O SINDIKALNOM (I PARTIJSKOM) RADU U MEĐURATNOM ZAGREBU PREMA SJEĆANJIMA DVIJU NOB-OVKI
ANKIN UVOD U ZAGREB.
[A]nka je Gržetić bila uvijek vedra, nasmijana, čak nekako lepršava. Kako je bila malena stasa, to je do još većeg izražaja dolazila njezina živahnost, vragolasti izraz njezinih veselih, plavih očiju i upravo očaravajući osmijeh što joj je vazda lebdio na usnama. Pripovijedala je živo, zanimljivo. Više sam doznala o življenju radničke klase iz njezina reljefnog pričanja nego iz svih knjiga koje sam do tada pročitala.
– Životarilo se jadno, iz dana u dan, na granici gladovanja – pripovijedala nam je. – Stanovali smo po kojekakvim rupama na rubovima periferija: Trešnjevke, Trnja, Martinovke, Vrbika, pa i dalje... U tim kućercima nije bilo ni struje, ni vode, nego je većina imala va dvorišću pumpe, iz kojih smo se opskrbljivale vodom. Ljeti je još bilo kak-tak – nastavljala je – ali zimi: ustati se rano u onoj studenoj štenari, prenatrpanoj cimericama, s ledenim šarama na šajbama, i, dršćući, ići na pumpu po vodu da opereš krmeljive oči, a onda, najčešće, bez ikakva frištika, pješice, navrat-nanos, na posao, jer nisi imao ni onog jadnog dinara za tramvaj, a iz nekih predgrađa nije ni bilo nikakve veze s tvornicom...
– Bil je to pravi-pravcati pesji život – nastavljala je Anka svoj monolog. – Ma, kakav pesji! – uzviknula bi retorički – Cucak moje milostive (kod nje sam radila dok sam još bila sluškinja), neka smišna, mala pudlica, imala je ležaj bolji od moga, i dobru hranu, uglavom meso, a da i ne govorim o redovitom kupanju i parfemiranju. Imalo je to malo čudovište i ono ča gospoda zovu pedigre. A to vam je ništo kao kod ljudi krsni list, i još više, jer u njemu piše ki je pudlici bil ćaća i mama, ki did i baba i tako redom – objašnjavala nam je Anka, opisujući živim bojama kako je njezina milostiva bila jako ponosna na to, jer je u Grazu, kamo je išla na pesju smotru, ta njezina mala pudlica dobila nekakvu diplomu.
– I dok ovako žive gospocki psi, naša, proleterska dica moraju kopati po grackim smetlištima ne bi li našli kakav odbačeni cunjak ili koru upotrebljiva kruha – ogorčeno je završila Anka, dok bi joj se inače blistavo lice načas smrklo. – Pa da vidite samo kako se još međusobno natežu, i bore i tuku oko pronađenog predmeta...
Kasnije sam, kad sam došla u Zagreb, sve to vidjela vlastitim očima, pa sam se često sjećala Ankinih kazivanja. Čak sam napisala i reportažu o djeci na smetlištu koja je pod naslovom “Struge” objavljena u Ženskom svijetu (broj 13, listopad 1940.). Sa mnom je onamo išla i Saša Zlatarić da napravi nekoliko snimaka, koji su izišli uz članak. (M. V. Balen, Bili smo idealisti, Disput, 2009. [1984.], 73-74)
EVIN UVOD U ZAGREB
. Početkom 1938., moji su roditelji odlučili preseliti u Zagreb, u to vrijeme najjači industrijski centar prve Jugoslavije, grad tri puta veći od Sarajeva. Zagrebačka već tada dosta jaka industrija, zajedno s radničkim i skromnijim naseljima bila je tada na dalekoj periferiji, na Črnomercu, Trešnjevci ili na Trnju. Kad je Ismet Mujezinović došao u Zagreb, naslikao je 1938. iz ateljea mladog kipara Ivana Lozice (ubijenog 1943.) sliku sive, tmurne i zapuštene Trešnjevke, u kojoj su tek poslije 1945. izrasle brojne suvremene stambene zgrade i neboderi. Tada me impresionirao i okrugli, nedavno sagrađeni Meštrovićev umjetnički paviljon o kojemu je bilo dosta diskusija i podijeljenih mišljenja. Asfalt na kružnom trgu se sjajio. (Eva Grlić, Sjećanja, Durieux, 1997., 42-43)
JEDNA KLARA I MNOGI ZGODNI LJUDI.
