Nekima je i slobodno vrijeme prezaposleno; u svojoj vili ili krevetu, u potpunoj samoći, koliko se god udaljili od drugih, sami sebi ne daju mira. To se ne može zvati slobodnim vremenom, to je prezaposlenost besmislicama. Kažeš da uživa u slobodnom vremenu onaj tko tjeskobnom istančanošću razmješta korintsko posuđe, proglašeno dragocjenim zbog sakupljačkog ludila nekolicine, te veći dio svojih dana troši na rđom izjedene pločice? Tko sjedi uz ring da bi gledao kako se dečkići mlate? Tko razvrstava svoju ergelu na parove po dobi i boji? Tko financira pripreme vrhunskih sportaša? Ili možda slobodnim vremenom zoveš one silne sate provedene kod frizera, dok se depilira ono što je sinoć izraslo, dok se traže konzultacije zbog jedne vlasi, dok se raspletena kosa iznova upleće ili se manjak na čelu nadoknađuje s ove i s one strane
Vijesti s prve linije fronte. Društva za stolom prave redovne “mobitelske pauze” kako bi provjerili stanje u svojim virtualnim svjetovima. - U razgovoru za New Yorker podcast, voditelj se obraća fotografu i piscu Teju Coleu: “Jedan od izazova suvremene kulture je i, recimo, preslušati pjesmu do kraja, svima nam je pažnja toliko raspršena...” - Hugh McGuire, kanadski digitalni izdavač, u eseju za Medium.com javno ispovijeda svoju tajnu: “Plesni recital naše dvogodišnje kćeri, roza haljinica, mačje uši, 75 roditelja, djedova i baka... Razina slatkoće bila je ekstremna. Curica nije čak ni plesala, samo je vrludala po pozornici i gledala publiku širom razrogačenim dvogodišnjim očima. Slikao sam i snimao telefonom. I usput, za svaki slučaj, provjeravao e-mail. I Twitter. Nikad se ne zna.”
Tristo milijuna sestercija Ako za nekog antičkog pisca ne treba dokazivati relevantnost u suvremenom svijetu, onda je to Seneka. Taj je znao sve o tome kako živimo; znao je, jer je i sam u tome sudjelovao. Ne samo po tome što je bio, kako se danas govori, “kontroverzan”: istovremeno filozof i jedna od najbogatijih osoba Rimskoga Carstva (imao je tristo milijuna sestercija, dok je imovinski cenzus za prijem u rang senatora - najvišu klasu rimskog društva - iznosio jedan milijun); što je, kao Neronov savjetnik, nekoliko godina bio istovremeno filozof i druga ili treća najmoćnija osoba Carstva; što je, kao književnik, bio istovremeno filozofski pisac i autor tragedija iznimnih po nasilnosti i brutalnosti. Da je Seneka znao kako živimo jasno nam je i po tome što je napisao filozofsku raspravu naslovljenu “Život je kratak” (De brevitate vitae):
“Većina se smrtnika, dragi Pauline, žali na zlobu prirode: životni rok za koji se rađamo je neznatan, vrijeme koje nam je dano prolazi tako strelovito, tako munjevito, da sve osim nekolicine život napušta još tijekom priprema za život. Ovo je zlo, po općem uvjerenju, univerzalno, te zbog njega ne jauče samo svjetina i nerazumne mase; nesreća je potakla i žalopojke slavnih ljudi. Otud uzvik najvećega među liječnicima: “Život je kratak, umijeće dugo”. Otud Aristotelov prijepor s prirodom, mudracu posve neprikladan: “Prema životinjama je bila toliko popustljiva da im je udijelila pet ili deset stoljeća života, a čovjeku, rođenom za tako brojne i silne podvige, ostavljen je tim kraći rok.” Ne radi se o tome da imamo malo vremena, nego smo ga mnogo izgubili.”
Mozak svrbi I Hugh McGuire zna sve o ljudskome stanju. “Dok sam s prijateljima ili obitelji, često znam osjetiti impuls koji stiže iz džepa, iz te savršeno dizajnirane pločice od nerđajućeg čelika, stakla i rijetkih zemnih elemenata. Uzmi me. Pogledaj me. Možda te čeka nešto čudesno.”
Ne moramo prelaziti Atlantik da bismo znali da je u pravu. Sjednite u bilo koju birtiju, u bilo koji tramvaj ili autobus, osvrnite se i promatrajte što ljudi rade. Njih dobre dvije trećine prčka po mobitelima; čine to praktično svi koji su sami, ali i mnogi od onih koji su u društvu - prvo mjesto na mojoj top-listi zauzimaju tri frajera koji su svi sjedili za istim stolom, svaki gledajući u svoj tablet (pri čemu nisu bili geekovi, više su sličili bilderima). Istovremeno, još uvijek zaostajemo za Amerikom: u našim birtijama i tramvajima igraju se igrice ili se gleda YouTube, dok su oni koji vise na Fejsbuku i Tviteru (nadam se) u manjini.
Ljudi su svjesni da se radi o vrsti ovisnosti. Proces je opisan dijagnostički precizno (opet Hugh McGuire): “Nova informacija donosi u mozak navalu dopamina, neurotransmitera od kojeg se osjećamo dobro. - Nada u novu informaciju primorava mozak da traži dopaminsku stimulaciju.” Svaki novi e-mail izaziva novi mali udar dopamina. Svaki novi mali udar dopamina ojačava “sjećanje našeg mozga” da provjeravanje maila izaziva udar dopamina. A naši su mozgovi programirani da traže stvari koje izazivaju udare dopamina. Tako obrasci ponašanja formiraju neuronske staze čiji su rezultat nesvjesne navike. Radiš na nečem važnom, mozak svrbi, provjeriš mail, dopamin!, provjeriš ponovo, dopamin!, provjeriš Tviter, dopamin!, natrag na posao.
