24.2.2005.

Ivo Maroević  

Zgrada primjerena urbanom ambijentu

U Zagrebu je nedavno dovršena nova poslovna zgrada Eurocentra, koja je sagrađena u jednoj od najranijih urbanih kazeta Zagreba južno od pruge, u prostornom ambijentu koji svoj temeljni prostorni okvir duguje arhitektu Kazimiru Ostrogoviću i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Tada su u tom sklopu, na njegovu sjeveroistočnome dijelu, sagrađene dvije usporedne stambene višekatnice, funkcionalistički strukturirane, s tlocrtno istaknutim stubišnim vertikalama, a na južnoj pak strani središnji dio sklopa Gradske vijećnice, kojemu još do danas nije izgrađen vertikalni naglasak planiran na jugozapadnom dijelu i longitudinalni, položeni volumen skupštinskih dvorana, koji je trebao sa zapadne strane oblikovati novostvoreni trg, danas Trg Stjepana Radića. Ostrogovićeva vizija zapadnog dijela sjeverne zone nastavka Zrinjevca prema Savi nosila je u planovima tada suvremenog funkcionalno-socijalističkog urbanizma jedini vertikalni akcent na cijelom prostoru tadašnje Moskovske/ Beogradske ulice (danas Ulice grada Vukovara). Iako je Ostrogovićev koncept ostao do danas očuvan u svojoj fragmentarnosti, ideja vertikalnog naglašavanja Gradske vijećnice postupno je padala u zaborav, prepuštajući u posljednje vrijeme vertikalne gradske naglaske domišljatosti i dubini džepa novih vlasnika gradskih prostora. Unatoč svemu, kazeta s Gradskom vijećnicom prostorno se očuvala do današnjih dana, a koncept njezina urbanog nastanka nova je zgrada Eurocentra poštivala do krajnjih granica, koliko je to moguće nakon protoka gotovo pola stoljeća od trenutka kad je ideja nastala i počela se ostvarivati.

Očuvanje koncepta urbaniteta

Zasluga za nastavljanje započetog urbanističkog koncepta pripada na jednoj strani Gradskom zavodu za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode, a na drugoj strani projektantu Nenadu Bachu i investitoru, koji su slijedili upute nadležnih konzervatora, a otkupom zemljišta i korigiranjem oblika parcele nastavili slijediti ortogonalni koncept urbanističkog planiranja iz polovice prošlog stoljeća. Time je postignuta ne samo zaštita i očuvanje gradskog prostora, koji je planiran u jednom drugom vremenu, nego i prepoznavanje vrijednosti tadašnjih urbanističkih postulata, koji su nažalost demantirani u mnogim intervencijama duž Vukovarske avenije. Jedan je to od rijetkih primjera da je ideja očuvanja urbanog koncepta nadvladala logiku građenja na zatečenim parcelama, bez obzira na njihovu neusklađenost s konceptom oblikovanja tog dijela grada. Najsvježiji primjer zgrade Hypo banke arhitekta T. Maynea, na uglu Slavonske avenije i Marohnićeve ulice, pokazuje suprotni trend, prilagodbu zgrade zatečenom obliku parcele, što je postao jedan od tipičnih znakova izgradnje u Zagrebu u posljednjem desetljeću. Bachov projektantski napor kod izgradnje Eurocentra i konzervatorsko inzistiranje na preoblikovanju parcele, u cilju nastavka tradicije gradnje uz Miramarsku ulicu, stoga treba posebno cijeniti.

Sama Bachova arhitektura pokazuje i oblikovnu prilagođenost spomenutoj lokaciji. Stroga u izrazu, jednostavna u volumenu, čvrsto smještena u zadani prostor, ova arhitektura poslovne zgrade uspostavlja primjereni oblikovni i prostorni odnos s okolinom koju je već davno odredio Ostrogović svojom arhitekturom. Ona, u širem značenju riječi, znači interpolaciju nove arhitekture metodom prilagođavanja, a ne ekskluzivnog nametanja ili pak raskošnog kontrasta. Jednostavan, dobro dimenzionirani volumen dopušta vizualnu komunikaciju sa Sljemenom i Donjim gradom, gledamo li zgradu s juga, a opet nagovještava smireni funkcionalistički raster volumena, približavamo li joj se sa sjevera. Zamislimo li da će se u skoroj budućnosti ostvariti modificirana Ostrogovićeva vertikala uz Gradsku vijećnicu, tada nije teško zamisliti taj vertikalni naglasak koji će izranjati iznad vodoravnog tijela sagrađenog Eurocentra. Zgrada postavljena u smjeru istok-zapad nije i neće biti barijera, nego tek cezura u pristupu novom gradu kad mu dolazimo kroz podvožnjak ispod željezničke pruge, ili kad se Donjem gradu približavamo s juga, od Vukovarske avenije.

