Živjet ćete u Moskvi

Evo, prosudite. Moskva je sama po sebi veliki grad. Naseljen, prenaseljen, raširen, teško obuhvatljiv, divovski, neizmjeran čak – ima negdje 20-30 milijuna stanovnika. Od toga broja više od polovice je žena, oko 58 posto. Otprilike 17-18 milijuna. Činilo se nemogućim odrediti njihov broj. One su nekako pulsirale, mijenjale izgled, odašiljale od sebe ponekad brojnu djecu ili ih uzimale natrag. Pa i inače je cijela zemlja, koja je tada imala oko 850 milijuna stanovnika, također pulsirala, čas se stežući do veličine Moskve, ostavljajući goleme, nenaseljene prostore, obrubljene lancima raspoređenih graničnih policajaca, koji su se vidjeli iza raznih zaklona zbog svjetlucavih vršaka bajuneta i koji su se čuli samo zbog laveža svojih odanih budnih pasa. Ili je pak stanovništvo opet otjecalo, ispunjavajući očišćene i prazne vene i arterije cesta, cjevovoda, rijeka i zračnih putova.

Djeca bi, sa svoje strane, povremeno činila 90 posto stanovništva Moskve, ispunjavajući sve nepodnošljivom bukom i glupošću. Tada ih se moglo jednostavno mrziti. Ponekad ih se mrzilo neobično snažno. Prolaznici su ih snažno gurali i odgurivali. Neki su postajali okrutni i bespoštedno ih mlatili te ponekad sakatili. Naravno da milicija nije mogla dopustiti nered i samovolju. Ona je tjerala pretjerano okrutne, koji su pokušavali čak preko ramena potiskivanog milicionara još uvijek nekako uhvatiti odvratno dijete, rukom ili nogom. No, milicija je obavila zadaću, nagovarala odrasle da nastave raditi svoj posao. Jer tako je ponekad zastajao radni život grada. Cijelo radno sposobno stanovništvo izašlo je na ulice i bavilo se mahnitim mučenjem nesnosne djece i dječice. Milicija je svakodnevno uporno i strpljivo sve dovodila u red. Malu djecu razvažali su kamo je trebalo – u bolnice, u sirotišta, kućama i u mrtvačnice. Napeti dani milicijskog života trajali su prilično dugo, dok se svi nisu smirili sami po sebi. Odrasli su se jednostavno pomirili s neizbježnim stanjem stvari. Zatim su se smekšali, postali bolji i prilazili djeci čak i s nekakvom nježnošću. Danas već vidimo da je neugodno proći pokraj djeteta i ne pomilovati ga po mekoj glavicu ili mu ne darovati bombon.

Ponekad bi djeca u potpunosti nestala iz grada. Osobito za vrijeme ljetnih praznika. Međutim, općenito mislim da ih nije bilo više od 50-60 milijuna. Pa, možda milijun-dva više. Ili manje. Kako sam i sam tada bio dijete, možda i griješim – tinejdžera godinu-dvije-tri starijih od mene smatrao sam starijima i odraslima. Tako da slobodno možemo dodati još oko 10 milijuna.

Trećina svih koji su napučivali grad i njegovu ponekad beskrajnu okolicu bili su starci i starice. Nije ih lako pratiti, s obzirom da su stalno umirali. No, umjesto njih odmah bi se pojavljivali novi, brojniji. Ponekad se činilo da su obuhvaćali svih 900 milijuna stanovnika glavnoga grada. Ponekad ih je bilo teško čak i otkriti na ulicama i uobičajenim klupama ispred kuća. Pričalo se da su ih sve zajedno stavili su brojne probušene teglenice i slali u nekakve udaljene samostane, u pusta, nenaseljena mjesta, pokrivena vječnim ledom i snijegom, kako ne bi kvarili izgled metropole, njen mladi progresivni duh. Pričalo se da mnoge teglenice jednostavno nisu stizale na naznačeno mjesto. Pričalo se čak da niti jedna teglenica nije stigla u luku koja joj je određena. Ne znam. Neću lagati niti preuveličavati. Nisam to ja rekao – to je rečeno meni.

