Žene, nasilje i mentalno zdravlje

Donna E. Stewart istraživanja temelji na međunarodnom stajalištu o mentalnom zdravlju žena, o čemu je dogovorena izjava prezentirana 1995. u Ujedinjenim narodima. UN je te godine u Pekingu objavio stajalište za akciju koje govori o pravu žene na najveće standarde fizičkog i mentalnog zdravlja. Milenijska deklaracija prihvaćena je u rujnu 2000., a uživanje u prihvaćenim pravima je vitalno za život i dobar osjećaj žene. Mentalno zdravlje žena mora biti stvoreno unutar konteksta života žene same i ne može biti prihvaćeno bez ujednačenosti s temeljnim ljudskim pravima: autonomijom osobe, edukacijom, sigurnošću, ekonomskom sigurnošću, napretkom i legalnim pravima, zaposlenjem, fizičkim zdravljem uključujući seksualna i reproduktivna prava, dostupnost zdravstvenoj brizi i odgovarajućoj hrani, vodi i skloništu. Mentalna prava žena odnose se na eliminaciju nasilja i diskriminacije temeljene na spolu, godinama, plaći, rasi, etničkoj pozadini, seksualnoj orijentaciji ili religijskom uvjerenju. Sve dok oba spola imaju dobrobit od navedenih činilaca, i prosječna stopa mentalnih bolesti je slična kod žena i muškaraca. Žene imaju jedinstvenu ulogu u reprodukciji, obitelji i društvu, a njihov često niži društveni i materijalni status ima poseban utjecaj na njihovo mentalno zdravlje.

Donna E. Stewart prezentirala je preporuke koje je multidisciplinarni tim razvio sa zadaćom osnaživanja žene. Preporuke su temelj međunarodnog stajališta o mentalnom zdravlju žena, a prihvatile su ih brojne profesionalne zdravstvene organizacije uključujući i svjetsku psihijatrijsku asocijaciju, državne i nedržavne organizacije, UN, Svjetsku zdravstvenu organizaciju (u dijelu zaduženom za provođenje brige nad onima kojima je potrebna), te druge osobe važne za programe koji omogućavaju da mentalno zdravlje žena postane prioritet politike i razvojnih programa.

Međunarodni aspekt nasilja

U izlaganju naslovljenom Međunarodni aspekt nasilja prema ženama i njihov utjecaj na mentalno zdravlje autorica je prezentirala spoznaje istoimenog skupa koji je pokazao da svaka zemlja ima problem s nasiljem. Ono se događa kod kuće, na ulici, u društvu, te posebno u oružanim sukobima. Dok je nasilje problem i za žene i za muškarce, počinitelji nasilja nad ženama najčešće su – čini se – članovi obitelji, dok su nad muškarcima to počinitelji iz kriminalnog ili oružanog miljea. Te razlike i činjenica da su muškarci u pravilu jači, dovode do različitog utjecaja nasilja na mentalno zdravlje žena i muškaraca. Skup je raspravljao o nasilju prema ženama u različitim dijelovima svijeta (Sjevernoj Americi, arapskim odnosno islamskim zemljama, Pakistanu/Indiji…) i u različitim situacijama (mentalnim bolnicama, bračnim odnosima, trgovini ženama…).

