Želio bih vrisnuti preko čitave države, ali kojim plućima?

Neki ulomci iz “Dnevnika R-17”

1965.

18. lipnja

Sada kada, čini se, zaista ulazim u roman cjelokupnog svog života, a koji je zamišljen 1936. (formuliran 18. studenoga ‘36, ali još je i prije, vjerojatno, lelujao iznad mene u zraku nejasno – od nekih ranijih godina djetinjstva) – sada osjećam potrebu da ne rasipam misli i sumnje koje se naprežu, nego da ih usmjeravam u dnevnik, tako da se smiruju i pročišćavaju za rad.

Posljednjih dana bio sam utučen zbog svoje nemoći pred tom temom, pred takvim zamahom. Znam što je potrebno, ali ne vjerujem da to mogu ostvariti – ja, sa svojim ograničenostima.

Zatim sam si zapisao ovakvu utjehu:

1)Čak ako roman u potpunosti neće uspjeti – njega treba pisati. Tako je mnogo toga smišljeno da je nemoguće sada to ne izreći, pa makar samo za objašnjenje, kao za povijesnu skicu.

2)Ako ne budem u stanju, tada ipak u suvremenoj književnosti, ukoliko je moguće suditi po površini, ni nitko drugi ne može.

A onima koji će doći poslije nas bit će još teže. Za njih se gube posljednji dojmovi suvremenosti tih događaja. Oni će ih ispitivati jednako tako povijesno kao dekabriste, Novgorod ili rat s Napoleonom.

19. lipnja

Još jedan razlog zašto sam, vjerojatno, započeo ovaj dnevnik: da bih si zabranio odugovlačenja, otezanja, rad nad nečim drugim. Savršeno osjećam da ulazim u hram, ulazim, dakle, treba pisati. (Smiješno je, naravno, da su prvi reci dnevnika nastali prije prvih redaka romana).

Danas sam jako dobro radio na tambovskim materijalima – i gledam kako se oni čitavim dijelovima, gotovo završenim, slažu u temelj budućeg romana. To je taj divan osjećaj kada se “sve samo od sebe započinje slagati”, kao u šahista u čiju se korist partija odigrala: njegovim se lovcima same od sebe otkrivaju sve potrebne dijagonale (a protivniku se, kao za inat, zatvaraju), njegovim konjima svaki kvadratić obećava škarice. Tako i kod mene odjednom izbijaju te “škarice” koje nisam pripremao: Druga armija Samsonova – i Druga pod Nesvižem; Zapadni front – i njegova demobilizacija u Tambovu. Ne treba ni na što prisiljavati Povijest – ona će sama rasprostirati puteljke za svoje junake...

I još nešto: kada tipkam na pisaćoj mašini ozbiljan, odgovoran tekst – jednostavno nikada ne griješim. Ali kada tipkam obavezne, ali dosadne i meni nepotrebne odgovore (jučer – mišljenja o nedarovitim rukopisima), griješim neprestano, sramota je gledati na zaprljani list. Tako je, vjerojatno, i u stvaralaštvu: užasno je prihvaćati se posla nad R-17, suviše je ogroman za moju snagu, ali predat ću se sav, neću praviti glupe greške.

Shvaćam da ulazim u Hram. I samo ako će me Bog blagosloviti, mogu izaći na kraj s tom posebnošću.

Taj Roman, još nenapisan, uvijek je bio najveća ljubav mog života. Ništa na svijetu nisam volio s takvom strašću. Čitavu ovu četvrtinu stoljeća, iako nema u njemu ni jednog ozbiljnog retka... (Ne, više nije ni čevrtina, nego trećina...)

Dnevnik će postati jedan od junaka u stvaranju romana – mojim pomoćnikom, kritičarom i goničem. To će biti energično. (Nikada nisam imao potrebu da me netko potiče, a sada ću se prisiliti).

