Grozdana Cvitan  

Žene – stoljeće emancipacije i smrti

Popularnost na Zapadu Assia Djebar stekla je djelima u kojima se ponajprije ističe njezin tematski i angažirani pristup ulozi i položaju žene u arapskom svijetu. Međutim, taj položaj žene za Assiju Djebar povijesna je kategorija i svojevrsna slika svijeta. Roman Beskrajan je zatvor djelo je o Alžiru 20. stoljeća viđenom kroz “obične” junakinje svakodnevnice u toj zemlji i u tom stoljeću. Sama autorica pokušava u tom svijetu naći razloge, opravdanje, utjehu, pa i svojevrsno odrješenje grijeha pisanja. Zato razgovara, raspravlja i živi s dvojbama, s vlastitim djelom, ne bi li pronašla razloge pisanja i otklonila more osuda jer joj se ponekad činilo da pišući o mrtvima moje zemlje u plamenu, u prošlom stoljeću, mislila sam da krv ljudi današnjice (krv Povijesti i gušenja žena) potječe kako bi okaljala moje pisanje, i osudila me na šutnju.

Mrtvi njezine zemlje ili točnije mrtvi njezina djela ponajprije su žene odnosno bijela povorka pretkinja-utvara koja je protjeruje iz svog svijeta. To protjerivanje je dvojako: te žene su mrtve, ali su umrle u tišini svoje uloge proizašle iz uloge žene u arapskom svijetu. A u tom svijetu smrt je muška, jer oni koji imaju smrt isti su oni koji prethodno (za života) imaju pismo. Žene u njezinoj domovini osobe su bez pisma osim u iznimnim slučajevima. Još je mnogo djevojčica, posebice na selu, koje vode stoku na pašu dok dječaci odlaze u školu, još je mnogo onih kojima roditelji odlučuju o sudbini, onih čija se lica zatvaraju u šalove, čiji pogled u svijet diktiraju prorezi na zaru, prozori s rešetkama, ograđena zadnja dvorišta i vrtovi ograđenih kuća… Izuzeci u svakom društvu, pa tako i u alžirskom, pripadaju sirotinji: samo žene kojima je na leđima ostala skrb o golom preživljavanju obitelji imaju pravo na iskorak i razumijevanje zajednice. Inače, rođenje određuje budućnost u kojoj ni majke ne shvaćaju razlog veselja zbog rođenja djevojčice (Toliko govorancija zbog jedne kćeri! – uzdiše majka, a svekrva je tješi proroštvom: Imat ćeš sina, sljedeći put!).

Duga povijest emocionalnog intenziteta

Ono što na kraju knjige postaje progresivno feminističko štivo počinje naoko jednostavnom pričom o preljubu. Točnije, o zaljubljenosti udane žene u mlađeg muškarca. Prepoznatljiva književna tema u poznatoj književnoj produkciji predstavljala bi običnu ljubavnu priču, iskorak u određenim postojećim odnosima koji su se iz ljubavi tijekom godina spustili u običajno ponašanje obiteljski podijeljenih uloga, a iskorak izvan braka pokušaj da se emocionalnost vrati kao smisao u život. Međutim, slutnju onog što dolazi, javnosti bračne nevjere, žene čije ponašanje društvo prepoznaje kao prkos i ropstvo emocionalnosti i koje je davno kao tema apsolvirano u umjetnosti koju poznamo, Assia Djebar kontekstualizira kroz položaj žene u arapskom svijetu, što nije samo ponavljanje lekcija koje su drugi već usvojili, nego psihološka i socijalna diferencija pojedinaca i društva o čijem povijesnom nasljeđu i suvremenim previranjima znamo premalo pa uvijek odišu egzotičnošću. Zbog toga i Assiji Djebar kao i svojedobno Tolstoju, treba velik broj stranica, inzistiranje na slutnjama, nemiru, vatri i želji za susretom s voljenim, bez obzira na kontekst i na buduće posljedice. U tom smislu to je duga povijest emocionalnog intenziteta koji bi suvremenim “zapadnim” autorima zasigurno oduzeo mnogo manje prostora.

Priznanje preljuba mužu, kao čist račun prema sebi i njemu, završava nasiljem, razvodom, osudom društva, pokušajem pomirbe ili, kako bi rekao filmski junak Rhet Butler, lijepljenjem razbijene vaze, ali spojena mjesta uvijek pokazuju što se s predmetom dogodilo. Međutim, u romanu Beskrajan je zatvor glavna junakinja je ona koja zna sve o razbijenoj i ponovo zalijepljenoj vazi, koja priznaje emocionalne napukline i ponore, koja ne pristaje na prijevaru, koja zna da povratak nije život i konačnim se raskidom odlučuje na propitivanje i osmišljavanje cijelog života, ponovno utvrđivanje vertikala s kojima će osobno biti suglasna. A sve uobičajene psihološke posljedice prate socijalni i tradicionalni potresi. Glavna junakinja s autoanalize prelazi na analizu žena u svojoj obitelji, društvu, zemlji, ona traži korijenje svojih postupaka i suočava se s njihovim posljedicama. S obzirom na to da je intelektualka, ima određen spektar izlaza nedostupan ostalim članicama zajednice.