No, odmah su rasli novi u daleko većem broju. Smatra se da način borbe s njima mora biti radikalno drukčiji. No slabost zemlje, njena podatnost prema svemu ljudskom nije dopuštala poduzimanje jasnog, definitivnog rješenja. Osobito posljednjih godina kad je vlast uputila sve starce u društveni život odredivši im počasna mjesta, neopravdano značajne uloge u državnom i društvenom životu. Kako je to završilo – svi dobro znamo. No, u to vrijeme vrlo se ozbiljno proučavala teorija poznatog ruskog mislioca Fjodorova, koja je imala veliki utjecaj na mase i više krugove. Po njegovoj teoriji stare su stavljali u specijalno pripremljenu zemlju radi pomlađivanja, a onda su ih posebnim postupcima, profinjenim metodama vraćali u život. Metoda nije bila baš savršena. Zemlja se punila novim bićima, koja nisu znala za sumnje i prigovore. Ponekad ih je bilo teško čak i shvatiti kao nešto antropomorfno. Doduše, kasnije su oni to u potpunosti dostizali, bivali su praktički isti kao i normalni ljudi. Lica su im napinjala pomalo neobična blijeda koža bez ijedne bore. Kretnje ponešto nespretne, ali su s godinama postizale veliku plastičnost. Govor odrješit, ali posve logički. Oni više nikada nisu starjeli. Ne znam jesu li ponovno umirali, no poznato je da su nekamo netragom nestajali. Možda u neke memorije. Međutim, sebeljubivi, vlastoljubivi i slastoljubivi kremaljski starci, koji su do sedamdesetih godina zgrabili vlast u zemlji, nisu htjeli prolaziti tu neugodnu i prilično mučnu proceduru. Nakupivši u zemlji znanja nepoznata svim ostalim nadzemnim bićima, zatvorili su se u Kremlju i noćima su pokušavali pronaći i razotkriti tajna magična imena postojeće njihove i naše stvarnosti. Ta imena, čiji samo izgovor tjerao sve okolo da zadrhte, kleknu i šapnu promuklim teškim glasom:

– Što trebate, starče?

– Služi nam!

– Umoran sam!

– Naređujemo da nam služiš! – prenaprezali su starci svoje slabe glasove.

– Što pak mogu učiniti?

– Postani lijep, veseo, jak, nepobjedivo veliki i vječni Socijalizam! – mrmljali su.

– Ne mogu-u-u!

– Možeš. Možeš – inzistirali su starci škripavim glasovima.

– To je sve što mogu – uzvraćao je glas.

A bili smo tada u lošem-dobrom, ali stvarno postojećem socijalizmu. Starci su se naprezali u mračnim, zastrtim sobama Kremaljskoga dvorca, sve bljeđi i siviji, drhteći naborima od pergamenta, koji su im visjeli s lica i vrata, padali u trans i nešto mrmljali. Njihova su mrmljanja bila potpuno nesuvisla i njihovom najbližem okruženju i čak kvalificiranim konzultantima. Van u narod to je ispadalo čudnim odabirom pridjeva k supstancijalnom eidosu “socijalizam” – izgrađeni socijalizam, završeni socijalizam, razvijeni socijalizam, integrativni socijalizam, tranzitivni, etokratski, subverzivni, transcendentni i sl. Sami starci nisu imali snage provjeriti cijeli popis emanacijskih imena koja idu od magičnih dubina u profanička otkrića prostora sociuma. Umorili su se, prikrivajući brojne višeslojne kapke. Kako nisu mogli umrijeti, jednostavno bi se ukočili i trajali u drugim ograncima prostora i vremena.