Srpanj, Tambov

U grad, meni potpuno nepoznat, doputovao sam kao u svoj rodni: hodam, hodam i saznajem kako je sve to bilo između 1917. i 1920. Ide u korist to što se glavni dio Tambova uopće nije podvrgnuo perestrojkama: grad je ostao kakav je i bio u revoluciji. Zalazim u zanimljiva dvorišta, promatram zgrade odostraga, zalazim u glavne ulaze. Poučne ulice: kuće kao fizionomije izražavaju karakter, domišljatost i isticanja svojih domaćina, a riječ “arhitektura” kao da nisu znali. Arhierejskoe svratište. Dvorište Kazanskog manastira. U Nariškinskoj čitaonici i u područnom arhivu skupljam, skupljam iz novina onog vremena i još nekakvih materijala. No postoji nova zgrada partijskog arhiva, ali tamo me neće pustiti, a tamo je glavna bit “antonovščine”¹. U nekadašnjoj plemićkoj skupštini zamišljam taj povijesni govor Tuhačeskog. Trebalo bi ispitati staro stanovništvo, ali zar je to sad moguće? Tko će pričati strancu?

1966.

1. srpnja

Ponovno čitajući svoje mladalačke glave napisane između 1936. i 1938, otkrio sam da je tekst vrlo slab, uopće nisam umio pisati, podlijegao sam utjecaju loših književnih tradicija, a nisam znao u čemu se sastoji istinska književnost. Odatle se nema što uzeti za današnji roman. Ali izvrsna je raspodjela materijala po glavama, struktura dijelova, tj. kompozicija je apsolutno zrela, mogu je iskoristiti sada. Dakle, osjećaj kompozicije dan mi je od prirode!

1974.

16. travnja, treći dan Pashe

Danas mi je u Zürich stigao i ovaj dnevnik, zajedno sa spašenim romanom (međutim, da roman nije bio dupliciran magnetofonskom vrpcom, propao bi)². I ovu svečanu bilješku pravim u staroj bilježnici na novom mjestu, u potkrovlju, u Lenjinovu gradu. To nije puka simbolika da ću nastaviti roman u Zürichu.

Toplo i radosno je osjećati prstima voljeni papir. Zabilježit ćemo, a jednog dana i ispričati kako je sve to procurilo kroz željeznu zavjesu.

1975.

30. siječnja

Nisam nikakav novator, čak ne volim biti novatorom. Ali kada prilike pritišću – treba biti dovitljiv te nešto izmišljati. Parvus! – kolosalna tema, čovjek ogromne važnosti, no gdje i kako ga mogu opisati, osim u jedinstvenom mojem drugom Čvoru? Ali i tada bi ga trebalo dovući na susret s Lenjinom, no ipak takva susreta u tom mjesecu i te godine nije bilo te ću poljuljati povjerenje u vjerodostojnost moje povijesne priče. Da napišem sažetu glavu o njemu? – ali i bez nje u Čvoru je već šest velikih.

I evo rješenja: napraviti polufantastičan prijelaz: Lenjin prima Slarca, Parvusova poslanika, a cijelo vrijeme u njemu vidi Parvusa, te moraju, prožimajući se, proći tri njihove rasprave: rasprava životnog izbora; rasprava prošlogodišnjeg susreta u Bernu; i – sadašnja. I još u sve to ugurati Parvusovu biografiju.