Propitivanje beskrajnog zatvora

Žena potisnuta u vjeri, društvu i pravima u islamskom svijetu, posebice u rodnom Alžiru Assije Djebar, bolna je tema u pozadini koje je duga povijest obespravljenosti ne samo žena nego cijelog naroda. Povijest je to u kojoj su se mijenjale civilizacije i osvajači, u kojoj se rušilo staro i nametalo novo, u kojoj je otpor bio više od ravnopravnosti, često borba za puku opstojnost. Zbog toga Assia Djebar govori o dvostrukoj emancipaciji: uz emancipaciju žena u društvu to je i emancipacija svijeta koji još nosi tragove porobljavanja. Ta druga emancipacija umnogome, za autoricu, postaje razvidna kroz propitivanje uloge jezika. Njoj osobno, koja bira između francuskog i nekoliko arapskih izričaja koji pripadaju (naravno, nimalo slučajno) ženskoj lozi njezine obitelji, ostaje propitati i stvaralaštvo i alate tog stvaralaštva. Uvijek ih propitujući i kroz rodni identitet, Assia Djebar dodaje i jedan neočekivani uvjet svom pisanju: kad bih o tome previše znala, ušutjela bih i pero mojeg rukopisa prebrzo bi usahnulo. To je napokon ono što od umjetnosti ostaje kad se svi nabrojani dodatni (uvjetno rečeno, jer svi su podjednako središnji) razlozi oljušte. Propitati živo tkivo koje je treba odvesti u stvaralaštvo djela kao kategorije po sebi.

Propitivanje beskrajnog zatvora nije uvijek nametnuto izvana. Ponekad je to unutarnja potreba za činjenjem, izbor da se naprave određene stvari, pronađe i osmisli koncept djelovanja koji bi u društvenom smislu bio dovoljno prihvatljiv da bi bio utjecajan, a u provedbenom dovoljno atraktivan da bi odgovarao i junakinji i svijetu kojeg je dio. Ples je to na tankoj žici koji treba znati plesati i za koji treba imati hrabrosti.

U posljednjem dijelu romana autorica izabire svoj prorez za viđenje svijeta, svoju simboličku prozirnu koprenu, šutljivu ulogu učenja i djelovanja, prozor s rešetkama i ograničenjima, ali i ipak s pogledom na određenu sliku, prostor smješten iza filmske kamere. Tako spaja i tumači svjetove, sebi i drugima, tako ostvaruje svijet s one strane svih koprena, svijet koji živi svoj život i u kojem je uvijek moguća dvojakost čitanja: onog općeg svijeta priče i onog drugog, posebnog svijeta ženskog pogleda koji kreira viđeno u svoju sliku stvari, svoju poruku, pouku, svoj izazov. To je istodobno svijet igre i transformacije, umjetnosti koja u realizaciji može biti ponuđena glumcima i drugima u ekipi, ali i svijet koji svojom dokumentarnom istinom, ambijentalnom podlogom i prepletanjem stvarnog i fikcionalnog može reći mnogo onima željnim viđenja.

Žena i jezik

Za razliku od prvog dijela romana koji je osobna priča junakinje (pisana u prvom licu), svojevrsno putovanje vlastitom emocionalnošću i traženjem novih odgovora u ustajalom svijetu tradicije, drugi dio knjige vraća se u povijest junakinje, točnije žensku povijest njezina djetinjstva, vraća se ženama koje su je odgojile i odredile. Ipak, ona ne zaboravlja da su uz poticaj oca učitelja, upravo te žene odgojile i odredile drukčiju junakinju, osobu koja je školovana i otvorena različitim svjetovima, preispitivanju i utjecajima. U njezinim svjetovima javljaju se vanjski, povijesni (od rimskih do andaluzijskih), strani utjecaji (kršćanstvo) i unutarnja pitanja (berberski elementi unutar arapske tradicije). Ona sama prepoznaje ih po njihovoj poruci i prisvaja po prepoznavanju opće ljudske vrijednosti (Zoraidina priča, koju je pred njom nijemom gostima jedne seoske gostionice u kojoj su Don Quijote i Sancho Panza u prolazu ispričao bivši zatvorenik odista je metafora Alžirki koje danas pišu, među koje ubrajam i sebe). Tako se pisanje kao živo tkivo svekolike uzajamnosti svijeta odražava u detalju i raste iz njega, a rezultat je često neizvjestan i za stvaratelja i za čitatelja, vjerojatno i za uzajamnost.

