Ksenija Klasnić  

Ženin novac u muškoj lisnici

Jedno novije sociološko istraživanje iz 2010. godine (Galić, 2013.) pokazuje da se 31% građana i građanki Republike Hrvatske slaže s tvrdnjom da su u suvremenom društvu žene već postigle ravnopravnost pa je rasprava o pravima žena postala nepotrebna, dok 25% ne zna ili ne može procijeniti slažu li se s time. To znači da manje od polovice hrvatskih građana smatra da su ženska prava tema kojoj je uopće potrebno pridavati ikakvu pozornost. Svako nasilje predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava. Upravo zbog činjenice da su žene, povijesno gledano, u mnogim društvima često bile lišavane određenih prava koje su uživali muškarci, prepoznata je potreba za zasebnim definiranjem prava žena. Nasilje nad ženama nažalost nije tema koja s vremenom prestaje biti aktualna. Unatoč modernizaciji, globalizaciji i navodnoj emancipaciji žena u modernim zapadnim društvima, ono je zlo koje nije iskorijenjeno.

Baveći se temom nasilja nad ženama, nebrojeno sam se put susrela s pitanjima tipa: zašto samo nasilje nad ženama? Po čemu je ono tako posebno? Što je s nasiljem nad muškarcima? Pa, posebno je. Gotovo sva istraživanja obiteljskog nasilja pokazuju kako su žene najčešće žrtve, a muškarci najčešće počinioci nasilja. U sociologiji, a posebno u feminističkim teorijama, opće je prihvaćena teza o tome kako je društvena nejednakost spolova povijesno uvjetovana te kako glavni uzrok nasilja nad ženama leži u nejednakim odnosima moći između muškaraca i žena. Hrvatsko je društvo prema mnogim pokazateljima rodnih odnosa moći i dalje patrijarhalno, kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi. Različiti oblici nasilja u društvu, a pogotovo oni nad ženama, indikator su ove činjenice. Ne ulazeći u kompleksne oblike strukturalnog nasilja koji se također očituju i u ekonomskoj sferi (poput, primjerice, potplaćenosti žena na tržištu rada, neplaćenog ženskog rada u domaćinstvu i propadanja brojnih dominantno ženskih industrija), u istraživanju o kojem je riječ u ovom članku fokus je na interpersonalnom nasilju nad ženama u intimnim odnosima.

(Ne)prepoznato ekonomsko nasilje Pod nasiljem nad ženama u obitelji ili u intimnim (partnerskim) odnosima najčešće su se donedavno podrazumijevala tri glavna oblika nasilja: fizičko, seksualno i psihičko nasilje. Ove tri vrste nasilja bile su predmet brojnih istraživanja, kako u svijetu, tako i kod nas. Međutim, od 2009. godine hrvatsko zakonodavstvo prepoznaje i definira i “novi“ oblik nasilja u obitelji: ekonomsko nasilje. Ekonomsko nasilje podrazumijeva ponašanja kojima nasilnik ograničava i kontrolira ženine ekonomske resurse i potencijale (Klasnić, 2011) te je obično samo jedan oblik represije i kontrole za instrumentalizaciju moći nad ženom što uzrokuje po nju negativne posljedice. Prvo istraživanje o ekonomskom nasilju nad ženama u Hrvatskoj provela je 2010. godine psihologinja Darja Maslić Seršić, istražujući zastupljenost i oblike ovog tipa nasilja na uzorku žena žrtava obiteljskog nasilja. Glavni zaključak ovog istraživanja bio je da su gotovo sve žene žrtve obiteljskog nasilja izvijestile da su (zajedno s drugim oblicima nasilja) doživljavale i različite oblike ekonomskog nasilja. Međutim, do nedavno nisu postoji nacionalni podaci o zastupljenosti ekonomskog nasilja u općoj populaciji žena, a prepoznata potreba za ovakvim podacima bila je glavni razlog za pokretanje projekta koji bi se bavio upravo ekonomskim nasilje nad ženama. Tako je u studenom 2011. godine na inicijativu udruge B.a.b.e. iz Zagreba pokrenut međunarodni projekt pod nazivom Imenovanje, definiranje i sankcioniranje ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama (Naming, Blaming and Framing the Economic Violence against Women in Intimate Relationships). Projekt je financiran od strane Europske komisije, uz sufinanciranje Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Partnerske udruge na projektu bile su organizacije civilnoga društva, Bugarska fondacija za rodna istraživanja, Prava za sve iz Bosne i Hercegovine, Sigurna ženska kuća Podgorica iz Crne Gore te i Evropski pokret iz Srbije.

