Život Georgesa Bandyja

U jesen 1972. Marijana me ostavila.

Vježbala je u kazalištu u Bourgesu osrednjeg Otela; ja sam već više mjeseci bio kod majke, glupavo težeći za milošću Pisanja ne primivši je: prikovan za krevet ili raznim drogama zanošen, ali uvijek odsutan iz svijeta, indolentan, bijesan dok me je pomamna tupost prikivala zadovoljnog za jalovu stranicu a da mi nije trebalo napisati nijednu riječ. Kako uostalom pisati s obzirom na to da više nisam znao čitati: u najgorem slučaju jadni prijevodi znanstvene fantastike, u najboljem dobroćudno napadni tekstovi Amerikanaca iz 1960. i nezgrapno avangardni Francuza iz 1970., bili su moja jedina hrana; ali ma koliko nisko da je pala moja lektira, one su još bili prejaki uzorci koje ja nisam mogao oponašati. Ukorijenio sam se u neuspjehu, fasciniranoj inerciji; u obmani također: moja pisma Marijani, svakodnevna, bezočno su lagala: pričao sam joj o blistavim stranicama čudom nadošlim, ja sam bio Basnoslovna Opera i svaka je noć za mene bila paskalovska, nebo je pokretalo moje pero, popunjavalo moju stranicu. Te prevare su plivale u mješavini otrcanog lirizma i sentimentalnog razmetanja. Nisam ih mogao ponovo čitati bez smijeha i žestoko sam se prezirao; pitam se jesam li promijenio stil od tih inauguralnih pisama zavaranom čitatelju.

Marijana nije bila čitateljica romana; zavarati je nije imalo sjaja: svakog dana mi je slala uzavrela pisma, vjerovala je u mene, pristala je na taj rastanak, tako bolan za nju, samo da bih ja pisao. Podržala me u mojoj namjeri da napustim Annecy gdje nisam ništa pisao (ona nije znala, dok sam ja naslućivao, da me u Mouriouxu čeka isto tako prazna stranica koju nijedno putovanje niti bilo kakva usiljena osama nisu u stanju popuniti), i gdje sam proveo jednu turobnu zimu; u tom zavodljivom gradu, podesnom za romantične izljeve i za šarenu zadaću sportova na snijegu, bjesnio sam više nego u većim gradovima, gdje je siromaštvo olakšano time što ga neprestano susrećemo i dijelimo. A onda, jer je Marijana igrala u nekoj lokalnoj trupi, nepromišljeno sam prihvatio poslić u Domu kulture; promiskuitet u kojem sam trebao živjeti s dobrim apostolima sigurnim u njihovu civilizacijsku misiju i činovnicima s hobijima, u neprekidnom natjecanju pobožnog stvaralaštva, bacao me u očajavao. Sjećam se nekih književnih večeri: gore se govorilo o pjesništvu i o neizrecivoj želji, uživanjima koja se osjete, kažu, kad se sastavljaju knjige; dolje, nakon što sam našao ključ od podruma gdje je uskladišteno pivo malog unutarnjeg bara, besramno sam se opijao. Sjećam se snijega, svog od laganih cvjetova pod aurom uličnih svjetiljki, a otežalog i crnog oko zgrada, koji su gazili toliki koraci i kotači, u koji sam želio pasti. Sjećam se, sa suzama, prigušenog osmijeha slikara Bram Van Veldea koji je bio pozvan jedne večeri i zalutao, u svom predugačkom mantilu iz nekog drugog vremena, sa svojim mekanim šeširom koji je nespretno držao cijelo vrijeme dok je sjedio na udaru svojih oduševljenih obožavatelja, starca dobroćudnog i blagog, smetena poput asketskog stilita koji se još nije popeo na vrh stupa, postiđena glupim pitanjima koja su mu postavljali, postiđena što je znao na njih odgovarati samo jednosložnim riječima lažnog povlađivanja, postiđena svojim djelom i sudbinom koju svijet svima određuje, burlesknim riječima kojima ona pogađa brbljivce, burlesknom šutnjom kojom poništava nijeme, zajedničkom taštinom brbljivaca i nijemih, na njihovu zajedničku nesreću.

