Darija Žilić  

Žene obnavljaju sjećanja

Centar za žene žrtve rata nastao je kao politička akcija otpora ratu i nacionalizmu. Bio je prva veća autonomna ženska organizacija koja je na feminističkim načelima pružala podršku ženama izbjeglicama tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Kako ističe Vesna Kesić, jedna od urednica zbornika, feministice se suprotstavljaju ratovima iz istih razloga kao i pacifisti i pacifistkinje – zato što su ratovi nehumani, iracionalni i nikad ne donose dobra politička rješenja. No također je važno ono što ističe – da žene nisu “prirodno” miroljubive (to nas vraća nepotrebnom esencijalizmu). Osnovni cilj Centra bio je da treba pomagati i podržavati sve žene bez obzira na njihovu nacionalnost i vjeru. Važno je napomenuti da su ženske skupine inicirale prve mirovne razmjene i razgovore. No u ovom će tekstu biti težište na intenciji urednica da vrednuju i vrate u kolektivno sjećanje upravo tu specifičnu povijest otpora. Tako je uostalom i nastao projekt Rodna dimenzija sukoba i pomirenja; Žene obnavljaju sjećanja, projekt unutar kojeg se istražuju sjećanja koja uključuju suradnju i solidarnost, ali i razlike i nesporazume. Sjećanje nije vlasništvo pojedinaca. Francuski sociolog i filozof Maurice Halbwachs napominje kako naša sposobnost da prizovemo sjećanje proizlazi iz pripadnosti društvenoj skupini i povezana je sa sjećanjima drugih ljudi. Urednice zbornika žele se baviti upravo tim aspektom sjećanja, odnosno iniciranjem propitivanja osobnih, ali i skupnih uspomena. Kroz sjećanje se zapravo i ponovo konstruiramo, samodefiniramo, a pamćenje nastaje tek kada je prošlost artikulirana.

Odgovori na upitnik

Vrlo je zanimljivo čitati zapisnik s posljednjeg sastanka projektnog tima CŽŽR-a u starom sastavu, koji je održan 26. prosinca 1993. Na dnevnom redu bila je tema- dogovor o izlasku sunca i mjeseca. Ovaj je iskaz zapisan u trenutku kada je humor pobijedio očaj, u vrijeme jedne organizacijsko-strukturalne krize Centra. To je ujedno odličan primjer koji najbolje ocrtava želju za neprikazivanjem sjećanja kao herojskog, idealističkog, nego i kao vremena kriza, rasapa, periodičnih izmjena dobre suradnje i nesporazuma. A sve to tvori jedinstvenu povijesnu matricu.

Kako je zamišljen ovaj projekt? Žene koje su pridonijele radu Centra dobile su upitnik u kojem su bila pitanja o njihovim sjećanjima na rad u Centru kao, na primjer, kakve su poslove obavljale, kako se danas sjećaju razdoblja provedenog u Centru, koliko su im koristila iskustva rada u Centru, jesu li bile članice nekih drugih aktivističkih skupina, i slično. Aktivistice uglavnom ističu kako je Centar za njih bio mjest? stjecanja novih znanja i vještina, mjesto feminističke političke akcije, mjesto koje je mnogima ponudilo mogućnost profesionalnog usavršavanja. No žene nisu skrivale svoje strahove, nezadovoljstva, pa pišu i o problemu koji je čest u aktivističkom životu – riječ je o izgaranju, neznanju kako rasporediti vlastitu energiju, zatim o sukobu nove i stare garde, o sukobima oko uloga u organizaciji. To se naziva tamnim stranama ženskog organiziranja. Upravo otvorenim izlaganjem tih praksi, one žele pronaći motivaciju za dalji rad, naučiti nove mehanizme razrješavanja konflikata, reflektirati procese koje nisu stigle dok su bile “u pogonu”. Tako Maja Dubljević ističe: Pretpostavljam da ću retrospektivno previdjeti neke od bitnih momenata, a nisam bila dovoljno mudra da u tijeku zapisujem svoja razmišljanja, strahove, htijenja.

Aktivistice (neke prvi put), nakon dugo vremena, zastale su da bi valorizirale svoj rad, svoje djelovanje. Na ovom mjestu možda bi trebalo podsjetiti na istraživanje Centra za ženske studije o aktivistkinjama u civilnim inicijativama. Tada su upitnik dobile žene koje pripadaju različitim skupinama, a njihovi iskazi bili su strukturirani oko nekoliko temeljnih paradigmi – identiteti, samopromjene, moć, ženska politika, vrijednosti, a paralelno je supostavljen teorijski dio. Zanimljivo je da se u oba istr?živanja može uočiti kako su se aktivistice prvi put suočile s autoreferencijom i kako neke priznaju da im je nedostatak teorijskog znanja otežavao razumijevanje mehanizama moći. Aktivistice, odnosno one koje su odgovarale na upitnik, uglavnom se nisu libile govoriti o nedostacima ženskog organiziranja, premda uglavnom ističu da su ženske zajednice za njih bila emocionalna utočišta.