Sjevernoamerički aspekt

Sjevernoamerički aspekt prema nasilju nad ženama i utjecaj na mentalno zdravlje ističe trgovanje ženama (trafficing) kao međunarodni socijalni, etički i zdravstveni izazov. Povelja UN zalaže se za prevenciju, zaustavljanje i kažnjavanje izrabljivanja osoba u slučajevima poznatim pod nazivom trafficing, a predstavlja regrutaciju osoba sa svrhom potlačivanja ili dugih načina eksploatiranja uključujući i seksualno izrabljivanje, prisilni rad ili servis, ponašanje slično ropstvu, odstranjivanje organa... Pretpostavlja se da je upravo to način na koji se godišnje iskorištava oko 1,000.000 ljudi na svijetu, od toga 15.000 u SAD-u. Većina, tj. 80 posto od toga broja, su žene koje se iskorištavaju za seksualno izrabljivanje. Djevojke odnosno žene žrtve trafficinga regrutiraju se iz siromašnih zemalja, pokušavajući pobjeći od bijede, ali često i na način da su ih obitelji prodale agentima koji su mahom povezani s organiziranim kriminalom. Neke žene ili njihove obitelji znaju za konačno zaposlenje žrtve kao seksualnog radnika, dok se druge regrutiraju kao pazikuće, domaćice, zabavljačice… Nakon dolaska u zemlju te vrste zapošljavanja, agenti konfisciraju njihove putovnice dok ne vrate novac za koji posrednici smatraju da su uložili u putovanje. Rade u nemogućim uvjetima i vrlo često imaju teške fizičke i psihijatrijske zdravstvene probleme.

Prezentacijom se osim informiranja željelo djelovati na sprječavanje prevalencije ljudskog izrabljivanja navođenjem načina, zdravstvenih rizika i sugestijama politici prevencije, prekida i poboljšanja stanja. Posebno apelirajući na činjenicu da je edukacija žena ljudsko pravo, Donna Stewart pokazala je na statistici svjetskih razmjera te afričkih zemalja koliko je to kao i mnoga druga prava samo parola koja u praksi znači, primjerice, da od 1.200,000.000 siromašnih na svijetu žene participiraju 70 posto. Isti je postotak prisutan i u dostupnosti obrazovanju žena u Africi u odnosu na muškarce. Među nepismenima u svijetu 900,000.000 žena više nego muškaraca je nepismeno. Između 100 i 140,000.000 žena u Africi i Aziji je kastrirano (ekscizija klitorisa). One mogu samo rađati djecu, ali i to prema statistici koja poručuje da u, primjerice, Norveškoj ili Japanu umire do četvero novorođenčadi na 1000, dok je taj broj u podsaharskoj Africi 92 i više umrlih na 1000 rođenih.

Ono s čime se žene susreću na tim prostorima ponajprije je u nedostupnosti hrane i rada, nakon čega bi bilo moguće govoriti o edukaciji, političkoj afirmaciji i drugim pravima.

Posebni zahtjevi za ženu liječnika

Prezentacija Donne E. Stewart naslovljena Posebni zahtjevi za ženu liječnika izazvala je zanimanje kolega što se dalo vidjeti i kroz komentare nakon prezentacije.

Procjena ženskog razuma u odnosu na muškarce liječnike bitno je promijenjena, pa se posljednjih dvadeset godina žene liječnice cijene više nego u prethodnom razdoblju. Mnogi sjevernoamerički fakulteti izvještavaju o istim sustavima kod muškaraca i žena liječnika, te o porastu broja liječnica. Istočnoeuropske zemlje već dugo imaju dominaciju žena među liječnicima. Postoje li posebni izazovi za ženu liječnika?

Studije ponovljene u nekoliko zemalja izvještavaju o visokoj stopi depresije i suicida kod žena liječnika u usporedbi sa ženama iz normalne populacije, ali ne uvijek u komparaciji s muškarcima liječnicima. Uzimanje droga i neujednačeno ponašanje problemi su koji se vide kod liječnika oba spola, ali su češći kod liječnika muškaraca.

Psihotične bolesti, posebice bipolarni poremećaj, čini se da imaju nižu ili istu stopu među liječnicima. Najčešće spominjana dijagnoza kod liječnica je anksioznost/depresija, i to se uglavnom odnosi na probleme iz kontakata s drugima, na rad koji diskriminira ili na loše odnose kod kuće. Negacija bolesti liječnica i njezinih kolega te samoliječenje, veliki su izazovi za optimalno liječenje i oporavak.