Marija Borovičkićsiva) (zona – prostor suvremene i medijske umjetnosti iz Korčule pokrenuo je višegodišnji istraživački projekt Mapiranje industrijske baštine na otoku Korčuli, koji će poslužiti za inciranje izložbe, znanstvenih i umjetničkih projekata
Siva) (zona – prostor suvremene i medijske umjetnosti iz Korčule pokrenuo je višegodišnji istraživački projekt Mapiranje industrijske baštine na otoku Korčuli, s praksama etnografskih, kulturnoantropoloških, umjetničkih i drugih bilježenja i istraživanja, arhiviranja i revaloriziranja lokalne memorije i industrijske baštine, koji će poslužiti za inciranje izložbe, znanstvenih i umjetničkih projekata. Osim Fabrike, koja će će se voditi kao case-study istraživanja, tu su primjerice i brodogradilište Greben u Veloj Luci, tvornica brodske opreme Radež u Blatu, Trikotaža u Blatu i brodogradilište Ivan Cetinić u Korčuli. Istraživanje će se odviti u sklopu neformalne mreže otočkih institucija u kulturi kor::net (Korčula Network).
Cilj je ponuditi do sada nekorišten istraživački model i formirati platformu temeljenu ne samo na kvantitativnim već i na kvalitativnim rezultatima; bilježenju utišanog "ženskog pisma"1 i nereprezentativne faktografije; razmatranju mogućnosti prenamjene i revalorizacije; bilježenju i promišljanju sačuvane industrijske arhitekture; poticanju izmaknutih i progresivnih umjetničkih djelovanja i očišta gledanja i sudjelovanja; mobilizaciji i senzibilizaciji mlađih generacija, te međugeneracijskom dijalogu, povezivanju i suradnji s lokalnom zajednicom čije je sjećanje na Fabriku ambivalentno − istovremeno marginalizirano i vrlo snažno.
Fabrika kroz 20. stoljeće i značaj za zajednicu U periodu od 1890. do 1991. godine, analizom kretanja stanovništva Općine Vela Luka, pokazalo se da najbitniji faktor istraživanog perioda čini izmjena strukture stanovništva. Do 70-tih godina 20. stoljeća u Veloj Luci prevladavao je poljoprivredni sektor, dok kasnije prevladavaju industrijski, trgovinski, turističko-ugostiteljski, zdravstveni i ostali sektori, čime se sastav stanovništva počinje približavati strukturi gradske aglomeracije u kojoj izvore sredstava za svoju egzistenciju stanovništvo ostvaruje u radnom odnosu.
Velolučka tvornica za preradu i konzerviranje ribe, u javnosti poznata kao Jadranka, a među mještanima Vele Luke kao Fabrika, poglavito u periodu poslijeratne industrijalizacije i modernizacije ostavila je goleme tragove u gospodarsko-ekonomskim temeljima mjesta, kontekstu istaknutih jugoslavenskih tvornica, kolektivnoj memoriji mjesta, te brojnim i bogatim naracijama, prvenstveno žena.
Vrativši se unazad, u vrijeme začetaka ove tvornice, treba naglasiti da je jedan od najznačajnijih gospodarsko-ekonomskih temelja u Veloj Luci bilo upravo ribarstvo, koje je desetljećima kataliziralo niz ulaganja i novih djelatnosti, poput proizvodnje soljene i konzervirane ribe, započete još krajem 19. st. Od prve investicije kapitala bečke tvrtke Warhanek 1889. godine, tvornica je prolazila različite faze; zatvaranja, obnove, nove izgradnje, dobre i loše proizvodne kapacitete.
Izuzetno teške godine bile su za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata kada su se formirali temelji socijalističkog režima koji egzistencijalnu neizvjesnost djelomično kompenzira ideološkom izvjesnošću i poticajnošću.
