Žene kao objekti i subjekti pornografije

Da bismo pristupili pornografiji, nužno je obračunati se s najtemeljnijim pitanjem koje bilo tko može postaviti o bilo čemu: Što je to?

Predlažem vrijednosno-neutralnu definiciju: Pornografija je izravno umjetničko prikazivanje muškaraca i/ili žena kao seksualnih bića. Podijelimo ovu definiciju na dva dijela, prvo – “Pornografija je izravno umjetničko prikazivanje…”. Riječ “izravno” isključuje takva siva područja kao što su ljubavni romani za žene. Riječ “umjetničko” razlikuje pornografiju od psiholoških ili političkih analiza seksa, koje mogu biti slikovite. Pojam “prikazivanje” uključuje široki raspon izražavanja, od slikarstva do literature i videa, dok isključuje seksualni čin u živo.

Drugi dio ove definicije kaže da pornografija prikazuje “muškarce i/ili žene kao seksualna bića”. To znači da je pornografija žanr u umjetnosti ili literaturi koji se bavi seksualnom prirodom ljudskih bića, kao što je krimić žanr koji se bavi zločinačkom prirodom čovjeka. To ne znači da pornografija ne može predstaviti ljude kao potpuna, cjelovita ljudska bića, ili da ne može imati sekundarne teme koje se ne bave seksom. Ali da bi umjetničko djelo bilo pornografija mora izravno isticati seksualnost, a ne je samo uključivati kao sekundarnu sastavnicu.

Moja definicija ima malo sličnosti s definicijom radikalnog feminizma, koja je postala – obično u ublaženom obliku – najpopularnijim pristupom pornografiji unutar feminističkog pokreta.

Žene kao seksualni objekti

Politički korektna definicija potječe velikim dijelom iz Anti-pornografske odluke iz Minneapolisa, iz 1983., koju su sastavile Catharine MacKinnon i Andrea Dworkin. Nakon što nije uspio ukloniti trgovine za “odrasle”, grad Minneapolis okrenuo se ovim radikalnim feministkinjama za pomoć. Zato što je definicija koja je iz toga proizašla promijenila definiciju pornografije, citiram je u cijelosti:

“Pornografija. Pornografija je oblik diskriminacije na osnovi spola. Pornografija je izravno seksualno podređivanje žena, slikovito prikazano, bilo slikama ili riječima, koje uključuje jedno ili više od sljedećeg:

(I.) žene su predstavljene kao dehumanizirani seksualni objekti, stvari ili roba; ili

(II.) žene su predstavljene kao seksualni objekti koji uživaju u bolu ili poniženju; ili

(III.) žene su predstavljene kao seksualni objekti koji doživljavaju seksualno zadovoljstvo ako su silovane; ili

(IV.) žene su predstavljene kao seksualni objekti koji su svezani, ili raskomadani, ili unakaženi, ili isprebijani, ili fizički povrijeđeni; ili

(V.) žene su predstavljene u položajima seksualne pokornosti; (ili seksualnog ropstva, uključujući zahtijevanje penetracije) ili

(VI.) dijelovi ženskog tijela – uključujući, ali ne ograničeni na vagine, grudi i stražnjice – izloženi su tako kao da su žene reducirane na te dijelove; ili

(VII.) žene su predstavljene kao po prirodi kurve; ili

(VIII.) žene su predstavljene tako da u njih penetriraju predmeti ili životinje; ili

(IX.) žene su predstavljene u scenarijima degradacije, povrede, ponižavanja, torture, pokazane su kao nemoralne i manje vrijedne, kako krvare, izudarane, ili povrijeđene u kontekstu koji ta stanja čini seksualnima.

To nije definicija – to je zaključak, i to zaključak s kojim se ne slažem. Ono za što se zalažem je sloboda govora, pravo žena na izbor, i prihvaćanje seksualnih ugovora žena.

Ali, prvo, malo povijesti.