No sva istraživanja oko uskrsnuća prekinuli su kako ne bi stvorili nepotrebnu konkurenciju među već uskrslim (njihov broj, čini se, dosegao je oko 150-180 milijuna) i ponovno pristiglim. Bojim se da su istraživanja zauvijek prekinuta, u svakom slučaju više nikad nisam susretao nikakav spomen na njih. A šteta. A i slična bića također više nisam susreo.

No, vratimo se svakodnevici.

Radnička klasa glavnoga grada činila je otprilike dvije trećine ukupnog broja zaposlenog stanovništva. U Moskvi je tada cvjetala teška industrija – čeličane, ugljenokopi, proizvodnja raznih vrsta metala i rudnog blaga. Kompozicije s mnogo vagona tutnjale su noću presijecajući Moskvu u svim pravcima, od juga, Beljajeva na primjer, gdje su se nalazila ležišta hipermangana, prema njenim prerađivačkim kombinatima, smještenim u rajonu Sokolova, do kojih je bilo 12-13 sati puta. Sve je to zujalo, dizalo se, dimilo, raslo, likovalo i pobjeđivalo.

Polovica preostalih radila je u sferi opskrbe, prijevoza, u ribolovnom i lovnom gospodarstvu, služila je u vojskama raznih rodova, koje su u mirnodopsko vrijeme brojčano dosezale do 100-120 milijuna pripadnika. U trenucima opasnosti njihov broj bi se upeterostručio, usedmerostručio, udeseterostručio. A u slučajevima česte smrtne opasnosti oni su cijelu zemlju pokrivali sa svoje 3-4 milijarde pojedinaca koji su se ukopali, gađali, letjeli i navaljivali. Isto su tako mnogi išli, odlazili i vraćali se na brodovima ratne i civilne mornarice, zasijavali su golema polja u predgrađima i u središtu grada. Druga polovica je administrativni aparat. Preostali dio bili su znanstveni radnici, kulturni djelatnici, Junaci Socijalističkog Rada, narodni učitelji i slikari, akademici te dobitnici Staljinove, Lenjinove, Državne i Nobelove nagrade. Bilo je i dosta sportaša i umjetnika. Kao što su Ulanova, Plisecka, Konenkov, Kapica, Keldiš, Jašin, Staršinov, Paustovski, Fadejev, Prokofjev, Mravinski, Mičurin, Astangov, Gileljs, braća Mann, Rodnina, Serov, Šostakovič, Landau, Curie, Lisenko, Glazunov, Sartre, Rimski-Korsakov i dr. Pa praktički svih nacija i vjeroispovijesti. I sve to u strogom skladu, točnoj proporcionalnosti s nacijama i religijama, koje su tada postojale i procvale. Utjecajni autoritetni znanstvenici tvrdili su da su mnoge od njih u davno doba ili nešto kasnije ovdje i nastale, a kasnije su se proširile svijetom. Ne mogu reći koje točno, ali otprilike polovica od svih danas poznatih.

Dakle, bilo je mnogo ljudi. Svi su bili nekako razvučeni po golemom području bijelog snježnog prostranstva, koje su rijeko presijecali mali, ali i veliki planinski grebeni, obrasli ogromnim masivima guste crnogorice, točnije pa, crnim i neprozirnim ravnim površinama zamalo okomito uzdignutih voda, koje su obrubile, nekako izgrickale sante ledenih sprudova i rubovima ledenih pak granica onostranog, nepoznatog i nezemaljskog.

Sve se to pružilo površinski, nisko, vodoravno. Jedino se Milicionar uzdizao, stršao, okomit. Kod niske oblačnosti njegova se glava ponekad gubila u nebesima. Kod velikog snijega noge su mu do koljena urastale u smetove. Da, Milicionar je vertikalan po definiciji. Kao što je, recimo, vojnik po definiciji mrtav i horizontalan. On je horizontalan kao barikade, pregrade, rovovi, Maginotova linija, obrana postrojena u redove, sustavi dugotrajnih i pokretnih vatrenih točki obrane, obrambena i jurišna ratna strategija, bočni obuhvati i kliješta, strategija pobjede, upad i širenje po golemom području i sl. Milicionar je vertikalan: noge su tu, a glava – tamo.

