Iako niti jedan Bombardellijev spomenik borcima Prvog splitskog partizanskog odreda u Ruduši do sada nije službeno prepoznat kao kulturno dobro, još ih je moguće reanimirati javnom reafirmacijom
Proizvoljno atribuiran sadržaj u toku vremena povezat će se u svijesti pokoljenja s predloženim plastičnim oblikom, a u dalekoj će budućnosti ionako sve ovisiti o djelovanju toga oblika samog: ako ono bude izvorno i snažno – spomenik će nastaviti svoj život u povijesti umjetnosti (ili u arheologiji poslije kakve kataklizme); ako takovog djelovanja ne bude – spomenik će prijeći u povijest kulture kao dokument jednog našeg trenutka. Zapravo, uvijek je to i bila bitka između stvaranja i trajanja, postojanja i nepostojanja, umjetnosti i dokumenta: na kraju, negdje u budućnosti netko će pokušati odgonetnuti osjećajne i intelektualne okvire ovog našeg vremena i prostora, i rekonstruirat će podneblje u kojem smo živjeli. Samo, ne treba se zavaravati, on će poznavati sve komparativne momente, i nećemo ga moći prevariti. Sudit će nas i prema našim grobljima i grobnicama.1
Kao da je riječ o kakvoj drevnoj epohi, suvremeni uvjeti istraživanja spomenika iz razdoblja socijalizma često više nalikuju arheološkim iskapanjima “poslije kakve kataklizme”, negoli onima kakve bismo očekivali baveći se sveprisutnim društvenim fenomenom druge polovice 20. stoljeća. Ne mislimo pritom samo na zastrašujući postotak devastiranih i stanje preživjelih spomenika na terenu, već i na detektivski proces ulaska u trag arhivskoj i stručnoj dokumentaciji o njima. U vremenu navodno opsjednutom prošlošću i arhivima, taj je apsurd moguće tumačiti kao specifičan lokalni simptom globalne “krize povijesti”. Hipertrofiju memorijskih diskursa – od koje zapadno društvo boluje posljednjih desetljeća – Andreas Huyssen ne tumači samo kao posljedicu nepovjerenja u objektivnost povijesne discipline, već u njoj prepoznaje dugotrajne ožiljke uzrokovane krahom modernističkog projekta, jalovih projekcija budućnosti, nenaučenih povijesnih lekcija. To se stanje očituje i u nemogućnosti promišljanja alternativne budućnosti i perpetuiranju stanja “konstantne prošlosti”.2
Huyssen pritom upozorava na opasnosti “gubitka povijesti”, koja se prvenstveno očituje kroz različite oblike političke zloupotrebe memorijskih diskursa, poput mobilizacije mitološke prošlosti s ciljem opravdanja nacionalizma, politike revizionizma, nasilnih pomirenja ili amnestija.3
U tranzicijskom i posttranzicijskom stanju zemalja bivše Jugoslavije, opisana kriza dodatno je bila ojačana neoliberalnom mantrom o kraju povijesti i ideologije normalizacijom kapitalističke paradigme. Naposljetku, nacionalizam i bezumlje ratnih razaranja 1990-ih godina stvorili su idealne uvjete za provođenje prve, nasilne faze zatiranja nepodobnih tragova “ideološke prošlosti”: nestajanje knjižničnih fondova, gašenje muzejskih institucija, sustavno rušenje spomenika.4 Kako bi se jasno distancirale od recentne povijesti “zagađene” ideologijom bivšeg režima, političke se elite okreću restauraciji i izmišljanju duge tradicije nacionalnog i religijskog predznaka. Izučavanje recentnije povijesti često je, pak, usmjereno prema dekonstrukciji i denuncijaciji marksističkih čitanja, afirmaciji zapostavljenih/zabranjenih tema ili prema primjeni metodologije novih memorijskih diskursa. S druge strane, rezultati povijesnih istraživanja na temu Drugog svjetskog rata, nastali u razdoblju socijalizma, često se relativiziraju ili diskreditiraju na osnovi pretpostavljene ideološke pristranosti autora.
Ovdje, stoga, također možemo govoriti o obliku implicitnog zatiranja nepodobnih tragova “ideološke prošlosti” koja se zasniva na stvaranju nepovjerenja u vjerodostojnost čitave jedne epohe, što za posljedicu ima – između ostalog – krizu odnosa društva u cjelini prema memorijalnoj baštini iz razdoblja socijalizma. Dovoljno je podsjetiti na stotine spomenika posvećenih antifašističkoj borbi na tlu Hrvatske, koji nose tisuće imena i prezimena vojnih i civilnih žrtava, čuvajući sjećanje na prijelomne i traumatične događaje nacionalne povijesti, ali su ipak prepušteni propadanju, krađi i samovolji lokalnih vlasti.
