Želimo li paranoju ili ponos?

Kao i svaki put dosad, i ove je godine zagrebački Pride izazvao burne polemike, pri čemu je zanimljivo primijetiti kako se s jenjavanjem polemičnosti o toj temi u široj medijskoj javnosti sve više razbuktavaju rasprave o koncepciji, pa i općenito svrhovitosti Pridea unutar same “zajednice” osoba drukčijih seksualnih orijantacija i/ili rodnih identiteta. Izvana gledano, Pride je postao gotovo nezaobilazan, premda, čini se, javnosti ne i previše bitan dio urbanog folklora. O njemu se danas, za razliku od 2002., tek sporadično izvještava, uz tek povremene pokušaje dubljeg promišljanja. Građani Zagreba ovogodišnju su pak povorku u duginim bojama promatrali više-manje ravnodušno, bez zamjetnijeg iskazivanja podrške, ali i bez, što također nije nebitno, gotovo ikakvih ozbiljnijih oblika izražavanja negodovanja – onih verbalnih bilo je vrlo malo, a fizičkih, srećom, nije bilo uopće.

Zvijezda i ćirilica

Istovremeno, međutim, po internetskim su se forumima gej zajednice (napose onom najvećem, Error! Hyperlink reference not valid.) i opet lomila koplja, i to žešće nego ikad. Da ne bude zabune, i to je već tradicija, posebice u onom dijelu “zajednice” koja smatra da Prideovi samo pridonose povećanju razine homofobije u društvu. (Pritom redovito previđuju da istraživanja provedena nekoliko puta posljednjih godina pokazuju upravo suprotno.) Proteklih godina buka se dizala i oko tako efemernih stvari kao što su, recimo, to što je jedan sudionika nosio pionirsku kapu, drugi majicu Bad religion, a da i ne govorimo o tome da je (o užasa!) jedna izvođačica pred kamerama pokazala dojku (čak ne niti obje).

Materijal za polemike dali su, međutim, ove godine već i sami organizatori, predstavivši već nekoliko mjeseci unaprijed svoju političku platformu, u sklopu koje su, osim prava gej osoba, bila, između ostalog, i radnička prava, prava žena, pravo na slobodu okupljanja i slično. A to je, pak, jako zasmetalo onima koji smatraju da se Pride treba baviti samo gej “zajednicom” i njenim pravima (ako uopće dopuštaju mogućnost da je Pride nešto što je potrebno). Činjenica da je ovaj put Pride imao regionalni karakter također je u jednom dijelu “zajednice” dočekana s negodovanjem. Jer, umjesto da se shvati koliko se pozitivni kapacitet krije (čak i u širem društvenom kontekstu) u tome da su na Pride pozvani i sudionici iz desetak istočnoeuropskih zemalja (Slovenija, Srbija, Kosovo, Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Poljska, Latvija i Litva), od kojih u većini nije moguće održati Pride, na forumima su se nizali nacionalistički ispadi. Mnoge je tako pogodilo to što se na plakatu našla ne samo (gle strahote!) crvena zvijezda, nego i poneko ćilirično slovo.

Razjedinjena “zajednica”

Sve je to pokazalo kako je gej “zajednica” unutar sebe duboko podijeljena, pri čemu razloge valja tražiti i u raslojavanju aktivističke scene. Naime, dok se još lani manje-više sve vrtilo u začaranom krugu Kontra-Iskorak (uz povremeno sufliranje LORI), inicijative koje se primarno, ili barem jednim nezanemarivim dijelom bave gej pravima počele su nizati kao gljive poslije kiše. Sada su tu već otprije postojeća Ženska soba i Queer Zagreb, a od novih Inqueerzicija i deNormativ, čemu treba dodati i još nekoliko neformalnih incijativa kao što su Epikriza (organizatorice prošlogodišnjeg Pridea) i KUGA. U takvim okolnostima Iskorak više nema svoj nekadašnji de facto monopol (ili barem duopol) na gej aktivizam, a njegov kredibilitet dodatno je poljuljan i činjenicom da već treću godinu zaredom ne sudjeluje u organiziranju Pridea (premda je isprva najavljivano da će organizirati onaj lanjski), i to bez obzira što je riječ o jedinoj udruzi iz Hrvatske koja je članica InterPridea, međunarodne asocijaceje organizatora Prideova.

I umjesto da se dosljedno drži svoje isprva proklamirane težnje da pripremu Pride prepusti nezavisnom organizacijskom odboru (za sudjelovanje u kojemu je poziv upućen svima zainteresiranima), jedan od sedmorice koordinatora Iskoraka Dorino Manzin, učestalo je, čak i preko medija, iznosio svoje neslaganje s nekim elementima Pridea. To što je ta udruga imala priliku lani napraviti Pride po svojoj mjeri, ali je na kraju od toga odustala, kao da se u tim raspravama zaboravilo.

Štikla i Internacionala

No, usprkos svim zlogukim prorocima, pa čak i više ili manje prikrivenim podmetanjima Pride je ipak održan, a njegov ishod pokazuje ne samo da je Pride potreban, nego i da je okupio bitno više sudionika od onih jedva stotinjak koliko su neki predviđali. Prema službenom izvješću MUP-a, u povorci je sudjelovalo oko 250 osoba, što je više nego na svim dosadašnjim zagrebačkim Prideovima, uz iznimku onog prvog iz 2002. godine. Doduše, od toga je oko polovica bila iz drugih zemalja, no niti domaća aktivistička scena (i to ne samo ona izravno vezana uz gej populaciju) nije zakazala. Štoviše, uza svo Manzinovo rogoborenje protiv Pridea (i, naravno, njegovo opetovano nepojavljivanje na njemu), okupio se ondje i popriličan broj članova Iskoraka, među kojima i natpolovična većina Upravnog odbora te udruge. I sve je na kraju prošlo u fantastičnoj atmosferi – šarena je povorka mirno prošetala gradom, a na samom su se Zrinjevcu redali raznoliki glazbeni izvođači (opće oduševljenje izazvala je Salome izvedbom Severinine Štikle, svojevrsne nove himne hrvatske, ali i ne samo hrvatske gej populacije), bila su tu i dva ponešto hermetična performansa, a govorancije su, srećom, svedene na minimalnu razinu, sa po nekoliko protokolarnih rečenica predstavnika svih sudjelujućih zemalja.

I, je li se hrvatska javnost išta silno uznemirila zbog Pridea? Je li itko i trepnuo na crveni plakat, sviranje Internacionale ili goste iz Srbije.? Nije. Jer, zagrebački Pride, čini se, svi bolje prihvaćaju od sâme, djelomično prilično paranoične hrvatske gej “zajednice”. Kako se pokazalo, Hrvatska je očito spremna za (i ovakav) Pride. No, je li za njega spremna i gej “zajednica”, zaokupljenija vlastitim strahovima nego borbom za svoja prava?