To mi je značio Annecy, koji sam napustio jednog siječanjskog ili nekog jutra u veljači. Dan još nije bio svanuo, mraz je stezao; stanovali smo jako daleko od kolodvora, imao sam više kovčega, glupo glomaznih, teških od knjiga koje me prate kao lanci robijaša. Marijana i ja imali smo svatko po motor. Na njih smo kako tako pričvrstili kufere; bio sam nesretan i bijesan, bilo mi je hladno, Marijanine crte su poružnile od pospanosti; jedva da je napravila nekoliko metara kad je prtljaga koju je preuzela pala. Užasavao sam se svoje neimaštine, naših rukavica i naših zimskih kapa, jadnih uzica koje su glodale loš karton kovčega, naše nespretnosti u našoj užasnoj svakidašnjici; bio sam jedan od Célineovih likova koji odlazi na godišnji odmor. Bacio sam svoj motor u jarak, razbacani kovčezi su se pootvarali, omrznuta literatura odmaglila je u blato; ispod crnog drveća blizu crnog jezera, moja je silueta gestikulirala, beznačajan i bijesan, vikao sam u christus venit, vrijeđao svoju prijateljicu kao radnik koji odlazi loše oporavljen od sinoćnjeg pijanstva, a kojem je supruga zaboravila spremiti porciju; želio sam biti jedna od tih prosutih i neosjetljivih knjiga koje sam gazio. Marijana se rasplakala, pokušavajući ponovo namjestiti mučni samar knjiga, a jecaji su je u tome ometali: njeno siroto lice, koje su unakazivali kapa, studen i tuga, rasparalo mi je srce: i ja sam se rasplakao, poljubili smo se i mazili se kao djeca. Na kolodvoru je ona dugo trčala po peronu duž vlaka koji me je odnosio, nespretna i blistava, šaljući mi smiješne poruke tako sladunjavo nježne unatoč suzama koje su ju sigurno gušile u grlu, tako smiješno poskakujuća i zadivljujuće nade, da sam ja još dugo plakao u pregrijanom vagonu.

Putovanje sam proveo užasnut; trebat će pisati, a neću moći: došao sam do zida, a nisam bio zidar.

U Mouriouxu se moj pakao promijenio; odsad sam se držao njega. Svako jutro, stavio bih stranicu papira na radni stol, i uzalud čekao da je popuni neka božja milost; ulazio sam pred Božji oltar, predmeti za obred bili su na svome mjestu, stroj za pisanje s lijeva, a listovi s desna, zima, koju je prozor učinio apstraktnom, imenovala je stvari sigurnije nego što bi to činilo raskošno ljeto; sjenice su lepršale,  čekajući samo da ih se opiše, nebo se mijenjalo, a promjena se mogla svesti na dvije rečenice; hajmo, svijet ne bi bio neprijateljski, optočen u vitraž jednog poglavlja. Knjige su me okruživale, dobronamjerne i sabrane; one će se založiti za mene; Milost sigurno neće moći odoljeti tako dobroj volji; pripremao sam se tolikim namakanjima (nisam li bio jadnik, dostojan prezira, koji uništava svoje zdravlje stimulirajućim sredstvima svake vrste?), tolikim molitvama (zar nisam čitao sve što se može čitati?), tolikim pozama (zar nisam imao izgled pisca, njegovu neprimjetnu uniformu?), tolikim pikarskim Imitacijama života Velikih Autora, pa kako Milost ne bi uskoro došla. Nije došla.

Jer, kao tašti jansenist, ja sam vjerovao samo u Milost; nije mi bila dodijeljena; prezirao sam spustiti se do Djela, uvjeren da me rad koji bi zahtijevalo njihovo ostvarenje, ma kako on bio uporan, ne bi nikad izdigao iznad položaja brata laika. Ono što sam uzalud tražio, u rastućem bijesu i beznađu, bio je hic et nunc put za Damask ili prustovsko otkriće knjige François le Champi u knjižnici Guermantesovih koje je početak Potrage za izgubljenim vremenom a istovremeno i njezin kraj, pretičući cijelo djelo u bljesku munje dostojnog Sinaja. (Shvatio sam, prekasno možda, da je ići k Milosti kroz Djela, kao u Guermantes preko Méséglisea, „najljepši način”, jedini u svakom slučaju, koji dozvoljava da se nasluti luka; kao što putnik koji je išao cijele noći čuje u zoru zvono neke crkve koje saziva daleko selo na misu koju će on, putnik koji se žuri kroz rosu djeteline, propustiti, ulazeći na vrata u veseli sat kad presvučeni ministranti pospremaju posudice, smiju se u sakristiji. Međutim, jesam li ja to shvatio? Ne volim ići noću.) Shvativši, poput tolikih nesretnih zvekana, kao dogmu mladalačka hvalisanja iz Pisma vidovnjaka, „radio” sam na tome da budem takav, i čekao obećani čudesni efekt; čekao sam da mi neki lijepi bizantinski anđeo, sišao samo zbog mene, pruži plodonosno pero istrgnuto iz svojih krila i da mi, u istom trenutku, otvarajući širom svoja krila, dade na čitanje moje dovršeno djelo napisano na njihovoj poleđini, blistavo i neosporno, definitivno, nenadmašivo.