Da bi lakše našla zaposlenje, upisala sam trgovački tečaj Klare Herzog u Radišinoj ulici gdje sam učila knjigovodstvo, stenografiju, strojopis, njemačku i hrvatsku korespondenciju. [...] Kad sam, po savjetu sarajevskih prijatelja, počela odlaziti u zagrebačku podružnicu sindikata SBOTIČ (Savez bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika), tada u Bogovićevoj ulici, upoznala sam mnoštvo zgodnih ljudi. Tu je uvijek bilo vrlo živo, dolazilo je mnogo ljudi, brojne sekcije držale su sastanke. Čim sam došla, prihvatila me Beška Turković i odmah mi našla prvo zaduženje da budem bibliotekar sindikata, čiji su se funkcionari, kao na primjer Dule Grković (koji je bio jedan od ozbiljnih kandidata za generalnog sekretara Komunističke partije dok ga Tito nije eliminirao), Dule Samardžić, Branko Vujnović, Leo Geršković, Vlado Bakarić i mnogi drugi, energično i stručno borili za prava radnika, činovnika i namještenika. Uz URSS (Ujedinjeni radnički savez sindikata), SBOTIČ je bio u to vrijeme jedan od najborbenijih sindikata. (Sjećanja, 43-44)
KROZ SUZOR SA SBOTIČEM.
Toga sam se proljeća [1940.] namjestila u Središnjem uredu za osiguranje radnika, poznatijem pod kraticom SUZOR, u kojem sam odmah raspoređena u Centralnu kartoteku. Kakvi su bili uvjeti rada u toj kartoteci najbolje govori činjenica da su je namještenici nazvali Sing-Sing. Bila je strogo odvojena od ostalih kancelarija SUZOR-a, i uvijek zaključana, pa se bez posebnog dopuštenja nije moglo izići iz nje. Nezadovoljni svojim položajem, nastojali smo ga koliko-toliko poboljšati, pa sam, kao stari SBOTIČ-evac, povela među namještenicima akciju da se učlanimo u SBOTIČ, kako bismo uz pomoć svoga klasnog sindikata izborili bar neka prava. To nije išlo lako, jer je SUZOR bio državna ustanova, pa je bilo “nezamislivo” (kako su neki govorili) da se njegovi namještenici učlane u takav sindikat. Ipak, upornim radom i neprestanim uvjeravanjem ljudi da ništa ne možemo izgubiti pokušamo li se organizirati, u SBOTIČ sam uspjela upisati lijep broj njih. Uspjeh je bio to značajniji, što je to bila prva organizacija SBOTIČ-a u jednoj državnoj ustanovi. [...] Kada su u direkciji SUZOR-a doznali da smo se organizirali u SBOTIČ i da sam akciju pokrenula ja, bila sam pozvana pred pretpostavljene. To su bili Hadži-Oman, istaknuti HSS-ovac i Gašparac, istaknuti samostalac. Da pravo kažem, očekivala sam oštar napadaj. Začudo, obojica su me dočekala vrlo pristojno, blago, interesirajući se zašto smo se organizirali i zašto baš u SBOTIČ, za koji se zna da je izrazito lijevi sindikat i da je pod jakim utjecajem komunista. Rekla sam im da sam stara SBOTIČ-evka, pa je normalno da sam radila za svoj sindikat, ocrtavši im ukratko njegov profil i raznoliku djelatnost ne samo na sindikalnom nego i na kulturnom području. Saslušali su me mirno, pozorno, gotovo s razumijevanjem, ne donijevši tada nikakve odluke. Kasnije više nisu ni potezali to pitanje, pa je sve dobro prošlo i naš SBOTIČ bio, doduše prešutno, legaliziran u SUZOR-u. Tek kasnije sam doznala da su obojica njih pripadala naprednijem dijelu svojih stranaka. A da je i dr. Božidar Adžija, kao stari SUZOR-ovac, pridonio takvu ishodu našeg slučaja. (Bili smo idealisti, 153-154)
KOMUNISTIČKI KATANAC I MADŽARSKA PEDAGOGIJA.
Zbog drugovanja s Miljenkom i drugim komunistima, otac je bio sa mnom vrlo nezadovoljan. Za ručkom i večerom vodili smo burne diskusije. Otac je tvrdio kako se djevojke ne bi smjele baviti politikom koja je inače odiozna i zla. Pogotovo se u politiku ne smiju miješati Židovi. Dogodi li se bilo što, njih će prve okriviti, posebno ako se radi o kakvoj revolucionarnoj djelatnosti. Spominjao mi je primjer madžarske revolucije. Ponavljao je kako je grof Karoly bio pristojni, umjereni socijal-demokrata kojeg su bile spremne priznati svjetske velesile. Komunistima on nije bio dovoljno energičan. Srušili su ga i postavili na njegovo mjesto Belu Kuna. (Sjećanja, 37-38)
RUDOLF DOMANY I NJEGOV BRAT ROBERT.