Da, naravno, nije sve tako jednostavno. Sjećam se da se nasuprot naše kuće nalazila štedionica. Kraj nje je tumarao milicionar. Odnosno, nije tumarao nego je obilazio povjereni mu dio ispred ulaza u štedionicu. Po nečemu je čak podsjećao na milicionara strica Vasju iz mojeg nezaboravnog, ranijeg od onoga koje se opisuje, djetinjstva. Dakle, Milicionar je obilazio povjereni mu dio. Obilazio je svakodnevno, svakog sata, jednostavno i sigurno. Doduše, nešto kasnije sam otkrio da nije obilazio jedan Milicionar. Njih je u službi tamo bilo nekoliko, koji su se mijenjali svaki treći dan. No, ipak je to bio On. I on je bio potpuno slobodan i spontan. A zašto bi bio zakopčan? Posao je divan. Položaj zavidan. Postao cijenjen. Valja reći da se u to vrijeme poštovanje i čak štovanje Milicionara tako visoko uzdiglo da je on samom svojom prisutnošću, pokazivanjem svoje značajne odore i streljiva, samom svojom nazočnošću uspostavljao red i sklad u svaku životnu situaciju. Čak i opasnu i kriminalnu. Samo što je ona, situacija, bila za vraga – kaos! Bez izgradnje! Strahota čak! No, dolazi Milicionar – i sve postane skladno, prozirno i jasno. Sve dobiva mjeru i težinu. Sve se određuje odbrojavanjem od njega, kao od neke točke početka koordinata. Stoga je pištolj na njegovom boku visio jednostavno kao nekakav heraldički značajan detalj viteške odjeće.

Hodao sam i razmišljao o njemu u nekakvom neopisivom ekstatičkom obožavanju. Činilo mi se da sam za to imao izravne povrede, da u tome nipošto nisam usamljen. Odnosno, čak nisam nikoga niti vidio tko bi u suprotnom bio usamljen. Dakako, ponekad život u te stroge raščlambe unosio male nesporazume. Moguće je čak da nije ni bilo nikakvih nesporazuma. Jednostavno, iz razloga djetinjstva slaba snaga i profinjenost spoznaje, pogađanja, razlikovanja. Kod nas u kući zaista je – istina, čudo! – živio živi Milicionar. Kasnije pak, kad sam stanovao u Volginovoj ulici nasuprot Više milicijske škole, vidio sam cijela stada u jednoličnoj sivoj milicijskoj odori, koja su tekla prema zgradi u jutro i razlijevala se iz nje navečer. Takvo mnoštvo pomalo je ispiralo smisao pojedinačnog služenja i stajanja. Doduše, uz stanovit misaono-duhovni napor mogla se ocrtati nad njihovom razjedinjenom količinom stanovit skupni jedinstveni lik Milicionara. A i druga su vremena. Već su dolazili sasvim drukčiji pojmovi pojedinačnosti, načini osobnog opredjeljenja i samoopredjeljenja. No, u to davno doba Milicionar, koji je živio poput svih, jednostavno, u istoj kući gdje i ti, bilo je otkrivenje. Uza sve to imao je i sina mojih godina. On i ja smo se ponekad, ne često, igrali. Čak mu se niti imena ne sjećam. Na njega se, izgleda, u mojoj svijesti nije raširio oblak sakralnosti, koji je okruživao Milicionara-oca. Odnosno, tada sam točno i jednoznačno, zapravo apsolutno ispravno shvaćao službu, status i konkretnost milicijske ljudske egzistencije. Tako sam se jednom potukao s tim sinom i razbio mu nos. Kod djece se takve stvari često događaju. Dakle, razbio sam i gotovo. Trebao bih biti ponosan na tu prvu pobjedu na životnom putu. No, obuzeo me užas. Odjednom sam iza dječakovih leđa zamislio ne lik njegova oca nego Milicionara. Izvanrednost toga događaja omogućila mi je da dopustim mogućnost nazočnosti u njemu, apstraktnom milicionaru, očinskih osjećaja i sposobnosti hitne intervencije. Ali, dakako, temelj je ipak bio moj nesumnjivi prijestup. Uz urlik uvrijeđenog pojurio sam iz dvorišta i cijeli dan posvuda tumarao. Posjećivao sam nekakva udaljena mjesta Koljceve željezničke stanice, skladišta s ugljenom koji se prosipao kroz tanke zidove. Razgovarao sam s nekakvim kvazizainteresiranim, prljavim radnicima i radnicama.

