Koje je podrijetlo Crne kolibe, mračnog i mističnog toposa? U Lynchevoj intuiciji i / ili u budističkoj tradiciji?
INT. CRNA KOLIBA – NOĆ
Dale Cooper leži na podu i naglas se pita gdje se to našao. Sa stropa se spušta veliki, rukom ispisani natpis: U PITSSBURGHU, GLUPANE. Natpis nestaje. Fast forward, nekoliko scena kasnije: u tamnom prostoru bez karakteristika na zubarskoj stolici sjedi Windom Earle. BOB je prerušen u stomatologa sumnjivih kvalifikacija i popravlja Earleu zube, istovremeno na vrlo profan način objašnjavajući Cooperu pravila krađe duše u Crnoj kolibi. Na kraju svojeg izlaganja BOB zamahne zastrašujućim zubarskim pomagalom prema Cooperu, no netko ga zgrabi za ruku, spriječivši ga tako u njegovom mračnom naumu. Laura Palmer. Čuje se zvuk sudara dvaju moćnih energija. Prostoriju ispunjava jarka svjetlost, a Cooper se okreće k Annie koja ga tiho doziva.
Ovo što ste upravo pročitali skraćeni je prikaz radnje s kraja prvog drafta zadnje (ili posljednje?) epizode Twin Peaksa, odnosno finale kakvo je planirao Mark Frost, prije nego što se David Lynch vratio za kreativno kormilo i svojim scenarističkim intervencijama i režijskom sposobnošću realizirao jedno od najboljih finala u povijesti televizije. Nije da podcjenjujem Marka Frosta, daleko od toga, ali sami možete procijeniti na što liči Frostova verzija završnice. Scenaristički predložak možete pronaći na mreži i mislim da bi ga svatko trebao pročitati, ponajprije kao lekciju iz lošeg nadrealizma, kao i potvrdu teze da se autentični nadrealizam ne može kreirati na silu, već prirodno dolazi pojedincima koji ga intuitivno shvaćaju.
Posebna privlačnost zadnje snimljene epizode leži između ostalog i u njenim cliffhangerima koji su se, zbog činjenice da je serija nenadano ukinuta, iz običnih cliffhangera pretvorili u elemente zastrašujuće, paklenske, fatalističke i apokaliptične građevine u koju se zadnja epizoda pretvara kada je shvatimo kao uistinu zadnju. Naime, pošto je po završetku druge sezone ubrzo postalo jasno da je njen kraj ujedno i kraj serijala, usudio bih se reći da nisu u krivu bili oni koji su tada zaključili, ili zaključuju još i danas, da se radi o jednom od najmračnijih i najmučnijih krajeva u povijesti fikcije, poglavito zato što su gledatelji ove mistične, simpatične, inteligentne i zamamne priče – koja je podjednako oduševljavala i umjetničke duše i ljubitelje sapunica – na kraju dobili nešto što nijednom logikom nisu očekivali: potpuni trijumf Zla.
Serija je ukinuta zbog loše gledanosti, pristankom autora na inzistiranje producenata, nakon čega je Lynch odlučio priču završiti kroz seriju filmova, što također nije uspjelo pošto je već prvi film iz naumljenog niza Fire Walk with Me završio box office katastrofom. Što nam je sve Lynch htio reći kroz treću, nikad snimljenu sezonu TV serije, kao i kroz nedovršenu seriju filmova, možda nikada nećemo saznati, ali je jedna stvar sigurna – nastavak priče trebao se posvetiti dubljem istraživanju značenja i porijekla Crne kolibe.
Šamanska režija
Lynchevim povratkom na kraju druge sezone vratio se i štih koji je od samog početka seriji davao onu karakterističnu, predivnu začudnost. Je li postizanje te atmosfere začudnosti nešto do čega je Lynch dolazio sasvim nasumičnim postupcima i intervencijama koji su nastali u trenucima iracionalne inspiracije? Lynch je često davao izjave kojima je davao do znanja da i u režijskim postupcima i u narativnim intervencijama koristi čistu intuiciju, te je tvrdio da je i sam često nesvjestan kako dolazi do određenih rješenja i na jednom i na drugom planu.
