Posebno se istaknuo klavirist José Gallardo, za kojeg se čini da je glavna kreativna snaga sastava i kojeg bismo zasigurno mogli zamisliti u solističkoj ulozi, koja bi mu možda i karakterno bolje odgovarala
Kako je cikličnost jedno od glavnih načela po kojima se odvija život u svijetu u kojem se nalazimo, tako nam već uobičajeno nakon ljetnog zatišja jesen u Zagreb i okolicu donosi znatno bogatiju ponudu glazbenih, kao i općenito kulturnih događanja. Na samom početku sezone festivala klasične glazbe, priliku da privuče publiku već tradicionalno dobiva Samoborska glazbena jesen, festival koji ove godine uz svoj naslov nosi atribut broja 38. Poznat prvenstveno kao festival na kojem nastupaju vrhunski glazbenici, svoju posebnu kvalitetu krije u promicanju i afirmaciji hrvatskih glazbenih umjetnika putem Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić. S druge strane, nipošto ne valja zanemariti i njegovu otvorenost glazbenicima iz cijeloga svijeta. Tome svjedoči i koncert komornog sastava koji čine renomirani glazbenici José Gallardo (klavir), Gernot Süssmuth i Linus Roth (violine), Rumen Cvetkov (viola) i Jelena Očić (violončelo), održan 2. listopada u Župnoj crkvi Sv. Anastazije.
Komplementarnost (ne)integriranosti Program na kojem su se našle komorne skladbe Roberta Schumanna (Kvartet za klavir, violinu, violu i violončelo u Es-duru, op. 47) i Johannesa Brahmsa (Klavirski kvintet u f-molu, op. 34) u odnosu je skladbi trajanjem i naporima koje stavlja pred slušatelja slijedio načelo komplementarnosti (kao što je to bio slučaj i s koncertom koji je isti sastav održao sljedeće večeri). Ono što su glazbenici sjajno istaknuli kao razliku među njima jest stupanj integriranosti klavirske dionice u komornu strukturu. Naime, dok Brahms u svom Kvintetu u f-molu tradiciju i inovaciju pomiruje u homogenoj teksturi, Schumannov je Kvartet u Es-duru, kao što je to uglavnom slučaj u svim Schumannovim komornim djelima s klavirom, u tom pogledu prilično nebalansiran i teksturom nerijetko dominira upravo klavir. Takav kontekst otežava ostvarivanje komornog ideala u kojem su svi izvođači u potpunosti svjesni vlastite uloge unutar sastava te istodobno ostvaruju odličnu međusobnu interakciju i zajedničkom imaginacijom priodonose kohezivnosti i izražajnosti sadržaja, pobuđujući tako interes slušatelja.
Kombinacija gudačkog kvarteta i klavira čini klavirski kvintet posebno moćnim medijem, jer združuje dvije samodostatne sile u velikom partnerstvu. Iako je zastupljenost klavirskih kvarteta na repertoaru puno manja od one klavirskih kvinteta (uglavnom onih Brahmsa, Schumanna, Francka, Dvořáka, Fauréa i Šostakoviča), skladbe nastale za taj medij svakako zaslužuju veću pozornost nego što im se posvećuje.
Otkrivanje detalja teksture Izvrstan primjer za to jest već spomenuti Schumannov Kvartet u Es‑duru, koji od svog samog nastanka pokušava izaći iz sjene skladateljeva netom ranije nastalog i danas često izvođenog Klavirskog kvinteta u istom tonalitetu, što je neopravdano, jer mu ni u kojem slučaju nije inferioran. Izvedba spomenutog kvarteta tehnički je bila odlična, no ono što joj možemo zamjeriti jest nepotrebno turoban tempo i prevelika težina. Samo malo energičniji tempo osigurao bi pozornost i interes publike za vrijeme cijelog trajanja izvedbe.
U drugom dijelu programa našlo se jedno od ranih Brahmsovih remek-djela, u kojem je, sposobnošću da je izgradi iz najmanje motivičke ćelije, ostvario potpunu kontrolu forme. Riječ je dakako o Klavirskom kvintetu u f-molu, koji svojom zamršenom genezom svjedoči o skladateljevom perfekcionističkom procesu stvaranja. Upravo zbog toga što je djelo u jednom od stadija svoga nastajanja zamišljeno kao klavirska skladba, neki gudački dijelovi finalne partiture odaju dojam nezgrapnosti. Ipak, glazbenici su ekspresivnom izvedbom koja otkriva detalje teksture i artikulacije pokazali da su se približili Brahmsovoj ideji komorne skladbe.
Komorni sastav koji smo imali priliku čuti svakako se odlikuje dobrom međusobnom interakcijom i preciznom intonacijom. Pritom se posebno ističe klavirist José Gallardo, za kojeg se čini da je glavna kreativna snaga sastava i kojeg bismo zasigurno mogli zamisliti u solističkoj ulozi, koja bi mu možda i karakterno bolje odgovarala. Unatoč mnogim izvrsnim individualnim trenucima, cjelokupnoj izvedbi kao da nedostaje mala iskra inspiracije koja je potrebna kako bi oživjela opsežniji program komorne glazbe.