Razgovaramo s članovima multimedijalne skupine, o kojoj smo mogli nešto više saznati na 9. Festivalu prvih
Na samom početku, molim te, podsjeti mlađu generaciju kada je multimedijalna skupina Udarna grupa Poskok osnovana i što ste točno željeli njezinim imenom označiti/odrediti? Obično se u izvorima vrlo neodređeno navodi kako ste osnovani osamdesetih godina. Naime, za vaš prvi rad/izvedbu obično se navodi performans Posvećeno ženi (KST Beograd) 1981. godine. O čemu je točno riječ u tom performansu za koji sam pronašla podatke samo o mjestu i datumu izvedbe na web-stranici koja je oblikovana povodom 9. Festivala prvih (http://www.studio-artless.hr/?q=hr/node/99).
Zdenko Bužek Čarli: Mislim da se ideja o osnivanju multimedijalne grupe rodila nakon predstave Posvećeno ženi u čuvenoj Akademiji (Klub studenata likovnih umetnosti, tada je bila kulturno mjesto, pandan našem Lapu) u Beogradu 1981. godine. Ime je dobila mnogo kasnije, a značenje imena nam tada nije bilo toliko važno. Važnije je bilo da naše nastupe objedinimo jednim imenom. Na predstavi su Nebojša (Nebojša Stijačić) i Pero (Petar Baba Miučin) svirali svoje stvari na akustičnim gitarama, između stvari su Iskra (Nikola Iskra) i Pero izvodili skečeve, a ja sam za to vrijeme crtao na papirima, koje su mi pripremili na ploči na bini. Jesmo li se svidjeli publici ili su našu predstavu smatrali neobičnom, to ne znam, ali u Beogradu smo uvijek bili dobro prihvaćeni. Zagrebačka publika je puno zahtjevnija, razmažena je jer Zagreb ima veliki broj događanja, educirana je, pa ne može svašta proći, a ponekad publika uopće ni ne reagira pa čovjek ima utisak da Zagrepčanima i Zagrepčankama nije ni do čega.
Iskra: Ime grupe UG Poskok nastalo je kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća (1979.) dok grupa još nije bila formirana. Tri mladića probijala su se prema vikendici jednog od njih na Bizeljskom. Bili su u misiji nabave vina za tulum. Usput su nosili i higijenske uloške za ženski dio ekipe. Naime trebate znati da su tada u Hrvatskoj bile česte nestašice pojedinih artikala (kava, ulošci i sl.) pa se po isto išlo u susjednu Sloveniju koja je, iako u istoj državi, bila bolje opskrbljena. Demižon od 10 litara vina u rukama, a ulošci zalijepljeni na čelo po jedan na svakoga. Već se mračilo; morali su jedni druge vidjeti u mraku. Valjalo je još prijeći Sutlu i dočepati se vikendice. Most je daleko. Hrabro ulaze u vodu i “forsiraju” rijeku (vojni izraz za prelaženje rijeke bez upotrebe čamaca ili mosta). Zadatak je obavljen, vino i ulošci dopremljeni. Tko su oni? Udarna grupa Poskok! Jedan od njih Nikola Iskra (druga dvojica: Irfan Čengić, autor kratke priče Vikler, i Jazavac, kodno ime djelatnika tajne službe), kasnije suosnivač grupe, predlaže da se nazovu Umjetnička grupa Poskok. Ali ostaju obe varijante umjetnička/udarna grupa što se pokazalo najvjerodostojnije karakteru rada grupe.
Happening i reality show
Kako bi danas definirao rad multimedijalne Udarne grupe Poskok?