Kako žene u regiji same definiraju ekonomsko nasilje U svih pet zemalja – Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Bugarskoj – provedeno je opsežno kvalitativno istraživanje – fokus grupe i dubinski intervjui – kojim su bile obuhvaćene žene žrtve obiteljskog nasilja te žene iz opće populacije. Ciljevi ovog istraživanja bili su proširiti znanja o različitim oblicima, obrascima, uzrocima i posljedicama ekonomskog nasilja, istražiti međusobnu povezanost svih oblika nasilja nad ženama u intimnim odnosima s posebnim naglaskom na ekonomsko nasilje, utvrditi socioekonomski status zlostavljanih žena i njegov utjecaj na odluku o napuštanju nasilne veze te identificirati indikatore ekonomskog nasilja za kvantitativno istraživanje. Ukupno je u fokus grupama i dubinskim intervjuima u svih 5 zemalja sudjelovalo nešto manje od 400 žena. Vodiči za fokus grupe i intervjue bili su jednaki u svim zemljama, ali su ostavljali i mogućnost postavljanja lokalno specifičnih pitanja. Glavni nalaz cjelokupnog kvalitativnog istraživanja provedenog na žrtvama nasilja može se svesti na sljedeću rečenicu: iskustva žena žrtava nasilja u svim su zemljama prilično slična. Naravno, svaka je priča o nasilju priča za sebe i svaka žena proživljava svoj specifičan “pakao“, ali kad privatno postane političko, kako su to još feministkinje 60-ih godina zaključile, jasno je da nije riječ tek o privatnom, već i o društvenom problemu. Naime, utvrđeno je da su ekonomskom nasilju bile izložene gotovo sve žrtve obiteljskog nasilja čime je potvrđena pretpostavka o tome kako je ekonomsko nasilje samo jedan oblik kontrole od strane nasilnika. Najčešći uzrok konflikata među partnerima koji su završavali fizičkim nasiljem bio je vezan za novac ili imovinu. Utvrđena su dva najčešća obrasca ponašanja koja su po prirodi suprotna, ali zapravo oba predstavljaju oblike ekonomskog nasilja. Prvi je onaj u kojem je riječ o potpunoj financijskoj i ekonomskoj ovisnosti žrtve o nasilniku. Žene u ovakvim vezama, osim što trpe fizičko, psihičko, a neke i seksualno nasilje, nemaju pristup financijskim sredstvima, isključene su iz donošenja odluka, nemaju uvid u obiteljske financije, a njihov partner u potpunosti kontrolira obiteljske financije i imovinu (on je taj koji plaća račune i hranu, nerijetko ženi daje džeparac, a ona mu mora pravdati svaki trošak). Riječ je najčešće o nezaposlenim ženama, ali ne uvijek. Drugi obrazac je onaj u kojem žena u potpunosti sama uzdržava kućanstvo. Sav financijski teret je na ženi, partner je često nezaposlen, ali ne uvijek, ništa ne pridonosi u kućanstvo, žena ponekad otplaćuje njegove dugove i kredite, briga za djecu i obitelj je u potpunosti na njoj, ali za potrebe nasilnog partnera (a najčešće je riječ o cigaretama i alkoholu) novca se uvijek mora naći pa makar na račun toga da obitelj zbog toga nema za hranu ili režije.

