Osmišljen kao obiteljska saga, ovaj roman pokazuje sva lica antisemitizma i njegovu prisutnost i u onim sredinama koje su u ratu formalno bile neutralne
Problemi antisemitizma, progona i stradanja Židova tijekom povijesti, a osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata odavno zaokupljaju, provociraju i inspiriraju nebrojene mislioce, stvaratelje i ine mudre glave. Pritom je vjerojatno najveći dio umjetničke proizvodnje nadahnut upravo Holokaustom (iako opće prihvaćen, pojam je donekle problematičan; riječ “holokaust”, naime, dolazi iz grčkoga i označava žrtvu paljenicu; kao alternativa često se predlaže židovska riječ za stradanje, odnosno katastrofu, Shoah). Unatoč tvrdnjama i upozorenjima da je o užasima Holokausta nemoguće govoriti, broj umjetnika/ca koji/e su kroz ples, glazbu, fotografiju, sliku, film, stihove, pisanu riječ i dr., pokušali prikazati nezamislivo i verbalizirati neizrecivo, tolik je da bi njime vjerojatno mogli popuniti dobar dio Zareza. O količini književne produkcije svjedoči i formiranje književnosti o Holokaustu (Holocaust literature). Pojam obuhvaća memoarsku prozu (Wiesel, Levi), dnevnike, strip (Maus Arta Spiegelmana) i slikovnice (Grozote: Alegorija o Holokaustu i Jedna svijeća Eve Bunting), kratke priče i romane (Kertész, Sonnenschein Daše Drndić), knjige za djecu i mlade, drame i – usprkos inzistiranju Theodora Adorna da je pisati poeziju nakon Auschwitza “barbarski” (od te se izjave kasnije ogradio) – poeziju (Reznikoff).
Znatan dio književne produkcije koja tematizira Holokaust i progone Židova općenito oslanja se na izravne prikaze tih progona i stradanja (bilo da se radi o fikciji, bilo dokumentarnoj i autobiografskoj prozi) i/ili razmatranje njihovih posljedica. Piše se o pokušajima bijega i skrivanju pred nacističkim progonom (Dnevnik Anne Frank kao zacijelo najpoznatije djelo književnosti o Holokaustu), o otporu nacističkom režimu i užasima koncentracijskih logora; kombiniraju se različiti žanrovi i tipovi diskursa, od očekivanog povijesnog i ratnog, do kriminalističkog, filozofskog, čak i bajkovitog (Prava priča o Ivici i Marici Louise Murphy, Trnoružica Jane Yolen); piše se iz perspektive žrtava i počinitelja, djece i odraslih, Židova i antisemita. Geografski gledano, znatan dio književnosti o progonima Židova očekivano je smješten upravo u gradove i države poprišta samih progona i stradanja. S druge strane, u posljednje je vrijeme zamjetan interes za sudbine Židova koji su (barem naizgled) bili pošteđeni ratnih strahota, Židove stanovnike zemalja koje su politička i ideološka previranja (i opet naizgled) zaobišla. Spomenuti interes u pozadini je velebnog romana Charlesa Lewinskoga Sudbina obitelji Meijer.
ČETIRI GENERACIJE ŠVICARSKIH ŽIDOVA Obiteljska saga o četiri generacije švicarskih Židova vremenski je omeđena dvama ratovima: Francusko-pruskim i Drugim svjetskim ratom. Poglavlja su organizirana u pet cjelina (1871., 1893., 1913., 1937., 1945.), pri čemu je svaka cjelina izgrađena oko nekog prijelomnog povijesnog ili društvenog prevrata (ratovi) te omeđena ritualnim obiteljskim okupljanjima (sprovod, svadba, proslave židovskih blagdana i sl.).