Čarli: Kada nas je Željko Zorica pozvao da sudjelujemo na 9. Festivalu prvih, poslao sam mu sljedeći tekst: Udarnu grupu Poskok čini čitav niz događanja tokom 80-ih godina, u kojima je sudjelovao veliki broj ljudi iz raznih umjetničkih i širih društvenih krugova. Jezgru tih ljudi čini sudbinska povezanost četvorice ljudi. Iako je grupa priređivala koncerte, performanse, izložbe pojedinačnih i zajedničkih likovnih radova, individualno i zajedno objavljivala kratke prozne tekstove u tadašnjim književnim časopisima, kao što su Polet, Quorum, Republika, Pitanja, Književna reč (Beograd), ili priređivala predstave, njezina je osnovna djelatnost bila happening. Svi koji se bave happeningom nailaze na klizavo tlo kada je u pitanju definicija happeninga, jer je osnovna svrha happeninga izazvati spontano očitovanje onoga što je u takozvanom svjetovnom životu uglavnom skriveno. Riječ happening u prijevodu na hrvatski znači događaj, ali bi isto tako ispravno bilo reći doživljaj, jer je doživljajnost jedini nosilac vrijednosti. U. G. Poskok je čitavo desetljeće boravila na tom klizavom tlu, koji je nemoguće obuhvatiti konceptom ili teorijom. Stoga bi najidealnije predstavljanje Udarne grupe Poskok bilo ponovni happening, a ne snimka nekog happeninga, jer je za same sudionike happeninga – a to su svi oni koji se nađu u energetskom polju tog događanja – čak i sjećanje na neki događaj ponovo jedan novi doživljaj.
Koliko ste se u osmišljavanju happeninga vodili happeninzima njihovih tvoraca – Johna Cagea i Allana Kaprowa?
Čarli: Osmišljavanjem happeninga i uopće teorijom scenske umjetnosti bavimo se Ivan Kucina i ja. Ostali članovi nisu teoretičari. Najzahtjevniji pothvat za grupu je usklađivanje jer se radi o četiri individualca sasvim različitih senzibiliteta. Nebojša i Pero su glazbenici i pjesnici, Iskra je improvizator, i posjeduje poseban dar za uspostavljanje komunikacije s publikom. Ja sam po zanimanju likovnjak, ali me vremenom teorija sve više počela zanimati. U toj situaciji se vrlo lako dogodi da akcija prijeđe u formu, i rad začas postaje beživotan. Happening je najlabavija forma likovnih i predstavljačkih umjetnosti, ili bolje rečeno – happening je zamišljen kao forma koja nema formu, i stoga me je naročito zanimala. Happening čak ne bi trebao imati određeno ni mjesto ni vrijeme događanja. Rad grupe se po meni znatno približio događaju i/ili još bolje događanju. U današnje vrijeme happening je, kao uostalom i sve drugo, dostigao svoj najniži oblik, a to je reality show. Dakle, sve se stavlja pod okvir: igra – zabava – novac. Zašto toliko inzistiranje na formi? Ja se potpuno slažem s našim generalom kad kaže: “Pobijedili smo, okrenimo se budućnosti”. Koga smo pobijedili? Pobijedili smo vanjskog neprijatelja. Što je za nas sada budućnost? Pobijediti unutrašnjeg neprijatelja, a to smo mi sami. Ako se budemo držali ovoga igra – zabava – novac, uništit ćemo ono najdragocjenije što imamo. Na Wikipediji sam nedavno čitao o dadi. Naišao sam na dio koji kaže da se dada bori protiv uništenja vrijednosti. Dakle, dada uništava umjetničku formu kako bi se dokopala onoga što je duboko skriveno u svima nama, a to je naše pravo biće, koje je moćno, istinito, puno ljubavi i razumijevanja za druga ljudska bića, a ne prestrašeno, puno mržnje i neostvarenih želja. Onime što jesmo u suštini pobijedit ćemo sve neprijatelje i probleme. A za to je potrebno puno rada, strpljenja, poštenja i žrtvovanja. Kada djelujemo iz svog izvornog bića, bez okvira koji nam netko drugi nameće, stvari same po sebi dolaze na svoje mjesto. Inače, proučavao sam radove dadaista – Manifest Tristana Tzarae, radove Marcela Duchampa, Ljubomira Micića i Johna Cagea.
Party i biste
Kako si koncipirao happening Party Udarne grupe Poskok što si ga izveo na 9. Festivalu prvih?
Čarli: Zahvalan sam Željku Zorici što nas je pozvao da sudjelujemo na 9. Festivalu prvih, ne samo zato što smo dobili priliku prisjetiti se, ili bolje reći prizvati energiju, koju smo stvarali 80-ih godina, a koja je vrlo dragocjena, već i radi toga što smo dobili priliku izvesti neke stvari koje smo odavno planirali, ali nismo naišli na odaziv organizatora, ili jednostavno nije bilo sredstava da se tada to izvede. Tako je bilo i s Partyjem koji sam nekoliko puta predlagao tijekom godina, ali nitko nije pristao na realizaciju.
