Žena koja je govorila s konjima

“Točno je”, rekla je, “ja razgovaram s njima. Oni progovore sa mnom kada ni sa kime drugim neće...”

“Zar oni mogu govoriti?”

“Naravno.”

“Jedni s drugima?”

“Bez prestanka.”

Pogledao sam konje. Bili su u svojim pregradama, jeli sijeno, i sve što sam mogao vidjeti bile su njihove stražnjice i stražnje noge. Izgledali su kao što uvijek izgledaju. Nisam vjerovao da govore. Još sam manje vjerovao da bi razgovarali s njom.

“Koliko računate?”

Krajičkom oka bacila je pogled na konje, zatim je pogledala mene, a onda je vrhom cipele strugala po zemlji i gledala u to. Imala je na sebi plave platnene cipele s debelim bijelim vezicama – sve vrlo čisto. Prečisto.

Sva je izgledala čisto. Govno ona zna išta o konjima ili da zna govoriti uopće bilo o čemu. Pretpostavio sam da je čista folirantica.

“Vaša cijena?”, upitao sam.

Nešto ju je svrbilo iza uha. Počešala se.

“Prije nego što počnemo s cjenikom”, rekla je, “moramo mirno porazgovarati”.

“Cjenik?” Gospode Bože.

Palo mi je na pamet da se okrenem i odem.

“Nećete mi reći koliko ćete mi računati?”

Opet je nogom postrugala po zemlji, a ruka joj se vratila na mjesto koje ju je prije svrbilo. Buljio sam u tu ruku. Imala je dugačke vitke prste i bijelu savršenu kožu s jedva malo dlačica na njima, a zglobovi joj nisu bili deblji od mog palca. Sve vrlo ženstveno. Na ruci nije imala prsten; to sam primijetio. Sve sam već o njoj znao. Ona je bila još jedna od onih krhkih, inhibiranih, izmršavljenih ženski koje ne znaju ništa o pravom svijetu, ali misle da ti imaju nešto reći o konjima. Jedna od onih mračnih, bijednih kreatura koje vječno govore sebi i drugima. Ja se mogu sporazumjeti s konjima.

Sit sam bio takvih još od vremena kad sam opskrbljivao tuđe konje.

“Ne mogu vam reći koliko ću vam računati”, rekla je, “sve dok ne saznam što od mene očekujete i zašto vam to treba.”

Gotovo da sam joj se nasmijao u lice. Cijela je situacija postajala jako glupa. Nisam ni sam znao zašto sam si dozvolio da me nagovore da je zovnem. Poželio sam da sjedne u svoj auto i ode tako da komotno mogu ući u kuću i reći Sarah:

“Dobro, Sarah, imaš li još koju u riznici svojih glupih ideja? Daj da čujemo sljedeću.”

Nešto slično tome. I onda bih je mogao gledati kako se povlači u samu sebe. Gledati je kako jeca, pekmezi se i sakriva.

Bože, kako gubim vrijeme. Uvijek bih tratio vrijeme kad bih slušao Sarah. Kad bih je pokušavao uzeti za ozbiljno. Odustajao bih samo kad sam znao da se njeni prijedlozi pokazuju kao čist gubitak vremena, i to bih radio samo zato da zadržim malo mira u kući. Da bih održao sirotu Sarah u uspravnom položaju kako se ne bi uvukla sva u sebe.

Zurio sam u kuću pitajući se da li nas Sarah promatra. Moguće je da ona tamo negdje gore škrguće zubima, glođe drvo na vratima, s metlom u jednoj ruci, drugom rukom sklanjajući kosu s očiju, u isto vrijeme pritiščući svoje malo lice uz tajni prozor. To je bila Sarah. Zauvijek špijun. To joj je bio jedini način – tako bi vam ona to rekla – da ostane na oprezu.

“Gospodine Gaddis”, rekla je žena.

“Da, što je?”

“Jedino što moram saznati jest kakve su vas to nevolje spopale. Mislim, s vašim konjima. Poslije toga možemo govoriti o cijeni.”