“Demokratizacija” pornografije

U šezdesetima, pornografija je cvjetala kao jedna iz kolekcije novih sloboda koje su postale opće poznate kao seksualno oslobađanje. Seks je bio oslobođen novom političkom svjesnošću. U spontanom pokretu protesta protiv Vijetnamskog rata, cijela generacija ispitivala je pravila i vrijednosti svijeta vlastitih roditelja. Mladi su ljudi postali hipiji, isprobavali su alternativne stilove života i željeli da sve ima “značenje”. Činilo se da droge otvaraju vrata svijesti; seks je izgubio svoju auru krivnje i dužnosti; vlada je izgubila svoj automatski autoritet.

Godine 1966. osnovana je Nacionalna organizacija žena (National Organization of Women – NOW) s u osnovi liberalnim političkim stavom, i ona je izravno branila pravo na pornografiju i prostituciju. Sljedeće godine utemeljena je prva radikalna feministička grupa, The New York Radical Women.

U međuvremenu, pornografija je također doživjela preobrazbu, osobito u njezinu pravnom statusu. 1966. – vjerojatno kao odraz sve veće tolerancije u društvu – Vrhovni je sud omekšao standard onoga što se smatralo pornografijom, isključujući iz pornografije sve što je imalo neku “iskupljujuću društvenu vrijednost”.

Budući da je teško pretpostaviti da postoji ijedna stvar “bez neke iskupljujuće društvene vrijednosti”, to je otvorilo rupu u zakonu koju su pornografi brzo iskoristili. Kasne šezdesete svjedočile su procvatu filmova i knjiga za odrasle. Mnogi od njih uključivali su pridodanu društvenu poruku ili raspravu o higijeni, kako bi se izbjeglo sudsko gonjenje. Jedan od rezultata mogao bi se opisati kao “demokratizacija” pornografije. Uskoro, časopisi poput Playboya postali su dostupni u trgovinama diljem cijele Amerike. Kako je pornografija cvjetala, postala je dijelom izmijenjenog pogleda na seksualnost koji je također dopuštao otvorenu raspravu o lezbijstvu i “feminističkim” pitanjima, poput silovanja.

Godine 1973. feminizam je izborio značajnu pobjedu kada je odluka Vrhovnog suda u slučaju Roe v. Wade osigurala legalan pristup pobačaju. Godinama su mainstream feministkinje bile usmjerene na borbu za pobačaj. Sada, kad je taj cilj bio ostvaren, usmjerile su se na pokušaj da prođe savezni Amandman o jednakim pravima. Duga iscrpljujuća kampanja doživjela je propast i definitivno je završena 1984.

Žene su se osjećale obeshrabreno, umorno, i izdano, od muškaraca i od sustava. To je točka kad su počeli prevladavati glasovi radikalnih feministkinja – glasovi koji su smatrali da su muškarci i žene odvojene, suprotstavljene klase, glasovi koji nisu željeli reformirati, nego rekonstruirati društvo.

Pornografija je postala glavnom metom njihova bijesa.

Pornografija je bila i još je napadana na mnogim područjima, ali najznačajnija optužba tvrdi da je pornografija nasilje nad ženama. To se nasilje događa na nekoliko načina, i ono uključuje, ali nije ograničeno na sljedeće:

1. žene su fizički prisiljene na pornografiju;

2. žene uključene u stvaranje pornografije patrijarhat je toliko psihički uništio da su one nesposobne dati dovoljno obaviješten ili “pravi” pristanak;

3. kapitalizam tjera žene na pornografiju tako što im uskraćuje druge, isplativije opcije;

4. pornografija vodi do nasilja nad ženama na ulici.

Stoje li te optužbe?

Tvrdnja #1: Žene su prisiljene na pornografiju

Moje empirijsko istraživanje činjenica o ovoj industriji, koje je opsežno, upućuje na suprotno.

Ali ako se dokaže da je točna tvrdnja o “prisiljenosti na pornografiju”, tada se onima koji koriste silu ili prijetnje da bi prisilili žene na pornografiju treba suditi zajedno s onima kojima se sudi za otmicu, napad i/li silovanje. Ukratko, oni koji upotrebljavaju silu ne bave se pornografijom (riječi i slike) – oni čine zločin.

Tvrdnja #2: Žene ne mogu dati “pravi” pristanak

Ta tvrdnja kaže da su žene u pornografiji, koje na to nisu bile fizički prisiljene, toliko traumatizirane patrijarhatom da više ne mogu dati pravi pristanak. A izostanak pravog pristanka je ekvivalent prisile.