17. ožujka

Danas začuđujuća koincidencija: završivši rad na Lenjinu s takvom velikom pomoći Sozial Archiva, pozvao sam ih na našu oproštajnu večer u restoran Eintracht – naravno u taj, ipak je o simbolici riječ! Bio je mladi Platten³ (uoči svog bolovanja; on je općenito nesretnik i poštenjačina – zapanjuje s kakvom savjesnošću razotkriva očevu suradnju u Lenjinovim spletkama), Čeh dr. Tuček i Willi Gauchi, autor knjige koju sam cijelu pročitao i opširno koristio. No ispostavilo se da je Eintracht bio zatvoren. Krenuli smo u Crnog orla pokraj Stüssihofa, tj. glavnim stazama Kegelj-kluba⁴. Zatvoren i Crni orao!... Tada sam predložio Bijelog labuda, sjećajući se da je Lenjin, čini se, zalazio i tamo. Ulazimo, krenuli smo nasumice naći udaljen slobodan stol. Tako smo se svojevoljno razišli. Podižem oči: na obližnjem niskom zidu pravo nasuprot meni visi Lenjinov portret! I to kakav: onaj, moj odabrani za knjigu, najstrašniji i najizražajniji, gdje je on i vraški uman, i beskrajno zao, i osuđeni zločinac. Tri tjedna visio je u mene na zidu u brdima, s mržnjom i strahom pratio moj rad. I evo – on je ovdje, zar to nije simbol?... I mladi Platten pored!... Očigledno je upravo ovdje bilo drugo (pomoćno) mjesto susreta Kegelj-kluba. Proslavili smo moju knjigu na tom samom mjestu!

Izlazimo. Djevojka mi daje knjigu počasnih posjetilaca da se potpišem. U njoj, nešto prije, stoji na ruskom: “S velikim smo se zadovoljstvom proveli u ovom ugodnom, simpatičnom restorančiću. Grupa sovjetskih turista”.

1976.

21. travnja

Značajna je uloga intuicije. Mnogo sam puta primjećivao kako ću instinktivno naći puteve i rješenja – još prije nego što bih se upoznavao s obilnim materijalom, a materijal zatim često potvrđuje sve, daje dubinu, opseg, no put ide po predviđenoj točkastoj crti. Sama sebe sada shvaćam kao tumača seljačkog svjetonazora tijekom dvaju stoljeća, ali ne i narodnog ni državno-monarhijskog (zbog čega su nezadovoljni sa mnom i obrazovani ljevičari i obrazovani desničari).

29. travnja

Općenito, sva Februarska revolucija (ono što je dovelo do nje i što je proizašlo iz nje) ima izraženo zajedničko značenje. Taj proces ide i u cijelom svijetu i svuda daje razorne rezultate. Naša (obrazovane Rusije) epidemija 19. stoljeća – nije samo voljeti potlačene srcem i pokušati ih osloboditi, nego odjednom (deklaracijama, međutim od njih zatim nećeš pobjeći) dati im podstrek da se domognu na gornji položaj: da se razulare te popnu sebi na grbaču. U tome je europska povijest 20. stoljeća. U tome je, započinjem sumnjati, i pobjeda Sjevera nad Jugom u Sjedinjenim Američkim Državama. U tome su i zahtjevi zaostalih država: hranite! (desetljećima i više). To neće napraviti nikoga slobodnim: potlačeni dospijevaju u nove tiranije. Ali se i gnijezda već oblikovanog života razaraju. 

31. listopada

O pravovremenosti svake stvari u piščevoj dobi i u njegovim životnim okolnostima! Nisam napisao ljubavne priče u mladosti, i više ih i neću napisati! Propustio sam sovjetsko-njemački rat zbog hapšenja, i nikada mu se neću vratiti! Da nisam Arhipelag napisao pod silnim pritiskom i progonom, sada bih ga pisao bez ikakva povoda ili pak bez te strasti, hladno, bez pronicljivih momenata. Da Tele nisam pisao istovremeno s borbom – ništa ne bi ispalo, ili bi bilo bljedunjavo, sada se nije zanimljivo vraćati. Odjel za rak već je bio izgubljen (kao i neostvareni Jedan dan učitelja te mnoge priče), ali sam ga zgrabio u zadnji tren. I jedino sam R-17 uvijek stavljao na stranu, ustupajući mjesto ostalim stvarima. To je vodilo ili prema njegovoj propasti ili prema, vjerojatno, višoj zrelosti. I ta se jedina knjiga koja ne proizlazi iz osobnog iskustva i mogla stavljati na stranu.