Istraživanje na uzorku opće populacije žena pokazuje veće varijacije među zemljama. Ovdje je naglasak bio na prepoznavanju i stavovima o ekonomskom nasilju te na obiteljskoj  financijskoj situaciji. Ono što je zajedničko većini žena u svim zemljama je pretežito tradicionalna podjela rodnih uloga u kućanstvu, deklarativna ravnopravnost u donošenju financijskih odluka i raspolaganju novcem i imovinom te naglašavanje važnosti ekonomske neovisnosti. Većina žena izjavile su kako bi radile čak i kada bi njihovi partneri zarađivali dovoljno da mogu uzdržavati cijelu obitelj jer im to pruža osjećaj sigurnosti i ravnopravnosti. Ekonomsko nasilje je kao fenomen u najvećoj mjeri prepoznat u Hrvatskoj, a najmanje u Crnoj Gori (no ovdje nemamo pretenzija generalizirati bilo kakve postotke zbog nereprezentativnog uzroka i kvalitativne metodologije).

Uzorak žena u Hrvatskoj Zbog ograničenog budžeta, samo je u Hrvatskoj provedeno kvantitativno istraživanje na reprezentativnom uzorku žena u intimnim vezama koje žive s partnerima. Istraživanje je provedeno pod vodstvom autorice ovog teksta, a uz superviziju prof. dr. sc. Benjamina Čuliga s Katedre za metodologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Glavni cilj istraživanja bio je generalizacija nalaza na populaciju, odnosno dobivanje uvida u zastupljenost ekonomskog nasilja nad ženama. Dodatni su ciljevi bili utvrđivanje socioekonomskog statusa žena u intimnim vezama, otkrivanje povezanosti ekonomskog nasilja s ostalim oblicima nasilja nad ženama te utvrđivanje faktora povezanih s ekonomskim nasiljem.

Kvantitativno istraživanje provedeno je metodom ankete na reprezentativnom uzorku punoljetnih žena Republike Hrvatske (N=601) koje imaju minimalno jednu godinu iskustva zajedničkog života s intimnim partnerom (bivšim ili sadašnjim).1 Terenski dio istraživanja provela je agencija Ipsos Puls tijekom rujna i listopada 2012. godine. Uzorak je ponderiran s obzirom na dob, obrazovanje, veličinu naselja i regiju. U uzorku su bile zastupljene žene od 18 do 89 godina starosti, prosječne dobi 50 godina. S obzirom na tip naselja, 62% anketiranih žena bilo je iz grada, a 38% sa sela. S obzirom na vjeroispovijest, prevladavale su žene rimokatoličke vjeroispovijesti (87,7%), a s obzirom na stupanj religioznosti podjednako su bile zastupljene žene koje prakticiraju institucionalnu religioznost (“Religiozna u skladu s crkvenim učenjem“) – 46,3% i one koje prakticiraju individualnu religioznost (“Religiozna na svoj način“) – 42%. Religiozno nesigurnih, nereligioznih i protivnica vjere zajedno je nešto više od 10%. Prema stupnju obrazovanja, najviše je bilo žena sa završenom srednjom školom (51,8%), 10,9% žena je bez škole ili s nezavršenom osnovnom školom, 15,2% ima završenu samo osnovnu školu, a 22,2% ima završenu višu školu, fakultet ili više obrazovanje (specijalizaciju, magisterij ili doktorat znanosti). U uzorku su zastupljene žene iz svih regija Republike Hrvatske. Većina žena (gotovo 70%) na pitanja je odgovarala o svom sadašnjem suprugu, oko 20% o svom bivšem suprugu, 7,5% o sadašnjem izvanbračnom partneru, a 3% o bivšem izvanbračnom partneru.

