Židov koji je volio Hitlera i Nijemac koji ga nije volio?

Karl Jaspers (1883.-1969.), po struci najprije psihijatar, a poznat kao filozof, jedan od predstavnika egzistencijalističke filozofije, jednako je poznat po svojim filozofskim radovima, kao i po svom angažmanu i preuzimanju uloge intelektualca. Još prije kraja Drugoga svjetskog rata u svoj je dnevnik zapisao: “Tko ovo preživi toga čeka zadaća kojoj će morat biti posvećen do kraja života”. Jaspers se pritom koristio njemačkom riječju verzehren koja istodobno znači trošiti, izjedati i sažizati, čime već – makar nesvjesno – najavljuje svoju knjigu pod nazivom Die Schuldfrage, ali i svoj poslijeratni angažman. Naime, upravo je krivnja osjećaj koji stalno sažiže, a njezino očitovanje jednako je neuobičajenoj pojavi nesvršenog oblika glagola “sažeći” – naime, kad se nešto sažeže onda se ono spali, uništi vatrom, no kad se nešto sažiže onda se ono stalno “pali”, pokušava uništiti vatrom, dakle, radi se o osjećaju koji se stalno umnaža i čega se zapravo ne možemo riješiti.

Pitanje krivnje niz je predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj održanih tijekom zimskog semestra 1945.-1946. Povijesni je kontekst, dakle, neposredni slom Trećeg Reicha i početak Nürnberških procesa. Filozofski kontekst je programatski tekst o filozofiji egzistencijalizma Jean-Paula Sartrea pod naslovom Egzistencijalizam je humanizam i odgovor Martina Heideggera francuskome prijatelju Jeanu Baufretu naslovljen Pismo o humanizmu. Kao što znamo, upravo je potonji ozloglašen, a njegova je šutnja o nacionalsocijalizmu i angažmanu u doba rektoratskog vodstva u Freiburgu 1933.-1934. zapravo već općepoznata. Za razliku od njega, Jaspers 1946. objavljuje Pitanje krivnje s pokušajem da učini upravo ono što Heidegger onda nije bio spreman učiniti: suočiti se s vlastitom krivnjom. Dok je Heidegger podupirao nacionalsocijalizam, Jaspers nije podupirao nacistički režim, nego je čak – jer mu je žena bila Židovka – umalo završio u koncentracijskom logoru, a spasili su ga Saveznici koji su te godine prekinuli Hitlerovu vladavinu. No, ipak, kao i većina Nijemaca u to vrijeme imao je problem s pitanjem i osjećajem krivnje.

Riječ Schuld u njemačkom jeziku ima dvostruko značenje, ona ujedno označava krivnju, ali i dug, te u tom smislu Jaspersovu knjigu treba shvatiti i kao pokretanje pitanja o odgovornosti, pojedinačnoj, ali i kolektivnoj. Ona je ujedno pokušaj samog Jaspersa da se pomiri sa samim sobom, ali istodobno manifest svim Nijemcima, koji je, dakako, upućen i Saveznicima, da nikada nije kriv cijeli narod, nego samo pojedinac.

Četiri pojma krivnje

Ključni dio Jaspersove rasprave četiri su pojma krivnje. To su kriminalna krivnja, zločini su objektivno dokazivi jer krše jednoznačne zakone; politička krivnja, odnosi se na činove država, a kao instanciju kažnjavanja, kao i u prvoj možemo shvatiti sud; moralna krivnja, gdje je glavna instancija vlastita savjest, te metafizička krivnja, gdje je instancija samo Bog. Za svaku od četiriju vrsta krivnje postoji posljedica: za prvu stiže kazna, za drugu postoji odgovornost, dok za treću dolazi pokora i obnova, a za četvrtu preobrazba ljudske samosvijesti pred Bogom. Kao što možemo naslutiti problem nije toliko u tome da novi svjetski poredak samo naizgled promiče ljudska prava i pravni poredak, nego u posljednjoj vrsti krivnje koju ocrtava Jaspersov iskaz: “Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, nego sam mu bio nazočan, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv”. Ta rečenica sama po sebi nije neispravna, štoviše ona upućuje na jedan temeljni etički problem, no razilaženje nastaje kad Jaspers dalje tumači posljedice odgovornosti i krivnje. To se vidi na primjeru poznate priče o njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika. Ona se, dakako, može tumačiti na različite načine. No, premda bi se već zbog samog sadržaja knjige i nekog logičnog slijeda moglo očekivati tumačenje da Židov na zidu ima Hitlerovu sliku zbog osjećaja krivnje (“ja sam se spasio, a drugi, moji rođaci i prijatelji su u koncentracijskim logorima ili mrtvi, pa se zato na neki način kažnjavam Hitlerovom slikom”), Jaspers taj fenomen tumači na zanimljiv način: “Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domovinom.” Upravo se u tom trenutku čini kao da Jaspers izdaje vlastito rezoniranje, naime, jer osjećaj krivnje očito zamjenjuje nostalgijom, to jest osjećajem nacionalne pripadnosti (egoističnog stvarnog ili izmišljenog Židova u New Yorku nije toliko briga za druge Židove, koliko za nemogućnost povratka kući).

