Zemlja i cvijeće umjesto piksela i signala

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) i Muzej moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci pod tim su naslovom na engleskom jeziku objavili monografiju nestandardnog tipa o umjetniku Darku Fritzu, rođenom 1966. u Hrvatskoj, koji živi i radi u Zagrebu, Amsterdamu i Korčuli, a svoju djelatnost razvija kao medijski umjetnik, organizator izložbi i grafički dizajner. Iako je objavljena kao svojevrsni katalog u povodu njegove nedavne multimedijske izložbe u Zagrebu, koja je zatim pod istim naslovom Arhivi u nastajanju (projekti 1987- 2007) održana u Rijeci, knjiga sadrži i najranije radove koji na tim izložbama nisu bili uključeni. Stoga ona ima i dokumentarni i reprezentativni značaj za cijeli dosadašnji Fritzov umjetnički opus. Taj je značaj još naglašeniji činjenicom da je cijela zamisao i oblikovanje monografije vlastiti autorov rad koji posve odudara od konvencionalnog poimanja kataloških i monografskih publikacija. No, Darko Fritz je i u mnogo čemu drugom likovni djelatnik izvan uobičajenih kategorizacija, zapravo posve nesvodiv u okvire vladajućih uzusa umjetničke i društvene prakse. Poduzetnost i strategijsko promišljanje, tehnička upućenost i pronicljivost, profesionalnost i organizacijska sposobnost, nekonvencionalni postupci i etička dosljednost obilježja su njegova rada i njegove osebujne inteligencije.

Istraživanje i arheologija medija

Narav Fritzova istraživačkog interesa i sklonost korištenju složene medijske opreme došla je do izražaja još 1988. u skupnom projektu Katedrala koji uz njega potpisuju Boris Bakal, Stanko Juzbašić, Ivan Marušić i Goran Premec. Tada taj projekt u našoj sredini nije bio prepoznat kao jedan od prvih interaktivnih kompjuterski generiranih ambijenata u svijetu. Ostvaren je kroz šest izvedbi tijekom mjeseca veljače te godine, u Galeriji proširenih medija u Zagrebu, te u produkciji i izravnom prijenosu Radija 101, a ostao je bez ikakvog odjeka u javnosti ili spomena u stručnim glasilima.

Iako je deset godina kasnije upriličen pokušaj obnove informacije o Katedrali, danas je veoma teško zamisliti što je doživljajno predstavljao taj trodijelni prostor označen imenima Mussorskog, Kandinskog i Beuysa; kako se vizualno i zvučno doimala rekonstrukcija prevođenja vizualnog jezika u muzičke brojeve i obratno, u prijelazu iz jednog u drugi prostor, i još k tome Beuys sa živim tenorom i senzorima u trećem dijelu, uz istodobne projekcije koje reagiraju na kretanje posjetitelja, kao virtualna zbilja u stvarnom prostoru.

Vjerojatno se već tada Darko Fritz susreo s dvije neiscrpne i nesavladive teme koje će postati njegova stalna preokupacija: translacija među medijima i efemernost njihovih učinaka. Uz iskustvo o nemogućnosti da se pohrani događajnost drukčije nego fiksacijom, uplelo se u njegova razmišljanja i saznanje o ljudskom zaboravu vremena. Poglavito nakon naknadnog otkrića o tome što se sve zbivalo u doba njegova ranog djetinjstva šezdesetih godina u Zagrebu. Iz toga uvida rodio se i njegov poriv da se trajno bori protiv ignorancije ne samo domaće nego i svjetske stručne javnosti koja je zaboravila da se u fundusu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti nalaze prva djela kompjuterske umjetnosti u svijetu, da je tu objavljeno devet brojeva časopisa BIT-International, da je Vladimir Bonačić svoje elektroničke radove instalirao u javnim prostorima toga grada (vidi na Internetu I am still alive – 2000. Amnesia International).