Podaci o vlasništvu nekretnina, radnom statusu, visini prihoda, korištenju automobila i stupnju obrazovanja govore u prilog tezi da su žene u Hrvatskoj u lošijem socioekonomskom položaju od svojih partnera. Naime, vlasništvo nekretnine u kojoj par živi važan je indikator ženinog potencijala za ekonomsku neovisnost. Kvalitativnim istraživanjem utvrđeno je da zlostavljane žene često ostaju s nasilnim partnerom upravo iz razloga što nemaju gdje otići, a naročito ako imaju djecu. Anketom je utvrđeno da je samo 11,5% žena vlasnica nekretnine u kojoj živi s partnerom te da su muškarci po stambenom pitanju u mnogo boljoj poziciji u slučaju raskida braka ili prekida intimne veze. Manje od polovice ispitanih žena je zaposleno što također govori o vrlo niskom potencijalu za ekonomsku neovisnost. 21% ispitanih žena je bez ikakvih mjesečnih primanja, a ukupno gotovo polovica žena ili nema nikakva primanja ili su ona manja od 3.000 kn mjesečno što jedva može biti dostatno za osnovne životne potrebe, naročito ako imaju djecu ili stambeni kredit. U gotovo dvije trećine intimnih veza ženin partner zarađuje više od nje, a u manje od 20% veza zarađuju podjednako. Žene su zastupljenije u nižim dohodovnim kategorijama (do 3000 kn), a njihovi partneri u višim. Ipak, prema izjavama ispitanica, u većini veza svi prihodi se smatraju zajedničkima i partneri njima raspolažu ravnopravno, a ravnopravan odnos prevladava i kod donošenja važnih obiteljskih i financijskih odluka. Gotovo 60% žena izjavljuje kako ona i njezin suprug/partner ravnopravno financiraju zajedničke životne troškove, a među onima gdje odnos nije ravnopravan je više brakova/veza u kojima je muškarac taj koji većinom ili sve financira, što je vjerojatno posljedica činjenice da žene u pravilu zarađuju manje od svojih partnera. Više od polovice kućanstava ima stambeni ili neki drugi kredit, koji je najčešće zajednički, a ako je podizan samo na jedno ime, onda je to češće na partnerovo. Korištenje automobila kao jedan od indikatora odnosa moći u kućanstvu ponovno ukazuje na rodnu neravnopravnost: u većini kućanstava koja posjeduju jedan automobil, njime se koristi muškarac.

Od prigovaranja na kupovinu do ucjenjivanja Na temelju kvalitativnog istraživanja utvrđeno je ukupno 56 indikatora ekonomskog nasilja. U kvantitativnom istraživanju ispitanice se pitalo o 4 tipa ekonomskog nasilja; onom “univerzalnom“ kojeg mogu doživjeti sve žene koje žive s partnerom te nekim specifičnima koji ovise o zaposlenosti žene, zajedničkoj djeci te o tome odgovaraju li za sadašnjeg ili bivšeg partnera.

Među “univerzalnim“ ekonomski nasilnim ponašanjima najzastupljenija su prigovaranje ženi zbog načina na koji troši vlastiti novac (15,4%), dovođenje žene u situaciju da mora lagati o cijeni nečega što je kupila (13,5%), uzimanje zajedničkog ili ženinog novca bez njezinog znanja ili dopuštenja (13,4%) te dovođenje žene u situaciju da mora skrivati nešto što si je kupila (13,1%). Nadalje, pojavljuje se i donošenje važnih odluka o ulaganju ili trošenju zajedničkog ili ženinog novca bez dogovora s njom (10,6%), ponašanje partnera kao da je njegov novac samo njegov, a ženin novac zajednički (9,8%), onemogućavanje ženi da troši vlastiti novac onako kako ona želi (8,9%%) te dovođenje žene u situaciju da nema novca za osobne životne potrebe poput hrane, plaćanja režija, odjeće i sl. (8,4%).