“Naša” sjećanja

Jedan od važnijih tekstova u zborniku je onaj Aide Bagić. Ona s pravom naglašava razliku između sjećanja i iskaza o sjećanju. Njezin tekst je zanimljiv kolaž sastavljen od prisjećanja. Pritom naglašava naša sjećanja jer težište nije na glasu koji uvodi u pojedinačna sjećanja, ni na prvom licu jednine, ili pak na neutralnom glasu promatračice i sakupljačice tuđih sjećanja, nego na onom mi svih žena koje su odgovorile na upitnik.

Treba istaknuti kako su sjećanja smještena u materijalne prostore skupine. Antropologinja Tea Škokić 1996. je provela istraživanje o utjecaju rata na ženske identitete. Ona ističe kako su osobna pripovijedanja žena, koncepcije i imaginacije sebe i drugih. No bitno je i to, naglašava, da je razgovor o svakodnevnici ujedno mjesto podložno ideologiji centara moći pa je zato prostor koji su ona i sugovornice gradile bilo nužno ispuniti i subjektivnim istinama koje obe?avaju pravo na drukčije sjećanje o sebi i pravo na osobno djelovanje. Također naglašava da pripovijedanje o sretnoj prošlosti ima terapeutski učinak.

Renata Jambrešić Kirin, autorica brojnih tekstova o suodnosu roda i rata, naglašava da se muška i ženska iskustva u svjedočenju razlikuju; dok se muškarci u svojim iskazima često imenuju kao ratnici i zadovoljni su promjenama u političkom smislu, ženski je diskurs nostalgičan, prisjeća se prošlih vremena i tuguje za njim. No treba istaknuti da nije riječ o restauracijskoj nostalgiji, nego o refleksivnoj, onoj koja se oslanja na osobnu memoriju (ovo razlikovanje nostalgija preuzimam od Svetlane Boym).

Zanimljivo je napomenuti kako su žene u ovom istraživanju rado priložile fotografije koje su skupljale i čuvale proteklih godina. Renata Jambrešić Kirin ističe nespornu ulogu fotografije kao poticaja za pripovijedanje o životu, a to spominju svi priručnici o biografskoj metodi prikupljanja osobnih usmenih životopisa. Naime, fotografija nije samo “statična” pohraniteljica osobnog pamćenja nego i artefakt koji pokreće preopisivanje prošle stvarnosti izazivajući pritom samosvojni niz asocijacija. Renata Jambrešić također uočava da je egzil dodirna točka dvaju fenomena u kulturi devedesetih – ženskog autobiografskog diskursa o ratu i tzv. literature svjedočenja, dokumentarno-dnevničke proze koju su pisali prognanici.

Pričanje o životu

I kod renomiranih autorica i kod anonimnih stradalnika očita je potreba za problematizacijom odnosa pojedinac-zajednica, življeno iskustvo-tekstualizacija. Upravo u toj problematizaciji važno je pričanje o životu. Naime, povijesna znanost (posebno kod nas) još gubi iz vida iskustva tzv. običnih ljudi, osobito žena; specifično ženska iskustva, kao što su majčinstvo, seksualnost itd., otpisana su kao izvanpovijesna, kao vječno vraćanje jednakog (o tome je još osamdesetih pisala Lydia Sklevicky). A samo iskustvima pojedinaca tzv. velika povijest neće ostati kostur; pričanja o životu kao elementarni književni i usmenoknjiževni oblici daju sliku povijesti i tzv. usmenu povijest čine poviješću iz usta naroda, napominje Maja Bošković Stulli. Zato u ovom zborniku nalazimo osobne priče koje su vezane za izbjeglištvo (teoretičarka Nira Yuval Davis ističe kako je izbjeglištvo rodno iskustvo jer oko 80 posto ukupne izbjegličke populacije čine žene i djeca). Tako nalazimo dva razgovora s aktivisticom Gogom M. Riječ je o ženi koja je bila i rodno i etnički diskriminirana. Ona je mješovitog porijekla i upravo ta činjenica itekako je utjecala na život u ratnom Sarajevu. Gogina je priča dokaz kako se etnicitet može pojmiti samo na granici nas u dodiru, u sukobu s njima, te pokazuje da etnički identiteti bivaju stavljeni u pogon samo s obzirom na drugotnost. Etnicitet podrazumijeva organizaciju dihotomnih grupacija mi/oni. Granice, a ne kulturni ?adržaji definiraju etničku grupu. Stoga je odnos prema mješovitim brakovima najčešće restriktivan – oni pomiču zabranjene granice. U prvom razgovoru koji je bio objavljen i u zborniku iz 1994., Goga M. promišlja identitet, iznosi svoje traume, govori o aktivističkom radu i o razlozima zašto se ipak odlučila vratiti u Sarajevo. Očito je da je razgovor važan za nju jer kroza nj uspijeva artikulirati svoje strahove i naizgled iracionalne odluke. Ispitivačice joj svakako pomažu. To je proces koji možemo nazvati working through, kako piše povjesničar Dominic La Capra, u kojem osoba pokušava zadobiti kritički odmak od problema i naučiti razlikovati prošlost, sadašnjost i budućnost.