Nedavno smo razgovarali s Michaelom J. Andersonom, Čovjekom s Drugog Mjesta, poznatijim kao "Patuljak iz Twin Peaksa" (Zarez #394). Zamolio sam ga da mi kaže nešto u vezi s Lynchevim intuitivnim metodama koje se, između ostalog, oslanjaju i na predskazanja, te mi je ispričao sljedeću anegdotu: "Pokušavali smo snimiti scenu vezanu za prsten sa simbolom sove. Eksplodirao je električni generator za rasvjetu pa smo ga zamijenili. Mijenjali smo ga nekoliko puta i svaki put bi eksplodirao. David nije promijenio rasvjetu ili pokušao drugačije riješiti napajanje i energetske zahtjeve za scenu. Umjesto toga je podesio kut stola i promijenio redoslijed rečenica u dijalogu. Pokušali smo ponovo. Generator nije eksplodirao. David je rekao: ‘I mislio sam da je stvar u tome’. "
Zanatskim se puritancima zasigurno zavrti u glavi svaki put kad čuju ovakvo što, jer mogućnost takvog pristupa, s jedne strane, u proces uvodi naizgled nepotrebno i neozbiljno oslanjanje na misticizam koji narušava fundaciju logike režijske odluke, a s druge strane (naizgled paradoksalno) istovremeno demistificira režijsku odluku, za koju se obično smatra kako mora doći od redatelja koji u svakom trenutku zna "što radi" i "što hoće". Zapravo je sasvim normalno i prihvatljivo da redatelj donosi režijske odluke na temelju raznih "znakova" i intuitivnih odluka koje su racionalno neobjašnjive. Čak imam i naziv za to: šamanska režija. Podsvjesni um ponekad bolje od svjesnog uma zna što činiti i potpuni smisao bilo čega ponekad je dohvatljiv samo kroz domenu podsvijesti, odnosno kroz logiku sna. Smisao jednog velikog dijela umjetničkih i narativnih odluka često proizlazi iz čiste intuicije, te i sâm tvorac racionalni smisao tek naknadno osmišljava ili pak naknadno spoznaje.
Koliba iz Tibeta
Najprepoznatljiviji setting u cijeloj seriji zasigurno je Red Room, "crvena soba". Ona je čvrsto vezana za liniju priče o Crnoj kolibi, ali i za druge elemente priče, poput Bijele kolibe i Čekaonice. Na upit kako je došao na ideju za Red Room, Lynch je jednom prilikom rekao: "Svi žele znati što je točno ta ‘crvena soba’, koja se pojavljuje i u filmu Fire Walk with Me. Ni ja ne znam što je to. Sjećam se trenutka kad mi je došla ideja za to, ali ne sjećam se zašto i kako. Iz racionalne točke gledišta, znam da sam sličan vizualni obrazac koji vidimo na podu već koristio ranije u Eraserheadu. Sve ostalo je bilo stvar čiste inspiracije: crveni zastori, stilizirani dizajn, patuljak koji pleše... Čak i kad bih htio, ne bih mogao objasniti značenje svega toga, jer je intuicija iracionalna. Razlika između stvarnosti i fantazije mi ionako nikada nije bila previše jasna. Jednoga dana ću vjerojatno biti vrlo iznenađen, kada shvatim zašto sve izgleda baš tako."
Unatoč tome što iz Lyncheve izjave možemo zaključiti da je dobar dio vizuala Red Rooma nastao intervencijom čiste intuicije, valja razbiti mišljenje na koje prečesto nailazimo, a to je da je najveći dio narativa vezanog za Crnu kolibu i srodne dimenzije poput Bijele kolibe i Čekaonice, proizvod Lynchevog slijepog tapkanja po terenu nasumičnih, nadrealističnih izraslina.