Ekonomsko nasilje nakon prekida intimne veze, odnosno nakon prestanka suživota s partnerom koje uključuju odbijanje financijske pomoći oko brige za dijete (16,1%), odbijanje plaćanja alimentacije (15,5%), financijsko ili materijalno ucjenjivanje (11,1%) i dr., ukupno je doživjelo 24% žena. Utvrđeno je također da kod 17% zaposlenih žena njihovi partneri različitim ponašanjima pokušavaju onemogućiti njihovu financijsku neovisnost (optužbe za loše raspolaganje plaćom, uznemiravanje na poslu, nagovaranje na davanje otkaza, zabrana odlaska na službena putovanja ili poslovna usavršavanja i sl.), dok oko 7% žena koje zajednički s partnerom skrbe za dijete doživljavaju ekonomsko nasilje jer im partner uskraćuje financijska sredstva za potrebe djeteta. Spojimo li odgovore o sva 4 tipa ekonomskog nasilja2 prikazana na Slici 1. dolazimo do podatka da 29% žena koje žive (ili su živjele) sa svojim partnerima doživljavaju neki oblik ekonomskog nasilja.

Gotovo sva ekonomski nasilna ponašanja zastupljenija su među ženama koje govore o bivšim, nego među onima koje govore o sadašnjim partnerima. Utvrđeno je također da su svi oblici ekonomskog nasilja po subuzorcima žena međusobno pozitivno povezani. Drugim riječima, doživljavanje jednih obično podrazumijeva i doživljavanje drugih oblika ekonomskog nasilja, čak i nakon prekida intimne veze.

Ekonomsko, fizičko i psihičko nasilje Iako je u ovoj studiji naglasak bio na ekonomskom nasilju nad ženama, ispitana je i učestalost doživljavanja ostalih oblika nasilja – fizičkog, psihičkog i seksualnog. Utvrđeno je da je najzastupljenije psihičko nasilje (prema konzervativnijoj procjeni doživljava ga 31%, a prema onoj manje konzervativnoj čak 46% žena).  Fizičko nasilje od svog partnera doživjelo je 22,6% žena, a nešto više od 10% žena barem su jednom bile žrtve seksualnog nasilja. Otkriveno je kako je ekonomsko nasilje češće u fizički nasilnim vezama (u 65% slučajeva), ali postoji i u onim fizički nenasilnim (u 18,4% slučajeva), te kako je povezano sa sva tri preostala oblika nasilja, najjače s onim fizičkim, a potom sa seksualnim. Ovo se naročito odnosi na žene koje su zaposlene i doživljavaju ekonomsko nasilje čiji je cilj onemogućavanja njihove financijske neovisnosti, ali i na ekonomsko nasilje od strane bivših partnera. Fizičko nasilje statistički je značajan prediktor za sve oblike ekonomskog nasilja, pri čemu je najjači za ona ekonomski nasilna ponašanja koji se događaju nakon prekida intimne veze.

Siromašne žene u gradu najugroženije Od faktora za koje smo provjeravali povezanost s ekonomskim nasiljem nad ženama, najznačajnijim su se pokazali imovinski status i tip naselja u kojem par živi (selo/grad). Naime, žene u obiteljima slabijeg imovinskog statusa češće doživljavaju opće oblike ekonomskog nasilja koji se odnose na kontrolu trošenja, raspolaganje novcem i imovinom, ekonomsko iskorištavanje i donošenje financijskih odluka. Ekonomsko nasilje vezano za djecu također je češće u obiteljima slabijeg imovinskog statusa. Ali ponašanja kojima je cilj onemogućavanje financijske neovisnosti zaposlenih žena te ekonomsko iskorištavanje žena nakon prekida veze podjednako su zastupljena u svim društvenim slojevima. Tip naselja u kojem žena i njezin partner žive pokazao se također značajnim faktorom u iskustvu brojnih ekonomski nasilnih ponašanja koja su u pravilu zastupljenija u urbanim područjima. Žene koje žive u gradu više su izložene ekonomskom nasilju svojih partnera nego žene koje žive na selu, a to se odnosi i na opće oblike ekonomskog nasilja (uzimanje novca, kontrola trošenja, osiromašivanje, financijsko iskorištavanje), ali i na specifične oblike vezane za zaposlenje žene, uzdržavanje djece te, naročito, ekonomsko nasilje nakon prekida veze i to ono koje se tiče neplaćanja alimentacije i odbijanja pomoći oko brige za dijete. Osim imovinskog statusa i mjesta stanovanja, nađene su i razlike u iskustvima ekonomskog nasilja s obzirom na radni status žene, obrazovni status i žene i njezinog partnera te na dob žene.

