom. Glavna tajnica UNESCO-a Irena Bokova nazvala je njihovu namjernu devastaciju "kulturnim čišćenjem" koje je usmjereno protiv iračkog naroda. No čini se da je kulturno čišćenje iračkih prostora počelo puno prije ISIL-a.

S tim u vezi, pokušavajući racionalizirati ISIL-ovu motivaciju, profesor Eckart Frahm navodi još jedan razlog uništavanja kulturnog nasljeđa oko Mosula – pripisuje to činjenici da vandalizam “nanosi bol Zapadu, koji s razlogom civilizaciju drevne Mezopotamije smatra korijenima vlastite kulture i sponzorira brojne znanstvenike koji je istražuju”.

Zanimljivo, asiriologija se kao znanstvena disciplina koja proučava predislamsku kulturu Bliskog istoka, uglavnom javlja na većim i jačim zapadnim sveučilištima – ili kao samostalan odjel (na Cambridgeu, na Sveučilištu Cornell, u Kopenhagenu, u Leidenu) ili u okviru bliskoistočnih studija (na Sveučilištu SOAS u Londonu, na Sveučilištima Yale, John Hopkins, Michigan, Birmingham,...), pa i zajedno s hebraistikom u Budimpešti. Na njemačkom govornom području asiriologija je obuhvaćena orijentalističkim studijima i studijima tzv. Altorientalistik (u Berlinu, Leipzigu, Mainzu, Jeni, Bernu itd.). Asiriologija je također vezana uz niz zapadnih instituta: International Association for Assyriology (IAA) sa sjedištem u Leidenu, British Institute for the Study of Iraq (BISI); u Austriji su tri orijentalistička instituta: Institut für Alte Geshichte und Altumkunde u Innsbrucku te Institut für Altegeschichte und Altorientalistik i Institut für Orientalistik u Beču. U Americi postoji nekoliko instituta i udruženja koji uključuju asiriologiju: American Oriental Society (vezan uz Yale), American School of Oriental Research (ASOR), Oriental Institute na Sveučilištu Chicago. Pored toga, izvan Europe i SAD-a su Samuel Noah Kramer Instituteof Assyriology and Ancient Near East na Sveučilištu Bar-Ilan u Izraelu i jordanski American Centar of Oriental Research (ACOR) sa sjedištem u Ammanu. To je samo manji dio popisa.

Kao zapadna humanistička disciplina asiriologija se razvila u okrilju britanskog kolonijalizma, kada su pokrenute prve arheološke ekspedicije, i to upravo u okolici Mosula, na nalazištima oko Nimruda i Ninive gdje je sustavna i izuzetno uspješna iskapanja među prvima poduzeo Sir Austen Henry Layard. Osim što je 1851. godine otkrio Ašurbanipalovu biblioteku i cijelu klinopisnu zbirku poslao u Britanski muzej, dva velika reljefa poklonio je i njujorškom Metropolitanu. Layard se kasnije posvetio političkoj karijeri, a njegov asistent Hormuzd Rassam nastavio je raditi za Britanski muzej, predano šaljući sve vrijednosti što ih je iskopavao. Zanimljivo, Nergalova vrata otkopao je Layard 1849. i ponovno ih nakon toga zakopao jer su figure bile prevelike za transport. No, lijevu figuru lamassua ponovo je iskopao oko 1892. lokalni stanovnik i potplatio otomanskog činovnika da mu dozvoli odnijeti gornji dio skulpture kako bi je zapalio i napravio vapno. Desni lamassu ostao je skriven i zaštićen sve do 1941. kada su ga otkrile velike kiše, a kasnije je iznad kipova rekonstruirana cijela vratna konstrukcija. Upravo je lice tog lamassua nedavno napala ISIL-ova bušilica.