Osim s činjenicom opće gladi i neimaštine, Vela Luka se 40-tih godina 20. stoljeća nosila s okupacijom Talijana, što je vrijedilo i za tvornicu za preradu ribe koja je u to vrijeme radila u svrhu opskrbe okupatorske vojske. U kolovozu 1942. godine izvedena je ekonomska akcija koja je snažno odjeknula među stanovništvom a potaknuta je od strane Drugoga voda Korčulanske čete, KP i SKOJ-a iz Blata i Vele Luke. Tijekom diverzije u tvornici su zatekli velike količine konzervirane i posoljene ribe, rafiniranog ulja, nafte i benzina, od čega su dio podijelili stanovništvu a ostatak prolili i zapalili.
Ključno razdoblje odvija se nakon rata, kada se tvornica obnavlja i modernizira te zapošljava veliku količinu mlade i neobrazovane ženske radne snage. Nova zgrada gradi se 1954. godine, kada među tvornicama za preradu ribe po proizvodnom kapacitetu zauzima treće mjesto u Jugoslaviji. Nakon nove izgradnje stara tvornica postaje pogon za izradu limene ambalaže. Sedamdesetih godina 20. stoljeća kupuju se novi strojevi i uvodi suvremena tehnologija, čime se proizvodnja povećava a broj radnika sa 400 pada na 250.
Katastrofalna privatizacija 90-tih godina, zajedno s krizom u ribarskoj industriji, 2004. godine dovodi do obustave proizvodnje. Bez dovoljno obrtnih sredstava za poslovanje i nagomilanih dugova, tvornica je početkom 2005. ušla u stečaj. Hrvatska poštanska banka d.d. postala je vlasnikom tvorničkog kompleksa 2006. godine a prerada ribe je obustavljena.
Kolektivna memorija i ženska perspektiva Kako je 1946. godina obilježila tvornicu potpunim obnavljanjem pogona, postavljajući težak zahtjev za novom radnom snagom kojemu mjesto kapacitetima nije udovoljavalo, tvornica je nakon obnove morala primiti nekoliko desetaka djevojčica i djevojaka iz Vele Luke i susjednog Blata da bi pokrenula i održala novi pogon.
Lokalne vlasti ovu vrstu regrutacije po potrebi su sprovodile ucjenjivačkim metodama pritiska nad njihovim roditeljima. Legalnost i transparentnost samog zapošljavanja bitno je narušena ne samo spomenutim pritiscima već i činjenicom da se prva, danas najstarija generacija radnica (npr. 1934. godište), zatekla u vrlo nepovoljnoj poslijeratnoj zakonskoj "rupi" obrazovanja i radničkog prava. Naime, 1946. godine donesen je Zakon o sedmogodišnjem općem obrazovanju, po kojem su sva djeca bila obavezna polaziti školu u sedmogodišnjem trajanju (tzv. sedmoljetka). Kako se zakon odnosio samo na djecu koja su te godine upisala školu, omogućen je prostor eksploatacije u kojem su djevojčice iz npr. drugih i trećih razreda Opće pučke učione Vela Luka prebačene na rad u tvornici (slično se događalo i u susjednom Blatu). Iako su djevojčice formalno smjele biti ispisane iz škole, bilo je zabranjeno zapošljavati djecu mlađu od 15 godina, stoga su najmlađe od njih prvih godina ilegalno radile, ne ostvarivši pritom ni pravo na priznavanje radnog staža.
Ženski poslovi u tvornici bili su različitih profila, fizički teški, a nerijetko i opasni: čišćenje ribe, odsijecanje glava, friganje, soljenje, nošenje barila, mijenjanje salamure, reparavanje (popravljanje slane ribe uz podizanje teškog kamena), tiketavanje (stavljanje etiketa), škatulavanje (pakiranje), prešanje lima, u ledani...