Ta naivnost imala je svoje naličje lukave lakomosti; želio sam rane mučenika i njegov spas, viziju svetice, ali sam želio i žezlo i mitru koji nameću šutnju, biskupsku riječ koja nadjačava čak i kraljevsku. Da mi je dano Pisanje, mislio sam, ono bi mi dalo sve. Zatupljen u to vjerovanje, odsutan u odsustvu mog Boga, zaglibljivao sam svakog dana se dublje u nemoć i bijes, te dvije čeljusti kliješta u čijem obruču  urlaju prokleti.

A kao okretaj zavrtnja koji pojačava taj stisak, pajdaš i voajer paklenih muka,  nadolazila je sumnja, čupala me iz mučenja uzaludnog vjerovanja da bi me podvrgla još crnjoj torturi, govoreći mi: ako ti bude dano Pisanje, ono ti ništa neće dati.

Izgubljen u tim pobožnim glupostima, mirisao sam na sakristiju (ne znam je li me i dan danas napustio taj miris); stvari su se pogoršavale; zaboravio sam stvorenja, malog psa koji tako dobroćudno gleda svetog Jeronima dok piše na jednoj Carpaccievoj slici, oblake i ljude, Marijanu s kapom kako trči za vlakom. A naravno, književna teorija mi je neprestano ponavljala da je pisanje tamo gdje nije svijet; ali kakva sam ja bio naivčina: ja sam izgubio svijet, a pisanja nije bilo. Ta godišnja doba prođoše u Mouriouxu poput sna, a da sam od njih vidio samo, ponekad iritirajući, tračak sunca dok bi prelazio po bjelini moje stranice i zasljepljivao me; nisam opazio proljeće, i znao sam da je došlo ljeto samo po tome što je tijekom mojih neslavnih eskapada pivo bilo svježije i prirodnije, dopadljivije opijajuće. Za tih kobnih mjeseci dok sam tragao za Milošću, izgubio sam blagonaklonost riječi, običnoga govora koji grije srce onog koji govori kao i onog koji sluša; zaboravio sam kako se govori s običnim ljudima među kojima sam se rodio, koje još volim a moram izbjegavati; groteskna teologija koju sam iskazao moja je jedina strast, prognala je svaku drugu riječ; moja seljačka rodbina mogla bi me samo ismijavati ili šutjeti u nedoumici ako bih govorio, bojati me se ako bih šutio.

Napuštao sam Mourioux samo da bih jurio kao mornari na dopustu po raznim gradovima koji su udeseterostručavali moje odsustvo iz svijeta, ali ga blagonaklono dramatizirali; kad bih izašao s kolodvora, jurnuo bih u prvu kavanu i marljivo pio, iz bara u bar sve do centra; otimao sam se toj dužnosti samo da bih kupio knjiga ili u prolazu zgrabio poneku voljku ženu. Svako opijanje bilo je generalna proba, trabunjanje niskih oblika Milosti: jer Pisanje će, mislio sam, doći u svoje vrijeme na taj način, egzogeno i čudesno, nedvojbeno i preobraženo, mijenjajući moje tijelo u riječ kao što ga je pijanstvo mijenjalo u čisto samoljublje, a da mi držanje pera ne bude teže nego podizanje lakta; uživanje u prvoj stranici bit će mi kao lagani drhtaj prve čaše, simfonijska širina svršenog djela odzvanjat će poput limene glazbe i cimbala teškog pijanstva, kad su čaše i stranice neprebrojive. Arhaično sredstvo, gruba izlika seljačkog šamana! Zamišljam da su prestrašeni dvonošci s Ciklada, Eufrata ili Anda, tisućama godina prije Otkrivenja, tako uzalud lokali da bi simulirali Njezin dolazak; a nema tako dugo da su Indijanci iz Visoravni pomrli do zadnjeg, čekajući možda da ih vatrena voda snabdije Mesijama ili nadahne u najslabijima od njih nove Ilijade ili Odiseje.