Ipak, kip lamassua, koji se nalazio na Nergalovim vratima u Ninivi, hibridno je mitološko biće koje se javlja i na drugim lokacijama (često upravo na gradskim vratima) i premda dragocjen, nije bio tako rijedak arheološki plijen. Veliki kipovi lamassua danas se nalaze u svim većim zapadnim muzejima – u Britanskom muzeju, u Louvreu, Metropolitanu, Pergamonu i na Institutu orijentalistike u Chicagu. Nisu li tamo stigli kao rezultat "kulturnog čišćenja" koje je pretrpio irački narod? Kada se Odjel za bliskoistočne studije na Yaleu hvali najvećom klinopisnom zbirkom u Americi i jednom od impresivnijih u svijetu (Yale Babylonian Collection), moramo se zapitati čija je danas "svjetska baština" i komu je ona dostupna? A to koliko i kako "irački narod", za čiju je kulturnu baštinu Irina Bokova duboko zabrinuta, participira u asirologiji, lako se može iščitati iz jednog zanimljivog podatka – British Institute for the Study of Iraq (BISI) podupire stipendijama iračke profesore asirologije te na svojim mrežnim stranicama navodi i suradnju s profesorom Nabeelom Husseinom, voditeljem arheoloških iskapanja oko Ninive, koji je u ožujku 2014. kao stipendist BISI-ja imao prilike posjetiti bogate privatne i javne zbirke asirskih reljefa u Britanskom muzeju da bi povezao nedavna arheološka otkrića iz Asurbanibalove palače s njihovim kontekstom. Dakle, asiriološki kontekst ne može se rekonstruirati bez dobrohotne potpore britanskog instituta ni bez britanskog muzeja gdje se nalazi dekontekstualizirana drevna Asirija.

Osim asiriolozima, Niniva je zanimljiva i bibliolozima. Ferrell Jenkins, koji je sve do umirovljenja 2001. bio predavač i pročelnik na Odjelu za biblijske studije na Florida Collegeu, danas održava dva bibliološka internetska sajta, Biblical Studies Info Page i BibleWorld, a budući da je često putovao na bliskoistočne lokalitete tragom biblijskih toponima, vodi i blog pod naslovom Ferrell’s Travel Blog. Commenting on biblical studies, archeology, travel and photography. Nakon vijesti o devastiranju ninivskih lokaliteta, na blog je stavio svoje fotografije iz Ninive gdje je putovao zbog ninivskih veza proroka Jone. Jenkins se poziva na svog kolegu biblioblogera Todda Bolena koji je na svom blogu BiblePlaces povodom ISIL-ova vandalizma izrazio zahvalnost što je dobar dio artefakata iskopan s tog područja i smješten u britanske i francuske muzeje gdje je barem "zasad" siguran. Jedan od komentara na blogu Todda Bolena osobito je zanimljiv, a neposredno se nadovezuje na tu zahvalu Bogu na uredno pospremljenoj pljački i odnosi se na odbijanje "političke korektnosti u današnjoj arheologiji" jer, tvrdi on, danas ne možemo govoriti o "repatrizaciji" artefakata; budući da nema nikakvog smisla vraćati vrijedne predmete u zemlju porijekla dok je "regija nestabilna" i kada se tamo "neprocjenjive historijske vrijednosti" uništavaju. Nevjerojatno je koliko kolonijalizam zna biti ciničan dok oslobađa porobljavanjem i spašava pljačkanjem!

Dodala bih tom ciničnom oduševljenju još nešto – možda bismo trebali biti zahvalni SAD-u na invaziji na Irak 2003. godine jer su upravo tada, zbog opasnosti od razaranja, tadašnje iračke vlasti iz Mosulskog muzeja u Irački nacionalni muzej u Bagdadu preselile oko 1500 manjih eksponata, koje su time spašene od performansa čekićima i bušilicama. Da ironija s prisvajanjem iračkog kulturnog nasljeđa bude potpuna, lamassu je središnji dio grba, tj. logo američkih vojnih snaga u Iraku (United States Forces- Iraq USF-I).