Osnovna ideja ovog partyja/happeninga je da se radnja s bine ukida i seli na publiku. Tako publika, umjesto da gleda i sluša aktere na bini, postaje glavni akter. Za tu priliku organiziran je coctail. Organizatoru je u potpunosti prepušteno kakav će coctail biti. Tako da je na kraju Zorica izveo jedan od svojih performancea Hrana.
Kojim su se radovima/izvedbama na tom 9. Festivalu prvih predstavili ostali članovi/ice skupine?
Čarli: Evo opisa performancea Ivana Kucine (našeg dugogodišnjega suradnika iz Beograda koji je sudjelovao na svim našim važnijim nastupima i organizirao jednu izložbu u Beogradu, tako da je zapravo postao peti član skupine) za festival, u kojoj su glavni akteri također posjetioci: ljudi sjede oko praznog stola u hodniku. Svatko postavlja pitanje koje je trebao postaviti ranije (misli se prije raspada Jugoslavije), a nije. Od dva pitanja oni koji sjede jedan do drugog prave novo. Od dva nova pitanja četvero pravi novije. I tako dok ne stignu do jednog jedinog zajedničkog pitanja. Petar Baba Miučin i Biljana Cincarević izveli su performance-recital Sećanja.
Iskra: Prvotna ideja ranih osamdesetih bila je postaviti i svečano otkriti biste četvorice uglednih umjetnika tadašnjih stanovnika Zagreba, članova UG Poskok na mjestu nekadašnjeg pašnjaka, livadi između dvije ceste koje spajaju stari i novi grad, mjestu preko puta sadašnje Nacionalne i sveučilišne biblioteke, mjestu gdje je gospodin gradonačelnik sagradio neku fontanu, čini mi se. Biste bi imale oblik ljudskih glava na postamentima, omotane aluminijskom folijom, jedno vrijeme blještale bi na suncu, umivali ih kišne kapi, milovala mjesečina izranjali bi iz magle! Vrlo jednostavno. Ali prerano!
No bilo kako bilo – zadnjeg mjeseca 2011. godine dogodilo se. Doduše oko 700 metara zračne udaljenosti od prvobitne lokacije – u Močvari. Ovaj put biste su izgledale malo drugačije. A mogli bismo reći da puno vjernije dočaravaju svoje likove. Na postamentima ponosno stoje Orahov Panj, Bundeva, Željezni Šaht i Šimšir u Tegli.
Ti sadašnji likovi članova UG Poskok evidentni su dokaz kamo nas može odvesti stalno propitivanje dominantne slike svijeta ili prihvaćanje iste. I gle čuda, kako se performans jednog od najljenijih članova grupe razvukao na dva stoljeća.
Čarli: Nebojša Stijačić i Miodrag Pažin Cobra (Ljama studio, www.ljama.hr) snimili su glazbu Šumovi, glazbu sastavljenu od šumova, koju smo diskretno puštali tokom čitavog happeninga. Sten (Stanislav Habjan) je poštom dostavio poklone za Peru i Iskru dok je trajala predstava pa su se pokloni otvorili i čitali pred publikom. Radilo se o Stenovoj novoj knjizi i specijalnoj seriji knjiga tiskanoj povodom Perine predstave Billy The Kid je bio pisac, na koju je prvi puta pozvao članove grupe i na kojoj su sudjelovali Sten, Iskra i Nebojša.
Na svojoj Facebook stranici grupa ima i simbol; molim te, možeš li nam reći nešto više o njegovom značenju.
Čarli: Službeni znak Udarne Grupe Poskok je crni krug na bijeloj pozadini iz kojeg izlazi, iskače, jedan odsječak i miješa se, sjedinjuje, s pozadinom. Ovaj znak nisam radio posebno za grupu. Predložio sam ga ostalima i oni su ga prihvatili kao naš službeni znak. Riječ poskok u nazivu grupe bi po tome znaku imala značenje poskakivanja, podizanja, a ne zmije.