Vlastitu je misiju u dugoročnoj strategiji svoga djelovanja Fritz ovako definirao: His work fills the gap between the contemporary art practice and media art culture. Ma kako razumjeli taj zadatak koji je sebi postavio, nedvojbeno je da on o tome ima viziju, a sposobnost usmjerenog djelovanja – u višestrukoj ulozi istraživača, kustosa i arheologa medija – ponajbolje dokazuje uspješnim premošćivanjem nebrojenih zapreka pred kojima bi mnogi sustali.

Poruke izvan konteksta

Ipak, u razdvojenosti više nego u podvojenosti smislova toga djelovanja morala se nakon 20 godina rada neodoljivom javiti i potreba za sabiranjem i bilancom. To je, čini se, bio intimni motiv njegove nedavne spektakularne izložbe u okruglome paviljonu Doma HDLU-a (tzv. Bačvi).

Ma koliko uvažavali dojmljivost euforičnog ritma istovremene igre projekcija u kružnom nizu 12 audiovizualnih displaya “od kojih svaki sadrži zaseban projekt iz kojih se može izvesti po dvije stotine vidljivih objekata”, nije moguće zanemariti pitanje što se od toga doista može primiti/percipirati kao temeljna autorova intencija i koliko je ta golema kombinatorika aparature trajna kao senzacija.

Vjerojatno je on na to pitanje nastojao dati odgovor i ovim zbirnim katalogom svih svojih “umjetničkih” radova koje je složio kronološki, s više ili manje iscrpnim izborom fotografija iz pojedinih projekata. Oni su popraćeni i relevantnim tekstovima brojnih autora koji su imali prilike s njima se pobliže upoznati. Na neke od tih prikaza i eseja valja posebno upozoriti, u prvom redu na onaj Saše Vojković. U njenoj refleksiji o arhivima, s osloncem na Derridu i Castellsa, naći ćemo pregnantne konstatacije i produbljena promišljanja.

Kultura “realne” virtualnosti, pretpostavlja kolaps simboličke okoline naše svakodnevne zbilje. Darko Fritz koristi medijsku tehnologiju da izbjegne kontekst njenog postojanja. Granice onoga što se nadaje kao mjesto pohrane ili “dom”, biva prošireno i redefinirano. Pitanje memorije, naime, nije pitanje prošlosti, arhivizacija proizvodi događaj baš kao što ga i pohranjuje, kaže Saša Vojković, evocirajući i jednu misao dalekosežnog značenja: Nema političke moći bez kontrole arhiva. Efektivna demokratizacija mjeri se participacijom javnosti u njihovom ustanovljavanju i tumačenju.

Uz projekt Migrant Navigator Eric Kluitenberg napisao je dirljiv tekst s aluzijom na migracijske okolnosti u kojima se odvija Fritzov rad, ističući da je ikona Home očita metafora: ne samo u smislu lokacije u beskonačnom deteritorijaliziranom prostoru Interneta, nego i u osobnom smislu nekoga tko može sebi priznati: Happines is where I am not.

Posebno važnim za razumijevanje Darkovog opusa jest tekst Vesne Madžoski naslovljen Error to Mistake > Notes on the Aesthetics of Failure, koji u opisu postupka daje i možda najcjelovitije tumačenje njegovog neosvještenog idejnog programa. Kroz akcije dekontekstualiziranja sustava poruka, kaže Vesna, Fritz briše iluziju njihove funkcionalnosti, preobraća ih u ono što odista jesu – ukrasni ekrani čija je svrha da sakriju rupe u sustavu. Odlučio je da te poruke iščupa i vrati u njihov “prirodni” neprirodni ambijent, koristeći zemlju i cvijeće umjesto piksela i elektroničkih signala. Njihov je novi oblik efemeran, potrajat će onoliko koliko poživi organska materija, pokazujući nam “istinski” prolazni poredak stvari u usporedbi s obećanom vječnošću tehnološkog univerzuma.

Fritz ne pokazuje samo to, zaključuje Vesna Madžoski, on testira i sustav umjetnosti i način kako taj sustav definira i organizira umjetnička djela. Ako ih se takvima ne prizna, ona nestaju iz dominantne naracije povijesti umjetnosti, a njihova razmjenska vrijednost postaje nula.