Paradoksalno, čitanje Židova i Hitlerove slike koje Jaspers ne poduzima mnogo je bliže onome što bismo očekivali od knjige s naslovom Pitanje krivnje. Ono ujedno priziva Agambena i njegove spise o Holokaustu, naime, osjećaj krivnje onih koji nisu ništa učinili (jer vjerojatno i nisu mogli ništa učiniti), ali su učinili previše naprosto zato što su živi. To su svi Židovi koji su preživjeli užas Holokausta, ali su nakon toga do kraja života osjećali sramotu i krivnju – jer su drugi umrli, a oni preživjeli. Ali, zašto ne bismo preokrenuli tumačenje i iščitali priču o njemačkom Židovu s Hitlerovom slikom doslovce: zašto on ne bi imao sliku Führera upravo zato što je njegov obožavatelj. Upravo jednim takvim naizgled blasfemičnim izvrtanjem standardnog čitanja ide se u prilog Jaspersu i pooštrava njegova težnja da Nijemci budu oslobođeni kolektivne krivnje. Jer, ako je mogao postojati Židov koji se nije bunio protiv Hitlera, onda isto tako može postojati i Nijemac koji nije podupirao nacionalsocijalizam. Poenta je u tome da nisu nužno svi pripadnici nekog naroda krivi. Uz važan dodatak: ali ni nedužni.

“Ponavljanje krivnje”

Jaspersov Pogovor mom “pitanju krivnje” iz 1962., te njegov razgovor za Spiegel 1965. godine, u kojem će priznati vlastite zablude i naivnost zbog uvjerenja da Sudom u Nürnbergu počinje novi “svjetski poredak s jednim svjetskim zakonodavstvom”, neka je vrsta hegelovske loše beskonačnosti: lako možemo zamisliti spis pod naslovom Pogovor mom pogovoru mog “pitanja krivnje”. Naime, nije toliko problem u tome da je Pitanje krivnje opterećeno naivnim uvjerenjem u novi svjetski poredak koji počinje Nürnbergom, niti je to Jaspersovo priznanje te zablude iz 1962. Problem se, između ostalog, sastoji u samom činu “ponavljanja krivnje”, utoliko što Jaspers sada kao jedan od neuspjeha Nürnberga okrivljava boljševičku Rusiju, koja, prema njegovu mišljenju, kao totalitarna država nije smjela sudjelovati u procesu. A to nije jedini razlog: kao što znamo, Jaspers je 1950-ih podupirao vladu Konrada Adenauera, čija je vlada 1957. radila na atomskom naoružavanju Bundeswehra; iste godine kada je Ulrike Meinhof (još dok nije počela pisati za časopis Konkret i dok nije stupila u RAF) držala svoje prve javne nastupe protiv atomskog oružja. Premda je Adenauer zaslužan za demokratizaciju Zapadne Njemačke i tzv. Wirtschaftswunder, upravo se Hitler, prema svjedočenju Alberta Speera, divio Adenaueru, dok zapadno-njemački studentski pokret 60-ih godina ustaje protiv njegove konzervativne vladavine.

Simptomatično je da Jaspers 1958. godine opet objavljuje jedan spis protiv duhovne situacije vremena, ovaj put knjigu pod naslovom Atomska bomba i budućnost čovjeka, dakle, premda tih godina podupire Adenauera. Osim toga, isto kao i Adenauer, Jaspers je tih godina podupirao i podjelu Njemačke, budući da je ona u njegovim očima ipak bila bolja od kolonizacije zapadno-europske kulture sovjetskom kulturom. Upravo u tom stajalištu možemo vidjeti da je Pogovor mom “pitanju krivnje”, s uvjerenjem o neuspjehu Nürnberga i ulozi boljševičke Rusije u tome, već na neki način predvidio i njegovu daljnju teoriju. No, Jaspers je unatoč tome i dalje jedan od rijetkih koji je tako jasno i neposredno nakon Hitlerova režima progovorio o krivnji, a temeljna Jaspersova postavka – uz sve očite proturječnosti i naivni humanizam – da za zločine mogu biti kažnjeni samo pojedinci, to jest da cijela nacija ne može biti optužena za zločin, jednako kao i 1945. godine vrijedi i u novom tisućljeću. Taj se uvid danas recimo može i treba aplicirati na američko-irački rat, gdje se većina rasprava još vodi po liniji isključivih argumenata. U tom smislu, jednako kao što cijeli irački narod nije kriv jer je imao Saddama Huseina, tako ni cijeli američki narod nije kriv jer ima jednog Busha. Pogreška američke vanjske politike, ali i protuglobalističkog pokreta, u pravilu se uvijek sastoji u onome što Žižek naziva “spektralizacijom Neprijatelja”: Neprijatelj postaje prisutan poput sablasti, a istodobno je raspršen svugdje. Za američku politiku to je trenutačno Terorizam, a za protuglobalistički pokret to je Amerika.