S godinama se autor mijenja, i fiziološki, i umno, i u uvjerenjima, i u raspoloženjima. Ništa se ne ponavlja. I ako on piše trideset godina, tada to znači da on nije jedan te isti autor.

Iz bilježaka s puta, 1994.

Skica napravljena na osnovi bilježaka s puta koje je autor vodio u lipnju 1994, nakon što se vratio poslije dvadesetogodišnjeg progonstva u domovinu

Hodao sam još neko vrijeme po gradu, bez pratnje. Svidio mi se Irkutsk i prije trideset godina i sada. (Ali nepodnošljivo je vidjeti da na željezničkoj stanici, iza ulaza u čekaonicu, gdje putnik može sjediti na klupi, uzimaju plaću... Kada je u Rusiji bilo tako?...)

Posjetio sam obitelj pokojnog Arnolda Rapporta, svojeg sulogoraša u Ekibastuzu.

Obišao sam i etnografski muzej, u svakom će se pronaći nešto. U listopadu 1917. – dirljiv apel “Ne vjerujte lažima”: “Partija boljševika ne namjerava narušiti mir vašeg privatnog života i posezati za vašom imovinom”... – tako da su uzalud malograđanske novine “digle crnosotnjansku⁵ dreku”. A evo i portreti irkutskog Vojno-revolucijskog komiteta: Surnov, obrijane glave, banditskog lica; Fljukov, koji s crnim brkovima podsjeća na Staljina, te njihov predsjednik Širjamov, čupav, neobrijan i seljačkog izgleda. A evo i rezolucije VRK-a⁶ o strijeljanju Kolčaka i Pepeljaeva: strijeljati “da u gradu ne bi došlo do strahota građanskog rata. Bolje kazniti dva prijestupnika koji su već odavno zaslužili smrt nego stotine nevinih žrtava.” (Danas o tome postoje publikacije – naprimjer, časopis Rodina, 1995, N^o1 – da je šifrirana tajna naredba o strijeljanju Kolčaka bez sudskog procesa dolazila, razumije se, od Lenjina preko Skljanskog u RVS⁷-u).

A još dva dana prije posjetio sam irkutskog episkopa Vadima u Znamenskom manastiru da se dogovorimo oko mise zadušnice za Kolčaka; mislio sam da se ona organizira u nekom dogovorenom mjestu, teško da je poznato točno mjesto strijeljanja. A ispalo je i više nego jednostavno: ovdje me je episkop proveo kroz zadnju kapiju u kamenom zidu na obalu Angare – upravo su po toj stazi, kroz tu kapiju, i odveli Kolčaka s Pepeljaevim na strijeljanje! – i ovdje je pokazao hrid koja se pruža u rijeku na kojoj su i strijeljali nabrzinu.

Danas, na posljednji moj irkutski dan, 16. lipnja, u sunčano jutro, još prije jake sparine, episkop je sa svećenstvom (7-8 svećenika) na toj hridi i odslužio misu zadušnicu. U invalidskim kolicima doveli su ovamo i devedesetjednogodišnju redovnicu-svjedokinju koja je vidjela kako su Kolčaku prije strijeljanja dopustili da se pomoli pred ikonama Znamenskog manastira (poljubio sam joj ruku). Na misu zadušnicu došlo je i oko 25 kozaka, na čelu s atamanom⁸, uz dječake koji su također bili u kozačkoj uniformi. Još je bio i parohijan i prilično dobar zbor. (Upadala je u oči plavokosa djevojčica u plavoj haljini koja je bila bosa, cipele je držala u ruci.) Naše je svijeće ugasio vjetar koji je dolazio od rijeke. Po mostu na rijeci Angari neprekidno su išli automobili (putnici iz automobila divljali su na nas), dva puta su nisko prelijetali avioni zaglušujući misu zadušnicu. Bio je to povijesni trenutak. I srdačan odnos s Aleksandrom Vasiljevičem, junakom mojeg Crvenog kotača, kao sa zanimljivim i bliskim čovjekom. Episkop Vadim podignuo je kamenčić sa šljunčanog dijela hrida te ga poljubio. Kozaci su stajali jedan iza drugog. Poslije mise zadušnice održao sam im govor: o iskonskoj moći kozaka, o njihovu patriotizmu, o tome kako su se borili u Građanskom ratu – i ne treba ih sad brkati s “crvenim” kozacima. Ataman je potvrdio da oni nisu takvi. Kozaci su stajali “mirno” sa sjajem u očima. Cijelu je misu zadušnicu snimao BBC, ali nisu shvatili smisao i značenje mise zadušnice – i zato se u filmu pojavljuje nekakav tugaljiv odsječak. Zatim sam s Ermolaem ponovno krenuo u manastir, priljubiti se uz te ikone i relikvije sv. Inokentija (čiju su neraspadnutost boljševici dvadesetih godina u časopisu objašnjavali suhim pijeskom sahranjivanja).