Sažeti oblici
“Događaj je osnova. Ponekad se i u fragmentu dogođenog nalazi poticaj rješenja. (…) U opisu sudionika osjeća se zbivanje koje još nije postalo legenda opterećena suvišnim. Polazna razmatranja nazočna su i u kasnijim fazama stvaranja. Pa i u vremenu kad se oslobađamo svega što bi nas moglo sprečavati da se izrazimo sažetim oblikom. Oblikom čiji bi život morao teći uvijek u sadašnjosti. To je naša želja.”5
Citat iz Kolacijeve studije o spomenicima predstavlja važan doprinos razumijevanju modernističkog pristupa problemu spomeničke plastike, čiji je osnovni zadatak sinteza prostornog konteksta, sadržaja i forme. Vođeni sličnim principima nastajali su spomenici još jednog istaknutog arhitekta prve generacije poslijeratnog modernizma, Vuke Bombardellija. Krenimo, stoga, od spomenute osnove.
Istaknut primjer pružanja otpora lokalnog stanovništva fašističkoj okupaciji tijekom Drugog svjetskog rata – ne samo u regionalnim, već i širem europskom kontekstu – predstavlja Split. Naime, prve iskre otpora javljaju se neposredno nakon izbijanja rata u Jugoslaviji i nekoliko mjeseci prije poziva na opći jugoslavenski ustanak. Prvi organizirani oružani otpor javlja se sredinom kolovoza 1941. godine, kada 66 pripadnika novoosnovanog Prvog splitskog partizanskog odreda – u okrilju noći i s glavom u torbi – kreće prema zaleđu s ciljem da se direktno sukobi s nadmoćnim neprijateljem. Od 45 neiskusnih i slabo naoružanih boraca – koliko ih nakon nekoliko dana dospijeva do poprišta prvog oružanog okršaja kod sela Košute – sedmorica pogibaju, spašava se 13, a 24 mladića biva odvedeno u zarobljeništvo. Dvanaest dana kasnije, odlukom prijekog suda u Sinju,zarobljeni partizani splitskog i dvoje pripadnika solinskog partizanskog odreda strijeljani su na Ruduši nedaleko Sinja 26. kolovoza 1941. godine (slika 1).6
Mjesto pružanja prvog oružanog otpora u Košutama i autentična lokacija strijeljanja u Ruduši ubrzo nakon rata prepoznati su kao simbolički nositelji antifašističke tradicije Splita i okolice, te kao takvi obilježeni prema zamisli splitskog arhitekta Vuke Bombardellija početkom 1960-ih godina. Sudbina dokumentacije o tijeku narudžbe i izgradnje Spomenika borcima Prvog splitskog partizanskog odreda u Košutama zasad nam je nepoznata, dok se projektna dokumentacija spomenika u Ruduši – nekadašnje vlasništvo Muzeja narodne revolucije u Splitu – nalazi u depou gradskog muzeja, bez inventarnog broja i nadležnog kustosa. Iz dostupnih izvora poznato nam je da je naručitelj oba spomenika Udruženje rezervnih oficira i podoficira kotara Split7 te da je spomenik na brijegu Kršine iznad sela Košute bio sagrađen i otkriven prvi, 14. kolovoza 1961. godine, povodom dvadesete obljetnice tragičnog događaja. Armirano-betonska konstrukcija, oblikovana u simetričnu šesterokraku kompoziciju stožaca različitih duljina, od kojih se tri propinju sedamnaest metara u visinu, ekspresivnom formom sugerira univerzalnu snagu mladenačkog bunta i otpora. Spomenik je kraćim stožastim krakovima uzemljen u prirodnu stijenu u koju je ugrađena spomen-ploča s natpisom: “Vjesnicima slobode / koji dadoše i mladost i život / za život dostojan čovjeka”. U povijesti hrvatske monumentalne memorijalne plastike, Košute predstavljaju jedan od najranijih primjera svjesnog odbijanja naracije, povjerenja u mogućnost simboličkog učinka čiste forme i radikalnog subvertiranja tradicionalne spomeničke morfologije (primjerice, figuralne skulpture na postamentu).
