Višnja Pentić  

Žene u krizi identiteta

U srcu novog filma Woodyja Allena nalazi se jedna žena. Ona je krhka, a odvažna, lijepa, a nesigurna, površna, a lukava, tužna, a neodoljiva. Jasmine French za vrijeme trajanja istoimenog filma moralno vrluda, materijalno se uzdiže i posrće, prezire i zavidi, neuspješno se pokušava promijeniti te kroz cijelo to vrijeme pati, pati i pati. Drugim riječima, Woody Allen nam u svom novom filmu daje klasičnu tragičnu junakinju koja je zahvaljujući izvrsnom scenariju i magistralnoj interpretaciji Cate Blanchett uz to i opipljivo stvarna pa je priči sačinjenoj od niza univerzalnih elemenata sretno udahnut život.

Williamsova dramatika i Woodyjev humor Allen kao polazište i neskrivenu inspiraciju uzima slavnu dramu Tennesseea Williamsa Tramvaj zvan žudnja, praizvedenu 1947. godine u režiji Elie Kazana kada je Blanche DuBois igrala legendarna Jessica Tandy, a partner joj je bio Marlon Brando. Od tada su se u toj najkompleksnijoj ženskoj ulozi američke drame okušale velike filmske i kazališne glumice poput Jessice Lange, Natashe Richardson, Patricie Clarkson i Glenn Close te ih je većina ostala u sjeni interpretacije Vivan Leigh iz filma što ga je Kazan snimio četiri godine kasnije. Isto se ne može reći za Cate Blanchett koja je 2009. obasuta salvom pohvala publike i kritike za svoju interpretaciju Blanche DuBois u produkciji Sydney Theatre Company i režiji druge slavne glumice – Liv Ullmann. Predstava je nakon Australije igrala u Washingtonu i New Yorku pa je lako moguće da je Allen u svom rodnom gradu vidio njezinu interpretaciju Williamsove junakinje koja se “uvijek oslanjala na ljubaznost stranaca“. Njegova Jasmine French suvremena je verzija Williamsove junakinje – žene čija se tragedija sastoji u nerazmjeru između iluzorne, a neuništive samovažnosti i otužnih okolnosti do kojih ju je doveo život pun jeftinih užitaka i skupih hobija, jakog alkohola i slabog morala. Riječ je o junakinji čije je najveće životno postignuće uspješno odbijanje svake samorealizacije što joj ga je omogućilo materijalno obilje. Samoobmanjivanje nekako dođe samo od sebe dok optimalno osunčani lješkarite pored bazena ili se pak u trenucima dokolice divite klasicima modernog slikarstva izvješenima na zidu vaše ukusno uređene spavaće sobe. No, čime se razonoditi nakon što se zlatno carstvo preko noći pretvori u prah i pepeo, a osjećaj nadmoći i povlaštenosti tvrdoglavo ostane živjeti tamo gdje se odavno nastanio? U tome je bila prava drama Williamsove, a sada i Woodyjeve izvanredno napisane junakinje.

Jasmine French (Cate Blanchett), kao supruga bogatog financijskog spekulanta živjela je pod staklenim zvonom blještavila njujorškog visokog društva. Njezino je nisko porijeklo isparilo u izmaglici uspješno zaboravljene prošlosti, a budućnost je izgledala kao jedan beskrajno ugodan sunčani dan. Sve dok stjenka njezinog zvona iznenada nije počela opasno podrhtavati. Njezin muž entuzijastično ju je varao od samih početaka braka, no problem je nastao u trenutku kada ju je odlučio ostaviti zbog mlađe, ljepše, i ono najgore, gluplje. A taj isti suprug svoje je poslovno carstvo izgradio na nizu financijskih prijevara. Na početku Allenovog filma koji njezinu životnu priču iznosu u nizu retrospekcija, Jasmine se suočava ne samo s krahom svoje bračne postelje, već i s činjenicom da možda više nikada neće spavati na svilenim plahtama. Baš kao i Blanche DuBois, Jasmine će utjehu potražiti kod do tada zapostavljane sestre. Umjesto u New Orleans u kojem je životarila Stella DuBois, Allen nas odvodi u San Francisco. Jasmineina mlađa sestra Ginger nikada nije uspjela nadvladati oskudne materijalne uvjete obitelji koja je posvojila dvije djevojčice od različitih roditelja. Na početku filma Allen izravno citira Williamsov komad kako u replikama, tako i u nizu detalja. Jasmine, što je inače omiljeni parfem Blanche DuBois, na vrata sestrina skromnog stana stiže u eteričnom bijelom Chanel kostimu te sa zgražanjem promatra svoj novi dom koji će biti prisiljena dijeliti s dva pretila dječaka – jedinim što ga je sestra donijela iz vlastitog propalog braka. I tako se u Williamsovu melodramatiku polako i sigurno uvlači prepoznatljiv Woodyjev humor.

