br  

Žene iz Queensa

Učiteljica i bankovna činovnica, prvi puta srela sam se sa fizičkim radom 1987. u svojoj 52 godini kad sam postala čistačica. 2002. otišla sam u mirovinu, a na moje je mjesto došla profesorica gitare iz Makedonije.

Dnevna norma za čišćenje poslovnih zgrada je 28800 kvadratnih stopa. Bila bi to jedna traka metra širine i 3 kilometara dužine koju ja svaku večer trčećim korakom dovedem u red. Stolice, knjižnice, fotelje, čekaonice, telefoni, kompjuteri, kauči, 103 prostorije, 200 stolova, 13-17 vreća smeća od 40-50 kg. Svakodnevno bih preko ruke prebacila pola tone, uglavnom papira. Iako obim pošla gotovo da je prelazio granice izdržljivosti, jadni ljudi rade i rade.

Svi trebamo novac, a kasnije to plaćamo zdravljem.

Unatoč velikom fizičkom naporu, i ja sam, kao i većina ljudi ovdje, trinaest godina uz puno radno vrijeme usporedno radila još jedan ili dva posla. Dvadeset i dva mjeseca radila sam 16 sati dnevno. Izlazila bih u 8, a vraćala se u jedan po ponoći. Čuvala sam djecu, starije osobe, održavala domaćinstva. 1991. našla sam još jedan posao kojemu sam se, iako nije donosio novac, posvetila s velikom ljubavlju. Jedino profesionalno zadovoljstvo koje sam dobila u ovoj zemlji je hrvatska subotnja škola. Za svoj rad u školi 1999. godine odlikovana sam Redom hrvatskog pletera.

* * *

Mučila sam se što i kako odlučiti.

Vuklo me je biti s malim, ali vuklo me je i zaraditi novac.

Jer, uvijek nas je vodila ta jedna misao: zaraditi, zašparati,

pa se vratiti doma. Razgovarala sam s mužem.

Odlučili smo da ću poći raditi. Jer, mali je još mali,

neće ni primijetiti da me nema, a radit ću samo nekoliko mjeseci.

I doista, dobro je išlo. Svakoga dana išla bih s malim u park,

dobro ga izmorila, nahranila, tako da rano zaspe. Radilo se od 5 sati.

Bilo je to čišćenje ureda na Manhattanu, dobar način za ženu da bude

s djecom, a ipak da zaradi. Suprug bi došao s posla u pola 5.

Ja bih tada odlazila na posao, a on bi ostajao s malim.

Kad su završili godišnji odmori, ponudili su mi stalno zaposlenje.

Suprug i ja smo ponovo razmislili i, opet iz onog istog razloga,

prihvatila sam posao. U početku je sve bilo dobro, no,

kako je mali rastao, bilo mi je sve teže ostaviti ga,

posebno kad je počeo govoriti. Kad je čovjek u tuđem svijetu

na sve je puno osjetljiviji. Kasnije sam na posao često išla plačući.

Nakon dvije godine, a mjesec dana prije rođenja naše kćeri,

napustila sam posao. Taj je dan jedan od mojih najsretnijih dana.

I nikad nisam požalila da sam ostala doma, da nisam radila i zaradila.

Nikad poslije nisam imala redoviti posao.

* * *

Kasnih tridesetih tata je počeo razmišljati, kako pomoći “starom kraju”, rođacima i prijateljima. Znao je da mora pronaći dodatni izvor novca, te se uz posao počeo zanimati i za nekretnine. Malo po malo, bez ikakvog obrazovanja, postao je vrlo vješt i cijenjen stručnjak u procjenjivanju i pregovaranju. Na kraju, ljudi su dolazili po savjet u vezi kupnje. Ipak, njegova zapreka bila je da nije znao pisati. Nije mogao ispisivati čekove. Tako smo, kada sam imala 10 godina, tata i ja otišli u banku i tražili punomoć na moje ime. Službenik je najprije rekao: Ne možemo joj dati punomoć, ta 10 joj je godina! Ali, tata je bio uporan, objasnio je okolnosti i nije se dao smesti. Pozvali su upravitelja banke, ispitivali su nas i na kraju sam dobila pravo zastupanja u dobi od 10 godina. I tako smo tata i ja počeli zajedno obavljati poslove. Ja sam vodila brigu o računima, plaćala ih i provjeravala, pripremala poreznu prijavu, radila administraciju oko kontrole stanarina, tj. sve poslove vezane uz posjedovanje zgrade. Morala sam nešto brže odrasti, no nije mi žao. Jer, tata je mnoge ohrabrio i pomogao da ulože novac i kupe nekretnine. I nikad ni od koga nije uzeo nijedan jedini dolar. Jedino što je htio bilo je da rođak ili prijatelj kupi dobru zgradu.