Radnja romana započinje u švicarskom gradiću Endingenu, jednome od rijetkih mjesta gdje je zakon kršćanima i Židovima dopuštao živjeti u istoj kući. Upravo u jednoj takvoj kući žive i Meijerovi: trgovac stokom i pater familias Salomon, njegova supruga Golda i njihove dvije kćeri – jedna prava (Miriam), druga posvojena (Chanele). Miriam, ljupka djevojka s glavom u oblacima koja govor krasi biranim francuskim izrazima koje, “kao i sve druge elegantne stvari”, posuđuje iz petparačkih romana, inzistira da je (i opet po uzoru na jeftine francuske romane) zovu Mimi. Za razliku od nje, neugledna Chanele praktična je, realna i marljiva djevojka. Obiteljsku svakodnevicu Meijerovih narušava neočekivana pojava pustolova pred vratima: daleki rođak Janki, dezerter iz Francusko-pruskog rata i bivši šegrt glasovitog pariškog krojača osvaja srca obiju djevojaka. Usprkos Salomonovom negodovanju, ambiciozni Janki otvara trgovinu tkaninama u obližnjem Badenu, a budući da bi mu u vođenju posla pomoć itekako dobro došla, odlučuje se oženiti. Iako je dražesna Mimi njegov prvi izbor, pragmatičar u njemu pobjeđuje romantika pa za suprugu odabire radišnu Chanele. Razočarana Mimi udaje se za mesarova sina Pinchasa.
U najboljoj maniri obiteljske sage, roman dalje prati živote dviju sestara i njihovih supruga, djece, unučadi i praunučadi, njihove ljubavi i razočaranja, političke i društvene angažmane, poslovne (ne)uspjehe, privatne uspone i padove. Upečatljivi i uvjerljivi psihološki portreti i kompleksni međuljudski (napose unutarobiteljski) odnosi smješteni su u širi povijesni i društveni kontekst Europe od kraja 19. do polovice 20. stoljeća. Fokus je pritom na (promjenjivim) društvenim strukturama i političko-ideološkim orijentacijama, poglavito na (nepromjenjivom) odnosu prema manjinama (Židovima). Prijelazi iz jednog dijela romana u drugi popraćeni su golemim vremenskim skokovima (deset do dvadeset godina), no o važnijim događanjima doznajemo pomoću izravnog prepričavanja ili reminiscencija pojedinih likova.
Kao pomoć u praćenju radnje romana, ali i u svrhu boljeg upoznavanja židovske kulture, romanu je pridodan pojmovnik jidiš fraza, izraza i riječi te obiteljsko stablo Meijerovih.
LAŽNI OSJEĆAJ SIGURNOSTI Švicarska, zemlja poznata po bankama, satovima i neutralnosti u svjetskim sukobima, na prvi se pogled doima kao neprikladan kontekst za razmatranje problematike antisemitizma. Nije li, na kraju krajeva, upravo ova država nudila rijetko utočište pred ratnim užasima? Iluzija o Švicarskoj kao svojevrsnoj utopiji, idiličnom otočiću usred uzburkanog mora političkih previranja, razbija se već na početku romana, kada čitatelj/ica doznaje da Meijerovi ne stanuju u pitoresknom Endingenu “zato što je zrak tamo tako dobar za zdravlje, nego zato što [Židovima] tijekom gotovo stotinu godina u državi nije bilo dopušteno stanovati nigdje drugdje”. Antisemitizam tako postaje središnji motiv u romanu, obilježje sudbine svakog pojedinog člana obitelji Meijer, bio on rabin, mesar i novinar-amater, liječnik, ili, ekstremno, otpadnik od židovske vjere. Lekciju da je švicarski Židov prije svega obilježen vlastitim porijeklom i vjerskom pripadnošću, a tek onda nacionalnim, socijalnim ili bilo kojim drugim identitetom, na vlastitoj koži osobito bolno spoznaje Chanelin sin Schmul. U očajničkom pokušaju asimilacije u mainstream društvene tokove on mijenja ime u François i prelazi na kršćanstvo. No, kako ubrzo doznaje, u očima javnosti “i kršteni Židov i dalje je Židov”.