O, da vidiš sranja u Ruandi! U filmu Danisa Tanovića Ničija zemlja, u pozadini nerazmrsivog glavnog zapleta u koji su upleteni Branko Đurić i Rene Bitorajac, vidimo dvojicu vojnika na položaju u zaklonu. Jedan od njih, čitajući novine, komentira: "O, da vidiš sranja u Ruandi!" Replika o ruandskim sranjima izrečena usred kaosa bosanskog rata reducirani je egzemplum naših reakcija na egzotiku problema koje produciraju drugi, uvijek iz pozicije mutnog dioptrijskog polja blizine i dobro izoštrenog pogleda u daljinu. Ipak, snimka na kojoj uz islamističke budnice nekoliko bradatih tipova u haljinama, bušilicama i teškim batovima bjesomučno razvaljuju muzejske eksponate u Mosulu – uza sve pokušaje da se predstavi kao primjer jedinstvenog i neponovljivog divljaštva, ostavlja dojam dejavuja. Ne zbog toga što je Bliski Istok blizu već i zbog toga što se sve to stalno događa nama, ovdje u blizini, na nama bliskom istoku i na nama bliskom zapadu, ako se uopće moguće orijentirati ovako daleko od Ruande. No, idemo redom.

Odmah u lipnju 2014. nakon osvajanja grada pripadnici ISIL-a krenuli su rušiti sve crkve u Mosulu, a zatim nastavili rušenjem šijitskih, sufijskih i jezidskih svetišta. Bez obzira na to što su rušili džamije, činilo se logičnim i racionalnim zlom dok su te džamije bile šijitske sve dok na red nisu došla i sunitska svetišta; to je odjednom cijelom tom projektu rušenja dalo iracionalnu dimenziju jer bi taj samoproglašeni kalifat trebao valjda biti sunitski. Dok smo mi pokušavali shvatiti, uništen je do temelja, uglavnom miniranjem, ogroman broj džamija, među kojima ću spomenuti samo najimpresivnije – jedna od najstarijih porušenih je džamija Imama Yahye Abul Qasima iz 640. godine, a nakon nje mosulska džamija al-Khidra iz 1133. godine. U Mosulu su zatim 24. srpnja 2014. minirali prekrasnu kamenu džamiju proroka Yunusa (biblijskog Jone), zatim i 28. srpnja 2014. džamiju proroka Jirjisa (islamskog Svetog Jurja) iz 14.st., a 23 prosvjednika koji su se bunili protiv rušenja osuđeni su na javno bičevanje. Srušili su i grob i džamiju proroka Shaytha (biblijski Set) i uglavnom nastavili rušiti sve redom. Zanimljivo je da su Jona, Set i Juraj proroci koje štuju židovi, muslimani i kršćani ne prostoru gdje je konsenzus triju monoteizama teško postići. A zanimljivo je i to da je Yiryis (Juraj) imao u Mosulu i džamiju i samostan; sudeći po uvjerljivim snimkama dostupnim na internetu, sad tamo više nema ničega.

Međutim, kada tvrdim da to iživljavanje nije neko “sranje u Ruandi”, mislim prije svega na činjenicu da je u Bosni i Hercegovini samo u zadnjem ratu od 1992. do 1995. porušeno ukupno 614 džamija – preciznije, prema podacima Islamske zajednice na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske srušene su 534 džamije, a na teritoriju koju je kontroliralo Hrvatsko vijeće obrane 80. Na porušene katoličke i pravoslavne crkve u zadnjem ratu sad se neću osvrtati jer pokušavam rasvijetliti motivaciju ovog protuislamskog i unutarislamskog religijskog nasilja. Dakle, u ratu je porušeno 16 džamija samo u Banja Luci, a dan kada se srušene Arnaudija i Ferhadija, dvije banjalučke džamije s popisa UNESCO-ove svjetske baštine danas se u Bosni i Hercegovini obilježava kao Dan džamija. Ferhadija i Arnaudija srušene su noću, no pretpostavka o zlodjelu nekolicine ekstremista koji su u manjini, ne drži vodi jer je 2001. na postavljanju kamena temeljca za obnovu Ferhadije bijesna rulja od 4000 bosanskih Srba kamenovala okupljene Bošnjake. Nakon toga je oko 150 ozlijeđenih zatražilo liječničku pomoć, a jedan od njih, Murat Badić iz Cazina, umro je nakon što je u komi prebačen u sarajevsku bolnicu.