Ja nemam budućnost, imam prošlost i sadašnjost

Jedan je razgovor vođen s Gogom M. neposredno pred njezin povratak u Sarajevo u srpnju 1993., a drugi u nekoliko navrata, krajem 2002. i početkom 2003. e-mailom i telefonom na relaciji Zagreb-Verona. Doznajemo da živi u Veroni, nakon što je 1996. napustila Sarajevo. U drugom razgovoru, u kojem ispitivačica Vesna Kesić nastoji prevladati granice klasično vođenih etnografskih razgovora između istraživača/istraživačica i njegovih/njezinih sugovornika, ustvrđuje da nema budućnosti, nego samo prošlost i sadašnjost. Gogino kazivanje svjedoči o njezinoj borbi s uspomenama, prisjećanjima, asocijacijama. Riječ je o svojevrsnom selektiranju vlastita života – važeš uspomene i nastojiš biti realna i uzeti ono što je korisno. Treba također reći kako se ona istovremeno osjeća i kao subjekt i kao objekt; objekt zato jer pamti sebe iz nekih prošlih vremena i čini joj se da kao da to više nije ona. No ona u razgovorima povezuje niz događaja i tako čini donekle objašnjivom tragiku koja joj se dogodila.

U drugom razgovoru, Goga odgovara na pitanja o tome kako se osjećala dok je napuštala Zagreb, govori o čuđenju ljudi koji ne mogu vjerovati da se netko vraća u Sarajevo dok u njemu bjesni rat. No posebno je zanimljivo kako je Sarajevo napustila?1996., kad je rat završio. Otišla je zato jer je bila doslovno popljuvana. Goga, njezin sin i majka tada odlaze u Italiju. Odnos s majkom određuje kao ljubav, davanje i pritom referira na opasku ispitivačice koja je u nekom prethodnom razgovoru izrekla kako je odnos između majke i kćerke kompliciran. Taj detalj još više podcrtava povjerljivost odnosa između dviju žena. Goga čak u jednom trenutku naglašava kako i ne voli da se upotrebljava izraz intervju; mnogo joj je bliži termin razgovor. Ona naglašava kako bi više željela doznati, pa tako “zamjera” ispitivačici – ti o meni znaš sve, a ja o tebi baš ništa. Možda sam u jednom odgovoru naslutila razloge zašto je Goga M. negativno reagirala na moju interpretaciju njezine priče (objavljena je u zborniku Tomizza i mi, 2001). Ona ističe kada neka žena donese odluku koja izgleda teška, koja izgleda kao žrtvovanje i možda čak i nelogična, onda se to analizira i dođe se do kompleksa, dođe se do zaključka o nekom uvjetovanom reagiranju. Možda joj je zasmetala upravo moja potreba da objasnim njezinu naizgled nelogičnu odluku da se vrati u Sarajevo.

Na kraju razgovora, Goga govori općenito o ratu, o ljudskoj prirodi, i na kraju naglašava: Ja nemam budućnost, imam prošlost i sadašnjost. Goga je svjesna da se više ništa ne može planirati, ratovi se odjednom dogode, ne zna se tko je kriv za njih, kolika je naša vlastita odgovornost. I stoga želi živjeti samo sada, biti prisutna u određenom trenutku. Njezina priča zacijelo će imati još pokoju interpretaciju jer suvremena teorija sve više traži sebe kroz razgovor s drugima. A priča Goge M. egzemplarna je za prikaz nemogućnosti svrstavanja subjekta u jedinstvene kulturne, jezične i društvene identitete. Baš kao i iskaz Habibe Metikoš, izbjeglice iz Sarajeva, aktivistice Centra za žene žrtve rata, koja sada živi u Kanadi, a s kojom je razgovor vodila Rada Borić. Prednost takvih osobnih priča pred teorijama je u tome, ističe Mirna Velčić, što se takva povijest života odupire pokušajima znanstvene rekonstrukcije društvenih činjenica jer se slijed događaja lomi u više usporednih pravaca. Osim toga, ona čuva brojna nejasna mjesta i praznine u sjećanju. A to tumačenje sažima i intenciju urednica koje su uspjele pokrenuti važno pitanje – pitanje ženske memorije koju odlikuje upravo propitivanje linearnosti povijesnog procesa i fiksnosti, cjelovitosti naših identiteta.