Nenad Obradović  

Žensko pismo u polju subverzije

Dramski tekst Posljedice ili dan kad je prestala biti njihovo dijete, kolaž je osobnih promišljanja autorice Maje Pelević, dok je u reprezentacijskom smislu radikalno nov pristup postupanju s tekstom u teatru. Premijera predstave po istoimenom tekstu, koja je održana u beogradskom Bitef teatru, posložila je teme koje zaokupljaju današnje društvo, uz neprestano sagledavanje osobne pozicije umjetnika na relaciji između teksta i izvedbe. Drugim riječima, predstava pokušava uspostaviti dijalog između teksta koji je napisan i onoga koji je izveden, vežući u nerazmrsiv čvor sve nesuglasice današnjeg pojedinca (i same autorice!) sa svijetom koji ga okružuje.

Maja Pelević progovara glasom pobunjenika, njezinu izvedbu karakterizira upisanosti pobune prema nametnutim konvencijama - od obitelji do svakodnevnih “normalnih” ponašanja u društvu. Njezina izvedbena pobuna, koju na sceni izvodi u svojstvu glumice, označuje radikalnost u pisanoj riječi. Pa i onda kad je performerica, Maja Pelević je ponajprije spisateljica koja tekstu daje primat. Narativ je za nju put angažmana jer tekst, kako piše Barthes, ne može zastati (npr. na polici knjižnice), on može proći kroz djelo, kroz nekoliko djela.

Obitelj kao usud asocijalnosti Od tema koje uzima kao presudne u svom radu valja izdvojiti pitanje obitelji, stalnu netrpeljivost između dopuštenog i željenog, stalnu rastrzanost subjekta pred očekivanim. Evo kako filozof Michel Onfray razmatra pitanje obitelji kao usuda: ‘’Obitelj ne slavi toliko otjelovljene ljubavi dva slobodna bića svjesna svojih projekata, koliko usud svakog živog oblika na planetu. A priori aktivna želja pokreće strašnu protudruštvenu silu. Prije nego što bude uhvaćena i pripitomljena u oblike koji se predstavljaju kao socijalno prihvatljivi, ona predstavlja energiju opasnu po uspostavljeni poredak. Pod njezinom vlašću više nije važno ništa od onoga što čini socijalizirano biće: ustanovljeni raspored sati koji se ponavlja, razboritost u postupku, štedljivost, poslušnost, pokornost, dosada. Otada trijumfira sve što mu se suprotstavlja: potpuna sloboda, vladavina hira, opća nesmotrenost, razbacivanje, nepokoravanje važećim vrednotama i načelima, pobuna protiv vladajuće logike, posvemašnja asocijalnost. Kako bi postojalo i trajalo, društvo mora obuzdavati tu divlju moć bez zakona’’. Treba dodati da Onfray smatra da je brak, kao predispozicija obitelji, u stalnoj uvjetovanosti želje i užitka, u divljoj volji za uništenjem nevjerojatne moći ženskog.

Ovaj je navedeni pasus tematski čvrsto povezan s dramskim tekstom Maje Pelević. I ona, kao spisateljica i aktivistica, piše o generaciji mladih i pobunjenih od kojih se očekuje normativnost i poslušnost po svaku cijenu; piše o obitelji kao jedinom načinu opstanka u društvenoj zajednici (obitelj kao usud) ili stalnoj potrebi da se svuda i po svaku cijenu upire prstom u ženu kao potencijalnu majku ophrvanu samosvješću da mora povlađivati muškom principu. Stoga, u tekstu koji se izvodi na sceni, uz minimalnu scenografiju i jaku glazbenu podlogu, autorica upisuje svoje nepristajanje na društvenu igru koju nameće dobro konstruirani društveni obrazac i tiha socijalna isključivost. Na ovome mjestu prizivam riječi Marthe Nussbaum koja kaže: ‘’Središnje pitanje politike ne bi trebalo biti: Kako živi organska cjelina?, već prije Kako žive X, Y, Z i Q? Središnji cilj politike biće nekakvo poboljšanje u životima osoba X, Y, Z i Q, gdje veća sreća za osobu X, koja može biti vladar, ne predstavlja kompenzaciju za veći jad osobe Q, koja može biti siromašna seljanka”.