Marijana je jednom došla u Mourioux, sasvim na početku mog boravka, u ožujku, i bilo je lijepo vrijeme. Moram biti pravedan prema sebi: premda me se Milost malo dotakla, gajio sam nadu u to, i napisao uostalom nekoliko poglavlja malog egzaltiranog i pobožno modernog teksta u kojem je nespretno, formalno „dotjerivanje” ukrasilo oklopljene vitezove iz Froissarda ili Béroula; ali to me  činilo sretnim, htio sam joj ih dati da ih pročita, i uspomena na Marijanu po tom zimskom suncu, očarava me. Izašla je iz taksija, lijepo je izgledala, ozarena i brbljava, našminkana; u hodniku sam je milovao: sjećam se kao da je sad, jednako uzbuđen, trenutka kad mi se predala životinjskom gestom, njene bijele puti u crnim čarapama, njenih riječi koje su podrhtavale od moje ruke. Šetali smo se po kamenju obraslom mahovinom, po travi koja je kao slatkiši kad mraz tako nježno presvlači svaki struk; jednom smo vidjeli jutarnje sunce da izranja iz magle, budi šume, dodaje Marijanin smijeh onim tisućama praskanja u smijeh od kojih je, kako kaže psalam, načinjena Božja kočija; njeno porumenjelo lice, njen dah u hladnoći, njeno blistavo oko su u meni; nikad više nismo zajedno proživjeli slične sate; a od cijele te godine, kao što sam rekao, osim tih nekoliko zimskih dana koje mi je poklonila Marijana, izmiču mi sva njena godišnja doba.

Naše kasnije susrete mogao bi prepričati jedan od bolnih Faulknerovih idiota, onih koje progone gubitak i želja da izgube, a zatim teatralizacija gubitka i naklapanje o njemu: u Lyonu (posjećivao sam je prateći njene turneje) gdje sam zapio – ili izgubio – za jedan dan ono malo novca koji sam imao za boravak; penjao sam se prema Fourvi?resi olovnih nogu; nije me više zanimalo niti da položim ruku na Marijanu; opružio sam se gol na pod i čekao da me ona zajaše, kao što dijete koje je leglo pušta da ga ušuškaju. U Toulouseu, gdje sam se na njene oči udvarao svojoj prijateljici iz djetinjstva koju smo tu sreli, i time pokvario uspomenu na nju. U Bourgesu, napokon, gdje je mali bife u vrtovima biskupije; u Bourgesu, pored kog je Sancerre kud me Marijana odvela, s namjerom da me odvrati od mojih kobnih misli, ona revnosna, još ispunjena vjerom, i ja koji sam joj nametnuo taj žalosni dan, deklamirajući između dvaju gutljaja, vrijeđajući začuđene turiste, i ogromni amfiteatar doline koji silazi do slavne Loire dajući mi smiješan dojam da igram pijanog Ajaksa ili Penteja, dok sam zapravo bio slabašni Falstaf. Kao vjerna i iscrpljena publika, Marijana je počinjala primjećivati da zapravo stalno i očajno igram te iste uloge.

Došla je još jednom u Mourioux, i to je bio zadnji put. Bio sam tada na vrhuncu nemilosti; na sredstva za smirenje nadovezivao se alkohol; mutnih očiju, posrtao sam od jutra i jedva imao još snage da po tisućiti put promucam svoje kultne pjesme ili, drljajući džojsovske abrakadabre koje su anđeli slušali grohotom se smijući pa me, nevidljivi prepuštali mojim limbima; u izbivanju Pisanja, nisam više želio živjeti, ili živjeti samo kao nakljukan, pospan i blesav, a krvava gesta koja bi me definitivno učinila odsutnim izgledala mi je kao sitna sudbina koju sebi rezerviraju mješine napuhane čašću, dok sam ja bez časti i napuhan samo taštinom. Marijana me je našla na najnižim granama tog beskrajnog djetinjarenja; morala je napokon uvidjeti; to je bila moja istina, a moja su pisma lagala.