“Ako imaš posao, sama se brini za dijete“ Utvrđeno je da zaposlene žene češće doživljavaju ekonomsko nasilje vezano za uzdržavanje djece od onih koje su nezaposlene, a slično je utvrđeno i kad je riječ o ekonomskom nasilju nakon prekida veze ili braka, i to baš kod onih ponašanja koja su također vezana za uzdržavanje djece (pomoć oko brige za dijete, plaćanje alimentacije). Čini se da partneri zaposlenih žena činjenicu da žena radi uzimaju kao opravdanje za ekonomsko iskorištavanje i odbijanje izvršavanja svojih obaveza, smatrajući valjda kako se zaposlena žena može i treba sama financijski brinuti za dijete. Nisko obrazovane žene također su podložnije ekonomskom nasilju – partneri ih češće dovode u situacije da su o njima potpuno financijski ovisne, a ako su zaposlene, sprečavaju ih da odlaze na posao i nagovaraju ih da prestanu raditi. Slični su nalazi i s obzirom na obrazovni status partnera, pri čemu je on najčešće također nisko obrazovan. Ekonomsko nasilje od strane bivših partnera nakon prekida veze ili braka najzastupljenije je u skupini žena sa srednjoškolskim obrazovanjem. Dob se pokazala značajnim faktorom u nekim specifičnim ekonomski nasilnim ponašanjima. Mlade žene su u većem riziku od toga da ih partner nakon prekida veze ili braka naprosto izbacio iz vlastitog ili zajedničkog stana/kuće, a također i češće doživljavaju da im njihovi partneri uzimaju novac da bi se njima kladili ili kockali.

Oblik zajednice nije se pokazao povezanim s time hoće li žena biti žrtva ekonomskog nasilja od svog partnera. Naime, sva su ekonomski nasilna ponašanja podjednako zastupljena u vezama u kojima su partneri u braku kao i u onima u kojima partneri žive u izvanbračnoj zajednici.

Zaključak Rezultati prvog hrvatskog istraživanja ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama na općoj populaciji žena pokazuju kako je ono ozbiljan problem hrvatskog društva. Moja je osobna želja da se istraživanja ovog tipa nastave, ne samo u cilju usavršavanja istraživačke metodologije i dobivanja rezultata veće preciznosti, već posebice u cilju uklapanja dobivenih nalaza u širi društveni kontekst. U tom smislu iznimno bi zanimljivo bilo istražiti i ekonomsko nasilje nad muškarcima. Istraživanja ovog tipa moraju poslužiti ne samo za dobivanje preciznih rezultata koji će biti dostupni znanstvenoj zajednici, već osvještavanju javnosti i poticanju državnih institucija da se intenzivnije bave ovim problemom. Civilne organizacije u Hrvatskoj već su mnogo napravile na ovom planu, Hrvatska ima i dobar zakonodavni okvir, ali glavni problemi još su uvijek u njegovu neprovođenju, sporosti, slaboj suradnji između institucija nadležnih za otkrivanje i prijavljivanje nasilja, kao i u slaboj osviještenosti i educiranosti građana. U Hrvatskoj nije evidentirana niti jedna prijava ekonomskog nasilja u obitelji, iako podaci jasno pokazuju kako je ono prisutno. Zakoni ne smiju ostati mrtva slova na papiru.