– A zašto ovuda tumaraš? Tražiš mamu?

– Ne-e – uzvratio bih mrmljanjem.

– A gdje ona radi?

– Evo tamo – neodređeno bih klimao glavom nekamo u daljinu.

– A, u ljevaonici. Pa onda požuri, skoro će ručak.

Jurio sam u nepoznatome mi pravcu. Tek kasno navečer, doslovce se pružajući uza zidove kuće, osvrćući se, očekujući da se iznenada pojavi strašna figura u odori, koja kažnjava, probio sam se do svoga stana. Uz poučna klicanja oca i prijekorni pogled majke umirio sam se i u trenu zaspao. Sanjao sam čudnu tijesnu prostoriju koja se odmah beskrajno raširila. U njoj je ovamo-onamo plovio oblak. Zatim je došao stari strogi učitelj iz naše škole i počeo postavljati nekakva pitanja. Šutio sam. Učitelj je dugo i pažljivo gledao. Zatim se pokazalo da je to jednostavno njegova slika, koja je iz nekog razloga visjela na zidu u nedopustivoj blizini slike jednog od najvažnijih rukovoditelja toga vremena.

Tim je čudnije i neshvatljivije bilo ono što sam vidio jednog hladnog jutra kroz prozor pokriven debelim fantastičnim ledenim ornamentom. Trljajući oči i uzdišući u očekivanju neukusnoga griza na mlijeku s velikim neprožvakanim komadima, izlaza iz toplog stana na otvoreni hladni prostor grada još nepripremljenog za normalni ljudski život, primijetio sam čudnu sliku. Sva moja prirodno usiljena malaksalost u trenu je nestala. Odrasli u čudnim pozama, kao malo zakvačeni, podignuti na prste, nabili su se na prozor i nosovima otapali male rupice za gledanje. Vladala je tišina, neprilična za tako temperamentno i živčano stanovništvo komunalnog stana. Polako sam prišao prozoru i ispod lakta visokog i krupnog oca probušio svoju rupicu na staklu. Ugledao sam obično dvorište posuto snijegom i obrubljeno visokim smetovima. Bilo je hladno i rano. Dolje, točno ispod prozora, ugledao sam neobičnu sliku. Čak se može reći mizanscenu nekakve predstave. Nevelika grupica ljudi polako se kretala čudnom uzajamno povezanim kretanjem. Zagledao sam se. Jedan od njih bio je poznati milicionar iz susjedne štedionice. Povukao se duž pročelja naše zgrade lagano savijenih nogu, nesigurno držeći pištolj u drugoj ruci. Petorica ili šestorica drugih loše i različito odjevenih ljudi ljuljajući se uz osmijeh nadvili su se iznad njega i polako skratili udaljenost. Glede osmijeha rekao sam čini se uzalud, jer sam sve to vidio odozgo, s visokog trećega kata, te sam mogao primijetiti samo milicijsku kapu i šešire koji su pokrivali mrske fizionomije ostalih. Međutim, osjećao sam njihove odvratne osmijehe i bljedilo milicijskoga lica. Činilo se da je milicionar štitio napadače ne otvarajući vatru. S užasom sam, ali i nekakvim uzbudljivim zastojem srca očekivao kako će ih sve dovesti u red preciznim hicima. Poslije će prići, suosjećajno se nagnuti nad svakoga, opipati puls na vratnoj žili, uzdahnuti i otići kako bi pozvao hitnu pomoć ili izravno pogrebnike. No, on je stalno otezao. Skupina se kretala udesno, zamalo nestajući iz našeg vidokruga. Odakle sam znao da u Milicionarovu pištolju nije bilo metaka, jer se pretpostavljalo da on treba paralizirati, učiniti bezopasnim svakoga samim svojim izgledom, koji očituje svu snagu, volju i veličinu nepobjedive države. Izgledom očitovanim sjajnom državnošću. Međutim, dogodili su se očito slijepci. Definitivno slijepci. Predodređeni da budu slijepi za neki uzvišeni cilj za racionalno iskorištavanje, neshvatljiv običnoj ljudskoj svijesti. Slijepi metafizički. Oni su bili dopušteni u tom svijetu sa svim svojim zlom od strane nekakvog višeg zla, nama suprotstavljenim, ali to iz nekog razloga nije ulazilo u moju glavu, nesposobno da jednom zauvijek bude uništeno. Odnosno, cijelo vrijeme su ga svim silama uništavali, ali se ono uvijek iznova obnavljalo. Jedino objašnjenje izgledalo je da se to činilo kako naša životna hrabrost ne bi slabila i siromašila.