“Kako bi bilo da prvo progovorimo o metodi”, rekao sam, “onda o cijeni. Hoćete li otići do konja i tepati im ravno u uši? Je li to ono za što bih vam trebao platiti?”

Žena me je čudno pogledala. Nakrenula je malo glavu, usta malkice otvorenih. To nije bilo zato što joj se nisam sviđao – mada sam bio siguran u to. Niti me je osuđivala. Nisam znao točno što je to. Tiha distanca. Promatranje.

Također, neodobravanje. I to je spadalo u to.

“Ne znam u čemu je problem”, rekao sam, “zato sam vas i zvao. Hoću znati što se događa. Sve što znam jest da se konji ponašaju prilično čudno u zadnje vrijeme.”

“Kako to mislite čudno?”

“Nije to lako objasniti. Ne daju si prići baš blizu.”

“Konji su takvi. Gosp. Gaddis, kao da konji ne mogu biti neraspoloženi?”

“Ne na moj račun”, rekao sam, “ne postižu rezultate. Pomislio bih da su ti lupeži na praznicima. Tupani, svi od reda.”

“Vidim”, rekla je.

Govno. Ništa ona nije vidjela.

Buljio sam u njezin nepokriven vrat. Imala je na sebi bluzu od mekanog pamuka boje stare ruže sa širokim preklopljenim ovratnikom, a na vratu lančić koji nije bio deblji od silka za udice.

Imala je na sebi crne hlače za jahanje.

Gore u kući Sarah je čvrsto zabravila sva vrata i prozore mada vani nije bilo ni tračka vjetra. Čak ni trava nije rasla. Činilo mi se da je u kući nestalo života.

Izgledala je glupo, neprijazno i hladno.

“Naravno da mogu biti neraspoloženi”, rekao sam, “neraspoloženi su cijelo vrijeme. Ali ovaj put je malo drukčije. Ovaj put mi to smeta”.

Zakopčala je bluzu i zadržala ruku na grlu.

“Kako to mislite?”

“Gubim. Nisam imao konja u trci već cijelu godinu.”

“Možda samo niste imali sreće. Može biti da su drugi konji bolji.”

“Moglo bi i to biti, ali nije”, rekao sam, “ovo su dobri konji.”

Pogledala je prema kući. Onda je prošetala do brdašca iza kuće. Htjela mi je dati do znanja kako je tu priču čula već tisuću puta. Svaki je vlasnik mislio da ima dobre konje.

Htio sam joj reći da mi je cijelo bogatstvo u tim konjima, da su to bili vrlo skupi konji. Onda sam pomislio kako je bolje da šutim. Nije baš najbolja strategija govoriti o bogatstvu i novčanom iznosu u času kad ih neka luđakinja pokušava od tebe izvući. Posebno kad se radi o luđakinji koja umišlja da može govoriti s konjima.

“O cijeni”, rekla je. “Prirodno, ako vaši konji, koji sad gube, počnu pobjeđivati nakon što ja s njima pročavrljam, moja će cijena onda biti viša.”

“Čavrljati”, rekao sam, “Vi ćete s njima čavrljati?”

“Ozbiljno diskutirati. Čini li vam se to bolje?”

“Ništa mi to nije bolje i ništa mi se od toga ne sviđa. Ne biste vi bili ovdje da...”, onda sam prekinuo. Nisam vidio smisla u čeprkanju po obiteljskoj historiji.

“Gosp. Gaddis, nisam ja samu sebe pozvala. Vi ste me pozvali.”

U njezinim riječima nije bilo ljutnje. Bila je hladna kao krastavac.

Oboje smo se okrenuli na tresak zalupljenih vrata. Tamo preko na stražnjim vratima kuće vidjeli smo moju ženu koja je bacala vodu iz bijele emajlirane posude. Stajala je pognute glave, a potom se malo zaljuljala. Kao da je shvatila da je promatramo. Najprije je piljila u nas, a onda je bacila posudu u dvorište i odmarširala natrag u kuću.

Žena pokraj mene se nasmijala.