Ona je tada imala pokoji ugovor, zaposlenje: kupila je mali automobil. Jednog dana otišli smo u Cards. Kad sam odškrinuo vrata, nisam vidio kuću za koju se sentimentalno sjećam da sam se u njoj rodio, nego straćaru u kojoj se guli žbuka, koja miriše na podrum; među ostalim alatom koji je visio iznad stubišta, jedna mi se sjekira učinila dostojna krvnikovih ruku; debeli konopac za vezanje kola sijena dopunjavao je atmosferu kazališta lutaka. Marijana, na visokim štiklama, i za koju sam znao da nosi fino rublje, izgledala je poput kraljice u bijegu na milosti nekog skitnice; međutim, ja sam je volio i srce mi se paralo što sam ja taj skitnica naglih ruku, nezasitno zlog pogleda; mislio sam, dok sam podizao njene lijepe suknje, na bijelu haljinu i zlatni pojas iz dječje pjesmice. Golu, naveo sam je da zauzme nemoguće položaje u prašnjavoj sobi. Bila je na rubu strpljenja ali vatrena, a njen užitak je bio opor kao prašina u koju je zagrizala; ja sam bio tim više tvrd što je cijelo moje ondašnje tonuće biće tražilo utočište u tvrdoći agresivne oštrice kojom sam podbadao tu kraljicu, ili to dijete, kako bi me pratila u mom brodolomu: bezimeni u paučinama, bili smo insekti koji se međusobno proždiru, zvjerski, precizni i brzi, a odsad nas je samo to vezivalo. Na povratku, noć se bila spustila; Marijana je vozila, makinalna i šutljiva; prazna boca Martinija koturala mi se između nogu; uplašeni zec počeo je juriti ispred naših farova, kako se to često dogodi tim životinjama a da ne znamo jesu li prestrašene ili strašno zavedene, zlobno sam ga gledao kako galopira za tim lažnim smrtonosnim svjetlom. Marijana je pazila da ga izbjegne; podlo sam zgrabio volan lijevom rukom, vozilo je napravilo malo skretanje neophodno da usmrti zeca; sišao sam i pokupio ga: zabavni trkač dugačkih ušiju bio je sada hrpica krzna, mokra, ljepljiva; još je dahtao, dovršio sam ga u kolima pesnicom. Bio je to brat malog zeca koji skakuće usred tisuća cvijeća s tapiserija, zeko s Dame s jednorogom, i jeo bi iz ruke sveca: vjerojatno su te budalaštine okupirale moju pamet kad sam ga dotukao. Svijest mi se odjednom vrati s plačljivom osjetljivošću, i preplavi me sram: tako sam mogao skrenuti i lokomotivu sa šina da zgazim Marijanu teretom cijelog vlaka, na kolodvoru u Annecyju. Nisam je gledao, želio sam nestati: njena tuga i njeno gađenje bili su toliki da je samo ječala a da nije mogla progovoriti ni riječi.

Pismo je stiglo nedugo poslije: Marijana je u njemu priopćavala želju da prekine, i da ne misli mijenjati mišljenje u tom pogledu. Jedini važan tekst koji mi je Nebo poslalo te godine, bio je taj, koji sam držao drhteći, nepokolebljiv i čudesan na svoj način, ali nije izašao ispod moje ruke i pretvarao me u zemlju, moja pompozna želja za alkemijom riječi radila je u suprotnom smjeru. Čitao sam i opet čitao te riječi čudesne i smrtne kao što su za zeca, automobilski farovi u noći; bio je kraj listopada, umorno sunce vani je mlatilo jakim vjetrom: bio sam to lišće koje vjetar otkida, koje uzdiže ali sahranjuje.

Nema dana u mom sjećanju koji bi nepodnošljiviji; tada sam iskusio da riječi mogu iščeznuti i ostaviti umjesto tijela iz kojeg su se povukle nekakvu krvavu baru, okruženu muhama i opsjednutu: kad one odu ostaje idiotizam i urlanje. Budući da mi je bila uskraćena svaka riječ i svaka suza, vikao sam kao kreten kojeg gurkaju, brundao sam: uzimajući Marijanu u sobi u Les Cardsu kao što prasac skače na seljanku koja navodi na berbu žira, vjerojatno sam ispuštao slična groktanja; ali ova su sad bila još ganutija, mirisala su na klaonicu. Kad bih na trenutak napustio svoju bol, dao joj ime i gledao se kako je proživljavam, mogao sam joj se samo smijati, kao što nasmijavaju riječi „pišati krv” ako slučajno propišate krv.