I evo ih, kažnjeni tim zlom, obdareni nevjerojatnom sljepoćom, kako ne bi bilo sumnje i ne bi oslabilo pred njegovom veličinom i sjajem, ne uočili u njemu Milicionara, nego vidjeli samo glupo i nespretno ljudsko tijelo. Spajanje ljudskih dijelova i organa, nekako im jednako u njihovoj sitnoj tjelesnoj besmislenosti koja se ne nastavlja ni u kakvu onostranost.

Međutim, znao sam da je ranije u toku dana pri nekakvom tamo pokušaju pljačkanja štedionice ili nanošenja štete, Milicionar uhvatio nekakvog subjekta, predavši ga uz potvrdu tipu koji je istodobno stigao autom. I tako je u današnje sivo rano jutro, kako su neki kasnije pričali, grupa mračnih, nemarno odjevenih osoba, koja je odnekud znala dodatne okolnosti tog slučaja, došla do te iste štedionice. Jedan od njih klimnuo je prema Milicionaru:

– Ovaj ovdje!

– Ovaj?

– Taj, da! Smeće!

Milicionar se okrenuo prema njima. Tada je sve i počelo.

Mi smo se napeli, okretali glave, nastojali pratiti što se događa u prostoru koji je već ispao iz našeg vidnog polja. Naposljetku je sasvim ispao. Nastupila je tišina. Šutke, kao nakon sprovoda, svi su se počeli razilaziti za svojim sitnim poslovima u prenatrpanom stanu. Kad sam sat kasnije izašao iz veže, doslovce su me odbacile natrag plamteće oči koje su se okomile na mene i nakostriješeno krzno čudovišta. Užasnuto sam zalupio vrata i dao se u bijeg stubama prema svome stanu. Kad sam se malo ispuhao, zastao sam i provirio kroz prozorčić na stubištu, mutan, koji godinama nije pran, ali se nije ni zamrznuo zbog negrijanja veže. Bio je prilično visoko tako da sam stao na prste i mogao doseći samo do njegovog ruba i vidjeti samo sivo nebo te goleme krpe vrana koje su graktale u zraku. Širile su se u jatima, letjele ravno na mene, zatim točno pred mojim nosom pojurile uvis, nestale iz vidokruga, pa onda opet prekrivale nebo poput starog, ručno pletenog vunenog rupca punog rupa. Što se događalo dolje – nisam mogao vidjeti, samo sam čuo nekakvu stalnu buku.