Nova Woodyjeva muza A za taj uvjerljiv spoj drame i komedije prvenstveno je zaslužna Cate Blanchett. Jasmine French u majstorskim rukama australske glumice, koja kompleksno napisanu ulogu igra s perfekcijom koja objedinjuje nepogrešiv glumački instinkt i rijetko viđenu inteligenciju. Allenov scenariji izgleda kao da je pisan kako bi mogla pokazati svu raskoš svog zavidnog glumačkog talenta. Jer teško je zamisliti drugu glumicu koja bi toliko uvjerljivo i jezivo plastično donijela ulogu ambivalentne heroine. Williams je u Blanche spojio naizgled nespojivo i stvorio ženu sazdanu od niza kontradikcija. Sve to Allen je transponirao i u Jasmine koja je poput Blanche krhka, ali srčana ljepotica sklona samoobmanjivanju koje ju je odvelo u alkoholizam. Ta velika razmažena djevojčica sama je svoj najgori neprijatelj. Za razliku od Williamsa koji Blanche izlaže nizu tragičnih, za nju pogubnih situacija, Woody je suptilniji. Opetovano izlažući Jasmine komičnim situacijama, on istovremeno čini svoju heroinu opipljivo stvarnom odnosno tragičnom na onaj način koji je bliži svakodnevnom iskustvu. Rezultat je tragika zaodjenuta u komiku koja proizlazi iz činjenice kako je riječ o ženi koja nije u stanju vidjeti ni svijet ni sebe za ono što jest. Ingenioznost interpretacije Cate Blanchett jest u tome da zbog toga s njom suosjećamo radije nego da je zbog toga osuđujemo. Jer u društvu sastavljenom od svjetlucavih fasada nije teško povjerovati u vlastitu važnost. Woody je i do sada znao vješto raskrinkavati društveno licemjerje i ismijavati se društvenim fasadama. Nekada je to efektno radio u žanru čiste komedije kao u izuzetno duhovitim Sitnim lopovima (2000.), a nekada u ambicioznoj drami kao Match Point (2005.). Društvena satira u Blue Jasmine jednako je uspjela, no ona je tek pozadina unutarnje drame naslovne junakinje koja je središnji motor filma. Woodyjev film prvenstveno nosi jedno jedino pitanje – može li i treba li naša junakinja pobijediti samu sebe. Univerzalnost te borbe odnosno dvojbe spojena je s prizemnošću redateljeva komičnog stila, a rezultat je fascinantan.

Allen je od kraja sedamdesetih do početka devedesetih često snimao drame u čijem su središtu bile žene u krizi identiteta – počelo je s ne tako uspjelim Interijerima (1978.), zrelost doseglo s Hannah i njezine sestre (1986.), a kulminiralo komornim remek-djelima Rujan (1987.) i Druga žena (1988.) te se okončalo s Alice (1990.). U tim su filmovima vladale tadašnje Woodyjeve muze Diane Keaton, Mia Farrow i Diane Wiest koje su ga očito kontinuirano inspirirale na slojevito zaviranje u tajne ženske psihologije kao i na umjetnički ambiciozno bavljenje kontradikcijama sebstva. Dvadesetak godina kasnije Allen se vraća toj tematici, ovaj put izumivši vlastiti žanr u kojem sretno spaja tragediju i komediju. Kako je iz zapleta jasno, Woody barata posve klasičnim matricama – iznenadna promjena sreće te sukob dvaju svjetova – odnosno dramatizira univerzalni obrazac poznat kao “prijeći s konja na magarca“. Pritom ga prvenstveno zanima nevjerojatno kompleksna ličnost naslovne heroine, njezini paradoksi i ambivalencije, njezina ljudska nepredvidljivost.

Ultimativnu žensku rolu američke drame Woody je tako uspješno transponirao u filmsku junakinju za sva vremena. Jasmine French uvjerljivo je bolji od svega što je snimio posljednjih godina jer sadrži optimalni balans redateljevim stalnim preokupacijama, prepuštajući dio kontrole glavnoj glumici. Allenova često odveć iskonstruirana komediografska rješenja i dosjetke ovdje su podređeni prikazu središnje junakinje u, nije pretjerano ustvrditi, genijalnoj interpretaciji Cate Blanchett. Jasmine French ima onu dozu stvarnosti, neposrednosti i ljudskosti kakvu smo kod Allena zaboravili očekivati, a znali dobivati prije dvadesetak godina u Muževima i ženama (1992.) ili Zločinima i prekršajima (1989.). Sve su osebujnosti njegova stila ovdje pokorno podređene ideji cjeline i zato konačno opet blistaju punim sjajem. A cjelina je u vlasti jedne po svemu jedinstvene žene.