I sam sam bio prilično iznenađen. Tu i tamo Sarah zna eksplodirati – iz potpuno nerazumljivih razloga – ali nikad prije nije učinila nešto slično, barem ne u prisustvu nekog drugog. Krotka i ponizna: to su riječi kojima bi se mogla opisati Sarah.

“Pretpostavljam da vaša supruga baš i ne voli tu posudu”, rekla je žena. Ponovno se nasmijala, baršunastim, mekanim smijehom. Htio sam joj reći da se to nje ne tiče.

“Zaboravite Sarah”, rekao sam, “minutu prije govorili ste nešto o svom cjeniku i mojim mogućim pobjedama.”

“Jesam li?”

Bez ikakva očitog razloga nenadano je čučnula i svojim dugačkim prstima počela čeprkati po rijetkoj travi. Pitao sam se što li to traži. Nisam znao traži li kamenčiće ili cvijeće ili djetelinu ili uopće ne traži ništa. Možda je izgubila novčić. Što je, dovraga, radila, uopće nisam imao pojma. Primaknuo sam se malo bliže. Došao sam u iskušenje da joj nagazim na ruku. Bluza joj se otvorila i mogao sam ispod njenog vrata vidjeti sve do grudiju. Nije na sebi imala grudnjak.

Možda je baš zato i kleknula.

Onda je počela govoriti a da nije podigla glavu.

“Da”, rekla je, “mislim da bi to bilo fer. Očito se od mene traži prilično velik posao premda trebam razgovarati s tvojim konjima, iščeprkati njihove probleme i onda ih natjerati da pobjeđuju. S druge strane, možemo i ovako; da ako se slažete, jednostavno odem do konjušnice i upitam konje kako su danas, otprilike: Kako si, mali?, ili nešto slično, pa se onda vratim ovamo i jednostavno vam ponovim ono što su mi odgovorili – u tom će slučaju moja cijena biti minimalna. Recimo, 30 dolara. Je li to ono što biste htjeli?”

Moja se žena opet pojavila na stražnjim vratima. Imala je na licu usredotočen, tupav izgled koji se iz časa u čas mijenjao. Lice joj se zacrvenjelo, usne su joj se trzale, čak joj se i cijelo tijelo u jednom času počelo trzati.

Onda je bacila jastuk u dvorište. Jedan od onih naših velikih jastuka s kreveta, inače uvučenih u zelenu jastučnicu. Potom se povukla.

Žena koja razgovara s konjima, tamo dolje, čučeći u travi, nije to ni primijetila.

Okrenuo sam se na drugu stranu tako da su mi leđa gledala prema vratima.

“Mislio sam na nešto malo konkretnije”, rekao sam joj, “nešto opipljivije za što se mogu uhvatiti. Na nešto korisno, znate. Na neki koristan detalj. Čuo sam da postižete dobre rezultate.”

Ustala je. Okrenula se bez riječi i promatrala jastuk u dvorištu.

“Ali, gosp. Gaddis, vi biste najradije htjeli moje usluge besplatno, zar ne?”

To me razljutilo. Shvatio sam da je ta žena svadljiva i osvetoljubiva. Da u njenom životu nije bilo mjesta za muškarce. Jedna od onih, pomislio sam.

“Poslušajte me”, rekao sam joj, “George Gaddis plaća svu robu i sve usluge kao što je to uvijek i činio. Plaća najvišu cijenu. Ali bi bilo glupo kad bih vam izbrojio stotine dolara samo da bih vas promatrao kako odlazite tamo preko u staju i sat, dva šapućete nešto konjima u uši.”

Prestala je promatrati jastuk i skrenula pogled prema vratima. Tamo više nikog nije bilo. Sarah je zatvorila vrata s mrežom protiv komaraca, a onda i vrata od cedrovine iza njih. Tamo je zavladala tišina kao u grobu.

“Gosp. Gaddis, ja ne šapćem često, govorim jasno i u principu dosta glasno; i, ako vam je to po volji, rekla bih vam da većina konja radi to isto.

Uobražena je i zajedljiva. Kao da je smatrala da ja to zaslužujem..