Značenje različitih koliba je, prije svega, verbalno objašnjeno već u samoj seriji, te je bolno očigledno već iz samih imena Crne i Bijele kolibe. Crna koliba predstavlja Zlo i moć, a Bijela koliba Dobro i čistoću. No, kad stavimo na stranu ove mučno očigledne temelje, je li sve ostalo vezano za liniju priče Crne kolibe puki proizvod Lyncheve neobuzdane mašte u kojem je nemoguće naći bilo kakav sustavni smisao? Daleko od toga. U seriji je najlakše primijetiti elemente indijanskog animizma, udružene s judeokršćanskim zamislima o grijehu, smrti i iskupljenju, ali u genealogiji Crne Kolibe prvenstveno nalazimo značajnu dozu tibetanskog budizma i/ili njegovih manje autentičnih izvedenica. David Lynch je, uz to što prakticira transcendentalnu meditaciju™, vrstan poznavatelj vrlo širokog dijapazona popularnih duhovnih učenja. David Lynch i Mark Frost su koncept borbe između Crne i Bijele kolibe posudili iz avanturističkog romana The Devil’s Guard autora Talbota Mundyja, koji je napisan u vrijeme kad je Mundy bio istaknuti član teozofskog društva. Teozofsko društvo na čelu s Madam Blavatsky svoja je učenja oduvijek temeljilo na tibetanskom budizmu, ili možda bolje rečeno, na načinu na koji je tibetanski budizam odlučilo shvatiti.
Za šaku garmonbozije
Dugpasi, zli čarobnjaci vezani za Crnu kolibu, o kojima u seriji govori Windom Earle, temelje se na stvarnoj povijesnoj sekti koje se Madam Blavatsky užasavala: na sekti “crvenih kapa” koja datira iz 13. stoljeća. Prije lamaističke reforme u 14. stoljeću sve su tibetanske budističke škole na neki način bile propale i degradirane, čvrsto bivajući vezane za stariju tibetansku religiju Bon. U doba reforme svi su se vratili pročišćenom budizmu, osim Dugpasa, koji su navodno nastavili držati se starih putova, baveći se čarobnjaštvom, postizanjem moći i mračnim ritualima, a karakterizirala ih je i želja za postizanjem besmrtnosti. Riječima Windoma Earla: “Ovi zli čarobnjaci, zvali su ih ‘dugpasi’, kultivirali su zlo zarad zla. Takva strastvena čistoća namjere omogućavala im je pristup mjestu velike moći...”. Riječ je, naravno, o Crnoj kolibi.
Prema teozofima, Dugpasi su opstali na paralelnim planovima, u svjetovima vibracija bliskima ovome svijetu, tražeći način da ostanu besmrtni, utječući na razne načine na fizički svijet. Ako spojimo ideju Dugpasa koji obitavaju u paralelnim svjetovima s nekim drugim ezoteričkim idejama, poput onih o energetskom parazitizmu koji vrše bića s raznih energetskih planova, možemo dobiti skicu Lynchevih razmišljanja pri razvoju lika BOB-a. U svijetu Crne kolibe najveća vrijednost je prikupljanje garmonbozije (zagonetne supstance ili energije koja nastaje uslijed odvijanja ljudske boli, patnje, straha, ali i egoističnog stremljenja ka moći), a BOB je dugpas, energetski parazit koji preživljava hraneći se istom supstancom, ponekad i putem zaposjedanja onih koji ga svjesno ili nesvjesno pozovu u sebe, tj. ljudi putem kojih će činiti djela koja stvaraju uvjete za generiranje što više garmonbozije.
Duhovi iz Crne kolibe žive od tuđe patnje i zgrću psihičku proizvodnju kao nekakvi interdimenzionalni kapitalisti, u prisutstvu kojih ni Cooper nije uspio zadržati meditativno stanje svijesti, pa je nakon Čekaonice ipak završio u crnoj, umjesto u bijeloj kolibi, što nije bilo nimalo ugodno iskustvo. Fanovi Twin Peaksa su još uvijek u čekaonici za treću sezonu, tj. čekaju konačnu potvrdu da se Lynch iz projekta definitivno povukao, a kakvo će iskustvo proizvesti Twin Peaksa bez Lyncha... Vrlo je izgledno da ćemo to spoznati iduće godine.