Prividna izolacija od svjetskih zbivanja i lažni osjećaj sigurnosti glavna su meta ciničnih komentara tajanstvenog ujaka Melnitza. Melnitz se periodično pojavljuje među Meijerovima, uglavnom za vrijeme blagdana i sličnih obiteljskih okupljanja, ne bi li ih podsjetio na neugodne istine o progonima Židova kroz povijest pred kojima oni tvrdoglavo zatvaraju oči. Iznoseći aktualne i prošle manifestacije mržnje prema Židovima začinjene gorkim cinizmom (“Trebali smo dobiti neka dodatna prava. Ne baš kao kršćani, ali već gotovo kao ljudi.”; “Jedan iz sela, načelnik općine... pokušao je s njima razgovarati. Pogreška. Tko razgovara, čovjek je, a oni ne žele da budemo ljudi. Zato što se čovjeku lice ne smije probosti vilama, tako da zubac prođe kroz obraz i izviri na drugoj strani.”), Melnitz inzistira na tome da antisemitsko raspoloženje nikada doista ne zamire. Katkad se pritaji, nerijetko i na dulja razdoblja, no, poput samog Melnitza, uvijek se vraća: “Misliš da si sad na sigurnom... No nema sigurnosti... Ponekad viču... a ponekad šapću. Ponekad dugo šute pa pomislimo da su nas zaboravili. No ne zaboravljaju nas”.
O važnosti Melnitza kao živog podsjetnika na stradanja Židova i na činjenicu da se povijest neizbježno ponavlja, govori i činjenica da roman u izvorniku nosi upravo njegovo ime.
Simbolički prikaz nestabilnog i nesigurnog položaja Židova stanovnika Švicarske kao (barem nominalno) svojevrsne države-otoka, nudi omiljena priča Arthura Meijera o moreplovcima na leđima divovske ribe. Uvjereni da se nalaze na otoku, moreplovci pale vatru i kuhaju u blaženom neznanju, nesvjesni opasnosti koja im u svakom trenutku prijeti, jer dovoljno je da se riba samo jednom prevrne ili zamahne perajama, “i već bi svi bili zdrobljeni, ugušeni i utopljeni”. Delikatna situacija kratkovidnih moreplovaca reflektira onu švicarskih Židova koji zatvaraju oči pred znakovima koji upućuju na to da njihov otočić pluta u itekako opasnim vodama. Užasavajuće priče ujaka Melnitza o krvoprolićima i progonima odbacuju tvrdnjama da je tako nešto bilo moguće samo “u mračna vremena” – nipošto u njihovo vrijeme, nipošto u njihovoj zemlji.
BEZ SENTIMENTALIZMA I POLITIZACIJE Charles Lewinsky vrstan je pripovjedač s istančanim osjećajem za pripovjedački ritam. Njegova je proza, unatoč “teškoj” temi, lako prohodna i pitka. Iako je riječ o povijesnom romanu s naglašenim ideološkim okvirom, pripovjedač niti u jednom trenutku ne zapada u politiziranja, pokušaje tumačenja povijesnih procesa ili osuđivanje pojedinih događaja. Lišena svake melodrame, senzacionalizma pa i sentimentalnosti, Sudbina obitelji Meijer više pokazuje negoli tumači: antisemitizam se prikazuje prvenstveno u njegovim negativnim učincima na živote Meijerovih, čak i strahote Drugog svjetskog rata ostaju u pozadini, više kao neimenovana prijetnja nego konkretna zbivanja. O njima daju naslutiti nedostavljena pisma, zatvaranje državnih granica te pojava tajanstvenog bivšeg logoraša gospodina Grüna čija bremenita šutnja itekako rječito govori o proživljenim strahotama.
Lewinsky, i sam švicarski Židov, osim književnim bavi se i filmskim stvaralaštvom. Potpisuje velik broj dramskih tekstova, televizijskih scenarija, nekoliko romana (Johannistag, Dupli pas) i knjiga za djecu. Njegova Sudbina obitelji Meijer vrhunska je književna poslastica koju možemo preporučiti bez ikakve zadrške.