Smatra se da su žene u ovoj industriji žrtve nasilja zato što su im mozgovi toliko isprani u bjelačkoj muškoj kulturi da ne mogu dati pristanak. Da su de facto prisiljene.

Razmislite koliko je to arogantan stav.

Iako izgleda da su žene u pornografiji svojevoljno, anti-porno feministkinje proziru tu šaradu. One znaju da psihički zdrava žena ne bi pristala na poniženje pornografije. Ako se čini da pristanak postoji, to je samo zbog toga što su žene tako emocionalno skrhane da su se zaljubile u vlastitu opresiju. Ako žena dakle uživa izvoditi seksualni čin pred kamerom, to nije zbog toga što je ona jedinstveno ljudsko biće koje razmišlja i djeluje s neke drukčije osnove ili je drukčijeg tipa osobnosti. To nije zato što drukčije definira ono što je degradirajuće ili ponižavajuće. Ne, to je zbog toga što je narušena psihičkog zdravlja i nije više odgovorna za svoje postupke.

To je više od napada na pravo poziranja za pornografiju. To je negiranje prava žene da izabere bilo što što se smatra ponižavajućim prema nekim vladajućim standardima. Ali radikalne feministkinje idu korak dalje: One niječu da žene koje se bave pornografijom imaju mogućnost izbora, budući da im je mozak previše ispran da bi mogle doći do “ispravnog” zaključka.

U kakvoj je to vezi s pravom žene na ugovor – utvrđeni način na koji naše društvo stvara ekonomske odnose? Razmotrimo ponovo Odluku iz Minneapolisa. U tom dokumentu, sljedeći čimbenici nisu ukazivali na postojanje ugovora između proizvođača pornografije i glumice:

(cc) da je osoba punoljetna; ili …

(hh) da osoba zaista pristala na upotrebu njezina nastupa kao pornografije; ili

(ii) da je osoba znala namjenu onoga što radi …; ili

(jj) da osoba nije pokazala otpor ili da je izgledala da aktivno surađuje…; ili

(kk) da je osoba potpisala ugovor, ili je dala izjave koje potvrđuju dobrovoljnu suradnju; ili

(ll) da nikakva fizička sila, prijetnje, ili oružje nisu bili upotrebljeni u stvaranju pornografije; ili

(mm) da je osobi plaćeno ili na neki drugi način kompenzirano.

Čak i ako je žena u pornografiji potpisala ugovor s punim znanjem i ako je bila potpuno plaćena, ona kasnije može podići tužbu na osnovi prisile. Opet, kakve pravne implikacije ovo ima na pravo žene na ugovor?

Stoljećima, žene su se borile protiv golemih zapreka da se njihovi ugovori shvate ozbiljno. Uz velike osobne žrtve, one su ustale i tražile pravo da posjeduju zemlju, da kontroliraju vlastite prihode, da zadrže brigu nad svojom djecom… drugim riječima, da postanu pravno odgovorne za sebe i svoju imovinu. Pristanak žene nikada ne smije biti reduciran na legalističku trivijalnost.

I danas se još kaže da pritisci kulture “prisiljavaju” žene na pornografiju.

Razmotrimo jednu činjenicu: svatko je formiran svojom kulturom. I, naravno, postoji vrijeme kada pritisci kulture navode ljude da učine loš izbor. Ali reći da svaka žena koja pozira naga čini to samo zato što je indoktrinirana patrijarhatom, znači eliminirati mogućnost da bilo tko ikad izabere bilo što.

Drugim riječima, obezvrijediti neki izbor zato što je pod utjecajem kulture vodi do obezvrjeđivanja svih izbora. Zašto? Zato što svi izbori sadrže utjecaje kulture. Svaka odluka je donesena uz pritiske kulture. Obezvrijediti izbor žene – i njezine ugovore – zbog toga što je odrasla u nezdravoj okolini, znači negirati jedinu zaštitu koju ona ima protiv te okoline: to jest, pravo odlučivanja kako da promijeni stvari na bolje.

Tvrdnja #3: Kapitalizam prisiljava žene na pornografiju

Prema ovom stavu, kapitalizam je sustav “ekonomske prisile” koji prisiljava žene na pornografiju kako bi zaradile za život. To je zapravo nastavak prethodne točke.

