Živo povijesno tkivo

Odnosi između ovdašnjih prostora i Osmanskog Carstva, bez sumnje, spadaju među najslabije proučavana, ali i najtraumatičnija područja u našoj historiografiji. Premda povijest obiluje dokazima da su ti odnosi – kako na prostorima pod izravnom osmanskom upravom, tako i na onima koja su s njima graničila – bili izrazito dinamični i često kulturološki presudni, nedostatak radova je toliki da sugerira kako su razlozi za to više izvanznanstvene prirode. Od početka devedesetih i vremena kada je iznova rođena hrvatska povijesna znanost pred sebe postavila samo jedan zadatak da “njeguje autentičnu hrvatsku povijesnu istinu”, odnosi između muslimanske i katoličke komponentne na primjeru Bosne ili veza jadranskih gradova s onim na istoku Mediterana uglavnom se nisu proučavali, ili, ako jesu, činilo se to najviše kroz diskurs o stranom, neprijateljskom i orijentalnom. Tako je i suživot između katoličkog i muslimanskog stanovništva u Bosni u današnjem hrvatskom pseudopovijesnom i politikantskom diskursu uglavnom tumačen kao višestoljetni jaram i nasilje.

Otkriće groba Sv. Vlaha

Zbog te historiografske ignorancije, pa čak i straha da će se kroz takve teme zamutiti čistoća nacionalnog bića i otkriti hibridnost ovdašnjih identiteta, postalo je moguće da službenoj povijesti “promakne” jedna tako važna činjenica poput one da se grob dubrovačkog Sv. Vlaha vjerojatno nalazi u Turskoj. Odnosno da tu činjenicu razotkrije, i na lice mjesta ode provjeriti Ivo Banac 1994., te da o svom otkriću objavi esej u jednim novinama za kulturu (a još je 1871., kako piše Banac, na tursko počivalište Sv. Vlaha ukazivao kanonik Stijepo Skurla). I još k tome, zbog te ignorancije i straha postaje moguće da se sve do 2006., kada Banac ponovo objavljuje isti tekst u knjizi Acta turcarum, nitko nije ozbiljno zaputio njegovim stopama.

Kako god bilo, i ovaj nam primjer pokazuje da se uzbudljiva povijest danas često piše na marginama državne znanosti, da je pišu ljudi koji ne djeluju u okviru hrvatskih historiografskih institucija i koji za tromost i predrasude sistema nemaju vremena. Premda je dio ugledne sveučilišne historiografske zajednice na Zapadu kao stalni profesor na Yaleu, Ivo Banac se u ovdašnjim službenim okvirima više doživljava kao “crna ovca”, čak i kao “nemogući tip” koji stalno upire prstom na propuste Hrvatske prema Bosni. I njegovi su zapisi s putovanja po Turskoj sakupljeni u knjizi Acta turcarum, također iznimka, kako zbog teme kojoj su posvećeni, tako i zbog prevladavajućeg intertekstualnog diskursa i živog stila pisanja.

Bančevi su zapisi potaknuti željom da se otkriju tijesne veze između naših prostora i Osmanskog Carstva, tragovi davnih migracija, te opiše “suživot naroda i vjera”, dakle sve ono čemu su svjedočili i njegovi dubrovački preci (pradjed i njegova sestra) koji su niz godina u Istanbulu radili u trgovačkoj obitelji. “Mesingani divit s esnafskim znakom” koji su od tamo donijeli u Dubrovnik prije sto i trideset godina, bit će amblem te male povijesti, krhotina jednog, danas dobrano zaboravljenog vremena.

Tragovi Dioklecijana i turbe Džem Sultana

Žanrovski ova je knjiga kombinacija putopisa, esejizma i fikcije; i u njoj se izmjenjuju povijesni dokumenti i arhivska građa, s proznim, mjestimično čak i lirskim dijelovima; događaji iz davne prošlosti s običnim zapažanjima suvremenog putnika. Prvi je zapis posvećen traganjem za grobom Sv. Vlaha u gradu Sivasu; točnije “u antičkoj Sebasti u Maloj Armeniji, gdje je u četvrtom stoljeću stolovao biskup i mučenik Vlas ili Blaž, budući dubrovački zaštitnik Sv. Vlaho”. Grob Sv. Vlaha ili turbe Evlije, Sveca od grla kako ga tamo nazivaju, ostao je sačuvan; no, piše Banac, nije sačuvano i “sjećanje na najvećega sebaskog mučenika” i “prastara je nit prekinuta u dvadesetom stoljeću”. Naime, početkom stoljeća su Armenci, “narod koji je zadržao u pamćenju Surp Vlasa, protjerani iz svog zavičaja u istočnoj Anatoliji”. Banac ovdje ne propušta napisati i da mi to “danas zovemo etničkim čišćenjem, dakle napisati ono zbog čega je književnik Orhan Pamuk bio žestoko napadan i sudski gonjen u Turskoj.

Zapis Bektašiluk inspiriran je posjetom Hacibektaşu, središtu šijitske Male Azije i gradu Hadži Bektaša, utemeljitelja reda bektašija po komu grad nosi ime. Priča o bektašima veže se na janjičarsku vojsku i njihove pobune, zbog čega je sam derviški red zadržao “njuh pobune i krivovjerja”. Tragovi progonjenih bektaša vode i do Makedonije, Kosova i Bosne, pa autor ovaj zapis završava navođenjem legende s vrela Bune o djevojci koju je od zmaja spasio upravo derviš.