Zbog čega je u meni u tom trenutku bio nekakav osjećaj pobjede? Zbog toga što se sama Rusija kao vratila na prokleto mjesto i odala priznanje svojem pogubljenom junaku?

To cijelo putovanje koje traje, evo, već tri tjedna rasplamsalo mi je zanos ruskim prostranstvima. I kao da se stvorio osjećaj jedinstvenog niza sreć? koje su poslane Gospodom. A jasno sam osjećao da će u Moskvi biti sasvim drukčije: gusto neprijateljske snage.

Navečer, već u vlaku, zapisao sam u dnevnik ono što sam primijetio: “U Rusiji mi se vratio osjećaj krajolika (izgubljen u Americi). Evo, sjeverozapadno od Irkutska, pred zalaskom sunca, crveno-zlatasti nisu samo borovi, nego i breze – a kakva su tek cvjetna prostranstva! I kako želim svuda ovdje biti! svuda-biti!”

Ta će se žudnja, sigurno, i do smrti u meni sačuvati, nad svakim komadićem karte Rusije rasplamsava se ta žudnja – proboraviti tamo! Ali zar je moguće u mojim godinama – koješta!...

* * *

I u kakvu smo stanju očuvali ta blagoslovljena mjesta? Od Bajkala do Jeniseja sve šume, sve grmlje zaraženo je encefalitisnim krpeljom... A prostrana umjetna jezera? Počeo sam ih prebrojavati po karti: Zejsko, Viljujsko, Sajano-Šumensko, Irkutsko, Bratsko, Ustj-Ilimsko, Krasnojarsko, Novosibirsko... Koji još narod-samoubojica nepovratno zalijeva svoju, za poljoprivredu prikladnu, zemlju, šume, moguće naslage rude u unutrašnjosti zemlje? I još slave tu svoju ludost.

Vozili smo se prema Bratsku i Ustj-Ilimsku. (Na to me je nagovorio Jura Prokofev: obavezno se mora obići Ustj-Ilimsk, taj mu je kraj dobro poznat zbog televizijskih službenih putovanja. Skrenuo sam s puta – i jako sam mu zahvalan.) Noću u Tajšetu naš su vagon prikačili za BAM⁹. Probudio sam se već pred Čukšom – nekadašnjom trećom podružnicom Ozerlaga. Duž cijelog tog zlosretnog puta su ostaci industrije, zagađenost i ostaci logorskih zona. Uskoro ćemo doći u Vihorevku, a tamo me na peronu čekaju! U Vihorevki je prije bio glavni OLP podružnice Ozerlaga, i sada se okupilo na peronu dvadesetak nekadašnjih logoraša, svi već u godinama – i kako se srdačno grlimo, kao braća, do suza, i fotografiramo se zajedno. Steplag-Ozerlag – braća-logoraši! Većina od njih ovdje su “Mandžuri”, ruski emigranti koji su povučeni sovjetskim grabljama iz Mandžurije u 1945. godini i koji su odležali jedanaest godina, a 1956. svima je priznata potpuna nevinost. U isprekidanim našim razgovorima, u izmjenjivanju kratkih pogleda uočljivo i neumoljivo izbija naša surova logorska prošlost, koja se tada činila bezizglednom, no, evo, i ona je nestala...