Spomenik strijeljanim zarobljenim borcima Prvog splitskog partizanskog odreda u Ruduši otkriven je 28. listopada 1962. godine. Projekt nastaje u Bombardellijevom arhitektonskom studiju “Arhitekt” iz Splita. Iz sačuvane dokumentacije poznat nam je i sastav projektantskog tima u kojem se ističe Breda Premužić i suradnik za hortikulturu Dušan Jedlovski. Stručno ozelenjivanje okoliša čini važan element tog spomenika: stvaranjem ambijenta pijeteta i spokoja, umirujuće zelenilo stvara simbolički kontrast krševitom poprištu okršaja i borbe, kakav okružuje spomenik u Košutama. Četiri metra visoka armirano-betonska konstrukcija sastavljena je od svoda u obliku jednakostraničnog trokuta s čijih se bridova spuštaju stupovi u obliku jednakokračnih trokuta. (slika 3) Konstrukcija nadvisuje betonski plato sa spomen-pločom na kojoj su ispisana imena poginulih boraca. Simbolika natpisa na spomen-ploči pokraj spomenika (“U temelj života / životom ste stali / besmrtni k’o zemlja / za koju ste pali”) čitljiva je i u samoj spomeničkoj formi. Stabilnim uzemljenjem stupova koji čine uporište čitave konstrukcije, na suptilan je način sugerirana uloga prvih palih boraca za daljnji tijek borbe i pobjede nad fašizmom. (slika 4)
Poštujući ambijentalne vrijednosti zadanog prostornog konteksta Bombardelli u oba projekta poseže za suvremenim materijalima, estetikom i inženjerskim dosezima modernističke arhitekture kako bi u zagorskom kamenjaru ostavio autentičan i prepoznatljiv trag sjećanja poslijeratnog društva. S obzirom da je riječ o obilježavanju autentičnih mjesta, osobit značaj tog spomeničkog para leži u dodatnom isticanju njihove simbolike i postizanju prostornog, formalnog i semantičkog jedinstva dviju lokacija međusobno udaljenih desetak kilometara. Varijacijom jednostavnih geometrijskih formi i njihovim sugestivnim psihološkim učinkom – razvedenim, dinamičnim “praskom” nad kamenjarom i staloženoj, uzemljenoj modernističkoj reinterpretaciji teme baldahina – arhitekt ostvaruje jedinstven tip dvojnog spomenika, čija se puna simbolika i smisao ostvaruju jedino poznavanjem povijesnog konteksta i razumijevanjem formalnog dijaloga dvaju objekata. Konačno, postizanjem dinamične semantičke i prostorne interakcije, posjetitelj više nije tretiran kao pasivan konzument zadanog sadržaja već je usmjeren individualnom doživljaju događaja posredovanom monumentalnošću i simbolikom čiste forme.
Spomenik krize identiteta
Bombardellijev dvojni spomenik posvećen Prvom splitskoga partizanskom odredu, 1990-ih godina doživljava tipičnu rušilačku sudbinu. Spomenik u Košutama miniran je 1990. godine, što je rezultiralo narušavanjem statike i nepovratnom štetom u samoj armirano-betonskoj konstrukciji. Ipak, ostaci tog spomenika odolijevaju vremenu vršeći i dalje svoju memorijalnu funkciju – on ne postaje tek ogledalo nove epohe i promijenjenog sustava vrijednosti već i autentični spomenik krize identiteta i odnosa suvremenog društva prema vlastitoj povijesti i baštini. U najnovijem video radu Spomenik (u nastajanju), suvremeni umjetnik Igor Grubić između ostalog se bavi upravo bilježenjem novog života miniranog spomenika na brdu iznad Košuta, do kojeg još uvijek vode iznimno duge i dobro očuvane stepenice sagrađene 1970-ih godina.
S druge strane, spomenik u Ruduši odolijeva rušilačkim impulsima, 1990-ih, da bi 2009. godine bio obnovljen i doveden u izvorno stanje. Neočekivani čin ulaganja privatnog kapitala u obnovu spomenika rezultat je jednog od uvjeta postavljenih prilikom privatizacije Radničkog nogometnog kluba Split.8 S obzirom na to da je Prvi splitski partizanski odred bio sačinjen od većeg broja nogometaša tog nogometnog kluba, prije predaje legendarnog “crvenog” kluba u ruke krupnom kapitalu, iskorištena je posljednja prilika odavanja počasti palim partizanima-nogometašima. Iako ni jedna Bombardellijeva spomenička realizacija – pa tako ni originalni koncept dvojnog spomenika – od strane države do sada nisu prepoznati kao kulturno dobro vrijedno zaštite i obnove,9ostaje nadati se da je javnom reafirmacijom važnosti ovog povijesnog događaja i značaja inovativne arhitektonske koncepcije Vuke Bombardellija još uvijek moguće reanimirati te oblike čiji bi život morao teći uvijek u sadašnjosti.