Tvornički pogon većinom su "nosile" žene dok je muškaraca bilo znatno manje a radili su uglavnom kao stručna radna snaga (u radionicama, kao mehaničari…) ili kao direktori i upravitelji. Znatan dio radnica zbog prisilne regrutacije nije imao potpuno osnovnoškolsko obrazovanje, čime im je uskraćena mogućnost zapošljavanja na edukacijski zahtjevnijim radnim mjestima.
Treba imati na umu da je navedena generacija žena, osim svojevrsnog "pionirskog" uključivanja u radnu snagu, zadržala i svoje tradicionalno ženske uloge kod kuće i u društvu.
Socijalizam: motivacija i kvalifikacija radnika Uspješnost industrijskih radnika zaslužnih za modernizaciju zemlje bila je u očitoj diskrepanciji u odnosu na njihove radne i životne uvjete, stoga je pitanje rada bilo temeljno političko pitanje a modeli motivacije radnika postali su izuzetno važan i sveprisutan segment režimske ideologije. Radnici i radnice iz Fabrike sjećaju se jednog od najznačajnijih priznanja − titule udarnika kojom se protokolarno odlikovalo najbolje. Također, s obzirom da su u velikoj hali stare tvornice bili poredani dugački stolovi na kojima su grupe od po 12 žena čistile ribu, za posebnu produktivnost i trud neki stolovi su dobivali zastavice kojima su radnice i danas izuzetno ponosne. Natječući se koje će biti brže i bolje, žene su probijale normu i dobivale veću plaću, čime su nesvjesno poticale upravu na podizanje norme i same sebi otežavale posao. Zanimljivo je da ispitane radnice, bez obzira na izuzetno teške radne uvjete i obaveze, vrlo često i rado spominju međusobno natjecanje.
Prema sjećanju nekadašnjih radnica, radnika, stanovnika Vele Luke, ali i službenim podacima o uspješnosti tvornica za preradu ribe u Jugoslaviji − produktivnost radnica bila je izuzetna. Mještani Vele Luke redovito hvale žene iz Fabrike ističući da su to bile "žene što ih više generacija neće vidjet", te da su ih čak iz drugih postrojenja dolazili gledati kako rade.
Kako je znatan dio radnica i radnika bio bez završene stručne škole a ponekad i osnovne, trebalo je barem formalno podignuti bazični obrazovni nivo. Problem se "riješio" 50-tih godina organiziranjem predavanja za kvalifikaciju, odnosno široke kampanje opismenjivanja i "narodnog prosvjećivanja" na razini države. Formalni cilj navedenog projekta nije bio samo naučiti ljude osnovnoj pismenosti, već im omogućiti napredovanje i iskorištavanje znanja u svrhu mijenjanja, kako svojih života, tako i života cijele zajednice. Međutim, praksa i rezultati projekta daleko su odstupali od navedene režimske vizije. Šestomjesečni tečaj kojega su radnice i radnici Fabrike polazili, redovito se opisuje kao apsurdno beskoristan i formalan. Razina njihovog znanja bila je toliko niska da su se i oni sami izrugivali očekivanjima (i danas se prisjećaju niza šala i ironičnih dosjetki), a nerijetko su odbijali dolaziti na predavanja zbog „primarnijih“ obaveza.2
Fabrika kao istraživačka platforma Fabrika je do sada istraživana i zabilježena prvenstveno kao bitan povijesni, faktografski i statistički podatak lokalne zajednice, čime je zanemaren izuzetno bogat i značajan doprinos lokalnoj memoriji, tj. kontekst specifičnog vremena i prostora u kojem je diktirana i oblikovana kolektivna radnička svijest, te profilirana golema, redovito pozadinska, uloga žene kao ključnog tvorničkog proizvodnog kapaciteta. Nedovoljno istražena temeljna struktura ove tvornice, zasnovana na ženskom pogledu i prvom licu kazivanja, bitan je izvor za buduću revalorizaciju, kako lokalne memorije tako i industrijske baštine.