Protupornografski argument ovdje glasi ovako: Zato što su žene u našem društvu plaćene manje od muškaraca i imaju manje mogućnosti, prisiljene su na odvratne profesije da bi si mogle priuštiti pristojan život. Žene se bave pornografijom zato što trebaju novac.

Kad radikalne feministkinje negiraju vrijednost ugovora u porno-biznisu, one ne napadaju pornografiju – one negiraju vrijednost svakog ugovora. Većina ljudi sklapa ugovore o radu – to jest, imaju posao – zato što trebaju novac. Ali, za radikalne feministkinje, tu je riječ o ekonomskoj prisili. Ako one odbijaju porno-ugovore na osnovi toga što žene trebaju novac i zato što na njih utječe njihova kulture, onda su one također logički primorane odbiti mnoge, ako ne i sve druge ugovore o radu.

Tvrdnja #4: Pornografija vodi do nasilja nad ženama

Radikalne feministkinje tvrde da postoji uzročno-posljedična veza između muškaraca koji gledaju pornografiju i muškaraca koji napadaju, osobito onih koji siluju žene.

Ali istraživanja i stručnjaci ne slažu se da postoji bilo kakva veza između pornografije i nasilja. Ili, u širem smislu, između slike i ponašanja. Neka istraživanja, kao što je jedno koje je priredila feministkinja Thelma McCormick, o Nasilju nad ženama (1983.), za Metropolitan Toronto Task Force, ne nalaze uzorak koji ukazuje na vezu između pornografije i seksualnih zločina. Nevjerojatno, Task Force su obustavili istraživanje i predali projekt muškarcu, koji je dobio “ispravne” rezultate. Njegovo istraživanje je objavljeno.

Čak i ako velikodušno prihvatimo pretpostavku da postoji uzajamna ovisnost između pornografije i nasilja, što bi nam takva ovisnost govorila? Ona sigurno ne bi ukazivala na uzročno-posljedičnu vezu. Pogrešno je pretpostaviti da, ako je A u vezi s B, onda A uzrokuje B. Takva ovisnost ne može ukazivati ni na što više nego na to da su i A i B uzrokovani trećim faktorom – C. Na primjer, postoji visoka ovisnost između broja liječnika u gradu i broja alkoholičara. Jedno ne uzrokuje drugo; obje statistike proporcionalne su veličini gradske populacije.

Oni istraživači koji povlače vezu između pornografije i nasilja skloni su držati se jednog od dvaju kontradiktornih stavova o tome što ta veza može značiti. Prvi je stav da je pornografija oblik katarze. To znači, što više pornografije vidimo, manja je mogućnost da ćemo izražavati naše seksualne nagone. Drugi je stav da pornografija navodi na oponašanje. To znači, što više pornografije vidimo, veća je mogućnost da ćemo oponašati ponašanje koje ona prikazuje.

Prednost dajem prvoj teoriji.

Argumenti za pornografiju

Maknimo se od argumenata protiv, koji su argumenti za pornografiju?

Smatram da pornografija koristi ženama, i osobno i politički. Prednosti su mnoge, ali, u interesu prostora, mogu navesti samo dvije u svakoj kategoriji.

1. Pornografija daje panoramski pregled seksualnih mogućnosti; omogućava ženama da “sigurno” iskuse seksualne alternative.

Pornografija pruža ženama instinktivan osjećaj o širokoj raznolikosti seksualnih mogućnosti a da se pritom ne moraju upuštati u zbiljski svijet da bi eksperimentirale. Jedan od najboljih aspekata pornografije je taj što ona pruža ženama sigurnu okolinu u kojoj mogu zadovoljiti zdravu seksualnu znatiželju. Svijet je opasno mjesto. Stjecanje iskustva u zbiljskome svijetu – kroz susrete, posjete baru i sl. – obično uključuje dovođenje sebe u ranjiv položaj.

Nasuprot tome, pornografija može biti izvor samotnog prosvjećenja. To izobilje posluženo je u privatnosti ženine vlastite spavaonice, na televizoru koji se može ugasiti kad joj je dosta. Ne mora se braniti od stalnih ponuda ili “pristati” samo zato da je ne bi povrijedio muškarac koji ne želi prihvatiti odbijanje.