Osim sudjelovanja u brojnim aktualnim manifestacijama, proslavama 1. svibnja, demonstracijama, sa sbotičevcima sam odlazila skoro svake nedjelje na izlete. Tu sam, među ostalima, upoznala i Rudolfa Domanyja. Njegov je brat Robert bio artiljerijski oficir u Španjolskoj republikanskoj armiji. (Sjećanja, 44)
NAŠ MARKO, SLIJEPI PUTNIK.
Te su se godine, još u proljeće [1939.], počeli vraćati u domovinu poneki naši španjolski dobrovoljci. Među prvima se kao “slijepi putnik” prokrijumčario u zemlju Marko Orešković. Posjetio nas je nekoliko puta, jer je bio dobar Šimin prijatelj još s robije, a sa mnom se volio onako po lički “zguđati”. (Bili smo idealisti, 146)
NA KRIVOJ ADRESI.
Kad sam završila tečaj Klare Herzog, dobila sam zaposlenje u kancelariji male tekstilne tvornice Karla Tietza u Vlaškoj ulici. Vlasnik je naime bio očev poslovni partner i prijatelj, dok je moja majka prijateljevala s njegovom ženom Vandom. U međuvremenu su na adresu Tietzove tvornice počela za mene stizati pisma Miljenka Cvitkovića iz Španjolske. Zbog tih mojih pisama jednog je dana gospodin Tietz pozvan na policiju. Vratio se vrlo uzrujan. Kao Poljak, stranac, panično se bojao bilo kakvog nesporazuma ili sukoba s vlastima. Odmah mi je otkazano. Takve kao što sam ja ne može i ne smije zapošljavati. (Sjećanja, 44-45)
S PREGORJELIM ŽARULJAMA.
Poslije toga su mi sbotičevci našli posao u Regeneraciji sijalica u Preradovićevoj ulici. Bila je to mala, pomalo smiješna tvornica. [...] Radilo se o tome da su ljudi donosili pregorjele žarulje. U pogonu bi se prerezalo staklo pregorjelih žarulja, namatala se nova molibden žica da bi se zatim staklo opet zavarilo i dobila obnovljena žarulja. Pisala sam potvrde i račune, vodila korespondenciju i knjigovodstvo. Ujedno sam bila i jedini radnički povjerenik. Plaća mi je bila 1000 dinara mjesečno. (Sjećanja, 45)
LJUBAV PO PROPISU.
Sa sbotičevcima sam odlazila i na ljetovanja, na primjer u Vrbovsko u Gorski kotar ili na Hvar u Vrbovsku. Još kad sam upoznala Roberta Domanyja, razgovarajući o njegovom bratu Robertu i mom prijatelju Miljenku, dozvolio je da pisma za mene dolaze na njegovu adresu. [...] U svibnju 1940. godine vjenčani smo u Židovskoj općini u Palmotićevoj ulici. Tada su bila moguća samo crkvena vjenčanja. [...] Predvečer sam odlazila pred Rudija da bismo zajedno otišli u prostorije SBOTIČ-a. Bio je vrlo angažiran sindikalni aktivist i funkcionar, a i ja sam imala “zaduženja”. Tih predratnih godina, odvijala se u Zagrebu vrlo živahna politička aktivnost. Jedna od najznačajnijih ličnosti Hrvatske tog vremena bio je Vladko Maček, vođa HSS-a, koji je na izborima 1935. i 1939. bio nosilac zemaljske liste udružene opozicije, unutar koje je nastupala i ljevičarska Stranka radnog naroda, premda je Maček bio izrazito desno orijentiran. (Sjećanja, 46-47)
BANOVINA KAO KUTIJICA I KAO RAZOČARANJE.
Tih sam se dana, čekajući Šimu pred redakcijom Hrvatskog dnevnika, slučajno srela sa svojim braniteljem iz prijašnjih procesa, dr. Tomicom Jančikovićem i prof. Ljudevitom Tomašićem, obojicom narodnih zastupnika HSS-a, inače pristaša njezina lijevog krila.
– Što kažete, Marija? – povikao je veselo, temperamentno Jančiković, pružajući mi izdaleka ruku.
– Pa, ovaj, vidjet ćemo, doktore – počela sam, ali me on prekinu:
– Ma, nemojte, molim vas, sad opet po svoju...
– Uredit ćemo Banovinu kao kutijicu – upao je Tomašić, shvativši o čem je riječ. – Bit će u njoj mjesta za sve. I za vas i za vaše. [...]