Rušenje svetišta ima dugu tradiciju na ovim prostorima. Zadarska crkva Sv. Donata u svojim temeljima ima vidljive dijelove rimskog Foruma, koji nemaju samo arhitektonsku nego i simboličnu ulogu; oni ukazuju na pobjedu kršćanstva. Osmanlije su nakon osvajanja ili rušile crkve ili ih pretvarali u džamije, a nakon propasti Osmanskog carstva, stradale su gotovo sve džamije. U Beogradu je 1660. Evlija Čelebi popisao 273 džamije i mesdžida. Najveća, Batal džamija, nalazila se na mjestu današnje Skupštine, a danas jedinu preostalu Bajrakli džamiju, izgrađenu 1575., zapalila je rulja u noći između 17. i 18. ožujka 2004. Džamija je kasnije obnovljena, no zauvijek je izgubljeno više od 7000 knjiga koje su tom prilikom izgorjele. Ne treba zaboraviti da je Beograd prelazio iz ruke u ruku i da su Austrijanci nakon što su zauzeli grad nakon turskog poraza pod Bečom 1688. prvi počeli s rušenjem minareta da bi grad dobio europskiji izgled. Austrijanci su i kasnije, pri kraju Prvog svjetskog rata prikupljali olovo za proizvodnju municije tako što su ga uzimali s banjalučke Ferhadije i sa džamije u Foči.

Postratna arhitektura nerijetko je bila prigoda za izgradnju “nove” povijesti na razvalinama stare. U to spadaju i projekti novih i ljepših Dubrovnika, kao i novih i ljepših Starih mostarskih mostova. Međutim, primjer najstarije džamije u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini iz 1448./1449. paradigmatski je primjer nove i sve ljepše stare arhitekture – kolika i kakva je bila izvorna Turhan Emin-begova džamija čini se da nitko ne zna; pouzdano je jedino da je bila izgrađena od klesanog kamena. Ta je džamija rušena i obnavljana uzastopce nekoliko puta. U novijoj povijesti zapaljena je 29. studenoga 1941., a 1956. rekonstruirana i ponovo otvorena 6. studenoga. Tada je imala munaru visoku 36 metara, a nakon što je u travnju 1992. srušena granatama, zatim zapaljena i na kraju minirana, ponovno je rekonstruirana i otvorena 7. srpnja 2007. – sada je poznata i po munari visokoj 60 metara sa tri serefete! Bez obzira na to što je potpuno nova, to je još uvijek najstarija džamija u Bosni i Hercegovini.Budući da religijsko nasilje jača pobožnost, donekle je razumljivo da se u Bosni i Hercegovini nakon svega zla kroz koja je taj narod prošao u prošlom ratu, danas javljaju i strastveniji iskazi vjere. No, premda u takvim okolnostima nikako nije razumljivo da se itko tko je religijski vezan uz džamije prikloni rušiteljima džamija, svakodnevno čitamo o takvim primjerima. Nakon obećanja kalifata da će srušiti i Meku jer je prema njihovom poimanju islama, štovanje nekakvog kamena neprihvatljivo, zbilja se moramo zapitati zašto se ISIL-u ne priklone neki drugi ekstremisti s ovih naših prostora.

Kako god bilo, zbogom, Ninivo, božanski grade veliki! Nakon toliko proroka pod tvojim zidinama čudno je da se još uvijek ima što rušiti jer odavno je rečeno: "od Ninive ću pustoš učiniti, suhu pustoš kao pustinja" (Sef 2,13)