“Gosp. Gaddis, oni imaju prilično razvijenu sposobnost izražavanja. Čak možda i višu nego što je mi imamo.”

“Oni stvarno razgovaraju?”

Nakostriješila se.

“Da, razgovaraju!”

Okrenula se i brzim i odmjerenim koracima pošla prema ogradi. Ja joj se zaista nisam sviđao. Stajala je oslonjena na ogradu s rukama u džepovima. Imala je uska ramena i uske koščate bokove koji bi mogli stati u kutiju za cigare. Bila je bila žena, ali previše zla i mršava za moj ukus.

“Ona kobila koju sam nabavio iz Quebeca”, primijetio sam, “pretpostavljam da bi ona trebala govoriti francuski? J’ai la mort dans mon a^, J’ai la mort dans mon a^, mon coeur se tend comme un lour fardeau.”

Naglo se okrenula i zabuljila pravo u mene dok joj je lice gorjelo. Mercy, jedna od kobila, polako se došetala do ograde i njuškom lagano pomazila njen vrat i ramena. Nisam time bio impresioniran. Mercy je bila sanjar. Voljela je ljude.

Potom se žena laganim koracima vratila natrag, već sasvim smirena.

“Očito se ne možemo složiti”, rekla je, “a moje vrijeme je dragocjeno. Nisam došla ovdje da vam tek tako dadem cijenu, ili da vam demonstriram svoje sposobnosti, ili da slušam o vašim nevoljama. Ne, gosp. Gaddis, konji ne govore na naš način, ali razmišljaju logično, osim u ekstremnim situacijama. Jednom riječju, ja sam sposobna čitati njihove misli.

“Stvarno tako mislite?”

“Nešto tako”, odmahnula je rukom.

“I to mi možete garantirati?”

“Ne dajem garancije. Mogu vam se zakleti da ću razgovarati s vašim konjima, ali s kojom djelotvornošću ćete vi upotrijebiti informacije koje ću vam dostaviti, to će očito biti izvan mojih ruku”.

“U redu”, rekao sam, “pretpostavimo da vam dam posao i iskoristim vaše informacije i moji konji počinju pobjeđivati. Koliko vi od toga očekujete?”

“Uobičajenih 10 posto.”

“Kako, zaboga, zar toliko?”

“Da. Ali u ovom slučaju zahtijevam 25%.”

To mi je ispljunula. I tu nije više bilo mjesta za pregovore.

“Potpuno ste poludjeli”, rekao sam, “neki vijak u glavi vam se odvrnuo”.

“S vama je teško razgovarati”, rekla je, “vi nemate povjerenja, vi ste samo svadljivac, i mogu pretpostaviti da su vaši konji od vas pokupili te iste karakteristike ili na njih reagiraju. To će sve otežati moj posao.”

“Dvadeset i pet posto”, nasmijao sam se. I ni dalje nisam mogao vjerovati u to.

“Dovraga, gospođo, koštat ćete me više od trenera.”

“Onda dajte neka vaš trener razgovara s konjima”.

Sad je na meni bio red da se zaputim do ograde. Kada me je Mercy vidjela da dolazim, otišla je u drugom smjeru.

 

“Morat ću o tome razmisliti”, rekao sam, “ne znam da li išta od toga ima smisla.”

“Gospodine, imate moju brošuru”, rekla je. “Imate svjedočenja mojih klijenata. Javite mi se ili mi se jednostavno nemojte javiti, kako god hoćete.”

Pošla je prema svom autu, koji je bio parkiran pokraj ceste. Niski kabriolet sa spuštenim krovom, crven, sjajan i potpuno nov. Vrlo skup. Baš poput nje.

“Bilo bi mi zapravo puno draže da uopće ne nazovete”, rekla je zaustavivši se, “Mislim da mi se ne sviđate. Vaša me situacija uopće ne zanima.”

Pričekao sam dok nije ušla u auto.

“Pretpostavljam da vam se ni moji konji ne sviđaju, pretpostavljam da su vam i oni dosadni. Pretpostavljam da ste vi jedna od onih posvećenih, dobro izribanih drolja kojima je znak dolara na prvom mjestu. Govno je vama stalo do mojih konja i njihova dobrog stanja”.