A dalje stanica Andzeba, kazneno logorsko mjesto Ozerlaga, ovdje je bio moj sulogoraš Tenno i tada još meni nepoznat moj budući vjerni suradnik – “nevidljivko” Lembit Aasalo; pisao sam o tom logoraškom mjestu a da ga nisam ni vidio, i evo me sada ovdje. I opet susret s logorašima, i opet od njih dobivam nekoliko buketa (već sam zagušen cvijećem, šteta bi bilo da uvene u vagonu, učim se uzvraćati poklon odmah, darovaocima).

U pravoslavnom Bratsku po mene dolazi automobil, gradonačelnik Bratska L. F. Jaščenko objašnjava mi čitavim putem, jer je duljina Bratska – 70 kilometara!... Prvobitno je to bila tvrđava izgrađena 1631. (zatim su je Tunguzi palili i ona se premještala na drugo mjesto), a tristo godina poslije navalili su graditi ovdje, na Angaru, hidroelektranu. Posjekli su naokolo oko 100 kilometara šume, uništili i lovačka mjesta. A sada ne znaju kamo će s električnom energijom, boljševički Gosplan¹⁰! Rasprostrli po gradu široke bulevare, ali po ovdašnjoj zimi šeću se vjetrovi. A dalje hruščovki¹¹ i bijedna naselja, ali zato negdje u šumi samo što neboderi ne iskoče. Danas tvornica aluminija zjapi prazna, znanstveno-industrijski institut nikomu više nije potreban, ne radi. Stanovnici traže zemlju, prije su davali po šest stotina, sada po petnaest, već je izgrađeno šezdeset tisuća vikendica. Stanje obližnje okoline je užasno. Mladež ovamo više ne dolazi, natalitet je pao dvostruko, mortalitet raste. Koliko god se po Bratsku vozili – ništa nas neće oraspoložiti!

No prije poplavljivanja bili su razumni da ipak premjeste stražarsku kulu tvrđave (pretpostavka da je u njoj odležao kaznu jednu zimu protopop Avakum) i nekoliko seoskih brvnara u “Spomen-selo”, kamo smo mi i dalje krenuli. A tamo se duša razgaljuje i hrani. I mjesto za to “angarsko seoce” – kao od Boga odabrano, i kako tek bole te sačuvane brvnare imućnih Sibiraca i zapadnih Burjata, riječni čamci na tavanu, trgovačka ribarska spremišta, riječni nanosi. Čvrsto je građeno, za čitavu vječnost, “ariš će tri bora nadživjeti”. U brvnarama su niska vrata radi očuvanja topline; valjak s rebrima, sapunaste naslage od borovine umjesto sapuna, koritance s vodom za l?č, zupčasti tuljak za ribanje krumpira da bi se dobio škrob. U kakvu su neciviliziranom životu naši preci domišljato i stabilno organizirali svoj život. U žitnim spremištima ograđen je prostor za zrno, lopatice za brašno, mužari, mlatilo. I nedaleko – drvena crkva Mihaila Arhangela iz 19. stoljeća, izrezbarena carska oltarska vrata i crkveni luster. Od ruske drvene arhitekture steže mi se srce – i koliko je te ljepote i srdačnosti već propalo i propada na Sjeveru sada, neistraženo, nesačuvano, neuređeno...