Pravilno, čvrsto i odmjereno

Njezino oblikovanje čvrstog volumena prekrivenog prozračnim vodoravnim brisolejima s tri strane stvara zanimljivu grafičku igru iza koje naziremo otvore, svjetla i dinamičnost poslovnog prostora. Nema ekshibicija neke posebno istaknute visoke tehnologije, iako je ona nazočna u detaljima. Nema posebne nametljivosti detalja, kosih ili zaobljenih linija. Sve je pravilno, čisto i odmjereno. Možda je tek prizemni dio neznatno nenaglašen, tako da zgrada malo gubi na čvrstoći dojma. Završetak, koji istaknutom i naglašenom lebdećom krovnom pločom rubi i čvrsto oblikuje pročelja, dobro došlo je oblikovno rješenje po kojem se kuća pamti i prepoznaje. Iznad njega je gusta rešetka koja dorađuje siluetu i prekriva instalacije iznad ruba volumena temeljnog prostornog kvadra. Ispod njega, terasa natkrivena spomenutom krovnom pločom, uvučena u odnosu na strukturu brisoleja i dobrodošla cezura koja naglašava atraktivni zaključak zgrade. Noću osvijetljen, taj je dio zgrade postao njezina dominantna vizualna značajka. Sve ostalo je diskretna grafička igra brisoleja i temeljnog rastera rešetke, iza čega se nazire temeljna, jednostavna struktura zgrade. Ulaz je s bočne uže strane u Miramarskoj ulici, diskretno koloristički i oblikovno naglašen, dobro prometno riješen, da ne dođe u koliziju s benzinskom crpkom koja je ostala južno pred zgradom. Pristup garažama pod zgradom, sa sjeverne strane, nije vizualno agresivan i dobro je uklopljen u zatečenu i neku buduću okolinu, koja će se sa sjeverne strane dogoditi u ne tako dalekom budućem vremenu.

Interpretacija arhitekture šezdesetih

Tlocrtna rješenja dovoljno su fleksibilna da mogu primiti raznolike poslovne prostore. Središnja stubišta, jednostavne komunikacije i mogućnost raznolike organizacije prostora temeljne su značajke koje zgrada ovakvog tipa za iznajmljivanje poslovnog prostora mora imati. I ovdje su izvjesna strogost i racionalnost nazočni u svakom segmentu. Nema pretjeranog luksuza niti suvišnih velebnih prostora, a opet su zajednički prostori dovoljno reprezentativni da zadovoljavaju temeljnu namjenu. Bach je tu pokazao izrazito znakovitu kreativnost i suspregnutu, racionalnu dimenziju oblikovanja. Nije to Miesovska formula – = +, nego pokušaj interpretacije strogosti arhitektonskog oblikovanja šezdesetih godina 20. stoljeća na način svjesnog odabira mogućnosti koje pruža početak 21. stoljeća. Bach je tu postigao visoku razinu kvalitete i nije podlegao napasti da na jednom objektu pokaže sve što zna. On je jednostavno dokazao da zna projektirati i oblikovati zgradu koja je postala i koja će ostati sastavni i nedjeljivi dio vlastitog urbanog okruženja. To je model, koji je više iznimka nego pravilo u zagrebačkoj arhitekturi prošlog desetljeća, ali tim više zaslužuje posebnu pozornost i priznanje. Pokazuje da način specifičnog zagrebačkog arhitektonskog mišljenja nije umro. Najreprezentativnija kazeta novog urbanizma Zagreba južno od pruge dobila je još jednu arhitektonsku potvrdu. Bachov pristup pokazuje da spona arhitekture i urbanizma u Zagrebu još postoji, da grad još nije umro pod nasrtajima arhitekture i građenja. Drago mi je bilo to ustvrditi i na ovaj način afirmirati.