Pornografija je i siguran seks, siguran način eksperimentiranja. Nema bolesti. Nema nasilja. Nema trudnoće. Nema nevjere. Nema nikoga kome se morate ispričavati sljedećeg jutra. Pornografija je jedan od najlakših načina na koji žena može iskusiti zadovoljstvo i otkriti vlastitu seksualnost, uključujući i one postupke koje ne voli.

2. Pornografija otvara prozore, tako da svaka žena može interpretirati seks na svoj način.

Sjećam se lezbijke koja je objašnjavala kako je odrastala u agoniji zbog svog seksualnog identiteta, zato što se osjećala poput nakaze, pogreške prirode. Tek kad je slučajno naišla na lezbijsku pornografiju shvatila je da mnoge druge žene dijele njezine sklonosti. Tek je tada smogla hrabrosti priznati tko je i upustiti se u vezu s drugom ženom.

Pornografija politički koristi ženama

1. Povijesno, pornografija i feminizam bili su suputnici i prirodni saveznici.

Tijekom većeg dijela njihove povijesti, borba za ženska prava i pornografija imali su zajednički povod. Obje su se pojavile i širile tijekom istih razdoblja seksualne slobode; obje su napadale iste političke snage, obično konzervativne. Zakoni usmjereni protiv pornografije ili opscenosti uvijek su bili upotrebljavani za sprječavanje ženskih prava, poput pristupa informacijama i kontrole rađanja. Iako nije moguće povući uzročno-posljedičnu vezu između pojave pornografije i feminizma, čini se da obje iziskuju jednake društvene uvjete – to jest, seksualne slobode.

Također su obje imale koristi od slobode govora, koja je saveznik onih koje traže promjenu, i neprijatelj onih koji žele zadržati kontrolu. Pornografija nije ni više ni manje nego sloboda govora primijenjena na područje seksualnosti. To je sloboda da se usprotivi seksualnom statusu quo. Seksualna hereza treba imati jednaku zakonsku zaštitu poput političke hereze.

Ta zaštita osobito je značajna za žene, čija je seksualnost stoljećima bila kontrolirana cenzurom.

2. Ozakonjenje pornografije zaštitilo bi seksualne radnice, koje je naše društvo stigmatiziralo.

Zakon ne može ukinuti pornografiju, ali može kontrolirati industrijsko podzemlje, gdje su radni uvjeti žena bijedni i opasni. Žene koje su se bavile pornografijom u pedesetima, kad je bila ilegalna, pričaju stravične priče o zlostavljanjima od poslodavaca i o policijskim prepadima, kad su bile prisiljene ležati gole, lica okrenutog prema podu, s pištoljem uperenim u glavu. Zbog takvih prepada žene koje su se bavile pornografijom odbijale su ići na policiju kad bi se dogodila druga zlostavljanja.

Zbog polu-legalnog statusa pornografije, ugovori porno-glumica – kada postoje – ako dođu do suda obično su tretirani nepravedno i obično su odbijani kao “neozbiljni”. Žene trebaju zaštitu koju im može pružiti pravni sustav ukoliko njihove ugovore počne uzimati ozbiljno, a do toga će doći tek kad ti ugovori budu prepoznati na istoj razini poput svih drugih ugovora o radu.

“Žensko tijelo, žensko pravo”

Postoji li vrsta pornografije koja treba biti zabranjena?

Na političko-pravnoj razini, odgovor je “ne”. Pornografiju čine riječi i slike nad kojima zakon ne treba imati ovlasti. Štoviše, nije posao zakona govoriti ženama što da rade s vlastitim tijelima tijekom stvaranja i konzumiranja pornografije. “To je žensko tijelo, to je žensko pravo.”

Na osobnoj razini, svaka žena treba sama otkriti što joj je neprihvatljivo. Svaka žena treba biti vlastiti cenzor, vlastiti prosuditelj onoga što je dolično ili ponižavajuće.

Parola “Žensko tijelo, žensko pravo” nosi i odgovornosti.

Prevela Rosana Ratkovčić.

Pod naslovom “Pornography” objavljeno u knjizi Russ Kick, ed., Everything You Know Is Wrong, The Disinformation Company, 2002.