Zatim se pridružio našoj maloj grupi načelnik administracije Ustj-Ilimskog područja A. A. Dubas – mlađahan, energičan i neobično snalažljiv gradonačelnik, koji ima osjećaj za suvremenost, s pregršt ideja, ali ga nitko ne sluša baš. I odvezao nas je u Ustj-Ilimsk na uklanjanje onog dijela željezničke pruge kojim su naši vagoni morali polagano proći. Mjesto za hidroelektranu odabrano je još prije tridesetak godina, a status grada ima već nekih dvadeset godina. Ovdje siječe šumu devet drvnih industrija, milijune i milijune kvadratnih metara na godinu (govori se da angarski aršin uzima Venecija za stupove, oni s godinama postaju kao željezni), a pošumljavanje je slabo (mislim da je nikakvo). Ali više i nije potrebna nekome u Rusiji celuloza tog šumskog kombinata, kao ni bajkalskog koji siječe slavno jezero da bi dobio poluproizvod samo za izvoz, sramota nerentabilna; nije potrebna ni električna energija, suviše je mnogo ovdje ima, a nema se kome udijeliti. U ustjilimskom umjetnom jezeru milijun je kvadratnih kilometara potopljenih greda....

U Ustj-Ilimsku, “socijalističkom gradu”, suvremeni su kućni blokovi, a između njih su šumarci, sve je raspoređeno na velike prostore, vozi tramvaj i čini se da i štetne dimove drvne industrije vjetar odnosi dalje. Ovdje me je iznenadilo to da u jednom zabačenom sibirskom kutku tinja intelektualni krug. Dosjetili su se otvoriti ovdje ustjilimsku podružnicu Irkutskog fakulteta – istina, zasad samo prvu godinu studija, ali ima sedam fakulteta i 200 studenata! – jako su simpatični, razgovarali smo s njima. Kakva obećavajuća mlada lica, sve dok ih ne ogorči i ne iskvari naš suludi život. Sljedeći dan pozvali su me na izložbu – koliko slika i kako se ovdašnji umjetnici bore za pravo stvaralaštva! Zametnula se rasprava. Govorili su nastavnici povijesti, ruske književnosti (oni pola godine ne primaju plaću): televizijske reklame i akcijski, pornografski filmovi uništavaju duše mladeži, u njihov jezik nagomilavaju žargonsko smeće, štete i časopisi; duhovno siromaštvo, mladež je izgubila ideale, gdje ih treba tražiti? (Netko se ubacio u raspravu... Pavla Korčagina: bio je u nas ideal!...). Ropski položaj nastavnika: nema se čime pretplatiti na časopise, nema se čime otputovati na godišnji odmor. “A Moskva je nas zaboravila, tamo se ne sjećaju da ovdje ima kulturnih ljudi”. I mi smo zaboravili što je to kazalište. Zašto nam nitko ne dolazi na gostovanja? Da, čitav naš grad nikomu nije potreban. (A neki su izrazili i bojazan: hoće li nas kazniti za ovo što smo izustili danas...). Obišli smo još i gradski muzej (slabašan) – tamo je još jedna grupa intelektualaca. Upriličili su čajanku s jarebikom i brusnicom i opet još jedan topli razgovor, i opet sam ih podupirao u čemu sam mogao. (A, ustvari, od susreta do susreta problemi su se u mnogo čemu ponavljali, no kako i ne bi kad ostaju unutar četiri zida?)

U svim susretima bilo je mnogo žalbi na oštećivanje Angare, na to da će izgradnja Bogučanske hidroelektrane, nizvodno od Ustj-Ilimska, sasvim uništiti rijeku. Jedan dan organizirali smo i kratak izlet brzim brodićem po Angari, gdje je ta tema došla još više do izražaja. Zakleo sam se da ću poraditi na tome. (O tome je priča Svejedno...)