Assia Djebar problematizira i teme o kojima ponekad ne znamo ni da postoje ili ako znamo, to su odjeci o nejasnom. Takvi su primjerice asocijativni putovi koji izviru iz uloge Kemala Atatürka u Turskoj i odjeci njegovih reformi na ostatak islamskog svijeta pa i na Alžir (njezino uvjerenje da su i drugi intelektualci u arapskom svijetu, poput njezina oca, željeli skinuti feredžu svojim ženama, putovati s njima u europskoj odjeći i dopustiti im da govore na javnom mjestu, zbog čega su intelektualci Alžira – ne svi i ne odjednom – zavidjeli onima u Turskoj, Egiptu i drugim zemljama koje su među prvima uspijevale micati granice tabua, ili mnogo manji detalj: kad bi smio, otac bi majci dopustio da nauči voziti auto, a u tom bi slučaju zavrijedila da je se fotografira!); slojevitost naznaka o upotrebi jezika, dijalekata, idioma: arapskog s andaluzijskim naglaskom kao povijesnim nasljeđem, berberskim posebnostima jezika i pisma, prostornim i kulturološkim određenjima onih koji ih upotrebljavaju, te posebno francuskog kao jezika stranaca. Kad čuje svoju majku kako govori francuski ona otkriva novi svijet viđenja teme koju bi bilo moguće naznačiti kao žena i jezik: to je istodobno preobražaj, razaranje, golotinja zbog skinutih velova i oslobođenje od ograda, prepreka – trenutak u kojem majka progovara francuski trenutak je koji zbunjuje obitelj i pomlađuje sliku o majci, o licu koje se oslobađa naslaga. S druge su strane tog iskoraka stranci s kojima majka komunicira: od njihova suda ovisi ishod iskoraka. Slojevitost takvih slika možemo pratiti samo analogijama s nekim sličnim prošlim vremenima drugih pa i naših prostora.

Norme su gluma

Odnos prema drugima i drukčijima biva čvor koji autorica razrješava još od djetinjstva. Ona će govoriti bolji francuski od svoje majke, i za razliku od nje, koja je povremeno skidala šalove ili oblačila gradske kostime u određene svrhe, autorica će napraviti obrnut korak: zamatati se u velove kako bi se približila arapskom nasljeđu u sebi i drugima, kako bi tom blizinom (negdje između glume i računa) postigla određene ciljeve koji joj kao emancipiranoj ženi predstavljaju pomoć u prijenosu onog što ona u emancipaciji smatra bitnim: ponajprije pismenost jednaku za svu djecu, pravo na djetinjstvo bez nametanja običajnih ponašanja u kojima žene-bića-stvari bivaju samo predmeti za razmjenu u određene društvene, ekonomske, obiteljske i reproduktivne svrhe.

Zamršen svijet obiteljskih, rodbinskih i prijateljskih odnosa kao rezultat muške obiteljske politike autorica predstavlja kroz osobno shvaćanje svijeta: položaj žene u društvu i nastojanje da taj položaj transformira prihvatljivim iskorakom. Iskorak vodi u jednakost. Već u ranom djevojaštvu, kao dobra plesačica tradicionalnog trbušnog plesa osjetit će nešto što je počinje odvajati od ostalih žena obiteljskog i prijateljskog okruženja. Dok ona svojim plesom izražava radost, one izražavaju tugu. Slično je i s drugim manifestacijama čija se vanjska slika vidljivog ne poklapa s individualnom slikom emocionalnog. Norme su ponajprije gluma, naučen oblik suživota jedinke s tradicijom i kidanje tog suživota kroz pravo na prirodnost i realnost jednako je bolno, kompleksno i posljedično određeno za sve članove društva. Assia Djebar izlazi iz svijeta žena u skupini, zaštićenim zidovima stvarnim i nametnutim, a oporost izlaska predstavlja disidentstvo, zajedno s opasnostima koje taj status nudi. Bez obzira na razmjere i oblike disidentstva (od školovanja do preljuba), uvijek je riječ o svojevrsnoj izopćenost kao rezultatu i događa se u društvu u kojem previranje još nije dosegnulo stupanj rasprave ravnopravnih. “Ravnopravniji” su oni koji imaju ili prisvajaju moć i prešutni pristanak većine na teror, bez obzira na to što zakon govorio o tome. Strah se još jednom potvrđuje kao kategorija tradicionalnog. S druge strane ni oholost usamljenosti nije lišena pogleda kroz prozor na kojem ne bi bile neke rešetke, čak i kad gleda prema morskoj pučini…

Uz ponešto nespretnosti prevoditeljice (od, primjerice, nesavladivih oblika glagola biti i dr.) ostaje dojam autoričina nastojanja u jeziku, ali i potrebe da literatura sačuva poetiku iskaza.