Nesudjelovanje kao konceptualni čin
U nedavnom broju Zareza prema Šišovoj izjavi, odnosno, citatu tvoje izjave, naveo si da bi se o nesudjelovanju U. G. Poskok na Intervenciji ‘85 mogao snimiti cijeli dokumentarac. Tom si prigodom izjavio i sljedeće: “Možda će to nekom zvučati čudno, ali kada danas razmišljam o grupi Poskok, mislim da je naš najveći uspjeh bio u tome što smo stalno bili odbijani. Nesudjelovanje je preraslo u konceptualni umjetnički čin”. Koji su se razlozi pojavljivali u odbijanju vaših radova?
Čarli: Kada si mladi umjetnik, ljudi ti obično savjetuju da pristaneš na uvjete koji ti se nude pa kada stekneš položaj, onda ćeš s vremenom ti postavljati uvjete. Međutim, takav stav je vrlo varljiv i riskantan. Zašto? Zato što čovjek vremenom uđe u tuđe projekcije, u projekcije koje stvaraju biznismeni i vladaoci, na tako suptilan način da toga uopće nije svjestan, i zapravo stane braniti njihove stavove, a vlastiti stavovi ostanu duboko zakopani u podsvijesti, i kasnije ih je sve teže izvući van i za njih se boriti. Čin nesudjelovanja izražava upravo borbu za vlastiti stav od samog početka.
No, reci nam nešto o izvedenim akcijama U. G. Poskok, kako su nastajale i ako je moguće u nekom kronologijskom ili tematskom nizu/petlji.
Nebojša: Nešto posebno se događalo kad smo se sastajali prije predstave. Jedne godine smo se našli u Beogradu kako bismo pripremili predstavu. Svatko je imao neke svoje tekstove, pjesme, ideje i onda bismo se zatvorili u jedan mali stan na Slaviji u Prote Mateje. Goli do pojasa, puni energije, čak euforije, sjedili bismo u krugu u sobi bez namještaja i zavjesa. Izgledali smo kao nekakva gerila. Tako bi nastala predstava. Bili smo kao sjever – jug, istok i zapad. I danas smo. U tom trenutku bili smo dovoljni sami sebi, ne na neki samodopadljiv način, nego jednostavno toliko toga je izbijalo iz tog zatvorenog kruga da se oko nas okupljalo raznih ljudi koji su nas spontano podržavali ili ušli u projekt na neki svoj način. To se gotovo redovito događalo prije svakog projekta.
Pero: Sećam se performansa u Crikvenici kada su deca mislila da smo crtani film, a organizator nam posle nastupa nije dao da idemo na spavanje, nego u kafanu… zatim u KST-u kada smo hipnotisali publiku pa je posle ispao problem kako da se ljudi vrate u stvarnost i napuste klub… a u Bezistanu je naš hepening nakon pola sata neplanirano prerastao u ulični spektakl na kome je Čarli dobio frenetičan aplauz na otvorenoj sceni. Sećam se i Iskrinih Sekretara u Lapu; on i ja smo tada blistali. Najluđe je bilo na Omladinskom radiju kada smo napravili subverziju. Mima je popizdela, isključili su nam kontakt s publikom, a onda je u studio ušao Kina s trudnom ženom i odrecitovao pesmu Ćevap. A Let (tačnije Uzlet) je performans obrednog karaktera, neka vrsta inicijacije, gde sam uz svetlost sveća, Čarlijevu asistenciju i Nebojšin muzički izbor, praktično, lansiran u novu duhovnu orbitu gde sam izgradio orbitalnu stanicu u kojoj i dan-danas živim i stvaram. Ko je ova kobila čija nas topla guzica strpljivo vuče napred? Sudbina? Rođena sestra? Život, ili smrt? Java, ili san? Mi sedimo iza kočijaša, ovog što pije, pljuje, povraća i psuje, javno ogovara i lažno svedoči, u mislima pod bundama najjačih riba ulan batora i mrmlja sebi u bradu: ‘Najlepša su sećanja ostvareni snovi!’
No, dok ste performans Svakodnevni rituali izveli u Omladinskom centru u Slavonskom Brodu, godinu dana kasnije taj isti performans niste mogli izvesti u Zagrebu. Kako ste koncipirali navedeni performans i zbog čega je njegova realizacija onemogućena u Zagrebu?