Posljednji naš dan u Ustj-Ulimsku, 19. lipnja, pao je na Duhove. Na ovaj dan otputovali smo na “Uzvisinu”, nikad je neću zaboraviti. “Uzvisina” je prvobitno područje Ustj-Ilima, mjesto prvog “desanta”, gdje su se naselili graditelji hidroelektrane, za prvo vrijeme, kojekako, u sklopljenim halabudama¹². I evo, prošlo je trideset godina, podigli su i hidroelektranu, i socijalistički grad, a prvobitne halabude još se tiskaju na starom mjestu, i dugo su se u njima zadržali stanovnici. Na glavnom raskrižju ulica jest smetlište željeznog i staklenog smeća koje odnose stanovnici. (“Jedanaest godina ne daju nam kamione za odvoženje smeća”). Naselje svoje vode nema, svi se nadaju kišici, na zalijevanje se ne troši, pa čak ni na umivanje: samo postoji dopremljena voda, 500 rubalja dođe bačva. Pa tako i stoje prikrivene željezne bačve na kraju kolnika ulice, svaka nasuprot svojoj kući. Najbliža trgovina je dva kilometra odavde. Nema nijednog telefona u cijelom naselju; a ako se nešto dogodi, idi, pitaj u policijskoj dežurnoj sobi. “Zanemarili su našu Uzvisinu”. Djeca se nemaju gdje igrati, osim po prašnjavu putu, ali po njemu se utrkuju motociklisti. A mi smo doputovali u pratnji nametljive i neskromne ekipe BBC-a. Ustručavajući se, približavam se obitelji koja je sjela po nedjeljnom neradnom običaju na klupu uz popucalu ogradu. Govorim: “Sretan praznik!”, uzvraćaju jasno, otvoreno, prisjećaju se praznika. Seljačić – vampirski strašan, zapuštena izgleda, no dobar. Žena – svijetla lica, tiha glasa, umorna, ali još uvijek neslomljena? – a tko će se o obitelji brinuti ako ne ona? Samo što nije prošla treća godina zaredom, a obitelj je još “na dekretu”, četvero mališana, motaju se tu oko nogu, a osmogodišnja djevojčica je epileptičarka, tri puta na dan se “trese”, pada, “može nastradati”. I odakle njoj ta bolest? “Naslijedila”. A lijekovi – “zar u Moskvi postoje?”

O, bijedo! O, krajnja neimaštino! Rusijo moja! Rusijo kraja 20. stoljeća! – tko bi te od naših predaka mogao predvidjeti takvu? I kako i kada ćeš se izvući? I tko će te spasiti? Nema takve junačine, sve smo ih potamanili. I tko je ovo vidio i tko to osjeća od moskovskih gospodara, političara i piskarala? Želio bih vrisnuti preko čitave države, ali kako? kojim plućima?

S ruskoga preveo Ivo Alebić

Iz knjige ????? ????? ???????? 1998-2003. ????????, ???????, ?????????????? ? ?????????? ?. ?. ???????????; ??????, 2005.

Bilješke

¹ Seljački ustanak 1921. u tambovskom području protiv sovjetske vlasti (nap. prev.)

² Solženjicin je bio prognan iz SSSR-a 13. veljače 1974, a veći dio njegova arhiva iznošen je zahvaljujući dobrohotnim pojedincima, tajno, više puta 1974. godine (nap. prev.)

³ Sin Fritza Plattena, švicarskog funkcionara međunarodnog socijalističkog i komunističkog pokreta (nap. prev.)

⁴ Tako su nazivali okupljanja Lenjina i njegovih istomišljenika u ciriškom restoranu Stüssihof (nap. prev.)

⁵ Černosotenec (rus.) – član pogromske organizacije „crna sotnja”; krajnji reakcionar (u carskoj Rusiji) (nap. prev.)

⁶ Vojno-revolucijski komitet (nap. prev.)

⁷ Revoljucionnyj voennyj sovet (rus.) – najviši zajednički organ vojne vlasti i političkog rukovodstva armije (nap. prev.)

⁸ Kozački vojni poglavica (nap. prev.)

⁹ BAM – skraćenica za Bajkalsko-amursku magistralu (nap. prev.)

¹⁰ Državni planski komitet (nap. prev.)

¹¹ Montažne ili stambene zgrade od opeke s tri ili pet katova koje su se masovno gradile u SSSR-u za Hruščovljeve vlasti (nap. prev.)

¹² Malena i siromašna kućica (nap. prev.)