Treći je zapis donekle potaknut esejom Josipa Brodskog Bijeg iz Bizanta (koji mnogi zbog negativističkoga viđenja Istoka navode kao “crnu mrlju” u njegovu izvanrednu opusu) odnosno piščevom neobičnom nakanom da posjeti sve gradove koji se nalaze na istoj geografskoj dužini kao i rodni mu Petrograd. Brodski je u Istanbulu vidio ponajviše tragove despotskog i tiranskog vremena, povezujući to sa Sovjetskim Savezom i represijom koju su nad njim i drugim slobodnomislećim umjetnicima desetljećima provodili komunističke vođe. Kritizirajući mrzovoljnost Brodskog, u ovom zapisu Banac povezuje udaljene gradove ?zmit i Split u neku imaginarnu kartu, i to preko Dioklecijana, ali i suvremenih podudarnosti poput one da se na mjestu antičkih termi u tom turskom gradu nalazi tvornica čarapa, jednako kao što se na mjestu naše Salone nalazi autocesta ili solinska cementara. Od svih tekstova u knjizi u ovome se autor najviše zadržava na suvremenosti, ocrtavajući kroz lik Dioklecijana, “orijentalnog Dominusa” i “ilirskog djeteta koje je gradilo novo nadnacionalno carstvo”, današnje mentalitete i fenomene ovog podneblja. 

Andrićeva Prokleta avlija i uopće odnosi unutar despotskih režima podtekst su zapisa Turbe u zelenoj Bursi, zapisa iz grada koji je najpoznatiji po grobovima šest sultana, među kojima i Džem (Cem) Sultana, despota iz sjene te sjajne pripovijetke. Sljedeći tekst govori o putovanju rijekom Maricom do J?drena, ili Hadrianopolisa, Drenopolja, Odrina, Edirnea..., koji je u osmanskoj povijesti imao vrlo važnu ulogu, i kao “sjedište carstva”, ali i “početak svih ratnih pohoda”, osobito onih na prostore Balkana. Autor tu naznačuje činjenicu koliko je “Otomansko carstvo balkanska, pa i evropska tvorba”, u smislu organizacije ustanova, sustava vlasti i sl.

Bosna – vrata Istoka

Žuti cvijet kaćun koji raste u Turskoj i u Hercegovini poveznica je meni najzanimljivijeg eseja Kaćun ili ruševine u kojem se prepleću mnogi prostori, utjecaji i povijesne slučajnosti. Tekst je dijelom posvećen i, današnjim jezikom rečeno, položaju manjina u carstvu, i to kroz složenu prošlost grada Trabzona, drevnog Trapezunta, carstvo Komnena, i priču o pontskim Grcima, njihovu egzodusu i brisanju identiteta u vrijeme moderne Turske. U tom se gradu rodio i filozof Bessarion preko kojega Banac pripovijeda priču o njegovu prijatelju fra Đuri Dragišiću iz Srebrenice koji je Dubrovčanima ostavio moći ruke sv. Ivana Krstitelja. U posljednjem se tekstu Snijeg nadahnutom Orhanom Pamukom, po riječima samog autora, uplelo najviše fikcije; i on doista funkcionira kao kraća priča, odnosno kao dobar siže, u kojemu se u detektivskoj maniri prepleću obrisi starog i skupog hotela “Park”, zagonetnog posjeta jednog jugoslavenskoga građanina s lažnim kanadskim pasošem, špijuna i čudnih susreta (među ostalim i s Titom).

U cjelini Actu turcarum odlikuju lakoća povezivanja, erudicija i dubinski interes za temu odnosa između različitih kultura, odnosa koji uključuju, a ne brišu, sve kulturološke specifikume. Kao što je svakodnevno pišući o Bosni i javno ukazujući na pogubnost hrvatske osvajačke politike, nastojao izbjeći isključivost u interpretiranju povijesti ovih prostora, Banac se i u ovoj knjizi klonio svakog čvrstog historiografskog sintetiziranja, ukazujući prije svega na složenost nekog povijesnog vremena. Njega zanimaju veze, utjecaji i prepletanja, dakle živo povijesno tkivo; i on na primjerima iz male povijesti i na fenomenima putovanja i kretanja pokazuje upravo ono jedinstvo mediteranskog prostora, jedinstvo njegovih zapadnih i istočnih obala kako ga je ocrtao i Braudel. Uza to, Banac je osjetljiv i na ono što se danas događa, pa često izborom teme i diskursom aludira na naš odnos prema Bosni i orijentalistička viđenja Turaka i Istoka, pitajući se u uvodu knjige, “kako objasniti suvremenicima, posebno onim angažiranim u ‘ratovima civilizacija’, da su Dubrovčani početkom devetnaestog stoljeća, pritisnuti izazovima novog doba, Otomansko Carstvo nazivali ‘naš stari ćaće’?”

Jedini veliki nedostatak ovih Bančevih zapisa s putovanja po Turskoj je što njihovo čitanje kratko traje. Naime, iz ovih sedam tekstova očito je koliko je bogata i neistražena tema pred nama, koliko nedostaje knjiga koje bi nepretenciozno i objektivno, esejistički nadahnuto, a ne znanstveno suho, pripovijedale neke naizgled male priče o našim vezama i odnosima s Istokom i Drugima. A Ivo Banac je, sudeći po Acta turcarum, sigurno autor koji bi o tome imao još mnogo dobroga za reći.