Programiranje ženske nemoći Budi dobra, vrijedna, poštuj muškarce, voli samo onoliko koliko to dopušta patrijarhalno društvo, ne izdvajaj se iz kolektiva, budi poslušna - samo su neki od savjeta koje imaju poštovati žene bez prava da biraju osobni put. Ukazujući na grubu marginalizaciju i današnju banalizaciju ženskog principa (npr. kvote za ulazak žena u parlament) uz naglašeno pitanje (ne)ravnopravnosti, dragocjeno je što Maja Pelević iz ovoga, uvjetno rečeno, feminističkog pogleda prelazi u jedan sveobuhvatniji, aktivistički i problematizirajući diskurz zajednice. Od osobnih priča, različitim prijelomnim i presudnim događajima u životu, autorica svoju predstavu vodi ka kulminaciji općeg pitanja urušavanja vrijednosti suvremene civilizacije. Konkretnije, postavlja pitanje kako se u Srbiji dogodila takva i tolika radikalizacija zla da se prešućuju najstrašniji zločini na prostoru bivše Jugoslavije koji su počinjeni ‘’u ime obrane Srbije’’ ili kako objasniti prilično snishodljivu šutnju pred provalom vršnjačkog nasilja u društvu. U tome smislu valja čitati i dio teksta iz programa predstave: ‘’Sagledavajući osobna i kolektivna iskustva koja nose sa sobom određene posljedice ovaj projekt predstavlja neku vrstu subjektivnog rekvijema za budućnost’’.

Maja Pelević u tekstu Posljedice razmatra pitanje obitelji kroz figuru žene i njezine socijalne uvjetovanosti. Ona pokušava ukazati na nisku razinu svijesti o ravnopravnosti, o stalnoj uvjetovanosti žene u patrijarhalnoj zajednici, o obvezama koje žena ima u društvu u kojemu destrukcija posvemašnje idealizacije svijeta razoružava svaku priču o mogućoj solidarnosti. Nadalje, misaoni subjekt usred banalne uzurpacije tradicionalnim i patrijarhalnim pravilima postaje objekt, podčinjen i ranjiv, bez prijeko potrebnog samopoštovanja. Žena je, dakle, označena kao majka i to postaje njezin identitet, specifičnost. Teoretičarka Judith Butler s pravom navodi da se svaki put kada se ta specifičnost artikulira, javlja otpor i razdor u samoj jedinici koja bi se ovom artikulacijom zajedničkog elementa trebala ujediniti. Jer, kako veli Butler, nisu sve žene majke; neke to ne mogu biti, neke su odveć mlade ili su prestare za to, neke odlučuju da to ne budu, a za neke koje jesu majke to nije ključna odlika političkog sudjelovanja u feminizmu.

Antifašistička glazba Važan segment predstave Posljedice je glazba. Izvodeći svoju priču Maju Pelević zvučno prate Anja Đorđevic i Svetlana Maraš. Autorica pokušava svoj tekst izvesti uz glazbu, i na taj način naglašava njegovu performativnost i prohodnost kroz ritam. Glazbeno-scenska izvedba teksta kreće od osobnih iskustava prema pitanjima koja zaokupljaju autoricu, dolazeći do općenitijih, kolektivnih anomalija jednog društva. Tekst na taj način još jednom prodire u zajednicu, ukida njezinu zacrtanost i razoružava njezine vojnike. On opominje i poziva na odgovornost sve one mladiće koji odrastaju u pristojnim obiteljima, a potom prebijaju vršnjake zbog njihove seksualnosti, izgleda ili vjerskog opredjeljenja.

Autorice poput Maje Pelević, koja je regionalnoj publici ostala upamćena ponajviše po projektu Oni žive, neophodne su u svakoj šutljivoj i mitologiziranoj zajednici. Da se podsjetimo, performans Oni žive je eksperiment kojim je skupa s kolegom Milanom Markovićem razotkrila ispraznost političkih parola i ideologijskog određenja danas. Naime, dvoje mladih autora pristupili su većini političkih partija u Srbiji da bi vrlo brzo nakon toga postali članovi većine savjeta za kulturu, u nekim partijama dospjevši na kadrovsku listu. Sve to koristili su isključivo u dramaturške svrhe, a kulminacija performansa bila je kada su partijskim “mudracima” predali minimalno izmijenjen govor Znanje i propaganda Josepha Goebbelsa, koje je ovaj nacist 1928. godine napisao članovima Nacionalsocijalističke partije, i predstavili njegov tekst kao svoj kulturni program. Nitko od partijskih činovnika nije posumnjao o čemu se tu radi, svi su bezuvjetno prihvatili tekst, a pojedinci su njegov sadržaj objavili na web stranici partije. Dakle, riječ je o autorici koja svoju izvedbenu potentnost koristi u razračunavanju s opakim zabludama zajednice pa neće biti pretenciozno ako kažem da će Srbija sličiti na pristojno društvo tek kada ovakve projekte i predstave budemo vidjeli na sceni nacionalnog kazališta, duboko uspavane i politizirane institucije koja drijema na beogradskom Trgu Republike.