Alarmirana mojim jaucima moja je majka, izbezumljena od zabrinutosti, povjerovala da sam poludio; jadna me je žena preklinjala da joj se povjerim, da se povratim razumu. Pred tim svjedokom koji me volio i beskrajno žalio, groteskni egoizam moje boli udvostručio se. Majka je konačno otišla. Vratio mi se govor: izgubio sam Marijanu, postojao sam; otvorio sam prozor, nagnuo se k velikom hladnom bljesku: nebesa, kao obično, kako je napisano u psalmu, pripovijedala su božju slavu; nikad neću pisati i bit ću zauvijek to dojenče koje čeka da ga nebesa poviju, pribave mu manu u obliku pisanja koju su mu tvrdoglavo uskraćivali; moja proždrljiva želja neće iščeznuti kao ni njeno neispunjenje pred drskim bogatstvom svijeta, crkavao sam od gladi pred nogama maćehe: što mi znači što se svijet veseli, ako nemam Velikih Riječi da to iskažem i ako nema nikoga da ih čuje? Neću imati čitaoca, a nisam više imao ni ženu koja ih je, voleći me, nadomještala.

Nisam mogao podnijeti gubitak tog fiktivnog čitatelja koji se pravio, s tako nježnim obzirima, da vjeruje da sam trudan budućim djelima: već odavno ni sâm nisam u to vjerovao, i u njoj je jedino preživljavao neki privid vjerovanja; ona je na neki način, u mojim očima i u mojoj ruci bila sve što sam napisao i što ću ikad moći napisati; rekao bih: moje djelo, kad to ne bi bilo groteskno – a suviše istinito. Nakon što je ona nestala, prestao sam, čak i lažno, vjerovati samome sebi. Ali bez sumnje je bilo i nešto gore: u mojoj osamljenosti, u mojoj zaludnoj izolaciji, ona je na kraju zamijenila sva stvorenja: prepuštao sam joj da mi predstavlja svijet; ona je bila ta koja aranžira bukete kako bi se pojavilo cvijeće koje nismo vidjeli, koja pokazuje prstom značajna obzorja, i izjednačuje se sa stvarima koje imenuje, od kape do crnih čarapa, pokrivala je cijelu lepezu onoga što živi, od najkukavnijih žrtvi do najpoželjnijih zvijeri; ona je bila mali pas svetog Jeronima. I, bježeći, mojom greškom, životinjica je odnijela knjige, štionike i pisaće stolove, oderala s učenog patrijarha njegovu oholu purpurnu odoru i njegovu crnu kukuljicu, ostavljajući na njihovu mjestu na sagorjeloj slici samo golog, neukog i neoproštenog Judu pod križem za koji je kriv.

Opća hajka, bez malog psa saveznika koji bi je vodio na krive staze, držala me nepomičnim; osjećao sam se poput jelena u zadnjim trenucima života. Trebalo je bježati iz tog užasnog svijeta: alkoholičarska devetnica na koju sam najprije prirodno pomislio, učinila mi se kao beskrajna slijepa ulica, kroz koju bih trebao proći između igala; izabrao sam kukavičkiji, ali siguran, izlaz. Otišao sam u La Ceylette.

Te sam godine posjećivao jednu od onih new-look psihijatrijskih ustanova, sagrađenih usred polja i bez zidova, koje nisu bez šarma; išao sam na konzultacije kod doktora C., visokog nehajnog mladića, malo uobraženog ali ne bez određene ljubaznosti: kroz ogromne prozore njegova kabineta, pogled je obuhvaćao šume; na zidovima su bili velika mapa Tajnovitog otoka Julesa Vernea, koji ne postoji ni na jednom moru, i portreti pjesnika koji su umrli dva puta, od ludila prije nego od prave smrti. Imao je nešto obrazovanja, smatrao je da ga i ja imam, i to nas je povezalo: razgovarali smo o pomodnim temama, vječnom klišeju koji povezuje ludilo i književnost, o Louisu Lambertu, Artaudu ili Hölderlinu. (S uzbuđenjem međutim, sjećam se da je spomenuo kako mu je djed, običan čovjek, dao da čita Célinea, kad je bio adolescent.) Ali ipak sam išao na konzultacije, i ne bez određene dvoličnosti: jer ako i nisam možda očekivao bogzna što od tih terapeutskih razgovora, od amnezijskog čuda niti od sezama slobodnog udruživanja, sve sam naprotiv očekivao od malih pilula koje sam mu podmuklo iznuđivao a za koje je on mislio da mi ih prepisuje. Ako bih mu naime povlađivao, ako bih bez suviše nespretnosti udario po književnoj žici, a naročito ako bih ga u pravom trenutku skrenuo na njemačke romantičare, njegovu omiljenu temu, a u povodu kojih je njegov govor bio izvrstan, bio sam siguran da će nakon sat vremena veselo izvaditi svoj providencijalni blok s receptima i da će mi prepisati a da ne trepne, doze uspavljujućih sredstava koje bi ošamutile vola, ali koje će meni omogućiti da razigran izađem iz njegova kabineta, siguran da ću duge dane gledati svijet samo kroz obožavanu laganu maglu.