- Čarli: Tadašnji voditelj Omladinskog kluba Črnomerec bio nam je jako sklon i uložio je puno napora u to da dobijemo novce za realizaciju tog projekta. Kada smo dobili prvu trećinu novca, započeli smo sa snimanjem materijala. Taj materijal nam je nedavno besplatno montirao Ljama studio. Od tog materijala tri spota su stavljena na naš Facebook. To su za sada jedine kvalitetne digitalne snimke koje imamo. Kako novaca više nije bilo, taj projekt nikada nije završen. Nastup u Slavonskom Brodu bio je neka vrsta skice za veći projekt.
Unutrašnje iskustvo
Čime se danas članovi Udarne grupe Poskok bave i jeste li se od 9. Festivala prvih međusobno okupili na nekom zajedničkom projektu?
Čarli: Svatko radi svoj posao, ali čim se nađemo zajedno, uvijek postoje planovi u naznakama. Međutim, već ovaj intervju, recimo, za mene predstavlja zajednički projekt. Čim se čovjek angažira, doživljava neko unutrašnje iskustvo, to je već projekt. O nekim “većim” scenskim projektima možemo govoriti tek kada se za njih nađu sredstva.
Te iste godine predstavili ste YU alternativnu scenu, i to vlastitim pjesmama i recitalima, separatom za Švedski radio povodom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Zbog čega su organizatori odabrali upravo vas kao predstavnike YU alter scene i s kojim ste se alternativnim skupinama/pojedincima tih 80-ih posebno družili/izmjenjivali energije?
Čarli: Reporterka iz Švedske srela je na nekom primanju tadašnjega predsjednika omladine i pitala ga ima li kakve underground scene (u to vrijeme se nije koristio termin alternativa) u Jugoslaviji. On joj je spomenuo nas i tako smo snimili taj separat u čuvenom Studiju B u Beogradu. Dobili smo izvrsne honorare za taj posao, ali snimke više nikada nismo čuli ni vidjeli. Kulturna scena bliska nama je bila kratka proza novog naraštaja skupljena oko Poleta, kasnije Quoruma, pa čak i Republike, u kojoj smo i mi sudjelovali pojedinačno i grupno, zatim Novi kvadrat, konceptualna likovna scena, Kugla glumište, kasnije Uplašene žirafe i Ulješura, Greiner & Kropilak, u Beogradu je to bila skupina Klokotristi, o kojoj se ovdje malo toga zna...
Iskra: Suradnica Švedskog radija, iskusna novinarska lija, odmah je uvidjela da su članovi UG Poskok, osim što su lijepi i mladi, isto tako i svojevrsni vremenski putnici koji u raznim inkarnacijama kroz vrijeme i prostor rade uvijek isto: na mnogima nerazumljiv način, pokretom, slikom, glazbom, čudnim jezikom nagovještavaju promjenu! Ta grupa mladića rođenih na prostorima sada nepostojeće države (osim Čarlija i Finske) imala je, a i danas ima, rijetku sposobnost djelovanja u međusobnoj interakciji, reagirajući na događaje oko njih, jedni na druge, svaki za sebe, bilo da se radi o meteorološkim situacijama, prirodnim fenomenima ili pojavama, političkim nepogodama ili apsurdnim okolnostima. Djelovanja ili događanja koja su iz tih interakcija proizlazila ljudi su nazivali improvizacijama, ali ja bih prije rekao da se radi o probojima tokova podsvijesti ili nadsvijesti nekog univerzalnog tijeka događanja u Svemiru i šire.
Godine 1985. sudjelovali ste u manifestaciji Proljeće u Novom Zagrebu. O kakvoj je manifestaciji riječ i kako ste se uključili u njezin program performansom Demonstracija zvuka?