* * *

Prije rata naše je mjesto imalo 2000 stanovnika i 42 plovila koja su ribarila i trgovala Jadranom i Sredozemljem. Došla je Jugoslavija, Tito i komunizam. Zabranili su nam religiju i jezik, zatvorili granice, hapsili ljude, konfiscirali kuće, uništili barke. S našom trgovinom bilo je svršeno. Bili smo u klopci. No, onda nam je more, koje nam je oduvijek bilo izvor zarade, i opet pružilo spas. Počeli smo bježati, preko mora, u Italiju. 1600 nas je otišlo. 300 ih je ostalo.

Trebalo je reći zbogom zauvijek. Otići bez povratka, nestati, umrijeti. Otišli smo poput maloga puža, koji nosi sa sobom ono malo što ima, i hoda i hoda, a ne zna točno kamo ide. Nismo bili emigranti, sa željama i nadama. Bili smo izbjeglice. Bez nade. Jedino važno bilo je otići.

Svi smo morali proći kroz sabirne logore za izbjeglice u Italiji. Moja obitelj u logoru je provela gotovo tri godine, a onda smo se uputili u Ameriku u barci od 18 metara. Prešli smo Atlantik i došli u ovu zemlju, prije 50 godina. Počeli smo raditi, truditi se i nadati se. Ne mogu reći da smo Amerikanci. Ovdje živimo, poštujemo  zakone, zadovoljni smo, ali srcem smo uvijek tamo. Vraćamo se čim uzmognemo. Tamo su nam naši dragi, na groblju. Tamo nalazimo svoju prošlost. Iako se sve jako promijenilo, sve vidim onako kako je nekad bilo.

* * *

Prvi puta išli smo doma nakon 9 godina. 1971. godine. No tada mojeg oca više nije bilo. Niti svekra više nije bilo na životu. Taj posjet bio je ustvari jedini puta da smo svi zajedno, muž, djeca i ja, bili u posjeti našemu otoku.

Slijedeći put, opet nakon 9 godina, u posjetu smo došli suprug i ja sami. Djeca su već bila poodrasla. Bilo je to 1980. godine. Tada smo napravili planove da ćemo obnoviti jednu kuću, pa se polagano početi vraćati svakoga ljeta. No, sreća nas nije htjela. Slijedeće godine suprug se razbolio i umro. Zadnjih desetak godina idem na svoj otok gotovo svako ljeto.

Puno sanjarim o prošlosti, o životu na mojem lijepom otoku, o tišini, o cvijeću, o divnom moru, i kako bi bilo da tamo živim. Puno se ljudi planiralo vratiti na otok, ali kad je čovjek stariji, potrebe su drugačije, važno je imati doktora u blizini. Iako puno razmišljam o onome kako je nekad bilo, i svega se sjećam, ipak imam još želja, za koje vjerujem da će se ispuniti. Najviše želim dovršiti planove koje smo suprug i ja napravili te 1980. Najviše si sad želim tu kućicu, koja mi po muževoj strani pripada, lijepo urediti, da ljeti djeca i unuci imaju kamo doći. Da mi je doživjeti da se barem jedno ljeto, svi zajedno, djeca i unuci na našem otoku sastanemo, da unuci vide odakle potječemo. Nekako znam da ću to još uspjeti, prije negoli s ovog svijeta pođem.

* * *

Tih prvih dana plovidbe po Oceanu, vrijeme se održavalo dobro, ali nikada bez valova. Lagani je vjetar jačao ili postajao svježiji, ali nije nam smetao zato što je sve vrijeme tukao u krmu.

Otprilike smo svaka dvadeset i četiri bacali u more praznu vreću od ogrjeva, na veliku radost djece koja su se zabavljala gledajući je kako je uzdižu i skrivaju valovi, sve dok ne bi nestala u daljini…

Činilo se da naša jedra, pravokutno i križno, pomalo pomažu motoru. Tih su dana velike ptice slijetale na našu malu šalupu koju smo držali iza kranova. Djelovale su poput prijatelja koji nas dolaze pozdraviti... zatim vrlo brzo nestadoše i tako za nas završi bilo kakva forma života bilo s neba bilo iz mora... Skoro 600 milja od Kanarskih otoka izgubismo i glas Seńor Campanaria s radija Las Palmas... tako se prekide i taj tanušni konac koji nas je držao vezane za kopno, nestade i i taj prijateljski glas, nestadoše glazba i pjesme, i ostadosmo sami, samo s glasom motora i nas samih...

Nijednog broda na vidiku na toj ruti, niti jednog aviona... Nismo više ništa vidjeli osim neba i tog nepreglednog mora... (iz Odisejade Atlantikom Nori Boni Zorovich, s talijanskoga prevela Jasna Jakšić)

Kristina Leko dobitnica je Vjesnikove godišnje nagrade Josip Račić za 2004., novoosnovane nagrade za istaknutog istočnoeuropskog umjetnika Europas Zukunft u Leipzigu, kao i nekoliko važnih međunarodnih stipendija za poticanje umjetničkog rada.