Ali nikakva mi magla nije mogla sakriti taj svijetli i užasni listopadski dan; moglo bi to samo neprozirno more koje sam želio nad svojom glavom; želio sam biti spora riba velikih dubina, neosjetljiva proždrljiva mješina, želio sam kuru sna: znao sam da mi ju doktor C. neće odbiti, i odista nije ga trebalo dugo moliti. Stručno opremljen kemijskim skafanderom, spustio sam se polagano u vodu bez rečenica u kojoj se prošlost pretvara u vapno, gdje se smrt riba ispisuje na gigantskim stranicama vapnenca – čija je jedna vrsta mramor – gdje se kalup propadanja puni olovom. Kad bi se moja svjetiljka nakratko upalila, materinski bolničari su me hranili, pomagali mi da pušim cigarete koje moja uzdrhtala ruka nije mogla držati: Eurypharynx Pelecanoide, Velikogrlonja iz morskih bezdana, biće je s velikim ustima, bez svjedoka, ali zadovoljno.

Trebalo je izroniti. Taj bolni ali svijetli povratak, nijedna od metafora koje sam zloupotrijebio ne bi mogla opisati.

S francuskoga prevela Zorka Šušnjar Bouchekif

Pierre Michon rođen je 1945. u provinciji Creuse gdje su njegovi roditelji radili kao učitelji. Kad mu je bilo dvije godine otac je napustio obitelj te ga je odgajala majka od koje je, kako kaže, “primao u isto vrijeme ljubav i znanje”. Poezija je u tim ranim godinama ostavila dubok pečat u njemu, a Arthur Rimbaud je zauvijek ostao nedostižni uzor. Po završenom studiju književnosti, Michon se pridružuje putujućoj kazališnoj grupi s kojom krstari Francuskom, a kad se 1970. grupa razišla, ne uspijeva se uključiti u aktivni život: potuca se, živi od povremenih poslića, od milosti nekih žena koje su mu željele pomoći. U 37. godini, on je nitko i ništa, ništa ne posjeduje, a objavljivanjem svog prvog romana Vies minuscules (Sićušni životi) stavlja, na neki način, svoj život na kocku. Kritika i književni krugovi knjigu pozdravljaju kao remek-djelo, a France Culture dodjeljuje mu svoju književnu nagradu. Sićušni životi nisu ni roman, ni autobiografija, niti biografije, nego sve to ujedno. Michon priča o beznačajnim životima, o običnim sudbinama koje povijest nije zabilježila: o raspopljenom svećeniku, dvojici bivših školskih drugova, ponekom pijancu, dalekim rođacima. Ali tih osam života, koje Michon otima od smrti i zaborava, koje on osvjetljava, oplakuje i preobražava, način su da govori o sebi i pomiri se s prošlošću. Djelo je napisano gustim stilom, istančanim jezikom koji “grmi i zvoni”. Michonovo pero je jedinstveno, elegantno, prekrasno i precizno jer je, po njegovim riječima to bio “jedini način da se veličaju ti promašeni životi”. Michon je napisao sljedeća djela: Vies minuscules (1984.); Vie de Joseph Roulin (1988.); L’empereur d’Occident (1989.); Maîtres et serviteurs (1990.); Rimbaud le fils (1991.); La Grande Beune (1996.); Le roi du bois (1996.); Mythologies d’hiver (1997.); Trois auteurs (1997.); Abb?s (2002.); Corps du roi (2002.), Prix D?cembre itd.