Čarli: To je bila jedna od tipičnih socijalističkih manifestacija. Organizator je razgovarao s Nebojšom pa smo napravili tri stvari za tu priliku, samo on i ja. Pero nije mogao doći u Zagreb, sada se ne sjećam zašto, a Iskra je bio u vojsci. Tako da smo samo Nebojša i ja nastupili za Poskok. Naslikali smo jednu zidnu sliku, jednu spiralnu kompoziciju, koju smo nazvali Pronalaženje centra svemira, napravili smo posebnu seriju bedževa i izveli performance Demonstracija zvuka. Demonstraciju zvuka obično izvodimo Iskra i ja. To je nešto kao kada pjevač traži intonaciju. Traženje čistog tona, pravog tona, jedinstvenog tona... Imamo ga snimljenog na CD-u Obredne pjesme i svaki put kada čujem tu snimku, iznenadim se koliko moći ima u toj našoj demonstraciji. Ovoga puta smo Nebojša i ja napravili happening pod tim nazivom.
I završno, reci nam nešto više o akciji Zagrizi kamen i žrtvuj uši za fine stvari (retrospektivna izložba likovnih radova U. G. Poskok, Galerija DDP, Zagreb, 1986.). Zbog čega ste u konačnici morali skinuti ipak navedene plakate i što su točno simbolizirali? (Fotografije te akcije objavljene su na web-stranici 9. Festivala prvih http://www.studio-artless.hr/?q=hr/node/99).
Čarli: Izložili smo puno raznovrsnih radova u relativno malom prostoru, tako da je izložba ličila na instalaciju, kojom smo dekorirali prostor. Bilo je tu slika, crteža, individualnih i zajedničkih, instalacija (oblijepili smo zidove, strop i pod spiralom od oslikanog papira), skulptura, autorskih badgeva i T-shirta... Ali se sve jako dobro uklopilo. Pero i pokojni Kina (Krunoslav Šokičić) su izveli recital na otvaranju, došlo je puno ljudi, atmosfera je bila sjajna, puna pozitivne energije. Uz radove nas četvorice, svoje radove izložili su i Branko Beslać, Karmen Beslać i Ivan Kucina. Branko nam je posudio novac za plakat. Jedan dio smo zalijepili na plakatno mjesto galerije, a jednu seriju na zgradu na uglu Varšavske i Gundulićeve ulice. Drugo jutro me nazvala voditeljica Galerije i rekla da su je zvali iz policije i da moramo maknuti plakate s te zgrade, jer se netko bunio. Na plakatu je bila adresa Galerije pa je policija zvala Galeriju. Ispostavilo se da je ta zgrada zaštićena kao kulturna baština i da kazna za takav prekršaj može biti i do 10 tisuća tadašnjih maraka. Iste noći smo otišli i skinuli plakate i snimili akciju. Nažalost imamo jako malo snimki iz tog vremena.
Na kraju bih se svakako želio zahvaliti našim najvažnijim suradnicima, ili kako ih mi zovemo – gostima. To su Branko Beslać, koji od samih početaka prati, sudjeluje, i podupire rad grupe, materijalno i duhovno; Miodrag Pažin Cobra (Ljama studio, www.ljama.hr), koji sudjeluje, duhovno i materijalno podupire rad grupe; zaslužan je za digitalnu obradu zvuka i slike arhivske građe; Boris Vagner, bas gitara; Uglješa Mrđen, video; Stanislav Habjan, koji je zaslužan za samo postojanje grupe; Ivan Kucina, koji je svojim scenografijama i performansima vremenom postao ravnopravni član skupine; Mirna Peršić i Željko Zastavniković, koautori Manifesta; Biljana Hadžić Ursulov, kostimografkinja za predstavu Conan II; Predrag Vrabec, performer i književnik; Biljana Cincarević, gošća na 9. Festivalu prvih, i mnogi, mnogi drugi.
Još jedno pitanje. Spomenuo si da je Stanislav Habjan zaslužan za samo postojanje grupe. Na koji način?
Čarli: Sten mi je ispričao da je upoznao Peru u Dubrovniku, to je moglo biti negdje 1980., i odmah je pomislio da ga mora upoznati s Iskrom. Peru smo sva trojca upoznali u Zagrebu, valjda iste godine, i tada nas je Pero pozvao da sudjelujemo na njegovu nastupu Billy The Kid je bio pisac u Beogradu. Sten, Iskra i Nebojša su sudjelovali na toj predstavi, ali ja nisam. To je bio prvi zajednički nastup članova buduće grupe.