ako je Josipovićev tempo bio moderato maestoso, njegova je nasljednica krenula presto furioso
Na ovom je mjestu trebao biti osvrt na ceremoniju inauguracije predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, s posebnim naglaskom na analizu njezina inauguracijskog govora. Međutim, Zarez je dvotjednik, pa već i u trenutku zaključenja ovoga broja (utorak, 24. veljače) taj događaj djeluje poput lanjskoga snijega, a događaji se izmjenjuju takvom brzinom da će do pojave Zareza na kioscima krajem tjedna vjerojatno i burna prepiska između Predsjednice i premijera s početka tjedna također već biti stara vijest. Uostalom, sami smo si krivi – ne toliko zbog toga što ne bismo bili svjesni ritma izlaženja Zareza, nego zato što smo predmnijevali da će nova predsjednica poteze vući tempom svojega prethodnika na Pantovčaku. A taj je u svom predsjedničkom mandatu – kao i u ranijem skladateljskom opusu – ipak preferirao umjeren tempo.
No, ako je Josipovićev tempo bio moderato maestoso, njegova je nasljednica krenula presto furioso. Sporovozni kakvi već silom prilika jesmo, ne možemo u tom tempu biti aktualni, a sužen nam je čak i manevarski prostor za toliko nam dragu refleksiju. Jer, što bismo sad trebali promišljati – kampanju, inauguraciju ili početak mandata? Ili, ako ćemo promišljati cjelinu, je li ta cjelina uopće cjelovita, dosljedna i zaokružena? Mogu li redakcijski Nostradamusi, na temelju dosadašnjega iskustva, predvidjeti kakva će predsjednica tijekom narednih pet godina biti Kolinda Grabar Kitarović? Teško – jer, njezinu nepredvidljivost ne može zasjeniti čak niti Josipovićeva predvidljivost.
Pedeset nijansi plave Ako, dakle, zasad još ne možemo precizno postaviti dijagnozu – a, slijedom toga, ne možemo niti propisati terapiju – možemo barem popisati simptome. Preskočimo pritom kampanju – kao što je netom nakon inauguracije ispravno upozorio još jedan bivši predsjednik, Stjepan Mesić, kampanja je jedno, a mandat nešto drugo. Problem je, međutim, u tome što se zasad čini da kampanja i dalje traje. Inauguracija je pritom bila tek kratkotrajno primirje, i to samo prividno.
Na površini, sama je ceremonija bila prikladno svečana i dostojanstvena, s dominacijom pedeset nijansi plave na pozornici i (primjereno dobu godine) okolnim karnevalskim šarenilom kostimiranih “povijesnih postrojbi”. Jasno, ali ne i agresivno domoljubno intoniran glazbeni program bio je pomno probran i lijepo izveden, začinjen ponešto prenapregnutim glumačkim interpretacijama – u zbroju, međutim, i dalje u skladu s britanskom krilaticom pomp and circumstance. Nastupni govor, uz pokoju lirsku digresiju, bio je standardno nizanje obvezatnih tema verbaliziranih retoričkim općim mjestima. Ni tu, dakle, nije bilo ničeg spornog.
Pozornijem slušatelju nije, međutim, promakla nelagoda predsjednice Ustavnoga suda, koja je morala protumačiti da se pojmovi navedeni u Ustavu odnose ravnopravno na oba spola – čime se upozorilo na neugodnu činjenicu da Ustav uopće nije predvidio mogućnost da Predsjednik bude – žena. Pa je onda formalno-pravni spas došao u obliku odredbi nešto novijeg Zakona o ravnopravnosti spolova. Kolinda Grabar Kitarović tako je svojim ulogama Žene i Majke (shvaćenih, naravno, unutar heteronormativnih obrazaca) pridodala i treću – Predsjednika (sic!).
Pozornijem gledatelju, pak, nije promaklo osebujno društvo među uzvanicima, odreda “vrlo važnim osobama”, među kojima se našlo i pojedinaca na različite načine upitne prošlosti i/ili sadašnjosti. Uzalud Predsjednici naknadna pamet njezinoga PR tima, koji je plasirao informaciju da uzvanike nije birala ona, nego njezini suradnici. No, tu im je ovlast dala upravo ona – što znači da za taj izbor ona i moralno odgovara.
Pedeset nijansi crvene I da se Predsjednica na početku mandata nadovezala na vlastiti nastupa na inauguraciji, sve bi bilo u okvirima očekivanog i prihvatljivog – o ideološkim se preferencijama može raspravljati, o ukusima još i više, ali, u osnovi, posve je legitimno i insistiranje na nešto šarenijem protokolu (u kojem će se predsjednički crveni kostim uskladiti s crvenim svečanim odorama počasne garde, jednako kao što se plavi inauguracijski kostim uskladio s plavom pozornicom) i vraćanje za Tuđmanov stol, i uskrsnuće predsjedničke lente, pa čak i nadolazeće uklanjanje Titove biste.
Problemi, međutim, nastaju na razini nekih drugih simboličkih praksi – o neprimjerenosti blagoslova predsjedničkoga ureda pisale su čak i jedne populističke, desno-centrističke dnevne novine; imenovanje u savjetnički tim (sastavljen većinom od muškaraca!) osobe koju prati reputacija nekoga tko je uhodio novinare također nije osobito sretan potez; još manje oduševljenja može izazvati da osoba koja utjelovljuje ustavni poredak prvi radni dan zaključuje posjetom, a samim time i legitimiranjem skupine prosvjednika kojima ni više od sto dana nije bilo dovoljno da prijave svoj skup.
A onda je uslijedila i prepiska s premijerom. Naravno, legitimno je da Predsjednica komunicira s premijerom, legitimno je i da pritom bude i razmimoilaženja – bilo ih je, uostalom, i između ranijih predsjednika i ranijih premijera. Međutim, iako (kao i premijer) ima prošlost i u diplomaciji, Predsjednica se nije iskazala osobitim diplomatskim umijećem (a nije se ni premijer proslavio). Da, nacija je dobila kratkoročnu predstavu za široke narodne mase, ali i potencijalno dugoročnu štetu rovovskog prepucavanja između dvaju stupova izvršne vlasti. Takvim pozicioniranjem i ukopavanjem ne rješavaju se problemi države i njezinih građana.
I ne treba u tome tražiti nikakve velike teorije zavjere – riječ je, zapravo, samo o srazu velikih taština. Za koje je posve svejedno jesu li “lijeve” ili “desne”, “plave” ili “crvene” – u sredini su oni kojima bi i Predsjednica i premijer trebali služiti, a njima život nije ni plav ni crven (pogotovo ne ružičast), nego siv, s tendencijom prema crnom. A u takvom potencijalnom mraku razlike između plavog i crvenog postaju nevidljive i irelevantne.