Činilo mi se da su oni koje sam vidio rano ujutro kako okružuju Milicionara i koriste se nekakvim čudnim odvratnim plesom okrenuli u jedno strašno čudovište koje je izgubilo ljudski lik i dar govora, koji su pojurili na sve imalo ljudsko. Tim više je izgledalo da čudovište svojim oblikom podsjeća na užasnog, strašnog bandita-huligana iz našega dvorišta, koji je stanovao u najudaljenijem ulazu zgrade, s nadimkom Žaba. Svi su zadrhtali pri pogledu na njegov lik, koji je i prije imao malo zajedničkog s ljudskim. Doista, sve ljudsko trebalo bi umrijeti pri susretu s takvim čudovištem kad bi ono, razjarivši se, jurilo ulicama glavnoga grada. Ono je pratilo ljude u parkovima, vrtovima, na otvorenim prostorima trgova i ulica, u prolazima i u svodovima njihovih vlastitih domova. Ubrzo su rijetki stanari, ne usuđujući se izaći iz kuće, pogledali kroz prozor i vidjeli ga kako mahnito juri iz jednog kraja grada u drugi. Jureći mimo ono je bacalo oštar pogled na sumnjivi prozorčić i, startajući s asfalta, skakalo na divovsku visinu šestoga kata, obrušavajući se na jadnog, nesretnog koji se otkrio prestrašenim sjajem očiju. Sve je opustjelo. Samo je okrutni vjetar s naporom hvatao čudovište koje si više nije nalazilo primjene.

S ruskoga prevela Irena Lukšić

Dmitrij Prigov (Moskva, 1940. – 2007.), ruski je pjesnik, dramatičar, esejist i likovni umjetnik. Nakon završetka likovne akademije u Moskvi djelovao je u neoficijelnim umjetničkim krugovima. U postsovjetskome razdoblju intenzivno se bavi književnošću. Najistaknutiji je predstavnik konceptualizma, tzv.moskovske neoavangarde. Riječ je o umjetničkoj praksi koja se oblikovala na futurističkom i oberiutskome nasljeđu (Hlebnjikov, Majakovski, Harms, Vvedenski). Njegovi poetski tekstovi prostor su ispražnjene stvarnosti u kojoj se znakovi i procesi ne ravnaju prema uobičajenim zakonima života i umjetnosti. To su tekstovi s “mrtvim autorom”, različita pisanja, čiji je najznačajniji učinak apsurd. Prigov je napisao, prema vlastitome kazivanju, petnaest tisuća različitih tekstova, ponajviše pjesama, koje su kolale u samizdatu ili su pak dijelom objavljene kao tamizdat (najpoznatiji su Stihogrami (Stihogrammy, 1985.). Presjek kroza stvaralaštvo pruža dvotomnik sabranih djela Sabrane pjesme (I: 1996., II: 1997.).

Početkom novoga stoljeća predstavio se i kao prozaik: objavio je “memoare” Živjet ćete u Moskvi! (Živete v Moskve, 2000.) i “putopis” Samo moj Japan (Tol’ko moja Japonija, 2001.). Živjet ćete u Moskvi! gravitira memoarima poglavito po tome što je glavni junak vrijeme. Umjetnik je u gustoj tekstovnoj masi zahvatio zbivanja u Moskvi četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, motreći ih očima djeteta. Međutim, pripovijedanje o kataklizmama staljinizma ne nosi nijanse djetinje naivnosti, nego pripovjedača iz kasnijeg vremena (vremena pisanja) konvertira u dijete-svjedoka povijesnog tijeka, u “objektivnog” izvjestitelja i tumača zbivanja. Tako se dobiva dvostruki otisak jedne slike, otisak koji ima svoj pozitiv i negativ. Pozitiv se može pripisati duhu, duhovnosti koja održava život negativne utopije sovjetskog društva, vezujući čitatelja nevidljivom niti za sve ono veliko po čemu je ruska kultura respektabilan pojam u svijetu. Događaji na kojima se zaustavlja pripovjedač često su hipertrofirani, pa opisi poplava, suša i potresa podsjećaju na biblijske alegorije.

“Memoari” Živjet ćete u Moskvi! uskoro izlaze u biblioteci Na tragu klasika Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagrebu – u prijevodu Irene Lukšić.