Ravno u glavu. Pogodak tamo gdje boli.

Nije se uvrijedila. Izraz lica bio joj je smiren, izgledalo je da se čak i zabavlja. Znao sam taj izraz. To bi bio izraz lica Sarah kad bi otkrila da radim nešto glupo. Izraz bi trajao tek nekoliko minuta prije nego bi počela lupati vratima.

Upalila je motor.

Ostao sam pored ograde čekajući da vidim zna li ta žena uopće voziti auto pa da joj se onda mogu narugati.

Ugasila je motor. S rukama na volanu dugo je zurila u moju kuću, i nadalje s istim pažljivim, opreznim i smirenim izrazom na licu. Onda se okrenula u svom sjedalu i pogledala dolje prema mojoj ogradi i štaglju. Sva četiri konja izašla su van. Pokušavajući doći do trave, Mercy je uvukla svoju nozdrvu između dna dasaka, a ostala tri konja presavila su svoje vratove preko ograde kako bi mogla promatrati ženu u autu.

U trenu se nešto čudno dogodilo sa ženinim očima i s njenim cijelim licem. Sva se smekšala. Kao da je ta scena razdragala i ugrijala njeno tijelo.

“Ajde”, rekao sam, “gubi se”.

Nije me ni čula. Na trenutak mi je izgledalo da uopće nije svjesna mog prisustva.

Osluškivala je nešto drugo. Imala je otvorena usta – nije izgledala lijepo – ona je bila lijepa žena, njezine su se obrve podigle, nacerila se, i samo jednu sekundu kasnije njezino je lice ozario širok osmijeh. Onda se glasno nasmijala.

Smijala se vrlo privlačno. To je bilo prvi put nakon njenog dolaska da mi se svidjela.

“Što je?”, upitao sam.

“Vaš pastuh”, rekla je, “Egorinski, da li se tako zove, upravo mi je ispričao vic. Nije baš bio laskav za vas.”

Oči su joj svjetlucale. Stvarno se lijepo zabavljala. Pogledao sam preko na Egora. Ta prokleta zvijer od konja okrenula mi je leđa. I glavu. Izgledalo je kao da se smije.

Ponovno je upalila auto i ubacila u prvu brzinu.

“Poslat ću vam račun za svoje vrijeme”, rekla je, “Doviđenja, gosp. Gaddis.”

Nakon što se odvezla po uskom putu dižući prašinu koja je padala preko bijele ograde, još sam je uvijek mogao čuti kako se smije. Zamislio sam da sam je čuo kako se hihoće, u dobru raspoloženju, osjećajući pun užitak, sve to dok nije skrenula na autoput.

Saru sam našao na dvorišnoj pumpi. U rukama je imala emajliranu posudu i punila ju je vodom. Na sebi je imala radnu haljinu, ali je iz nekog razloga nazula cipele s visokom petom, one iste koje je nosila prošle noći.

Imala je ruž na usnama. Na njenom čelu još je uvijek stajala mala ogrebotina. Malo otečena.

Donijela je sa sobom deku i spustila je na dvorište pokraj jastuka.

Kako sam joj dolazio u susret, gledala me ozbiljno sigurna u ono što je namjeravala.

“Ne približavaj mi se”, rekla je, “da me nisi taknuo. Završi ono što si započeo.”

Mogao sam vidjeti da to nije bio trenutak, taj trenutak još nije stigao. Možda treba proći još mnogo vremena prije nego što dođe.

Otišao sam dolje do štaglja, popeo se ljestvama i sjeo na balu sjena pred vratima tavana. Pogledao sam na staje, preko polja, preko staza za utrke i još tamo dalje na poljane i preko cijele doline. Gledao sam sive obruče brda i razmišljao o tome što se to krivo dogodilo s mojim životom. Kako sam to postao loš čovjek.

S engleskoga prevela Višnja Brčić

Priča je preuzeta iz zbirke Sing Me No Love Songs I’ll Say You No Prayers, Ecco Press, 1984.