Stroj pljuje krv Pogledaj one za čijom srećom svi streme: guše se u vlastitim dobrima. Kolikima je bogatstvo teško! Koliki zbog javnih nastupa i pritiska svakodnevnog dokazivanja talenta počnu pljuvati krv! Kolikima zdravu boju odnose maratonske naslade! Kolikima ni mrvicu slobode ne ostavlja nepregledna gomila obožavatelja i sljedbenika! Slobodno preispitaj sve od najnižih do najviših: jedan tuži, drugi svjedoči, jedan je optužen, drugi brani, treći sudi, a nitko samog sebe da oslobodi - sagorijevaju jedan za drugoga. Raspitaj se o onima čija su imena svakome na jeziku, vidjet ćeš da ih se raspoznaje po ovakvim obilježjima: ovaj je u klanu ovoga, onaj je na strani onoga; nitko nije svoj. Stoga je posve sumanuta ljutnja onih koji se žale na oholost viših od sebe: nisu, kažu, našli vremena da ih prime! Može li se na tuđu oholost žaliti netko tko za samog sebe nikad nema vremena? Tko si da si, taj te ipak primio; možda te primio neljubazno i nakon odgađanja, ali te primio; otvorio je uši tvojim riječima, posjeo te uza se; a ti se nisi udostojao u bilo koje vrijeme samoga sebe pregledati i samoga sebe saslušati.
Ovo već nije Hugh McGuire - ovo je opet Seneka iz “Život je kratak”. I tu je trenutak da zapazimo razliku. McGuireov je “mozak” nešto drugo od “nas” - to je stroj čiji su program kemijski spojevi, a u svem tome funkcioniranju i programiranju naša je uloga mala. Mi smo, da tako kažem, marionete svog mozga. A mozak je, eto, premrežen stazama koje traže dopamin, i šta mu možeš. Kod Seneke ljudi jesu marionete biznisa i slave i naslade, ali ponajviše su marionete drugih ljudi, čak i neovisno o odnosima moći (moćnici su, na određen način, marionete vlastitih podanika, jer se ne smiju ni na čas povući, opustiti: ode biračko tijelo). I nama upravljaju drugi ljudi, ali upravljaju posredno. Mi smo, napredniji od antike, u tu svrhu smislili struju, silikonske čipove, računalne jezike, mrežu svih mreža, elektronsku poštu, mobilne telefone. Zato smo, također, u ozbiljnom iskušenju da posrednika personificiramo, da stvar (tehnologiju) počnemo promatrati kao osobu, kao zloćudno božanstvo, kao krivca za našu dopaminsku ovisnost. Oprostite: za dopaminsku ovisnost našeg mozga, odnosno neuronskih staza koje su se u njemu formirale.
Tango plešu dvoje Seneka ne puši takve fore. On zna da tango plešu dvoje. On smatra, puritanski i kalvinistički, da si je u krajnjoj liniji svatko sam kriv. Točnije: Seneka smatra da svatko izbjegava preuzeti odgovornost za vlastiti život (a pritom umjesto sebe krivi prirodu koja nam nije dala dovoljan broj godina da stignemo već jednom početi živjeti, ili prokleti mobitel koji nam je mozak navukao na dopamin). Naravno da Seneka tako smatra; on je stoički filozof. Ali do sličnog su zaključka stigli i ovisnici o mobitelima i mailu.
Personificiranje pametnog telefona i depersonalizacija dopaminom programiranog mozga bili su, naime, kod Hugha McGuirea samo retoričke figure. Na kraju eseja (ali i pošto mu je “suvremena neuroznanost” otkrila da je “uspješan multitasking samo mit; multitasking nas čini glupljima”) McGuire priznaje kako je analizirao svoje ponašanje da bi si prepisao, od prvog prvog - o, te novogodišnje odluke! - sljedeći režim: 1. bez Twittera, Fejsbuka i čitanja članaka tijekom radnog dana (to je, kaže, bilo teško); 2. bez čitanja svakojakih novosti (teško); 3. bez pametnih telefona i kompjutera u spavaćoj sobi (lako); 4. bez televizije nakon večere (ispostavilo se - nije bilo teško); 5. umjesto toga, ravno u krevet i čitaj knjigu (ni to nije bilo teško).
S McGuireom se slaže i tehno-publicist Nat Torkington: “Svijet u kojemu nam prodaju zaštitu od ometanja i osiguravaju nam slobodno vrijeme možda nije moguć. Rastresenost je možda stanje koje smo sami izazvali, baš kao i prezaposlenost. Nema tog softvera ili hardvera koji će vas učiniti manje zaposlenim ako prihvaćate svaki poziv da na nešto trošite vrijeme. Slično tome, nema softvera ili hardvera koji će vas učiniti manje rastresenima ako je ono što odvlači pažnju za vas u biti pozitivno: Nekome se sviđam! Nešto sam naučio! Moj tim radi! Ali ako nova tehnologija ne može riješiti problem ometanja koji je stvorila stara tehnologija, onda je na ljudima da se počnu sami kontrolirati.”
Što je Seneka govorio već tisuću devetsto i pedeset godina.