Šubašićeva nas je Banovina teško razočarala. Ne samo nas komuniste, nego i ostale napredne, demokratske ljude. Ono popuštanje prvih dana njezina osnutka bilo je kratkotrajno, tek toliko koliko je bilo potrebno da se novi, banski režim instalira i snađe. Čim se malo konsolidirao, počeo je uvoditi čvrstu ruku. Na nekim područjima jaču nego je vladala u drugim dijelovima Jugoslavije. (Bili smo idealisti, 145-147)
ŠILJENJE LJEVICE.
Još sam iz tog vremena zapamtila kako smo se od srca smijali kad je Krleža negdje napisao kako u našoj literaturi imamo tri ovna: Rad-ovana (Zogovića), Mil-ovana (Đilasa) i J-ovana (Popovića). Uostalom, sve te diskusije i uzbudljive napise pratili smo, većina sbotičevaca i mojih prijatelja, s pravim navijačkim strastima. Još u travnju 1940. godine unajmili smo garsonijeru na mansardi kuće u kojoj su na prvom katu stanovali Rudijevi roditelji s njegovom bakom, u Vrhovčevoj ulici 21, danas Draškovićevoj. Zatim je taj naš novi stan ubrzo postao partijska tehnika. Pavle Pap Šiljo donosio nam je najprije pisaće strojeve, a zatim i materijale za prve brošure šapirografiranog Vjesnika, za razne letke i brošure, za Proleter i slično. (Sjećanja, 47)
ŠILJENJE ŠIME.
[K]ako je potkraj 1939. godine banska vlast nasilno ugušila sve legalne partijske i pučkofrontaške listove, među kojima i Naše novine i Seljačku misao, CK KPH je odlučio da počne s izdavanjem novoga – ovaj put ilegalnog – lista, ne bi li koliko-toliko nadomjestio one zabranjene. Ta je zamisao ostvarena tek negdje polovicom 1940. kad se pojavio šapirografirani list pod nazivom Politički vjesnik, koji je kasnije promijenio ime u Vjesnik radnog naroda – oba preteče današnjeg Vjesnika.
U redakciju Vjesnika ušli su dr. Pavle Gregorić, dr. Mladen Iveković i Šime, kojega je o tome obavijestio sam Rade Končar. Premda se iskreno obradovao novoj dužnosti [...] Šime je u prvi mah bio protiv naziva Politički vjesnik, jer je pod njim i poznati HSS-ovski ekonomist (a inače i naš prijatelj) dr. Rudolf Bićanić izdavao svoj opozicioni list, pa se činilo nepriličnim poslužiti se tim imenom.
– Ne bi bilo fer prema Bićaniću – govorio je Šime [...] Rade se glasno nasmijao, odmahnuo rukom i rekao da baš zato i treba naš novi list nositi to ime, jer će izazvati zbrku kod policije.
Ja sam urednicima često služila kao kurir, bilo za održavanje njihovih međusobnih veza, bilo da im prenosim materijale, bilo da čuvam stražu dok su održavali redakcijske sastanke. (Bili smo idealisti, 160)
GLAVA U TORBI.
S Lenkom Maestro, koja je došla s robije iz Požarevca, prepisivale smo matrice. Odnosio ih je ponekad Šiljo, a nekad drugi mladići. Dolazio je na primjer mladi Slovenac Maks Durjava. Hvalio se da ima torbu s dvostrukim dnom za ilegalni materijal. U proljeće 1941. godine, ubrzo nakon formiranja NDH i dolaska Pavelića, ugledali smo na ulici na zidu plakat o osuđenima na smrt po prijekom sudu i strijeljanima. Među njima bio je i Maks (Sjećanja, 47-48)
A BOMBA U KOLICIMA.
Dogovorili smo se da ja povezem sa sobom i djecu u dubokim kolicima, u kojima ćemo, na povratku, prevesti oružje. [...] Šime je iskopao oružje, složio ga na dno kolica, prekrio pokrivačem i na nj smjestio našeg sinčića Nikolu, koji je tada imao godinu i pol dana. Verica, koja je tih dana navršavala tri godine, morala je ići pješice, što je ona, onako živahna, rado prihvatila. [...] Vraćali smo se natrag polagano, ležerno, šaleći se, kao što je već običaj kod mladih ljudi, pogotovo kad time nešto prikrivaju. No kad smo došli do mitnice, osjetila sam kako mi srce ubrzano tuče, što je i razumljivo: na hrpi eksploziva i bombi vozila sam jedno dijete, a drugo je tapkalo uza me [...] (Bili smo idealisti, 203)
Pripremio Stefan Treskanica.