Vicevi o Bogu

Upravo u tom horizontu u oči upada nedostatnost Jaspersove postavke o važnosti moralne i metafizičke odgovornosti: ona se još temelji na mitu da su ljudi u načelu dobri i da će sami shvatiti što je dobro, a što zlo, što su učinili, ili što su mogli učiniti, a nisu učinili. Naime, za razliku od kriminalne i političke krivnje, ili odgovornosti, instancije tih dviju odgovornosti zapravo su  podložne vlastitoj imaginaciji. Jer što je privatnije od vlastite savjesti ili Boga? I o jednom i o drugom svatko ima posve osebujnu, različitu i privatnu konstrukciju, koja, kao što znamo, ne mora nužno biti statična. Naprotiv, ona, kao što to pokazuje Woody Allen u filmu Hannah i njezine sestre, najčešće i nije. Suočen s besmislom života Allen, filmski Židov, koji je i u pravom životu Židov, okreće se pokretu Hare-Krishna, da bi na kraju završio na kršćanstvu (dolazi do popa i moli ga za sve spise kršćanstva, a nakon toga odlazi s desetak svezaka Biblije i drugih spisa).

To je slično onom vicu o Kinezu, Albancu i Srbinu koji su se sporili o tome čija je vjera najjača. Da bi to utvrdili odluče se popeti na vrh nekog nebodera od 100 katova i  skočiti s njega, pa tko preživi, njegova je vjera najjača. Skače Kinez i zove: “Budo, Budo...” – pada, prolazi 90 kat, zove ponovo, ali nikakva učinka, prolaze katovi, 80, 70, 60, 50 i zaustavi se na 40-om katu, i preživi. Drugi skače Albanac i počinje prizivati Alaha. Zove i priziva, kao i Kinez, ali kod njega nema nikakva učinka. Prolaze katovi, 90, 80, 70, 60, 50..., ne uspije ga dozvati i razbije se. Zadnji ostao Srbin i skače i on, siguran u svoju vjeru, počinje dozivati i moliti: Molim te Bože pomozi mi da preživim, pomozi Bože molim te... – i tako on pada, 90... 50, 40, 30 i što će, vidi da nema nikakva učinka, i počinje  ponovo prizivati: “Budo, Budo, Budo...”

Poenta te šale je ista kao i ona Woodyja Allena: vjera je naprosto – a time i najviša instancija Jaspersove metafizičke krivnje, Bog – često samo slučaj pogodbe i ovisi o trenutku. Ako pak spomenemo religiju koja u tom nizu nije tematizirana, onda više nije problematična samo promjenjivost instancije, nego je sama po sebi postala upitna i najviša instancija, naime Jaspersova instancija metafizičke odgovornosti. Što ako sam musliman i moj Bog je Alah. Nisu li se upravo iz tog razloga teroristi zabili u Blizance? Problem s Jaspersovim postavljanjem pitanja o krivnji zato je u partikularizmu moralne i metafizičke krivnje, ili u činjenici da su one podložne interpretaciji. Jer, ako su per definitionem te vrste odgovornosti privatne (događaju se u glavi svakog pojedinca), onda ja sam mogu odlučivati o tome koji su kriteriji prema kojima ću se voditi. Premda je Jaspers jasno ciljao na univerzalizam, on je istodobno podcijenio i precijenio čovjeka (misleći da je osjećaj krivnje naprosto sveprisutan), i na kraju završio u partikularizmu čiji uzrok može biti samo oživljavanje onoga što Jaspers naziva Schuldfrage.

Možda, na kraju, Jaspersovu rečenicu iz Pitanja krivnje “Sad je počelo novo razdoblje povijesti” treba tumačiti upravo u tom ključu, kao nesvjesnu artikulaciju i anticipaciju dolaska nove postmoderne ere u kojoj je svaka krivnja relativizirana. Nije li američka krivnja unatrag posljednjih 40 godina, počevši s Vijetnamom, preko Zaljevskog rata, do sukoba na Bliskom Istoku, relativizirana upravo krivnjom radikalnog islamizma? Ili, da upotrijebimo jedan nama bliži rat: nije li srpska krivnja relativizirana hrvatskom krivnjom, i obrnuto, nije li hrvatska krivnja relativizirana srpskom krivnjom? Haški sud pokušava suditi i pobjednicima i pobijeđenima (premda danas još ne znamo je li netko doista pobijedio, ili smo svi zapravo izgubili), kao što je Jaspers tražio da se jednako sudi nacističkim zločinima, ali i savezničkom bombardiranju Berlina i Dresdena. No, unatoč tom idealu, zar suđenje, kao i subjektivno pitanje krivnje (koje je, kao što vidimo, još problematičnije) doista može spriječiti da se sve to opet ne ponovi? Nije li upravo nakon Nürnberga počela nova diktatura, tajnih službi i Berlinskog zida?